4. jezične gimnazije

Nemoguće je napisati kratak osvrt na četiri godine koje su se u trenutcima činile tako dugima, a prošle tako brzo. Pune tako sitnih, naoko nebitnih, no nama važnih detalja. Nemoguće je podsjetiti se svih, zato je cilj istaknuti neke i povezati ih u jednu doživljajnu cjelinu.

U euforiji koja dolazi blizu samoga kraja lako je zaboraviti na samu količinu dosade koja je prošla kroz nas u ove četiri godine, od kojih dvije nismo pravilno ni išli u školu. Na početku je bio štrajk, a onda i cijela zbrka oko pandemije koja nam je ukrotila daljnja pozitivna očekivanja u vezi školovanja. Pomisao da ćemo cijelu srednju proći iz udobnosti vlastita doma nekima je zasigurno zvučala primamljivo, a nekima poput noćne more. Na kocki su bili svi neproživljeni događaji takozvanih „najboljih godina života“.

Ali zato sada, kada vidim sunce na nasmijanim licima oružanim pištoljima na vodu i šarenim majicama, zaboravim na sva negativna predviđanja koja smo slušali te dvije godine u kojima je svatko bio mudrac. Izgleda da na kraju nismo izgubili ništa, osim živaca na online nastavi.

Slušajući doživljaje generacija koje su prošle kroz ovu školu, zaključujem da se razni motivi ponavljaju. Od masnih lepinja do šarenih osobnosti profesora i djelatnika škole. Svaka je osoba u školi pamtljiva na svoj način, bilo zbog ekscentričnosti, empatičnosti ili apatičnosti. A bilo je, a i bit će zasigurno, viceva koji su smiješni samo u određenim situacijama, raznih doskočica i poštapalica, a i gesta profesora koje će ostati urezane u naše pamćenje, htjeli mi to ili ne. Sve su to detalji koji obogaćuju cijelo iskustvo našeg srednjoškolskog obrazovanja koje ćemo cijeniti baš zbog njih.

 Sve u svemu (dobar konektor), bilo je to jedno savršeno izbalansirano iskustvo u kojem se dosada ispreplitala sa zabavom i naučila nas cijeniti male stvari i naoko male ljude u vrtlogu silnih doživljaja. Ne izlazimo iz ove škole kao proizvodi neke tvornice koja obrađuje mozgove, nego kao osobe koje su sa sobom ponijele sjećanja koja se možda jednoga dana i vrate u ovu školu. No, zasigurno će se zauvijek vrtjeti u našim glavama u nekom obliku.

Nino Balog, 4. jg