Srednjoškolske godine ostat će mi zauvijek u sjećanju

Školovanju se bliži kraj. Još samo nekoliko mjeseci i bit će kraj ovoj lijepoj pustolovini. Lagala bih kada bih rekla da mi nije drago, a opet i malo žao što je kraj.

Drago mi je prisjetiti se prijašnjih godina i lijepih trenutaka koji su se dogodili. Imam osjećaj da smo svi nekako dosta odrasli i promijenili se, nismo više toliko ludi i nasmijani. Sada imamo puno više obveza nego prijašnje dvije godine, muče nas sati praktične nastave kojih ima puno, muči nas završni rad koji je zapravo glavna stvar, ujedno i najozbiljnija. To će biti nešto čime ćemo braniti naše tri godine. Dakle, smatram da se polagano u nama može vidjeti nekakva ozbiljnost, da nismo zaigrani kao u prvom razredu. U ove tri godine dogodile su se mnoge stvari i upoznala sam puno ljudi. Neki su ostali kao prijatelji, a neki su to bili samo privremeno. Bilo kako bilo, ove su godine proletjele. Oduvijek sam se veselila tom kraju, no prošle godine sam se počela i bojati jer sam već bila svjesna toga što me čeka. Sve te prijašnje maturante gledala sam u čudu, kao i njihove slike na panoima i uvijek sam mislila: „Ma to je još daleko.“ I eto, sada je to daleko postala sadašnjost. Ne mogu vjerovati da ću za koji tjedan svojoj rodbini dijeliti svoje maturalne slike i pokazivati gotov završni rad. Najviše me se dojmilo tijekom školovanja to što mi je svaki dan bio ispunjen, i sada, dok pišem ovo, sjećanja se vraćaju. U prvom razredu bili smo tako tužni zbog online nastave jer smo se rijetko viđali i družili, dok sada, kad smo ovdje svaki dan, ne da nam se.  

Ovo je vjerojatno posljednja školska zadaća koju pišem i baš zato je posvećena mom dosadašnjem školovanju i sjećanjima. Ove godine ostat će utisnute u srce, bit će prepričavane stotinu puta i nikada zaboravljene. S tužnim osmijehom uz jedan oproštajni pozdrav.

Ana Kranic, 3. trg.