VERUJEM U BOGA I U SRPSTVO-JOVAN DUČIĆ
PREDGOVOR
Salonski gospodin i majstor modernoga stiha i tona u srpskoj poeziji, u
prozi i stihu – jovan Dučić, u pjesništvu je poznat kao poeta
međuzvjezdanih prostora i pisac vremeplovnih putopisa i intelektualnih
pisama.
Kao diplomata, Dučić je bio upućen da se bavi i politikom – ne politikom
kao trvenjem i sitnim međusobicama koliko jednom filosofijom politike,
ukupnim pogledom na politički ambijent sa jednoga višega, nadpartijskoga,
tj. nadpartikularnog stanovišta, koje je duhovno, kulturno, narodno,
državno... Tako, njegova diplomatska služba, duga koliko nečiji životni vijek,
nije bila ni činovništvo, ni rutinska pragmatika – nego traganje za motivima
i odnosima, ulaženje u duboke korijene, sa ciljem da što adekvatnije
dijagnosticira, tj. razazna, zamršene odnose i stegnute čvorove u organizmu
državne cjeline jugoslovenske. Zbog toga on se upušta u duboke prodore
dalekih istorijskih etapa, konsultuje naučne autoritete i biranu literaturu,
upoznaje se sa dokumentima arhivskih fondova... ali se ne bavi istorijom u
opštepoznatom smislu riječi. On ne ostaje toliko na fenomenu istorijskih
zbivanja koliko ponire u njihovu suštinu. Zato nikakvo čudo nije bilo za
mene kada sam pročitao da niko nije poimao istoriju srpsku kao on i episkop
Nikolaj: njih dvojica su filosofi srpske istorije, jer posežu za njenim dubokim
tkanjem, i otud – osobito Dučić – drže je u svojoj pažnji iznutra. Dučić
istoričar gleda istoriju iznutra i prevladava metaistorijom; on nije prorok
kome Bog otkriva budućnost, niti intuicionist koji iz sebe polazi, nego filosof
koji na osnovu minulih događaja i svoga savremenog stanja, kao premisa –
zaključuje, a episkop Nikolaj ide još dalje pa istoriji nalazi razjašnjenje u
metaistoriji, a ovoj – u hrišćanskoj eshatologiji. Dučićevi ishodi iz tih analiza
i njihovih sintetičkih prikaza predloženi su u ogledima sabranim među korice
knjige koju Izdavač pruža u ruke čitaocu i nudi je njegovoj pažnji; oni su
toliko duboki da dobro podsjećaju svojima dubinskim zahvatima na
psihologiju ispovijesti (ova stara slovenska riječ, sačuvana u nas do
današnjega dana, u prevodu na savremeni način kazivanja znači:
iskazivanje dubokoga znanja, iznošenje na javnost skrivenoga smisla –
slično iskrenosti: iskrenuti, otvoriti, izručiti svoj intimni sadržaj, odnosno
misao).
U diplomatiji rijetko kad ima iskrenosti, odnosno ispovijedanja. A šta je
ovo kod Dučića?
Ovo je nešto dublje, šire i više od stilizovane diplomatije; ovo je
studiranje iz koga proističe.umetničko reagovanje i filosofsko zaključivanje
– ali oboje proizneseno jednim tonom i rečenicom koja ide u stvaralaštvo.
Ovdje je Dučić istraživač i naučnik, psiholog i etičar visoko nadmašio Dučićadiplomatu: u Dučićevoj ličnosti je čovjekstvaralac prevladao
diplomatučinovnika! Sjećam se jednog njegovog teksta koji je pisao negdje
pri kraju svojih karijera; i službene i životne; u njemu kaže da samo
pametan čovjek može da bude pošten, iskren. Glupak koji jedva uviđa
svoju unutrašnju pustoš nema hrabrosti da se otvori, nego izmišlja, jadnik,
neke veoma rijetke i površne mreže kojima skriva svoju duhovnu bijedu,
ostavljajući privid neke površne inteligencije. U ogledima koji slijede vidimo
Dučića upravo takvoga: i pametnoga i moralnog, i otvorenoga i hrabrog.
Ali u jednome od svojih ogleda u kome je, kao u ogledalu, odslikan njegov
lik, unutrašnja njegova strana – a pisao ga je kad je bio na vrhuncu slave,
kad je bio još mlad a već bogat, čuven i priznat – očigledno zadovoljan i
srećan, rekao je, približno, ovako: da je neko mojoj majci rekao da ću biti
konzul, ona bi bila presrećna, jer je konzul za nju bio nešto veliko; a ja sam
postao i više od toga – ambasador, i to među prvima jugoslovenskim!
Ovi tekstovi nam na svoj način kazuju da je Dučić diplomata doživljavao
nasukavanja svoga državnog broda na hridine i doživio konačno brodolom
1941; krajem te i početkom iduće, 1942, slušao porazne istinite vijesti o
biološkoj kataklizmi jednoga naraštaja; ali narod koji je ostavio iza sebe
onakve velike vrijednosti i veličanstvena ostvarenja o kojima je on dao
poneki kratki, rečenični ili pasusni osvrt u tekstovima svoje umjetničke proze
iln u svojim nizovima Carskih soneta, ili u istorijskoj studiji o grofu Savi
Vladislaviću – taj narod je, time, zašao u bezvremeno i vječno; zato on ne
prolazi, nego, jednostavno, nalazi se, postoji, istrajava – jeste! Veliki
diplomata koji sad govori kao filosof i etičar, umjetnik i stvaralac, predlaže
trezvenost i pamet. Vazda je imao hercegovačke smotrenosti i obzira, i finih
manira i takta, svojstvenoga gospodskome Dubrovniku u čijem je zaleđu
rođen; ali sad, kad se primako odlasku iz ovoga svijeta, on saopštava svoja
zapažanja i izlaže svoja razmišljanja izvedena iz podataka dvojakog
porijekla, iz knjiga i iskustva. To zvuči gotovo testamenatski.
Njegova vjera u Boga nije blijeda vjera evropskoga deiste za koga je Bog
beživotno metafizičko načelo; njegova vjera nije ni paganska redukcija
vjere koja obožava pojave iz ovoga svijeta, kao, recimo, naciju, nego je
njegova vjera – vjera lična i duboko proživljena u jednoga ličnoga
natprirodnog Boga kome se čovjek molitveno obraća, a on intervencijama
odgovara, ali ne po stihiji i moranju, nego po volji i htjenju. Lični Bog koji je
nestvoren i transcendentan oglašava se u istoriji svojim intervencijama u
tokovima istorije uopšte, pa i srpske. Zato njegova vjera u srpstvo nema
nad sobom "zatvoreno nebo" koje ne prima ni plača ni molitve, nego upravo
otvoreno kroz koje dolaze i opomene i pomoći, i dopuštaju se iskušenja.
Kroz nebo se otkriva Božja briga o sinovima na Zemlji, i obratno – diže se kBogu blagodarnost sinova.
Čitaoče, uzmi i čitaj, ali lagano i s razmišljanjem, zastajkujući i osvrćući
se na vrijeme – i ono kad je knjiga napisana, odnosno nastala, i ovo kad je
ti čitaš. Čitaj i razmišljaj! To će biti najneposredniji uvod u čitanje i
odgovarajuće poimanje dubokih sadržaja knjige koju već imaš u rukama.
prof. dr Dimitrije M. KALEZIĆ