Završetkom školske godine, tri naše drage djelatnice i radne kolegice stekle su uvjete za odlazak u mirovinu. Sretno!

Marija Bodo

Marija Bodo rođena je 1958. godine u Donjoj Motičini. Nakon završene tekstilne srednje škole u Osijeku 1976. godine, stekla je zanimanje konfekcionar. Od 1976. do 1996. godine radila je na različitim radnim mjestima, od 1996. do 2023. radila je u našičkoj srednjoj školi na mjestu spremačice. Nakon 46 godina radnog staža, otišla je u mirovinu. Želimo joj puno zdravlja i sretnih trenutaka u zasluženoj mirovini!

Julka Kubaša

Julka Kubaša rođena je 1961. godine u Markovcu Našičkom. Od 1976. godine radila je na različitim radnim mjestima, a od 1982. do odlaska u mirovinu 2023. radila u našičkoj srednjoj školi na mjestu spremačice i jedno vrijeme kao kuharica u školskoj kuhinji. Nakon 43 godine radnog staža otišla je u mirovinu. Želimo joj puno zdravlja i ugodnih trenutaka u zasluženoj mirovini!

Danica Čiček

Danica Čiček rođena je 28. lipnja 1958. u Osijeku. Godine 1981. diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te postigla visoku stručnu spremu  i stekla zvanje diplomiranog ekonomista. Od 1981. do 1994. godine radi u Razvitku d.d. Našice. U našičkoj srednjoj školi započinje raditi 1994. godine te predaje predmete ekonomske struke do odlaska u mirovinu s 41 godinom radnog staža. Želimo joj puno zdravlja i sretno u zasluženoj mirovini!

Osvrt prof. Ljiljane Kasapović o prof. Danici Čiček 

Radno ozračje – naš početak i kraj

Emocije su zeznuta stvar. U jednom trenutku misliš da imaš sve vrijeme ovog svijeta, a u drugom, tom vremenu dođe kraj i prije nego što misliš. Trebalo mi je cijelo ljeto, a onda su emocije samo počele navirati i počela sam pisati.

U ovoj prigodi želim iskazati svoje emocije povodom odlaska drage mi kolegice i prijateljice Danice u mirovinu. U kontekstu gore napisanog, pomislih, zašto već sada pisati na ovu temu, a onda shvatih pa gotovo je, došao je kraj, ona odlazi u zasluženu mirovinu.

Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada smo došle u školu. A počele smo isti dan i isti sat. Danica je već bila u kabinetu i čekala zvuk zvona za početak 1. sata, a tada sam i ja ušla i pogledale smo se pruživši ruku jedna drugoj upoznavši se, a zatim je ubrzo i zvonilo. Otišle smo svaka u svoju učionicu prema rasporedu. Ona u učionicu broj 18, a ja u učionicu broj 19. Tko ne bi upamtio ove detalje jer je to, kao što rekoh, bio i moj početak. A svaki početak pa i kraj obilježen je emocijama, ovakvim ili onakvim.

Kako je Danica empatična osoba kao i ja, brzo smo si „kliknule“, a takve smo ostale i do danas. Rekla mi je da joj se obraćam s ti jer je tako jednostavnije i prisnije. Prihvatila sam to i pokazalo se dobrim te smo izgradile jedan iskren i kvalitetan odnos. I gle, na pragu smo već 29 godina našeg zajedničkog rada, življenja, druženja. Kad već? Ponekad mi se taj broj godina čini „čitava vječnost“, a ponekad se pitam kada je već prošlo?

Danica je voljela svoj posao i radila ga je s radošću. Voljela je prostor škole i znala mi je reći: „To je ustanova u kojoj zarađujem svoju plaću i zbog toga i poštujem ovu instituciju.“ Tako je i bilo. Uvijek na vrijeme u školi, u razredu. Trudila se prenositi učenicima znanje i radovala se uspjesima svakog učenika. Znala mi se pohvaliti svojim osobnim zadovoljstvom o odrađenom satu, ali i iskazati nezadovoljstvo ako nešto nije odradila kako je zamislila.

Prva je profesorica koja je predavala predmet Vježbeničke tvrtke u našoj školi - tada je još predmet bio izborni. Kontinuirano se educirala i radila na poboljšanju kvalitete istoimenog predmeta. Voljela je učiti i bila spremna za nove izazove. Sudjelovala je s učenicima na natjecanjima i nerijetko s njima osvajala odlične rezultate.

Radovala sam se i svojim pauzama jer me često puta dočekala lepinja ili sendvič i pitanje: „Hoćeš pola?“ Kako je starija od mene, nerijetko se događalo da mi da poneki savjet, pohvalu pa i konstruktivnu kritiku. Ne bih se, naravno, naljutila zbog toga jer je svaka dobronamjerna kritika uvijek dobro došla.

I tako, čavrljale bismo satima o učenicima, o našoj djeci, obitelji, pogledu na život i o mnogim drugim temama što u školi, što telefonski jer kao zaboravile smo si još nešto reći.

Nismo mi zajedno samo radile. Mi smo i putovale, posjećivale kazališne predstave, družile se na humanitarnim koncertima, a to sve planiramo i dalje... Nedostajat će mi naši susreti u kabinetu, zbornici i po školskim hodnicima. Nedostajat će mi svi ovi trenutci o kojima sam pisala, a najviše ugodno ozračje koje sam uz nju osjećala te povjerenje i odanost. Nadam se da je bilo obostrano, jer trudila sam se da bude.

Ništa više neće biti isto, ali može biti slično samo u nekim drugim prostorima i nastojat ćemo da to tako i bude.

Vraćam se opet na početak.

Bilo je to davne 1994. godine 24. rujna. Danica već spremna za sat, a ja tek ulazim u kabinet. Nabacile smo osmijeh makar prividan od straha što nas čeka u razredu, čvrst stisak ruke i uslijedilo je upoznavanje rečenicom… “ ja sam …“ … te na znak zvona: „sretno s novim početkom“!

A sada, na kraju radnog vijeka, uz čvrst stisak ruke i zagrljaj, dragoj kolegici, sretno u novom životnom razdoblju i zasluženoj mirovini, puno zdravlja i radosnih trenutaka radeći ono što najviše voli provodeći vrijeme sa svojim najmilijima, uživajući sa svojim unucima te nesebično pomažući najpotrebnijima kao što je i do sada radila.

Ja ću ponekad otići k njoj za vrijeme pauze i ponijeti sendvič ili lepinju iz školske kantine i pojest ćemo uz slast i čavrljanje o lijepim zajedničkim trenutcima, kao što ću, nadam se, čuti i poneku životnu mudrost i savjet.

Sjećanja o trenutcima 29 zajedničkih godina rada stale su na dvije stranice papira, a sve što nije stalo, prepričavat ćemo godinama u nekim budućim susretima.

Hvala ti, draga Danice, na svemu i sretno u nekim novim životnim podvizima. I da, dođi, navrati, vrata škole će ti biti uvijek otvorena!

Završavam tekst s tvoje tri prepoznatljive točkice. Vidimo se …

                                                                                                    Ljiljana Kasapović, prof.