Ova priča nastala je olujom ideja 2017./2018. školske godine. Učenici su dobili slike koje su morali obojiti a zatim uz moju pomoć smisliti priču po slikama. Evo rezultata.

VILINSKA PRIČA

Visoko na nebu, u svom raskošnom dvorcu, živjeli su maleni vilenjaci. Bezbrižno i sretno trčkarali su po kraljevstu. Strašno su se plašili dana. Tada su išli spavati. Bili su maleni poput gljive. Veliki vilenjaci imali su krila, a maleni su ih dobivali tek kada odrastu.

Jednu večer prije nego li su se ostali vilenjaci probudili ,najmlađi od njih, ustao je prvi. Odlučio je pobjeći. Bilo je to pravo čudo, jer je on uglavnom po cijele dane i noći spavao. Obukao je svoju odjeću i krenuo. Zvao se Maleni.

Kad su se ostali vilenjaci probudili i shvatili da Malenog nema, pretražili su cijelo kraljevstvo. Malenom ni traga. Vila Cvita i vilenjak Moro odlučili su ga potražiti. Sjeli su u svoju vilinsku kočiju, upregnuli konje i krenuli.

Na Zemlji je bila mrkla noć. U daljini su ugledali nekakvu svjetlost koja se ljuljuškala na vjetru. Što su se više približavala svjetlost je bila sve jača i jača. Izašli su iz kočije i oprezno krenuli put svjetlosti. Kad su došli sasvim blizu ugledali su ogromnog diva koje je u ruci nosilo lampu.

„Dobar dan!“–rekoše vilenjaci, iako je zapravo bila noć.

„Kakav dan!? Pa pola je noći! Tko je to?“ - zbunjeno odgovori div.

Vilenjaci slete na njegovu lampu. Tek tada ih je div primjetio.

„Kakva li ste vi to čudna bića?“-upita ih div.

Moro i Cvita su se predstavili objasnili divu tko su i što rade tu. Upitali su diva da li je možda vidio njihovog brata Malenog. Saznali su da se div zove Rufus i da su oni prvi vilenjaci koje je u životu vidio.

„Jeste možda negdje vidjeli moju lampu?“ –upitao ih je zatim.

Vilenjaci su se zbunjeno pogledali i odgovorili divu da mu je lampa u ruci.

„Baš si smiješan Rufuse!“-reče Moro.

„Odlazite sada,imam svog posla!“-odgovori im ljutito Rufus.

I tako krenuše Cvita i Moro dalje u šumu tražiti Malenog.

Ispod hrastova drva živio je patuljak Luka. Baš je pošao unijeti iscjepana drva u kuću kad su naišli vilenjaci.

„Dobar dan! Oprostite na smetnji, možete li nam pomoći?“-reče Moro.

„Što vam treba?“-odgovori patuljak.

Cvita mu je objasnila da traže svog brata. Patuljak se sjetio da je ostavio vrata od kuće otvorena pa je otišao pogledati da se možda Maleni nije skrio negdje u kući. Cvita i Moro su mu pomogli tražiti,ali Malenom ni traga. Bili su jako tužni i preplašeni,a već je svitao i dan. Patuljak im je predložio da odu do jezera i tamo potraže labuda. On visoko leti, sve vidi i sve zna. Pozdravili su se s patuljkom i krenuli put jezera.

Nije im bilo lako. Bili umorni od lutanja po šumi, a i svi jako dobro znamo da se vilenjaci boje dana. Što se više sunce pojavljivalo to su vilenjaci bili preplašeniji. Kad su napokon došli do jezera ugledali su predivnog bijelog labuda. Taman je sletio pored lopoča.

„Stvarno je lijep...“-promrmlja Cvita.

„Tko je to?“-upita labud.

„Mi smo vilenjaci Cvita i Moro,tražimo svoga brata . Jeste ga možda negdje vidjeli?“ –odgovori Moro.

Labud je poznavao cijelu šumu. Rekao je da na najvećem hrastovom stablu, blizu Rufusove kuće čuo neki nepoznat zvuk. Možda je tu Maleni. Vilenjaci su krenuli natrag u šumu k Rufusu.

Kad su vilenjaci došli blizu kuće, začuli su poznat zvuk. Bilo je to glasno hrkanje Malenog.

„Maleniii!!“-povikaše u jedan glas.

Potrčali su prema kući. Začu se plač.

„Sjetio sam se! Sjetio sam se!

Ne plači prijatelju!“ –izleti zaboravni div iz kuće vičući. Ispruži svoju veliku ruku do krošnje stabla i spusti nešto na tlo pored vilenjaka. Bio je to Maleni.Sav sretan on potrči prema sestrici i zagrli je.

„Sekice,ovo je moj prijatelj Rufus“-reče joj.

Vilenjaci su zbunjeo gledali. Ništa im nije bilo jasno.

Maleni im je objasnio što se dogodilo. Kad se probudio, svi su spavali. Bilo mu je dosadno i odlučio je pronaći prijatelja za igru. Kako nije imao krila pao je Rufusu na glavu. Brzo su se sprijateljili. Igrali se cijeli dan i noć. Kad se Maleni umorio Rufus ga je stavio na stablo i pokrio listom. Tu je bio najsigurniji. Ipak je Rufus div i ne bi baš dobro prošao da ga nagazi. I Rufus je on bio poprilično umoran i baš je krenuo spavati u onom trenutku kad je prvi put naišao na Cvitu i Mora. Nije ni čudo da je bio onako zbunjen, jedva je držao oči otvorene. Ni na kraj mu pameti nije bilo da je Maleni vilenjak, ipak on nije imao krila i bio je puno manji od Cvite i Mora.

Kad je začuo plač, Rufus se sjetio da bi možda Maleni mogao biti taj vilenjak kojeg Cvita i Moro traže. Tako je i bilo. Svi su se smijali. Već je bilo kasno pa su se vilenjaci pozdravili s Rufusom i zahvalili mu što je čuvao Malenog. Maleni je obećao da nikad više neće ići sam u šumu.

Konji su već postali jako nestrpljivi čekajući vilenjake. Sjedoše vilenjaci u kočiju i hitro odjuriše prema nebu u svoj vilinski dvorac.

Rufusu su obećali da će ga posjetiti kad god budu mogli. Ipak je on njihova najbolja dadilja.

҉ ֎ ҉ ֎ ҉ ֎ ҉

Napisali: učenici i učiteljice OŠ Stjepan Radić