Božić

Božić

Hrvatska riječ Božić zapravo je umanjenica riječi Bog, a potom je preuzeta kao naziv blagdana te označava da se na taj dan rodio mali Bog − Isus.

U anglosaksonskim jezicima, etimologija seže do riječi geol od koje je derivirana današnja engleska riječ Yule. Engleska riječ Christmas skraćenica je od sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoengleskog Christemasse i staroengleskog mæsse. Drugi etimolozi vjeruju da je to posuđenica od egipatske složenice Khristos-Mas (Kristovo rođenje).

U ostalim se jezicima naziv Božića veže uz riječi koje opisuju rođenje - u španjolskom (navidad), portugalskom (natal) i francuskom Noël. U njemačkome Weihnachten znači "blagoslovljena, sveta, štovana noć".

Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. siječnja, jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta, tako i u Hrvatskoj, državni blagdan.

Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Svetih triju kraljeva.

Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću (u izvorima dokazana godina 336.). Do danas nije jasno zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti toga datuma zato što se toga datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva željeći potisnuti taj poganski blagdan tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce s visine.

POVIJEST BOŽIĆA

Po riječima sv. Augustina: "Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti". Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost. Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana - uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.

Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.