Struka književnost dijeli na četiri osnovne skupine: liriku, epiku, dramu i diskurzivne književne oblike. Ako ste ikada kupovali knjige ili ih posuđivali u knjižnici mogli ste primijetiti da postoji mnogo podskupina unutar ove četiri osnovne. Svaka skupina ima svoja obilježja po kojima je prepoznatljiva, a koja pomažu knjižničarima, knjižarima i čitateljima da djela organiziraju po policama. Liriku će najčešće odlikovati subjektivnost, osjećajnost, ritam, rima, pjesničke slike i sl. U svakodnevnom govoru ljudi će upotrebljavati nazive poput poezije, pjesama i epova, što lirika zapravo i jest. To su različite vrste pjesama i epova, a dovoljno vam je samo otvoriti knjigu da biste saznali držite li pred sobom dramskom, lirsko ili epsko djelo.

Epiku odlikuje fabula, mnoštvo likova i opisa, ali se i samom formom razlikuje od djela koja pripadaju nekoj drugoj skupini. Kada govorimo o epici to su najčešće romani, novele, pripovijetke, bajke, basne, priče i sl. Epska djela će uglavnom imati neku pouku, u njima ćete pronaći zanimljive citate i potrebno vam je više vremena za njihovo čitanje. 

Dramska djela ćete najlakše prepoznati po didaskalijama, popisima lica ili osoba na početku djela, dijalozima i monolozima koji su specifično označeni. Dramski tekst je najčešće podijeljen na činove i prizore, u središtu radnje je uglavnom neki zaplet. Dijele se na tragedije, komedije i drame u užem smislu. Danas su to uglavnom drame u užem smislu što znači da prikazuju svakodnevni život, obične i prosječne ljude koji su u sukobu sa svojom okolinom. 

Diskurzivne književne oblike danas ćete najčešće pronaći pod nazivom 'publicistika'. To su eseji, putopisi, biografije i autobiografije, memoari, dnevnici i sl. Najčešće se bave aktualnom problematikom i često su poučni. Temelje se na razmišljanju i govoru, a povezuju elemente lirike, epike i drame sa znanstvenim izrazom.

Svaka skupina se unutar sebe dijeli i ima svoja specifična obilježja. Djela koja vam predstavljam bit će organizirana u područja i svako će područje biti detaljnije objašnjeno kako biste si olakšali izbor i pronašli nešto za sebe. 

Publicistika je naziv za popularno pisane radove o aktualnim političkim, društvenim, znanstvenim i drugim temama koji se objavljuju u periodici ili u posebnim izdanjima, brošurama ili knjigama. Najčešće su to angažirani žanrovi u novinarstvu kod kojih su bitni ideja, interpretacija i zaključak. Kada se osvrnemo na ova obilježja, jasno nam je zašto ćete na mnogim internetskim stranicama knjižara i u knjižnicama diskurzivne oblike pronaći pod nazivom 'publicistika', iako to u potpunosti nije ispravno. 

Stripovi su specifični po crtežima tj. slijedu crteža koji obično prikazuju neku priču, najčešće popraćenu tekstom u oblačićima na crtežima  te katkad u podnaslovima ispod crteža u kvadratu. Strip mora imati najmanje dva crteža kako bi došlo do logičkog i kognitivnog te uzročno - posljedičnog povezivanja u svijesti čitatelja čime se formira priča. Posebna vrijednost stripova su crteži odnosno umjetnička vrijednost tih crteža. 

Povijest stripa dijeli se na Američku, Europsku i Japansku tradiciju, od kojih je japanska tradicija zanimljiva po posebnoj vrsti stripa - mange (u prijevodu: hirovite ili improvizirane slike). Suvremene mange su masovno dostupni stripovi, tiskani u golemim nakladama i u opsežnim narativnim serijalima od po desetak tisuća stranica džepnog formata. Mange su stoga ponajprije narativni medij, tj. popularna crtana književnost; crtež je najčešće sporedan, crno-bijeli i u karikaturalnoj tradiciji, često u stilu Walta Disneyja. Nastaju u mnogim žanrovima, a najčešće su znanstvenofantastične (postapokaliptične, o robotima i mechama), romantične (shōjo i redisu), superherojske, homoseksualne i pornografske (hentai), a terminološki se razvrstavaju po dobnim skupinama kojima su namijenjene pa tako postoje mange za djecu (kodomo), za dječake (shōnen), seinen (mlađi muškarci od 18. do 30. godine), seijin (za odrasle muškarce, seksualno eksplicitan sadržaj), za djevojčice (shōjo) i za žene (redisu), koje i crtaju žene, te ozbiljniji dramski stripovi (gekiga), pri čemu su najpopularnije mange najčešće adaptirane u iznimno gledane animirane filmove (tzv. anime).  

U posljednjih nekoliko godina veliku popularnost kod mladih, osim manga, uživaju grafički romani. Grafički romani su spoj zanimljiv spoj književnosti i stripa. Razlika između grafičkog romana i stripa je u tome što se strip objavljuje u nastavnica, dok je grafički roman kompletna priča, objavljena u jednoj knjizi. Grafički roman predstavlja strukturu koja se razvija prema zakonima kompozicije književnog žanra. Ipak, stručnjaci se ne mogu u potpunosti usuglasiti oko razlika između stripova i grafičkih romana te je ta granica još uvijek nejasna.