VERUJEM U BOGA I U SRPSTVO-JOVAN DUČIĆ

PREDGOVOR

Salonski gospodin i majstor modernoga stiha i tona u srpskoj poeziji, u

prozi i stihu – jovan Dučić, u pjesništvu je poznat kao poeta

međuzvjezdanih prostora i pisac vremeplovnih putopisa i intelektualnih

pisama.

Kao diplomata, Dučić je bio upućen da se bavi i politikom – ne politikom

kao trvenjem i sitnim međusobicama koliko jednom filosofijom politike,

ukupnim pogledom na politički ambijent sa jednoga višega, nadpartijskoga,

tj. nadpartikularnog stanovišta, koje je duhovno, kulturno, narodno,

državno... Tako, njegova diplomatska služba, duga koliko nečiji životni vijek,

nije bila ni činovništvo, ni rutinska pragmatika – nego traganje za motivima

i odnosima, ulaženje u duboke korijene, sa ciljem da što adekvatnije

dijagnosticira, tj. razazna, zamršene odnose i stegnute čvorove u organizmu

državne cjeline jugoslovenske. Zbog toga on se upušta u duboke prodore

dalekih istorijskih etapa, konsultuje naučne autoritete i biranu literaturu,

upoznaje se sa dokumentima arhivskih fondova... ali se ne bavi istorijom u

opštepoznatom smislu riječi. On ne ostaje toliko na fenomenu istorijskih

zbivanja koliko ponire u njihovu suštinu. Zato nikakvo čudo nije bilo za

mene kada sam pročitao da niko nije poimao istoriju srpsku kao on i episkop

Nikolaj: njih dvojica su filosofi srpske istorije, jer posežu za njenim dubokim

tkanjem, i otud – osobito Dučić – drže je u svojoj pažnji iznutra. Dučić

istoričar gleda istoriju iznutra i prevladava metaistorijom; on nije prorok

kome Bog otkriva budućnost, niti intuicionist koji iz sebe polazi, nego filosof

koji na osnovu minulih događaja i svoga savremenog stanja, kao premisa –

zaključuje, a episkop Nikolaj ide još dalje pa istoriji nalazi razjašnjenje u

metaistoriji, a ovoj – u hrišćanskoj eshatologiji. Dučićevi ishodi iz tih analiza

i njihovih sintetičkih prikaza predloženi su u ogledima sabranim među korice

knjige koju Izdavač pruža u ruke čitaocu i nudi je njegovoj pažnji; oni su

toliko duboki da dobro podsjećaju svojima dubinskim zahvatima na

psihologiju ispovijesti (ova stara slovenska riječ, sačuvana u nas do

današnjega dana, u prevodu na savremeni način kazivanja znači:

iskazivanje dubokoga znanja, iznošenje na javnost skrivenoga smisla –

slično iskrenosti: iskrenuti, otvoriti, izručiti svoj intimni sadržaj, odnosno

misao).

U diplomatiji rijetko kad ima iskrenosti, odnosno ispovijedanja. A šta je

ovo kod Dučića?

Ovo je nešto dublje, šire i više od stilizovane diplomatije; ovo je

studiranje iz koga proističe.umetničko reagovanje i filosofsko zaključivanje

– ali oboje proizneseno jednim tonom i rečenicom koja ide u stvaralaštvo.

Ovdje je Dučić istraživač i naučnik, psiholog i etičar visoko nadmašio Dučićadiplomatu: u Dučićevoj ličnosti je čovjekstvaralac prevladao

diplomatučinovnika! Sjećam se jednog njegovog teksta koji je pisao negdje

pri kraju svojih karijera; i službene i životne; u njemu kaže da samo

pametan čovjek može da bude pošten, iskren. Glupak koji jedva uviđa

svoju unutrašnju pustoš nema hrabrosti da se otvori, nego izmišlja, jadnik,

neke veoma rijetke i površne mreže kojima skriva svoju duhovnu bijedu,

ostavljajući privid neke površne inteligencije. U ogledima koji slijede vidimo

Dučića upravo takvoga: i pametnoga i moralnog, i otvorenoga i hrabrog.

Ali u jednome od svojih ogleda u kome je, kao u ogledalu, odslikan njegov

lik, unutrašnja njegova strana – a pisao ga je kad je bio na vrhuncu slave,

kad je bio još mlad a već bogat, čuven i priznat – očigledno zadovoljan i

srećan, rekao je, približno, ovako: da je neko mojoj majci rekao da ću biti

konzul, ona bi bila presrećna, jer je konzul za nju bio nešto veliko; a ja sam

postao i više od toga – ambasador, i to među prvima jugoslovenskim!

Ovi tekstovi nam na svoj način kazuju da je Dučić diplomata doživljavao

nasukavanja svoga državnog broda na hridine i doživio konačno brodolom

1941; krajem te i početkom iduće, 1942, slušao porazne istinite vijesti o

biološkoj kataklizmi jednoga naraštaja; ali narod koji je ostavio iza sebe

onakve velike vrijednosti i veličanstvena ostvarenja o kojima je on dao

poneki kratki, rečenični ili pasusni osvrt u tekstovima svoje umjetničke proze

iln u svojim nizovima Carskih soneta, ili u istorijskoj studiji o grofu Savi

Vladislaviću – taj narod je, time, zašao u bezvremeno i vječno; zato on ne

prolazi, nego, jednostavno, nalazi se, postoji, istrajava – jeste! Veliki

diplomata koji sad govori kao filosof i etičar, umjetnik i stvaralac, predlaže

trezvenost i pamet. Vazda je imao hercegovačke smotrenosti i obzira, i finih

manira i takta, svojstvenoga gospodskome Dubrovniku u čijem je zaleđu

rođen; ali sad, kad se primako odlasku iz ovoga svijeta, on saopštava svoja

zapažanja i izlaže svoja razmišljanja izvedena iz podataka dvojakog

porijekla, iz knjiga i iskustva. To zvuči gotovo testamenatski.

Njegova vjera u Boga nije blijeda vjera evropskoga deiste za koga je Bog

beživotno metafizičko načelo; njegova vjera nije ni paganska redukcija

vjere koja obožava pojave iz ovoga svijeta, kao, recimo, naciju, nego je

njegova vjera – vjera lična i duboko proživljena u jednoga ličnoga

natprirodnog Boga kome se čovjek molitveno obraća, a on intervencijama

odgovara, ali ne po stihiji i moranju, nego po volji i htjenju. Lični Bog koji je

nestvoren i transcendentan oglašava se u istoriji svojim intervencijama u

tokovima istorije uopšte, pa i srpske. Zato njegova vjera u srpstvo nema

nad sobom "zatvoreno nebo" koje ne prima ni plača ni molitve, nego upravo

otvoreno kroz koje dolaze i opomene i pomoći, i dopuštaju se iskušenja.

Kroz nebo se otkriva Božja briga o sinovima na Zemlji, i obratno – diže se kBogu blagodarnost sinova.

Čitaoče, uzmi i čitaj, ali lagano i s razmišljanjem, zastajkujući i osvrćući

se na vrijeme – i ono kad je knjiga napisana, odnosno nastala, i ovo kad je

ti čitaš. Čitaj i razmišljaj! To će biti najneposredniji uvod u čitanje i

odgovarajuće poimanje dubokih sadržaja knjige koju već imaš u rukama.

prof. dr Dimitrije M. KALEZIĆ