Korisni savjeti

MOJE DIJETE KRADE, UPOMOĆ!

Ukoliko dijete uhvatimo u sitnoj krađi to ne znači da će ono postati lopov kriminalac. Mnoga djeca uzet će bez dopuštenja razne sitnice ili ukrasti svjesno ili nesvjesno, no važno je znati koji su uzroci takvog ponašanja i reagirati na pravilan način.

Djeca mlađa od pet godina još uvijek ne percipiraju i ne shvaćaju koncept vlasništva. Starija djeca pak kradu jer nemaju u potpunosti razvijen sustav kontrole, a krađa može biti samo produžetak nekog emocionalnog nedostatka ili temeljne želje koja nije udovoljena. Neka djeca krađom izražavaju potrebu za uspostavljanjem kontrole nad životom, a neki žele samo na sebe usmjeriti pažnju i svijesno se upuštaju u tajnu nepodopštinu.

Vrlo je važno otkriti uzrok potrebe za krađom, a to je najlakše napraviti tako da na stvari pogledamo s njihove perspektive. Ukoliko su razlozi i uzroci višestruki, reakcija roditelja mora biti konstantna i uvijek ista i ovisiti o dobi djeteta.

Što učiniti?

U svakom slučaju treba ostati smiren. U bijesu i ljutnji teško ćemo dijete naučiti ono što želimo da zna o krađi, a vikanjem i impulzivnom reakcijom nećemo shvatiti zašto je dijete učinilo grešku i otuđilo nešto što nije smjelo i bez pitanja.

Dijete ne treba optuživati ukoliko niste bili svjedok krađi. Dok ga ne uhvatimo na djelu, ne treba osuđivati i optuživati. Teško je tako postupati u praksi, ali je važno u odgojne svrhe. Prije svega zato što je moguće da roditelj pogriješi, a drugi razlog je taj što dijete ne smije dobiti osjećaj da mu uopće i unaprijed ne vjerujemo.

Naravno, ukoliko sumnjamo u to da dijete krade, bilo bi dobro potruditi se uloviti dijete u krađi i tek tada započeti s odgojnom lekcijom.

Malena djeca često ne znaju da se krasti ne smije, pa im treba vrlo jednostavno i njihovim jezikom objasniti zašto krasti nije u redu. Najbolje je to učiniti na način da djetetu približite suprotni osjećaj: "Kako bi se ti osjećala da ti netko ukrade omiljenu lutkicu ili bicikl? Sigurno bi bila jako tužna". Nije potrebno dijete obilježavati raznim negativnim epitetima: "Ti si zločest, loš i neiskren". Ukoliko im to stalno govorimo, takvi će i postati.

Ako je dijete dovoljno staro da razumije da nije lijepo krasti, možemo ga natjerati da vrati ukradenu stvar i ispriča se osobi koju je "oštetilo". U tom slučaju dijete treba otpratiti na "mjesto zločina" i smireno mu ovom gestom pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Ukoliko dijete krade od roditelja, najbolje je smisliti neku aktivnost kojom će se iskupiti, a ona može varirati od kućnih obaveza do pomaganja u određenim aktivnostima.

Naravno, o svemu treba razgovarati s djetetom. Trebamo otkriti zbog čega krade i koji nedostatak pokušava zadovoljiti, a da se ne može oduprijeti potrebi da uzme bez pitanja i potajno.

Kroz razgovor dijete mora shvatiti da mu vjerujemo i da nismo izgubili vjeru u to da je pošteno. Jasno treba dati do znanja da smo razočarani njegovim postupkom, ali da znamo i oprostiti i da ćemo zaboraviti na sve uz vjeru da ono neće ponoviti grešku.

Kod većine djece krađa i jest samo greška koja se može ispraviti i riješiti. No ukoliko je ona postala navika (primjerice kod tinejdžera) možda se radi o pritisku vršnjaka ili pak o ozbiljnijem poremećaju poznatom kao kleptomanija. U tom slučaju, nekoliko savjeta i razgovora možda neće pomoći i bit će potreban savjet psihologa.

(JK, Izvor: children-diseases.com)

Ljubav prema djeci mora biti iskrena, nesebična i bezuvjetna. Griješe roditelji koji kažu djetetu: “Ne voliš ti mene, pa ne volim ni ja tebe” ili “Nisi me poslušao pa te više ne volim”. Dijete to najozbiljnije shvati i bolno doživljava jer je o roditeljima ovisno i mnogo ih voli. Osim obitelji, djeca su u svakodnevnom kontaktu s vršnjacima i odraslim osobama iz svog životnog i socijalnog okruženja, s njima su u stalnoj interakciji, od njih prihvaćaju pozitivna i negativna ponašanja, socijaliziraju se i stječu dragocjena socijalna iskustva. Usto, na njihov odgoj i ponašanje djeluju i svekoliki drugi čimbenici: vrtić, škola, televizija, radio i internet, razne brošure, letci i knjige. Evo letka koji je izdao Obiteljski centar Kaptol:

U tim je napomenama sažeta snažna poruka roditeljima i odraslima općenito kako da postupaju s djecom, pa će biti, ne samo pristojna, istinoljubiva, vrijedna i zadovoljna sama sobom, svojom obitelji, školom, vršnjacima i ljudima s kojima svakodnevno dolaze u kontakt i s kojima surađuju u druženju, zabavi, radu, učenju i igri, nego i dobro odgojena, kompetentna i spremna, kad porastu, preuzeti odgovornost za svoje odluke, ponašanje, društveno-političke, građanske i obiteljske dužnosti, humane odnose među spolovima i odgovorno roditeljstvo.

I za kraj, poruka A.S. Makarenka: «Roditelji, nemojte misliti da odgajate svoje dijete samo kad s njime razgovarate, kada ga poučavate ili mu zapovijedate. Vi ga odgajate u svakom trenutku svojeg života, čak i onda kad niste kod kuće.» Uzori roditelja trajni su savjetnici djeci i pokazivači što činiti, kako postupiti i onda kada se nađu sama pred problemima i dvojbama.

Kad smo bili djeca govorili su nam:

Budi miran, požuri, nemoj to dirati, pazi, sve pojedi, operi zube, pazi da se ne zaprljaš, zaprljao si se, šuti, govori kad ti kažem, moli za oproštenje, pozdravi, dođi ovamo, ne motaj se okolo, idi se igrati, ne smetaj, nemoj trčati, nemoj se znojiti, pazi da ne padneš, jesam li ti rekao da ćeš pasti, pravo ti budi, nikad ne paziš, ne znaš ti to, još si premalen, daj ja ću, već si velik, idi na spavanje, ustaj, zakasnit ćeš, zaposlen sam, snađi se, pokrij se, nemoj biti na suncu, izađi na sunce, punim ustima se ne govori, sada nemam vremena, ne dosađuj mi svojim zapitkuvanjem, igraj se sam, zar ne vidiš da imam puno posla, šuti i spavaj, prekini već jednom, ne lupaj, budi dobar....

Kad smo bili djeca, željeli smo čuti:

Kako se osjećaš? Jesi li tužan? Bojiš li se? Zašto ti se ne da? Jesi li sretan?

Sladak si! Nježan si. Ispričaj mi što si pronašao.

Sviđa mi se kako se smiješ. Možeš i plakati ako hoćeš. Nisi baš zadovoljan, što te muči?

Tko te naljutio? Možeš mi reći sve što želiš. Imam povjerenja u tebe.

Sviđam li ti se ja? Kad ti se ne sviđam? Što misliš o tome?

Drago mi je biti s tobom. Želim ti nešto reći. Slušam te.

Kad se osjećaš najnesretnijim? Sviđaš mi se takav kakav jesi.

Dobro je da smo zajedno. Reci mi ako sam pogriješio.Dođi da te zaglim ! Ti si mi sve na svijetu !

Volim te! Lijep si! Drago mi je da te imam. Razgovarajmo malo o tebi! Nađimo malo vremena za sebe !

Pored nas postoje i odrasle osobe koje očekuju te riječi.

Dječji osmijeh je zrcalo u kojemu se ogleda radost života i vrijednost življenja.