VILE I VJESTICE
I
1. Neki je Kotur iz Nunića našao vilu u kršu da spava, kojoj se on privuka te skino š nje santalet (neku vrstu krune). Kad se ona probudila, nije imala nikakve snage ni moći ka ostale njezine drugarice, nego je postala ka i ostale ženske. Ovaj nju odvede kući i ustavi je sebi za ženu, s kojiem je i porod imala te je bila valjata. Kad je jednom svetac bijo i kolo se igralo, rekoše joj: "Dede i ti, vilo, zaigraj i zapjevaj bona!" Ona je rekla mužu: "Daj mi prije ono, što si skinuo s mene, pa ću onda ići u kolo kolati." Muž joj odneklen izvadi te dade, a ona metnu na se pa što igda može zapjeva:
Oj! Kad je vila za Koturom bila,
Onda mu je svaka sreća bila:
Što je muško, da je tvoje,
Što je žensko, nek je moje!
Pa onda vrrr nebu pod oblake.
2. Kažu, da su vile prelijepe đevojke; u nekakvoj sjajnoj robi obučene, koja ni gleti ne da u se; ali da imadu do koljena noge od mazge, pa ko ij vidi, da im se za boga čuditi ni smijati ne smije. Kažu tako, da im se jedan nasmije, a one da su ga uzele pa prebacivale pro brda jedna drugoj na ruke.
3. Vile su i junakma u prve zemane pomagale, kao Kraljeviću Marku, da savlada Musu Kesedžiju od tri srca u njedrima. Za više nji znade se da su s vilami išli toliko i toliko godina ne uzamanice, nego po nekoliko dana u godini, jer da bi nekud otišli, a za nji da se ne bi znalo ni čulo, kamo su. Ti kad bi se vratili, onda bi se tek znalo na njima, da su s vilami išli, jer koga one uzmu sobom, vala da je kaderan, te nagone ga, da š njima posla mora imati. I taj sve poslije trave od ljekarija poznaje, i zovu ga da je "s vilovske strane".
4. Kad sunce sja, a kiša ide, onda je najdraže vilami da se češljaju. Najviše ij se čuvaju, kad pjevaju: čovjek onda od milenja zaspe, a one mu mogu što nauditi.
5. Najviše vile prebivaju onđe, đe njima niko prići ni doći ne može, a to su velike i uzvišene grede i kukovi, kojima ne more prići man da gavran i orao. Natrag nekolike godine išli su neki u mlin Slap (Krku) pa spuštajući se vodi ušli su u brinu; kad iz najviše grede i kuka neko zavika jednome, što gonjaše paripče s tovarom: "Evola ti bijelu alku u dračevu štapu i šarenoj luli!" Kako je bila škura noć, ovaj se ustavi i ispopriječi te reče: "J...m ti post, ima li još što!" Onda ij u gredi udario smij, pa ovome rekoše: "Ajde, ajde za poslom, dok si zdrav." Ostali putnici, koji su to čuli, osjetiše se, da su vile.
6. Pripovijedaju, da je neki bio u pržunu, pa kad bi mu god palo na um otići kući, da bi se provro i prokra, i ako su vrata bila zatvorena, te opet se u pržun povrati. Kazivato je, da bi ga vile iznosile i unosile.
7. Vele, da je najgore za onog, ko stane lijevom nogom na vilensko kolo, t. j. onđe, đe su one obnoć igrale. Kazivao mi je jedan iz našega sela Mandić, da mu je lani bilo nestalo dvoje bravčadi, pa poša ij po kršu tražiti, jer je držao, da ij je ko u česovu jamu zatulio (sakrio), pa da će ij doći nositi, kad se uvečera (dobro smrkne), tako ne bi li nagiljao na lupeže i t. d. Kad je bijo prišao u neke doline i jame, opazi nekoga ka u bijeloj aljini, đe se odneklen izvuče pa dođe u dolinu. Obveseli se ovaj Mandić te vjerova, prav’ da je ono lupež pošao njegovo blago prenašati kuda, pa pričeka, ne će li još taj kojeg druga imati, jer dvoje bravčadi, sam jedan ne može obnoć š njima vladati. Kad što bi udarijo dlan o dlan, izvuče se onaki još jedan iz iste jame pa ode u dolinu, te jedan po jedan nabroji ij devet. Kad se sastali skupa u dolini, uvatiše kolo, te ala što ko može poskočiti da se igra. A ovaj ti Mandić, kad viđe, što je i kako je, ala da se polagano ide natrag sve na guzivu, dok nije odmašijo, pa onda u igar atakir kući glavom bez obzira. Zaboravi na blago i na sve. Sad on nikako, veli, da nije znao, što je, oli su popovi oli su bile vile, ali što je god, bilo je sa napake strane to viđeti u ono doba noći u pustinji.(1)
8. Kažu, da ne pomaže ni nož ni puška kod nakije stvari; jedno, što puška ne će da upali, i ako opet i upali, da čovjek sam sebe tako može ubiti. Nego valja pušku prekrstiti po kurjaku i ognju, kuda pali, za da bi mogao što učiniti; a nožom da bi mogao nagrditi sebe u takim zlim prigodami, nego oće se i on da je od čista gvožđa i da je klepanac.
9. Vile su bile otprije javne, a i sad ij ima, ali se ne vide, popovi su ij zakantali iz libara. Da ij ko sad po slučaju vidi, taj je sretan, i kome se one jave, pa da se moguće š njima sprijateliti, što bi god zapitao od nji, one bi dale, kao snagu, novaca, zdravlje i sreću. Jedan je čoban š njima čestit ostao. On je po pustinji pasao ovce te spazi vilu, đe joj se zapleo perčin o guste grmove, a kako im je dug do pete, nikako ga nije mogla raskosmurati ni odapeti od gušte. Tako ovi čoban videći, da se ona muči, a da ne more ništa da učini sama, priđe k njoj i pomože joj se odapeti, da joj ni dlaka od njezine prelijepe kose nije valila. Onda ga je pitala, šta on želi, da mu ona dade. Kako je ovaj bio megdandžija, da bi se svakim rvao, a svak ga obali, drago mu opet bilo umetati se kamenom (bacati se) i napirao bi se vavijek, eda bi kome odbacijo (to i jest on radijo kvakami i prlašušnijami, ma ljudma brkašima kamenom ‘ne bi ni blizo prićerao, pa ne bi se smijo opet ni umetati s takijem). Onda on nikako nego zaište, snagu da mu da vila. Onda neščim ga namaza, i posta jak ka i Kraljević Marko. Njemu niko poslije nije mogao dati aka (doći na kraj), svake je megdane odnosijo, bilo u rvanju, bilo sa umetanjem kamena, a bilo u utrkivanju. Još je vila ta ovome rekla, da je malo od nje zapitao, što se tiče snage; on čobam ka čoban ne zna za se; onda mu dade još srebreni talijer, pa mu reče: "Na ti još ovo; kod ovoga ne ćeš niđe krepati od gladi. Ti ga slobodno u jedan ma svega potroši, on će tebi opet sam u kesu doći." Obeseli se ovaj i začudi se, ode od nje ća, pa šutradan odma zasjesti u prvu krčmu. Zapovijeda ti on i razbašijo se: ko sam ja sam. Čudi se krčmar, što se on tako zavandiše, te ala da se pije i jede, sve dogod nije prićerao potrošiti do svega talijera. Diže se čobančina, dade mu talijer i zbogom, zbogom! I bijaše čela istina: poslije malo vremena eto njemu talijera opet u tobolcu. I tako taj kud je god odijo, bi pijo i jeo, s talijerom plaćao, a on opet stvori se u kesi ka i prije.(2)
10. Vile koliko mogu učiniti svijetu dobra, toliko i zla; one mogu svojim očima bandu a bandu prostrijeliti. Pripovijedaju, da su došle pred nečiju kušu i stan, u kome je bilo dosta blaga: ovaca i koza; upitale su, kako živu ti kućani, imadu li omršaja. Oni su odgovorili, da oni ne jedu mesa, nego o gozbami, jer da nemaju šta klati. A one su kozijač ošinule očima u avliji, i odma ij je sedam palo, te su im rekle: "Kad ste željni mesa, eto vam ga, pa se najite i zagaste suvotinju."
11. Vile mogu iz kese i novce odnijeti. Nekijem, što im se ne može zapćeti u kesi novaca da imaju, to sve im vile odnose; i oni, što niječu, da nemaju, a imaju novaca (kad im ko dođe pitati u zajam, a oni, što imadu, reku, da ij nemaju), onda mu berićet od nji vile odnesu. To se zovu "nijekovi". Srijedom i petkom vile idu kupti nijekove. Zato više nji, ako im ko pita, ne će reći, da nemaju, nego da imaju, ali da imadu razdavati drugome, te da ne će im ni doteći, dok podmire svoje potrebe; oli reku, da ne mogu dati: neko da ne smije od žene, neko od sina, neko od brata. A nijeka se čuvaju ka groma.
II
1. Kažu, da vještice mogu kroz ključanicu od brave ući i izaći; da se najviše pretvaraju u letuće stvari, kao u tice svake vrste, u crne kokoši i u tuke. One imadu svoj delvet više puta pro godine i svoje sastanke, a najviše se vrzlaju štokuda okolo poklada, t. j. zadnje neđelje od mesojeđa. Tadaj im je dodato, da mogu raditi štogod oće: najdraže im je srca djetinja jesti, pa od dobra vola mlada i od konja. Pripovijedaju, da je neđe u kući bila stara baka, a da bi mimo svu čeljad kasno išla lijegati, te bi nagonila mlađe svaku veče u lezinu (lijeganje). Onda se jedna mlada žena metnula na šušpet, sporašta ona tako dokasno sama ostaje i nagoni kućane, da idu u lezinu, te se metne na špiju iza vrata do perda. Kad ta stara svuče se gola golcata ka od majke rođena, pa uze nekakvu motku te ošinu po lijevome prijeklodu kod vatre i zavabi kao da mami ovna preda se. Kad izađe jedan mali lončić koliko oras, stara se š njime sva namaza od pete pa do glave i reče: "Ni o drvo ni o kamen, neg pod oras pod Prominu!" pa vrrr ovda mi je put. Kad to viđe mlada, zavabi iz prijekloda i ona, šinu motkom, izađe lončić, namaza se, pa namjesto reći: "ni o drvo ni o kamen," a ona rekla: "i o drvo i o kamen." te pod oras na Prominu pa vrrr ovda mi je put i ona. Kad tamo došla, nađe silu ostalije vještica, pa joj rekoše: "Blago ti je nami, evo nam novačice!" Viđe je i svekrva njezina ona stara pa joj reče: "Što je tebe dognalo ođe, crna kukavico!" A njoj će ova: "Dognalo me što i tebe." Pitaju je ostale: "Pa kakva si to došla nam sva isprebijata?" Ona im kaza, da se prevarila reći i o drvo i o kamen, kad je polazila, pa zato da se sva izranjivala. Onda joj stara reče njezina svekrva: "Sad kad si došla nami, valja da ideš donijeti nam srce od svoga muža." (Jer vještica ne more da nijedna bude, dok ne takne prije u svoje srce.) I dadoše joj onu motku, na kojoj se srca vade. Odleti ona natrag kući, u tili čas doleti te nađe đevera i muža, dva nji sama brata rođena, đe spavaju na guvnu, i u dnu nogu im vižle lovačko. Ža joj mesti muža ka ža, a đevera još žalije, pa sumi nikako nego da će od vižleta srce drugaricami ponijeti. Taknu motkom vižle, srce odma izleti iz njega, odnese ga na istoj motki pa metnu pred drugarice. Jagme se ga esti, pa rekoše: "Ala ružna srca, da nikada vakoga tvrđega nijesmo jele, taman je kao od paščeta!" Kad pojele, reče ova: "Nije od paščeta, nego uprav od muža mi." Onda namijeniše, s kojom smrti treba da on umre: kad pođe sjeći draču, da se kosijerom posiječe.(3)
Sutradan pošao je đuveglija od ove sjeći draču kosijerom velikijem i š njime vižle; nekako se uplete ono pod kosijer, a ovaj ga neotice presiječe po pol pole. Zavrga se naviljkom drače, donijo je kući pa ženi kaže i žali se, đe je neotice presjekao vižla. Onda ona veli: "Bolje da je i viža posječen, nego ti, kako ti je bilo spereno." On će noj: šta to? šta to? Zaveza ona jezik, ne će dalje kazivati, a on nikako nego da mora to isporaviti, što je natutuknula. Nije kud kamo, muž je muž, valja mu kazati, i onda sve mu pripovidi od početka pa do svršetka. A on se uspali pa naja na mater ka ris, te ćapa nju i ženu pa š njima popu, da se ispovide. I tako više nijesu vještice bile. (Koja je god vještica, te čim se ispovidi, prestaje odma biti.)
2. Pripovijedaju, da se ženijo jedan pa po običaju zvao u svatove svoga zeta. Kad je bilo na večeri, reče zet šuri mladoženji, da mu je vještica mater i sestra, što je za njim. Tako otišli su spavati, pa stavi se na špiju zet: čini vintu, da je za’rkao i u duboki se san uvalijo. Kad stara mater od mladoženje, a ovoga napaka baba, svuče se gola, šinu motkom po lijevom prijeklodu, izađe lončić, namaza se. Viđe joj to ćer (ovoga žena a sestra mladoženjina) pa poče i ona tako raditi ka i mater joj. Onda joj mater reče: "Na ti motku i izvadi srce svome bratu" (t. j. mladoženji, a sinu ove stare kuge). Izvadi ova, te ga zapretaše u vatru, da se ispeče kao krumpijer, pa onda nekud izađoše. A ovaj se brže bolje digne, srce izvadi, a namjesto njega zapreće balegu iliti krkalinu (od vola govno), pa onda leže te ope za’rka. Eto ovije dviju, te stara reče: "Doneside ono, da poijem!" Izvadi ćer i donese. Kad počela mater jesti, odma reče, da ono nije srce, nego krkalina. Kune sa ćer, da je ona srce zapretala. I tako je i svanulo, dižu se svi, a đuvegija iliti mladoženja leži; priđe njemu zet veleći mu: "Diži se, šta ti je!" - "Bogme, brate, ne mogu niščim, bole me prsi i okolo svega gornjega tela." Vidi zet, uprav da ga boli, nudi ga jesti: kaže, da ne more ništa. Onda dođe pa razreza srce ono na dvije pole, pa ope od jedne pole učini druge dvije pole, pa će jedan komad pružiti da uzme bolesnik. Koji jedva se namora uzeti i pojede ga. Pita ga zet: "Čuješ li ikakvu vlast sada?" - "Čini mi se," reče, "da mi je zeru lašnje." Onda pruži mu i drugi komad od polovice, uze i izjede pa reče: "Sad mi je to lašnje." Onda zet mu i onu drugu polovicu raskriži te u dva puta dade mu; kad poijo, reče: "Sad me ništa ne boli." Onda zet zapovidi ženi: "Uzmi kolijevku s djetetom, pa ajmo odma kući." Ustavljaju ij na ručak i čude se, šta im je, da tako rano idu ća. Nije kud kamo, uze ona kolijevku, odoše. Kad došli blizo jedne rijeke, reče on njoj: "Skidaj sa sebe kolijevku!" Ne ćede ona, a on se izdrije na nju: skidaj! Skinu ona pa je metnu pokraj sebe te reče: "Trke vrke, janje, majci na krilo!" Skoči se dijete ka i ono, koje more ići, pa njoj tčp na pregaču. Muž trzne joj dijete iz ruku pa ga opet metne u kolijevku, a nju odvuče pa utopi u rijeku veleći joj: "Kad si mudra, eto ti! Noćes (!) si lovila srca, a sad ajde ribe."
3. Pripovijeda mi je jedan, sjećam se: još u djetinjstvu, kako je čuo od svoije starije kazivati od vještica, da je njev neki znanac pošao obnoć na put, kad pokraj teste stoji čoek, da bi udarijo glavom u čerjen (u kućnje šljeme), a zubi da mu mimo gubice vire, od polakta da su. Taj mu reko: "Ajde sa mnom!" - "Kud?" - "U vještice." Prepade se ovaj pa ne ćede i pođe da će dalje, a taj zuban ćap paripa mu za rep (jer je ovaj, što je putovao, ja na paripu) pa ga svrnu s teste i ustavi. E nije kud kamo, oslobodi se ovaj, parip učini ma kući, nije zastranijo. Povede zuban ovoga u Zadar: tu ima, veli, vještica od sviju krajeva svijeta. Vesele se ovome: "Evo nam novoga!" Koga povedoše na jedno veliko brdo, koje je sve okićeno bilo djetinjim glavami, kojima su oni srca izjeli. To mu je najmučnije bilo gledati. Kud će, kamoli će, namazaše se nečim, pa i ovoga novoga, kome dadoše mješinu od bivola nadutu, te odrediše, da će ići u Beč u najbolju konobu.(4)
Kad ovo društvo od vještica došlo u bečku konobu, toče vino, razbašile se pa piju i nališe punu onu mješinu od bivola, da je ponese taj novi. Po težini, kazivao je on, nije mu teška bila ni zere, nego lagana ka perušina; a on ne u dobar kad će se š njom zavrći, prevari se pa reče: "Pomozi, Bože i Majko božija!" Kad on toga ipa stvori se čoek onaj, koi je i prije bijo: pokraj njega pun mijo od bivola vina, u tuđoj ope konobi i jest. E ko crnji, ko žalosni od njega! Obziru mu se drugovi, vide, da ga nema, pa se jedan povrati gleti ga: kad on sjedi i prekrstijo ruke; kaza, kako se prevarijo moliti Bogu prije, neg će se zavrći mješinom. Uze ovaj drug njega i mješinu, donese u Zadar, pa ga ispratiše svi van grada, a to sve sama zgoljna gospoda. Njega su molili i zaklinjali, da nikom ne kazuje ništa. Poslije toga su došli đežuiti u Zadar, te su ukinuli, da vještica u tom gradu više nema, jer su nagnali svakoga da se ima ispoviđeti.
4. Sjećam se i ovo: Moja je pokojna mater pripovijedala, da je u njezina ćaće neki prijatelj dolazijo vavijek na piće u kuću, koi je imao jednu veliku zaparatinu na čelu bliže obrve, tako da je izgledao kao da je lisast, a i zvali su ga po tome Lisan.(5)
Toga je upitao materin ćaća, a moj đed: "Ošta ti je ta lisatina na čelu?" I taj je kazivao: Neđe zadnje neđelje od mesojeđa da je letijo u vještice. Nji više je bilo, kad su uletili u jednu kuću i spremaju stolicu za večerati. Kad sve metnuli, počeše jesti, a niko se ne krsti. Onda i mi, vještice š njima, veli, večeramo, a oni nas ne vide. Kad odneklen dovuče se stara baka, priđe stolici, uze žlicu, prekrsti se te reče: "Pomozi, Bože i Majko božija!" a mi sa stolice bjež! jedna mimo drugu te na lebardu od kuće (kuda dim izlazi) vrrr, pa ovda mi je put. Kako je bila balatura iliti lebarda tijesna, tako brže bolje protiskujući se otarličam se i dobro evo po čelu, da će mi se vavijek znati; te valaj lje da bi se đe zamijesio, ne bi me izgubili po ovome rogu, što sam ga stekao u vještica - bi me lako poznali.
5. Kažu, da svaki pop more i ciglu vješticu, vješca i moru u crkvi poznati, ako oće, a to: Kad bude na po leturđije pa kad iznosi kalež i drži sveto, da ispod onoga pogleda po narodu, pa ako je koja vještica, ta ima malu svjećicu na glavi, sami plamečak; ko je vještac, tome visi cuca iz nosa, a koja je mora, ona vilicami žvaka i zijeva.
Da je moguće tadaj stati uz popa pa ga malo desnom nogom dotaći u njegovu, isto bi i taj vidijo sve ka i on. - Kažu, da na mitu veliko drže vještice, vješci i more popa, da ij ne izda; zato da ne manjka sira, masla, jaja i pilića, te pop svaki najmanje vještice kune i proganja. Koja dobre volje dođe, da đe se ispoviđeti, dobro da dođe: koja ne će, on je i ne nagoni.
6. Više vješticama drugi ude nego popovi, a to: Na poklade uveče sastane se nekoliko momaka pa naliju tikvu neduperatu punu vode te začepe dobro, i onda oklen izađu, ondalen pođu te okolo svega sela valja da obigraju i učine obruč, i onda opet uđu u onu kuću, oklen su izašli, te reku: "Kad mi ovu tikvu očepili, onda i propišale sve one vještice, okolo koije smo noćes odanjem učinili obruč." I ako koja ima i ako je zatečena kod kuće, ne more propišati, dok ne dođe moliti i mititi ove, što su im učinili.
7. Na poklade osim roga, što svaka kuća mora da zapreće u vatru, da im smrdi tu doći, ma vještice vežu crnijem koncom, pa te uzlove objese o verige nad vatrom; ko to radi, namijeni svakoj uzao. Ako je glas, da je vještica, pa koliko znadu, da po imenu u selu ima vještica, onliko valja da bude uzlova; ako je vještica s kraja sela, onda joj je s kraja i uzao, i tako sve redom do najkašnjega znade se, kojoj koji pripada uzao. Sad ako su vještice, svaka će se odriješiti; ako li nije, ne će. Tako po tijem uzlovma znadu, koje su one u selu.
8. Kad se večera na poklade, idu gledati na brdo, kuda vještice lete. To ja nijesam vjerovao; onda lani pozovu me na poklade u društvu da idem. Otišao sam, zasjeli smo na visini te čekaj i stoj. Kad se ukaza svjetlost sa modrim plamenom velika poput kokoši, đe izađe sred Varivoda daleko od nas 4 do 5 kilometara, pa leti pa leti te u naše selo u neke kuće iščeznu. Kad otalen domale tri izletiše te let, let pa u druge kuće, i tako na više mjesta viđali smo, đe iz kuća dolijeću i izlijeću po više nji. I onda najkašnje dvije nji padoše na bunar naš, jedna pokraj druge stadoše, da se sav bunar svijetli. Kroz malo otalen poletiše pa pro polja i bara, povr zemlje polagano leteškaju i prevrću se jedna pro druge, i onda leti, leti do u selo, pa jedna okrenu u jedne kuće te je nesta, a druga u druge, baš onđe, na koje se divankalo, da su iste vještice. Eto to sam ja moijem očima vidijo.
9. Kazivao mi je jedan čoek, da kad je kasno išao od jednog svog prijatelja sa večere kući, da je prolažeći poljem vidijo diviju jednu krušku, koja je bila sva okićena vješticami, da se sva sjala: na svakoj grančici da je bila po svijeća, bit će da su uvano sabor činile. Onda ovaj kako je imao pušku veliku uza se, te prekriži i odamjeri u nji i vrže se, da su se razletile kud koja. Kad kroz malo dana ovome je sin poslije umro, - ništa nego mu one srce izjele.
10. Vještice se o Sv. Đurđu pokazuju gole, a o pokladije u svjetlosti, pa u te dane kad se nađu djeca u kolijevci, meću uza nji krstiće od tipsova drveta i jagoda od bršljena. Vidijo sam na više mjesta, đe visi više kreveta i glave o klinu kamen šupalj od sebe, a ne da ga je ko vrtijo; to je sve sporadi vještica i mora.
11. Kad je vakat (vrijeme) od vještica, imadu molitve, koje treba reći po tri puta, kad se ide lijegati, a to su ove:
Sveti Toma vozi zlatna kola,
Da popeče vile i vještice
I ostale sve nastornice.
One njemu govoraše:
"Sveti Tome, koi voziš zlatna kola,
Tako ti tvoga imena,
Ne zatari našeg sjemena!
Đe se god bude o tebi govoriti,
Ne ćemo onđe mi dooditi."
Vještica mora legla doma,
Od Boga prokleta, svetim Ivom sapeta,
Kad poletila, da Bog da se razletila!
Bog joj ozgo draču, a ozdo ploču;
kad poletila, nagrdila se,
Kad pala, ubila se!
Ovu mi je kazala Stevanija Paloševa iz Parčića; a od pokojne mi matere u djetinjstvu čuo sam ovu, što nas je ona učila:
Vještica mora, lezi doma,
Bog te kleo, sveti Ivan peo!
Ne mogla mi ništa učiniti,
Dok ne prebrojiš po polju travke,
Po gori vršje, po vršju lišće,
Po pasu runju i po magarcu strunju!
VUKODLAK
Kao što ima vila i vještica, tako ima i vukodlaka; njima kažu i: lode, vade, učovjesti, utvare, prikaze, gadaline, plašila i strašila. Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne, pa dok ne počnu pijevci pjevati i zdrava marija zvoniti; onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onijem kućama, gdje se mrtvijem ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnijem trnom boli kroz bakovu kožu sve one, na koje su sumnjali da se dižu i svijet plaše.
Pravoslavni se ne vukodlači nikakav, man da bi koji lemeš s polja ukrao; za toga drže da će se za neko vrijeme dignuti i za nogom lemeš vući. Tako da su neke trevljivali, koji su prebacili pro ramena pokrov, a za nogom im zvoni lemeš. Nego da se pravoslavni očajaju, vjeruje se, t. j. u grobu mogu stati, koliko hoće, a tijelo se ne raspane. Kod katolika toga nema, nego oni se dižu, protiv čega nose (najviše Boduli) zapise oko vrata, plaćaju neke mise, kosijere vinogradske u torbi nose, kad kuda obnoć putuju, a i štap od trna crnog protiv vukodlaka da je, kažu, dobar. Nego čuo sam, gdje se Bunjevci diče i uznose, kad im se kaže, da se oni dižu, jer da je to lijepo poslije smrti doći obaći svoju kuću i vamiliju. Kažu naši, da se ne vukodlače zato, jer ih pop prelijeva posvećenim uljem, kad koji umre te kad se u grob polaže, a da to kod katolika nema. Kazivao mi je jedan, da je svojim očima vidio, kad je jedan katolik umr’o, koji je bio zločest, a da se ne povukodlači, prerezali su mu kosijerom vinogradskijem žile na butovima ispod koljena. Osim sela, kažu, da se i po gradovima vukodlače: da bi se mučno tko mogao obnoć u kasno doba vidjeti da sam po ulicama hoda, jer se loda ispopriječio preko sve ulice naležeći, tako da bi se vraćali natrag glavom bez obzira.
Kad tko vukodlaka vidi, tako se prepane, da u njemu krv umre te se pretvori u vodu, pa malo koji živ i ostane. U našijeh pravoslavnijeh kad im se što takovo dogodi, odmah zovu popove, da im sveštavaju masla pod crkovnu; to se zove "jelejosvjaščenije" ili osvećene ulja, s kojijem bolesnika metnu popovi da sjedi među se, krst mu dadu u ruke, čataju oko njega zadugo pa ga poslije osvećenim uljem mažu. To čine, osim da se kome što prizre (prikaže), i protiv makar koje bolesti. Prijepis je, da ima 7 popova, a u nuždi i dva mogu posao obršiti. Popovma se daje obično svakom najmanje po talijer (2 for.), a da im tko dade i više, uzeli bi.(6)
Kad polažu starješinu u grob, za njim bace srebrnih novaca, koji se s njim zakopaju. To je zato, da ne bi sobom odnio ili došao tajno nositi sreću domaću uza se, onu, koju je on imao za života.(7) Kad se grobovi otvoraju stari, da se novi mrci sahrane, malo u kome da ne će naći po koji komad novca za’rđata. ma ne će ga odnijeti, jer se boje, da bi im taj mrtvi mogao na san dolaziti u jednu, a u drugu vjeruju, da bi ih često drijem napadao i da se ne bi nigda naspavali, kad bi taj novac sa sobom ponijeli.
Vukodlaci se pretvaraju u magarad, bijele debele konje, crne vole, pse pa i mačke, kao i đavoli u zelene jarce.
1. Kazivao mi je jedan stari čovjek, koji je bio u mlado doba lupež, da je jednoć pošao, ne bi li gdje istekao debelu zaoblicu (ovna ili ovcu). Kad je bio podaleko od sela, vidi, da pase okolo po noći mrka ovca pokraj puta. Misli sam u sebi: Pomozi, Bože, evo meni ručka; ne služi mi se dalje ići mučiti. Uhvati ovaj ovcu, opipa je po rbatu: kad ona od debljina ravna isto kao i jaje. Zavrže se s njom pro vrata pa ovda mi je put; preteška mu nositi ali on nežali, kad je za korist. Još je, veli, dugo do zore. Počeš prvi pijevci pjevati, a ovca se počne na njemu vrpoliti. Stane on nju kao mititi veleći joj: "Krasna moja mrko!" a ona i njemu reče: krasna moja mrko! Tako još nekoliko puta on njoj reče, a ona njemu sve jedno da je odgovarala. Prepade se on pa je puzdrći, a ona učini ma nizbrdo u Bunjevce blebećući na nj. Prekrsti se ovaj pa reče: "O vraže, odskoči od mog tovara!" te vrati se kući prazan. Na više mjesta ovo je ovaj pripovijedao pa se žalostio, našto su mu rekli: "Ne žali ti to; bolje je i prazna torba nego đavola u njoj." Za tu ovcu držalo se da je bio vukodlak.
2. Trojica su išli u lupeštinu u donja sela (Bunjevce). Nađu jarad na polju, ćapaju svak svoje, zavržu se pa kući. Kad su bili pokraj crkve jedne, onda na njima ta jarad počeše se trzati, a oni skinuše ih sa sebe. Hoće svakako da se istrgnu, a oni ćapiše svaki svoje zubima za uši, a njima jarad rekoše: "Nemojte se klati!" Kad oni to čuše, brže bolje pustiše ih, te utekoše u šimatoriju bleblećući na njih, a ovi lupeži bjež glavom bez obzira. A nešto opet za njima pijeskom udride, da ih se jedva okanilo.
3. God. 1887. putovao sam ja iz Benkovca na noge u Skradin. Za četiri milje od Benkovca ima kožlovačko groblje, u kom je Mačivun Vuk ukopat. Zna mu se za grob, jer je krst i sablja na ploči izrezata i slova neka ćirilicom imadu, ali su zarasla napolak. Nešto dalje ima opet katoličko groblje i crkvica starinska Sv. Martin, koja je na glasu od turske međe pa do mora, da tu plaši nesamo obnoć, ma i usred podne da se viđaju vukodlaci. E, to meni na pameti; jesensko je doba, ura je kasna, mjesec u oblaku, a kiša samo malo rominja. Kad u groblju kožlovačkom najednoć opazim crna psa kao osrednje magare, a orlina kao najviši tukac zaleće se oko psa pa ga kljunom pogdjekad čvaka u glavu; poskikiva pas promuklijem glasom, a oči mu svijetle kao dva luča. Krstim se i odoh naprijed pa ću domalo na Martina.(8) Kad sam se isporedio Sv. Martinu, šušak mi je za uhom po glasu od naroda, a ne što se ja bojim čega. Zvjernjam oko sebe, ne bi li što spazio, kad pokraj ceste parip pase bijel kao snijeg, a debeo i ravan kao jaje. Stao sam pa ga gledam, te spazih pokraj ceste neku šprulju jablanovu dobru, uzeh je te s njome toga paripa opali uzdugulj od repa do glave i prebih je oda nj, a on se zaprndeca niz polje i pro vinograda kao i arija, da mu od zora sve vatra iz kopita kreše. Odoh naprijed, dugo je i dugo još do dana. Do nekoliko opet sam se našao u Benkovcu i počnem kazivati svoje putovanje. Rekoše mi, da ono, što sam u kožlovačkom groblju vidio, da se povukodlačio neki N. N., stari, što je prije na malo dana umr’o. Kad je mlad bio, da je svašto radio i s lupeštinom stekao veliko imanje; da je kao pas praćen od orline i u kuću svoju dolazio. Ono, što sam vidio kod Sv. Martina, da je bio orko. Po prilici tako da nijesam ni ja pravo dokršten, kad mi što na oči izlazi.(9)
4. Pripovijedao je neki decimar u kući našoj mome pokojnom ćaći natrag puno godina, da je on jednom iz Drniša išao u Šibenik obnoć. Najprije da je vidio nasred ceste poprijeko stoji crn vo, i na njemu pokrov mrtački. Pokraj njega je prošao: on ostade. Dugo je još i dugo do Šibenika, kad čuje se, da netko bugari i kuka veleći iz svega glasa: "Kuku lele pomagaj!" Taj glas sve to bliže njega dolazi, pa na jedan čas prikazaše mu se njih četvorica da nose na nosilima mrca. Jedan od njih lati mu kapu s glave i odoše pro krša i vrleti. Naoblači se i smrkne se kao i u rogu, počne grmjeti, sijevati. Ide on naprijed ajdeš ajdeš, kad opazi iza sebe, gdje trče dvije Bodulice, da onda jedva bi ikakva lovna vižlad išla. Malo pomalo tako došao je već i u Šibenik; poslije sav od straha da se bio ogulio po koži.
5. Tako opet jedan kazivao, da je išao u Zadar. Kad je bio na po puta, bila je noć, stvori se njemu duplijer (svijeća od voska) na desnom ramenu. Hoće on da je uhvati u ruku, a ne može, kao da nema ništa. Sjaje mu putem lijepo, ajde te ajde naprijed, nestade je. Uhvati ga pomrčina i drijem, a on se svrnu s puta u neke ograde i lužine, poče da će klajati, a istom ti opazi neko veliko kretanje, a ništa ne vidi pred sobom, nego jarca, gdje hoda, na kom su rozi od lakta, pa sve jednog spušta, drugog diže. Kaže, da je čuo bubanje bubnjeva i trublenje u trubaljike, da su mu uši bile napolak zuglunule. Ovaj nit se miče nit pomiče, da bi išao naprijed - ne može od straha, san ni pogotovu na oči ne će. Presta to, ču neku graju cestom, izađe preda nju, kad putnici idu u Zadar. Ovaj kao da se iznova rodi te uputi se s njima. Kazuje im sve, što je vidio, pa svi upilili, da su to vukodlaci. Nogu za nogu osvanuše u Zadru, pa će jednom starom gospodinu sve ispripovjediti, što mu se putem sperivalo. Ovaj mu reče: Ono, što mu je svijeća na ramenu bila, da je neka duša, koja je osuđena puno godina da luta; što je opazio kretanje neko, bubnje i trubaljke, da on pozna dobro ono mjesto i da je ondje strašno u stara doba izginula neka vojska; jarac, što ga je vidio, to da je njezin đenera, koji je njih tu bio izdao, da poginu; ta vojska da malo kad tu ne pojavljuje se i čini svoje muštre i igre.
6. Pripovijedao mi je ujak Mićo Berić, da mu je kazivao neki znanac negdje podavno, da je putovao obnoć. Kad je došao kod jedne crkve i groblja osamljena, vidi rastvoreno sve i gore svijeće. Uđe on unutra, kad puna crkva svijeta, svak drži u ruci po svijeću; dadoše i njemu. Pop odgovara, izađoše na dvo(r) te učiniše prošišijun tri puta oko crkve, uđoše opet u crkvu, svi stoj i stoj, govorenje crkveno ne prestaje. Tako ovoga u banku da je uhvatio san i zaspao. Kad se probudio, nigdje nikoga oko njega, svijeća mu se utrnula. Misli se on i misli, prekrsti se te svijeću sumi ponijeti: zuvar je prama njoj večerati i ići u konobu točiti vina. Poslije na dan obnoć netko zove ovoga izvanka: "Pobratime, ono, što si iz crkve neku noć odnio, dede povrati, bolan, ondje, oklen si i odnio!" Kad se svanulo, otvori on kovčeg, da uzme tu svijeću i odnese je, kad namjesto nje - rebro ljudsko. Šta da od njega uradi, uze ga pa prebaci kod one crkve u groblje. - Tijeh proseksija oko crkava obnoć na više mjesta, kažu, da se viđalo, kao kod Sv. Kate u Dubravicama i Sv. Jere u Skradinu, katoličkijeh crkava. Kažu, da su to mrtve pravedne duše, koje svake godine po tri puta tako oko crkve čine proseksiju, a da svijeće pale od svojih rebara. Tko to može opaziti, gdje oni rade, da je sretni čovjek, da će blago i njemu biti na onom svijetu. Tko za to ne zna, ovo drži za vukodlake.
7. Pripovijedaju, da je jedan naš seljanac ubio vukodlaka natrag godina, kad je s jednijem Bodulom gonio svoje blago prodati u primorje. Kad će doći pobliže mjesta, rekao mu je Bodo: "Pobratine, sad će izaći vada preda nas!" Seljanac je imao štuc ajdučki, ne bi, štono se kaže, valio u ćaću. Na govor Bodulov naperi ga on i prekriži po ognju, kad zavika Bodo: "Eno ga! udri, pobratine!" Kad ovaj vidje čovjeka golokraka i pro njega mrtački pokrov, te na da će na Bodula, a ovaj razglavi te iz štuca kres! u toga vukodlaka. A on se zakotrlja i nestade ga, samo ondje da je krvuždine ostalo crne kao paklina i guste, kao što je svi vukodlaci imadu.
8. Ko groblja obnoć kad se ide, valja imati opaz. Jedan, kažu, da se bio okladio, da će otići u šimatoriju (groblje) te zazvoniti u zvona. Otišao je te došao pred crkvu, a nešto njega čap! za perčin pa udri poteži, što se igda može, veleći mu: "Ja te teglim za perčin, ti se kladiš cekin." Tako da ga je isteglilo, dok mu nije palo na um reći: "Pusti me, zaklinjem te mukom Isukrstovom!" Onda tek polagano da prst po prst da ga se jamilo. Kad došao, nijesu mu vjerovali, da je bio u šimatoriju, gdje nije zazvonio, te tako izgubio cekin i iščekulat osta za perčin. - Kažu, da je najbolje, kad se prolazi pokraj crkve i groblja, reći: "Mrtvi moji, Bog vam prosti! Vi ste bili ka i mi, a mi ćemo ka i vi. Ne prešte s nami i mi ćemo k vami." Ovo valja tri puta uzamanice izreći. A da se što ne prikaže obnoć, kad se putuje, isto reče se tri puta: "Isus minu i preminu kroz tu vojsku džudijansku, nit ga čuše ni vidiše, ni mu štogod učiniše."
9. Drži se, da zli ljudi poslije smrti, pa i za života pred krupom idu, pa na koje polje god koće, mogu je navesti. Pripovijedao je neki Ličanin mome pokojnom ćaći, da je u njih bio neki obrlajtman u penziji, a kamatar strašni: da je bio sa kamatom kupio i uhvatio cijelo jedno polje. Dakle svake godine bila se namečila krupa obijati kolo naokolo, a u njegovo ne takni. Čudi se svijet, pa bi rekli: kome Bog, onome i Gospa. To je, kažu, ostalo za čudo, pa netko da je divanio, da imadu dobro gledati, kad prva krupa bude spuštati se okolo njegova polja, kako oblaci izgledaju i ima li što na polju od kojijeh stabala. Do malo dana navukoderilo se nebo, ode neki nasred polja toga, na kom je bila zasijata šenica i kokuruzi. Nasred njega ima velika divlja kruška. Grmi, puca, sijeva, naokolo tuče krupa, a nad obrlajtmanovim poljem samo nebo zamodrelo i proškapće kiša. Uteče ovaj pod krušku, pogleda uza nju: vidi neku tičetinu crnu poput gavrana, a gavran nije, pa gleda oko sebe, kuda krupa liči. Presta sve, ode ovaj kući. Poslije da je pitao onaj, je li što opazio na kome stablu, kad je naokolo krupa bila? Kaza ovaj sve, što je god opazio; onda mu taj reče: "Uzmi praha pa ga odnesi u crkvu, neka ga pop blagoslovi, te nabi pušku krupnim olovom, pa kad zakala drugi put krupa ličiti, bit će opet ona tičetina na kruški, a ti se privuci pa odmjeri u nju i zapali, - ali samo čuvaj, da te krv ne poprska od one tičetine, pa ćeš vidjeti, hoće li vam više krupa što obijati." Tako je ovaj i uradio, ma poslije nije više krupa nigdke obijala; a kad bi se i navratila, ne bi štedjela ni obrlajtmanova polja. Držali su tvrdo i vjerovali poslije, da je obrlajtman isto bio u tičetini, da bi krupu slao oko sebe, da obije, a njegovo ostani cijelo, koji je poslije dospio, kad se vrgao onaj iz puške u nj.
MALJAK ILI MAČIĆ
Na Pagu pripovijedaju, da se maljak stvori od onoga djeteta, što ga matere pobace, te se nekršteno zakopa. Dijete je malešno u crljenijem gaćicama s kapicom i mamuzama na nogama. Najdraže mu je jati na puladiji: na kojegod uzjaše, to krepa. Zato protiv toga meće se zapisi na mlade puljčiće, i na kome je taj zapis, na nj ne smije usuditi se uzjati maljak. I ako zapisi koji stoje i do 2 vijorima, nije puno, kad pomaže! U nas u Bukovičana namjesto zapisa ždrebetu objese o vratu žlicu, kusalo od nje, te iskite kitama šarenim. To je zato, da ga ne bi tko podrekao: da se njemu ne čude, nego žlici nakićenoj.
Od maljka amo drže drugovačije, a to: Valja imati pijevca od devet godina, koji devete najkasnije snese jaja, koje valja držati, tko koće, pod pazuhom 40 dana ili ga tu sašiti, da sigurije stoji. Poslije toga izleže se maljak (a neko kaže mačić) iz jaja; njega valja uzgojiti. I taj bude u crljenijem gaćicama. Tko ga ima, ne manjka mu novaca; taj mu ih nosi odsvaklen, a zanajviše iz mora, jer vjeruje se, da je sve blago ovoga svijeta pobacato u prve zemane u more.
Od težaka, vjeruje se, nikakav ne drži toga maljka, nego velika gospoda. Puno bi ih se moglo nabrojiti ovdje, za koje se kaže da imadu maljka, jer kako bi drugovačije onako obogatili oni starinski begovi, da im nije što pristalo s vražije strane, kad se već zna, da nije sa božije. Ne oru, ne kopaju, ne trguju, a u njih dosta palaca gruntija, po cijela sela njihova su, konji su dobri u njih, karoce, da bi se vladika mogao u njima voziti, a na konje još srebrne dizgene meću; a jadni težak krvoloči i radi dan i noć, pa ne može ni da na magarcu jaše! Ta psu je gospode velike bolje, nego njihovu kmetu, pa koliko oni na dan bacaju u neznan novca, da bi potrošili i smeli, štono se kaže, dotu svete Ane, da im maljak ne dovlači vavijek.
Sve je to dobro, ali kažu, da taj maljak najkasnije zadavi svoga gospodara i pobratima. Čim gospodar propane, više nije ni maljka u toj kući; onda to stanje ubrzo vrati se nase, jer nema tko da izbolčava trošcima. Koji je gospodar mudar, kažu, da može toga maljka lako prevariti, t. j. zadaviti on prije njega, a to ovako: Naliti pun kotao rakinjski pravog ulja pa ga uzvariti, onda u to ulje ubaciti što pa zapovidjeti maljku, da izvadi. Maljak mora da sluša svoga gospodara, što mu god reče, te čim zaroni u vruće ulje, onda valja odmah brže bolje kotao poklopiti i vatru bolju podjariti. Eto tako kažu, da se može on prije smesti, nego počne gospodaru raditi o glavi.
Vele, da se maljak može pretvoriti i u mačka (zato ga neki i zovu mačić), pa i u mazgina. U jednom gradu nedaleko odavlen, kad je jedan gospodin stari a bogati pretresao jedan palac među palacije, jedan argat namjesto poći uza škale, koje treba, prevari se pa pođe uz druge, koje ga izvedu ciko one kuće na četvrti tavan u drugu pod krov: kad tu leži mazgin debeo i ravan kao jaje. Potrča gospodar stari za njim, vrati ga te udri ga moli i zaklinji, da nikom ne kaziva, što je vidio. Obeta ovi, da ne će, ako mu plati; obeta on, da hoće, i odmah mu izvadi silnijeh novaca, da mu nije za puno vremena bila potreba raditi. Ali se kasnije to razglasilo.
ORKO
Na sve ove krajeve zna se za orka, a čuo sam i od gospode da ga zovu talijanski njorko. Kažu, da postaje od smetljišta onog, kad se u petak kuća čisti, u subotu smetljište kad predani u kući, i u nedelju, kad se iznosi na bunište (đubar). Od toga izađe malo pule oli ždrijebe, koje najviće sreta ljude po carskije testa obnoć i po drugije ravnije putovije. Nađe se da pokraj puta pase, oli nasred puta izvali se pa leži. Broje ga za najgoru vadu iliti gadalinu.
Koji ne znadu, kakav je on i što je on, kad ga nađu na putu, od truda uzjašu na nj, a on se lijepo jaše, tako da čoek svaki na njemu se rasklima pa zaspe, a on rasti, rasti, da za vr jablana izađe. Tako čoeka sa sebe iskrene te ostavi na najvišoj visini, kao navr zvonika od crkve, navr koga kuka i strmeni, navr koije visokije stabala, da jadni čoek, kad se razbudi, nađe se u čudu, ko ga je tu iznio. Najviše orko podvuče se sam pod čoeka pa ga zanese i ostavi, đe ga je volja. Više puta ima da zaluta čije paripče ili magare kuda po polju ili po putu, ma ne će niko da š njim posla ima, klone ga se, jer im je vavijek na umi, da ne bi bio orko.
Neki vele, da orko i sa vukodlakma ortiše, jer da su ga viđali, da po groblju obnoć oko crkve pase. Kazivala mi je pak mater, da je orko došao bio u jednu kuću obnoć te ušao čeljadma u kamoru. Kad su čuli, kako nešto bakti na četri noge, probudiše se i užegoše svijeću te poznaše, da je on. Molili da su ga i zaklinjali da izlazi, a on nikako nego stao i usvijetlio očima kao luč u nji. Onda su u svake okrećući pitali ga, da ne bi bila koja duša, pa da joj što ne treba. Između toliko, što su ij nabrojili, stajao mirno; kad su najkašnje jednu spomenuli, zamavao je glavom, da su pogodili. Onda su ga pitali, koliko misa toj duši treba, on da je udarao prednjom nogom o tavan i s tijem im broijo; tako pitali su ga, koliko očenaša i zdravije Marija treba za toga reći, a on sve nogom tukući od tavan tako je odbraja, a kućani tuvili. Onda im se poklonio i otišao ća. Gledali su za njim, kud će i što će, a on se zaigra što igda more, da ga stade strašna prdljavina i kresanje varnica iz kopita, i zamače niz polje. Kućani su poslije izvršili za onu dušu, što im je orko naredio.
Kažu, psi da su najljući na nj, i da ij se on strašno boji; kad ima puno pasa pa ga obladaju, istrgaju svega na komade te iziju. To je bilo natrag puno godina, da se ja teke sjećam ka kroz sito i pamtim, kad je glas bio, da su psi orka udavili i izjeli, da su mu čobani u kršu otražje našli, t. j. prednje i zadnje kopito do po gnjata, da mu je runja bila i kopito se caklilo, kao da ga je neko neščim piturao. Ispitivalo se je, da ne bi kome u selu tadaj krepala mazga, pule oli ždrijebe, ma nije se niko odazvao. Tako se ustanovilo, da nije bio ništa drugo nego orko.
MORA
Ime mora dolazi od morenja, kad se navali na čeljade, bi rek sad da će ga umoriti. Narod osim svega što vjeruju, da ima to, ovo, ono, ali za moru najviše drže da je ima. Muško ne može biti mora, ni morac.
More se rađaju od vještica, pa i ne bilo ni od njih: koje se god dijete rodi u košuljici modroj, svako postaje mora. Dok je mora, ne može biti vještica ni srca jesti, nego samo pritiskuju čeljad mladu. Svi oni momci, koji su naočiti, tuže se, da ih mora se, pa pokazuju, kako su im sise otekle sajući ih ona, a najviše da se one, koji su lijepi i debeli, bio momak oli cura. Koji se lijepo drže sa morama, i njih od dragosti dođu sati, kao i vještice što od dragosti srca kome iziju. Zato je u svake vještice i more lijepa i medena besjeda; one su dobre i darove darivati, pa u tom prijateljstvu čine od svijeta što ih je volja. U ime toga nikako ne valja općiti ni s jednom ni s drugom, nego biti otprden prama njima, pa ne mogu ništa učiniti.
Na mori se poznaje, koja je, jer je teke gari nausnica. Čim se uda, odmah postaje vještica.
Mora može ući kroz svaku budžu, pa i kroz ključanicu, samo da koga pritisne. Da je onda moguće baciti se za njom brusom, otklopljenim nožom koričašom i pasom, te reći joj: "Doći ćeš šutra pitati zajam", - eto je po so oli po što mu drago drugo.
Mora se može i pretvoriti u druge stvari. Natrag nekolike godine jednoga N. N. u našem selu bijaše pritisla mora. Opazi je on nekako, otrese se od nje, skoči ona s njega, a on za njom pa na avliju. Kad na dvoru stvori se u velikog tukca i raskopuni se. Poče ovaj da će mlatiti, a ona top uđe u vola, što je na avliji bio. Vo bio mu najbolji, pa mu ga žao bilo tući. Tako i ostane. Poslije toga događaja sreo je u selu ovaj onu moru (curu), pa je zapitao: zašto ga je bila došla pritiskivati? Ona mu odgovorila: "Zato, što si mi uže i kosjeraču oteo u gaju, da ne siječem na ledu drva."Na koju curu digne se pizma da je mora, mučno se uda, sve da bi momku i draga bila; ne dadu mu kućani, jer od more izlazi vještica, pa taka, kad bi u kuću došla, mogla bi im popjepoliti djecu, pa se svak od zla kloni.
Od napake more naopačnija vještica postaje. U nje su zle oči, da može nasred polja prostrijeliti čeljade, konja, vola i t. d.: kuda ga očima ošine, onuda ga poduzme vučac (pomodri).
Koji luka puno jede, na nj ne će mora; neki se i mažu u veče, kad liježu, lukom.
Najbolje je, kad se vidi bilo vještica oli mora, za njom roge pružiti, oli od desne i od lijeve ruke od prsta kažiputa učiniti krst pa je preko njega pogledati, bilo sprijed oli strag. Mogu se zakleti, da sam viđao i neke gospode da pružaju roge za vlaškijem ženama; sad u dušu ne mogu unijeti, zašto to rade: je li gdje se boje da su vještice, oli za to što su vlaške haljine na njima.
VUK
Kažu za vuka da on po poslanju božjemu što čije ide daviti blago, pa onda u hrpu složi, što ne može pojesti. Kad je čoban u blagu, pa ako prije vuka vidi, onda može na nj vikati i pikati, kolikogod hoće, ovako: "A pustija, a pustija, pik, pik, pik!" Onda vuk pobjegne. Ako li vuk prije čobana oli makar koga očima ustroji oli zavišti, onda ne može se ni zere vikati na nj, promukne grlo, kal da je nešto stalo u njemu, oli da se je posve nazeblo, da se drugovačije ne može nego šaptati. Ako li čoban oli ko mu drago zna, pa da mu pane na um brže bolje baciti kapu s glave, kad ga tako vuk iznebuši, onda može na nj akati i pikati, kolikogod hoće. Ako nije prije zinuo, neg je makar u koje blago ušao, onda ne može učiniti ništa, nego onako stisnutijeh đama ništa nego jedno po jedno tura.
Kad ovcu ugrabi vuk od čobana, ćapa je za kovijadu (zatiljak) pa je prebaci pro sebe, da pod njom leti povrh zemlje isto kao orao; uzaludu čoban pika za njim. Kozu kad ščepi, ćapa je zubma za uho a repom je šiba, da ide. Nje ne može, vele, uprtiti na se. Najpišmaniji je na magarad; da kad ga nađe, od dragosti tri puta tamo i amo pro njega đisne (preskoči), a ono ništa ne zna nego revati. Neke godine u Bukovici paslo u ogredi dvoje sapetijeh magaradi. Vuk odneklen rupi pa jedno izije, da same su ostale prednje džalapine. Čude se kućani, šta magaradi kući nije, kako su naučila sama vavijek dolaziti. Kad jedno tek treći dan odneklen dođe i dovuče u saponu do prednje džalapine, da je drktalo kukavno magare, kako je straku uvatilo, isto kal da ga groznica trese. Kućanma se ražalilo na jedno magare pa su mu davali zobi, mekinja, vode, pa sve i kruva, a ono ništa nije htjelo, te jedva jedvice poslije pet šest dana poče šklocati koju travku po kršu.
Na konje gdjekad vuk napane; ne može im učiniti ništa. Još ako anjgir među njima se trevi konji stanu u okrug te okrenu jedno drugom glave, a nogama se ritaju na vuka, pa kad se nađe koji potkovat, je li mu ploču prišio, ode od njih na stranu, ne će da pača u njih. Ako pak ima anjgir (neuškopljen konj), on ne će da ide u okrug s drugim konjima, nego izađe sam s njim se barabariti i dijeliti megdan, da ga napretipa sita kopitama i još prevari ga pa ga izugriza. Vuk tako anjgiru ne može nikad učiniti ništa, i ako je tako anjgir jak, udža vuk biti mudar, da iskopa, kuda anjgir pase, jamu te leže u nju čineći se, da je mrtav. Još se zaspe zemljom. Anjgir pasući nagilja na nj, a on tako njega ćap za berišaljku, da ga sve vuče, i tako ga savlada.
Kad na vole gdje nagilja, ni njima ne može ništa učiniti, i oni stanu u obruč, jedno drugijem repove okrenu, a vuka dočekaju na rogove, da ih tako kao ni konja ne može nikako razbiti. U Bukovici onomadne nagilja vuk na kravu s teletom, ko zna da joj ništa ne bi radio, kako je bilo u ogredi. Tvoja ti krava nekako prevari vuju i zabaje mu oči pa šturma na nj te ga prirene i pritisne pri zidu, da mu je nekako zatjerala oba roga usred bočina. Vele, da je bilo ljeti. Krava udžala je vavijek s teletom sama uveče dolaziti. U ogredi bila je i lokva; tako onu veče, kako je smrkla, nijesu kućani ni išli gleti je, neg tek treći dan. Kad oni tamo, a to ona pritisla vuka pri zidu, da se je naduo kao mješina od junca, isplazio jezičinu i muhe napljuvale u nj, a tele pokraj krave leži. Oni, ko je došao po kravu, koliko se obezdanuo od čuda, što je krava uradila, toliko sam nije imao snage, nju otisnuti od vuka, neg je morao vraćati se kući po ljude, da mu pomognu, te jedva i ti oturiše je od njeg. Vuk se bio mahom usmrdio, a odmah prvi dan po ranama poznalo se je, da ga je krava zgrušila bila pri zidu, te tako držala tvrdo misleći, da je živ, dogod ljudi nijesu došli.
Da vukovi ne kolju blaga, na sv. Danijola neki nose u crkvu svijeće i sad. Taj dan čobani ne otklapaju noža iz korica, da vuk, kad uče u ovce, da onda ne može zinuti. Isti dan sporad toga konja niko ne samari. Ženskadija od sv. Danijola pa do sv. Jovana sporadi vuka, da ne kolje blaga, ne smiju pređe snovati, a neke ništa o vuni raditi, kao: tkati, plesti i t. d. Maja uoči Božića (na badnji dan) iznosi na bunište (đubar) u rbini svakojake mandže za vuka, pa kad ostavi tu, reče: "Vujo moj, evo tebi tvoje, a miruj u moje."
U prve zemane, dok je više vukova bilo, svijet je uza se ugarak vatre nosio obnoć, jer vele, da se on boji vatre kao groma; oli bi morao kresati u kremenu, te i od varnica bježao bi.
Vukove u gvožđa kad bi hvatali, onda bi jare živo svezali gdje, a oko njega poviše gvožđa sapni, tako kad bi pošao jaretu, nagraiši na gvožđa. Ako čovjek k njemu tako u gvožđe kocom pođe, vuk će se zaletjeti na čovjeka žestoko; ako li s puškom na nj ideš, on se ulunji i čini vintu, da je mrtav. Zaradi toga idu, kad se uhvati u gvožđa, na nj puškama i tukovma, mlate ga, a ne miče se. - U prve zemane (a i sad ima ih u Bukovici dubokoj) bilo je ljudi, koji su znali vuka domamiti, t. j. znali su vijati kao i on, i vijanjem njega zovi, a on mu se odazivlji.(10)
Priče o vuku. 1. Pripovijedaju, kako se vuk s lisicom bio spajdašio, da će zajedno ortisati i živjeti. Pogode se oni, da on ide u lov, a da ona dočekuje i čuva u pećini, dok dosta ne nalovi. Koje bi god vuk donosio bravče, a ona izi i sakri. Najkasnije se njemu dodija štokuda štrandati, ostavi se te priđe lisici u pećinu. Počne je pitati, gdje je lov, što je navukao, da bi io. Ona mu reče: "Bogme si ga ti izio!" Udari on kukavac u kletvu, udari i ona pa mu reče: "Zabadava se ovo tebi i meni tropati i copati (kleti), nego ajmo mi nad evanđeljem se kleti, pa će se vidjeti, ko je prav, ko li je kriv." Kunten vuk, odvede ga lija nad gvožđa, što je neko zapeo uprav za nu, pa mu reče: "Evo ja ću se prije zakleti", pa spuštajući polaško nogu držeći je povrh gvožđa veli: "Da Bog da, sapela me ova evanđelja, ako sam ičem kriva." I tako joj ništa, onda natjera vuka: "Ala sad se ti tako zakuni!" a vučina ne znajući za ništo korači pa šapajačinom top u gvožđa; ne imadijaše se dokad kleti kao lisica, nego ga stade pomaganja, a lisica će: "Eto to si kriv pa te sapeše evanđelja! Dušu u se, moj vujo, dok ne dođe pop, koji je ta evanđelja podnio tute; on će te iz njih izbaviti." I tako lija noge poda se te okrenu, kud joj i stariji.
2. Opet je negdje lisica drugovačije vuka varala, bila je učinila vintu, da je krepala, i to nasred kolnog puta. Volari su vozili praznu bačvu i u njoj torbu, u kojoj bijaše kruha i cijel sirac. Krasna ti lija ne će da bježi od kola, nego isplazila jezik, da su muve bile u nj napljuvale; volari zdupe je za nogu te s njom u bačvu misleći u sebi: zauvar nam je za bekinu joj uzeti opanke. A ona ti lijepo zanjuši za sir, koji proglođe nasred srijede i natakne na vrat te polagano iz bačve ovda mi je put. Volari ne znajući za ništo, kad su došli kući, odmah kazuju, kako će se za njezinu bekinu obuti. Kad zavirili u bačvu, a to nema nje ni sirca. Kuš grđe prdačine i ruga, i tako nikom ništa. Ona bazajući srete vuka, koji joj reče: "Ko ti je dao, teto, sirac? Dajde mi zeru!" Ona mu veli: "Bogme, braco, ne dam; ja sam ovo izlokala." Pita on: "A gdje?" a ona uprlje nogom u kamenicu, koja bijaše puna vode i mjesec pripačio u nju nalik na sirac: "Eno, vujo, pa izloči, kako sam i ja!" A on ala da se loče, grdna bijaše kamenica, a mjesec stoji na mjestu. Tako njemu trže voda na g ... u, lija začepi, a vuk udri loči još, da mu je trgla na uši i na usta. Lisica sve pozačeplja i onda na nj uzjaha pa mu reče: "Vujo, boli me i nosi me kući." Natoprlji se on i pođe, a ona zakala: "Bolan zdrava nosi, bolan zdrava nosi!" A vuk će njoj: "Što to, teto?" - "A ništa, braco, ovo je u ognju te bandam." I tako je vuk nosio, dok se god nije prevalio i crkao.
3. Nekad je putovao sveti Savo pa srio vuka u pustinji, koji bijaše premro od gladi, pa zapita u sv. Save, da bi što io. On ga posla u tu blizo jednog čobana ovce, da uzme jednu s reda, a on ne htjede tako nego izabra najboljeg praza. Vidi sv. Savo, da je čobanu žao, te udari vuka štapom po stražnjem trupu veleći mu: "Da si osalen proklet, i kako ovaj štap moj bio suh, tako i tvoj stražnji trup!" I tako i ostade u svakog vuka, da je u prednjem trupu jedar i širok, u stražnjem suh.
4. Negdje u pećini bio se razbolio lav, car od sve zvjeradije. Vuk mu je bio za kamarijera. Zvjerke sve su dolazile na poklon svome caru, osim lisice, a baš nije ni smjela. Vuk nalaže na nju svašta lavu, kako je mogla svaka zvjerka doći pokloniti se, a ona kao da se ne boji, ne će. Lav i tako štuv od bolesti, da ga je lako razdražiti, pa reče vuku: "Odmah aj po nju!" Natoprlji se vuk te kroz krš po nju. Osjeti se lisica, da je on nalagao lavu što na nju, te kao gospoja naumi se osvetiti mu. Čim došla pred lava, klanja se i uvija do crne zemlje, pa veli lavu: "Visoki care, oprosti, što dosad nijesam ti mogla doći. Čula sam, da te ljuto boli, zato sam išla pro brda i dolina, da bi ti koje bilje našla za lijek. Evo vidi mi nogu krvavijeh, što sam se prevlačila kroz trnje i jasenje. U tome me i san uhvati i dođe mi na san, da ti nema lijeka bez vučije s leđa komad kože: gdje te boli, ondje je privi, odmah će ti biti lašnje kao da rukom skineš." Lav to povjerava i reče joj: "Ajde za poslom, nije ni vrag crn, koliko svijet kaže; ima tako i na tebi zlobe." Pa onda zovnu vuka. Rupi vuk, gleda oko sebe, ne bi li gdje nju oli joj tikvu ugledao. Tako čim priđe lavu, a on ćup za nj, te od repa do ušiju oguli mu kože, pa privije ondje, gdje ga tišti. Učini vuk jadan ma, ruga mu se lisica: "Nu de ja, ti pobro u crljenoj baji!" Vuk se ne obzire nego iz svijeh ramena vije i previja, a lisica će njemu: "Odavno sam ja tebi kazala, da dalje vuče od gospode, jer kogod š njima posla ima, tako će mu biti, da će ga oguliti od repa do glave."
Poslovice o vuku. Narod u Bukovici u svakom ne mal govoru oli kojem progonanju jedan drugoga sporedit će s vukom, oli koju vučiju mu prišiti na leđa, te sve do cigle ciglate koja se čula. Evo ih:
Nije vuk ničije sreće izio. - Ovo je, kad kakvoj curi oli momku urisuju, da se ne će on oženiti oli ona gdje u dobro udati, oli česovu potrebnjaku, da ne će obogatiti.
Nema tu ćuka da nije vuka. - Ovo se govori onome, koji prijeti jačemu od sebe.
Ovči blek, a vučije srce. - Ovo se pribaciva onijem ljudma, koji se pretvaraju i podvlače, bi rek da su svetinjaci, a onamo iz potaje odrli bi Boga, crkvu i narod.
Na poruke vuk mesa ne ije. - To je kad ko svoje posle od zazbilja ne će da sam obedi, nego šalje drugog namjesto sebe; oli kad kome za koji zajam idu pisati, oni, ko bi dao, prije će vavijek dati, kad mu se s glavom dođe, zato poruka ne valja.
Svaka je vika na vuka, a iza vuka i lisica vuka. - Ovo je, kad se uzme pizma na kojeg da krade, oli makar česovo zlo da radi; on uđa biti u stvari pravedan, a na njegovo ime drugi to čine.
Ćerajući vuka išćerat ćeš lisicu. - To se divani onome, ko je zašto tužen pa mu se čini, da je pravedan, a i ostao je prav na sudu, onda on za osvetiti se zakala gonati one pa navuče opet na se branu i štetu, da jedva opet ostane prav.
Da je dobra kuća, i vuk bi je gradio. - Ovako se govori onijem za ugoditi im, koji se skiću po svijetu, a ne mogu se nigdje smiriti, oli kad koga šalju u najam, vele mu tako i ovako: Trbuom za kruvom, đe ti glava, tu ti rana.
Ni vuk mesa ne ije u svaka doba, a kamo li š ti. - Ovo kutnji starješina reče čeljadi svojoj, kad izgone od njega krmetinu oli drugi koji omršaj, jer vuku je prosto ugrabiti, što hoće i oklen hoće, ali ipak vavijek ne može, da više puta on zemlju jede.
Bravije je gubice, a vučije guzice. - Tako se reče onome, koji za kojom soprom pomalo jede i griska, stidi se, oli se gladan digao, ali tako malo pomalo sve poio. Za njim poslije kad saznadu, kakav je, to će mu reći.
Upalo je vuku i čeljusti. - Kad ko bogati i jači u rodbini dobije što u ruke, a siromašnijem žao, pa bi rada to sebi da mogu kako dobiti, a ne mogu. Isto se ovo reče, kad đendari kome odnesu pušku, pa se uzda onaj, čija je, da će mu biti povraćena makar od starije vlasti, ali što upane vuku u čeljusti (žvale), nigda se ne vidi.
Ni u gori o zlu ne govori. - Jedanput usred planine i pustinje u nekoj dolini izvali se na travu vuk te udri da se valja i prdi, pa onda reče sam sebi: "Ala sad lako li bi me čovjek, da gdje ima, smajdanio!" On to dobro nije ni izrekao, a čovjek, kako je došao sjeći obručove sikirom, iza grma vuka top među uši, da mu je odmah mozak prsnuo. Zato nigdje, gdje se je, da se je, ne valja o nikakvu zlu divaniti, jer se ne zna, gdje ko može slušati i zlo pronijeti.
Vukovi su ono, pa ko će među njih ići. - Ovo se veli gdje ima dosta braće sigurne i mlade, da ni lupež, koji je najgori i najvještiji blago istezati iz jare, ne smije među jaku braću ići, pa ni česovi robljači, bili carski oli općinski, grsti im se udariti na puno ljudi u kući sigurijeh, zato ih prozovu da su vukovi. Nego na lijepe s takijem postupa se i pušti im se napolak, kako hoće oni.
Ovca je vučije štene dojila i uzdigla; kad je ono ponaraslo, izjelo je ovcu. - Ima jednijeh da uzdignu česova siromaška; kad se isklepa i dođe do snage, a on osramoti tu kuću i pokrade. Drugi odmah će reći: Eto othrani tuđu sirotu za svoju štetu i sramotu!
Vuk Prokas ispod Promine. - U prve zemane, pripovijedaju, da je velika glad bila, a u Šibeniku neki kamatar razdavao bi pod skupe novce na dug žito. Kad je jednome nasuo četiri pune vreće, onda mu trgovac upita za ime; taj mu kaza tako. Čeka trgovac, t. j. kamadžija, da mu više plati, jer je rok prošao bio. Najkasnije učini petilj na toga "Vuka Prokasa ispod Promine". Kad došla karta u selo, čudi se svak: u Promini ima devet kapitanija, a toga imena nema nigdje. Najkasnije osjeti se čauš, da je bila prevara, govoreći: "Bog zna, koliko je vukova prokasalo povrh Promine i po dnu!" I sada više njih, kad se pitaju: oklen si, pobro? a on šalom odgovori: "Ja sam vuk Prokas ispod Promine."
Ne plaši vuka s kozijom mješinom. - Vuk se ne boji koze ni kozije mješine, kao ni zli i jaki čovjek ne boji se gube koje ni njegove prijetnje, kad mu slabi od straha počne pred kim prijetiti. Taj, koji je sigurni, ne će da poručiva oli da prijeti, nego što sumi, na obrez učini, i s ovijem prekore toga maloga su tri besjede.
Krsti vuka, vuk ope’ u goru. - Oli: Ja te krstim, a ti prdiš. To se reče onome, ko je vrtoglav oli hrastove glave, pa ne će oli ne može da pamti; ako i upamti, ne da se kraju, nego hoće naopako, te goni na svoj divljački mod, oli hoće onako, kako njemu kuvinja, a drugom bilo, kako bilo.
Vuk i lisica mijenjaju dlaku a ćudi nikad. - Ovo se govori onome, ko ima svojih puno mana, a ne će oli ne može da ih se otrese, pa i u starost ih tjera: zaludu je posijedio, a je li u mlada doba krao, pa tako staru kad mu dođe ruke, ukoči po svojoj jednoj ćudi, koju je imao, kad nije posijedio u mlada doba.
Kal da vuci oko mene viju. - Ovako reče svaki, kad izgladni, jer ima ih, da gladi nikako durati ne mogu, nego najašu na ženu, kad im ručka ne spremi na vrijeme. Tako kasno kad počnu jesti, još reku: "Moram li se ljutiti, ta više je ručao i onaj, ko je goveda izgubio, pa ih našao!"
Sade vuk i šuša naporedu oru. - Ovo malo ko da ne će u kom pregonanju jedan drugom reći; zakon u tome spominju. Vuk jest bio vuk i klao ovce i koze šušate; tako bili su neki i lupeži i globadžije, a siromašni narod bez snage i oružja kao koza šuša bez rogu, ali dođe vrijeme, da ti lopovi kao nekad vukovi uporedu oru sa siromaškom i gorijem od sebe, bez da mu smije reći: i tamo se dalje.
Šta ti je grlu, kal da si na vuka pikao. - Ovako reku svakom onome, kome je grlo od nazibe promuklo, oli od koje vike postao rapav glas, jer kogod na vuka je vikao, akao i pikao, izgubi grlo za puno zemana, nego hoće mu se spavanja puno, dok mu dođe na šest.
Mi o vuku, a vuk na vrata. - Ovo reku onome, kad o njemu što bajure, a on trevi u te mjere u njev divan oklen banuti. Još ako trevi na gotov ručak tako banuti, reku mu: tebe je vratar gradio, kad si tako sretan rupiti za gotov objed.
Lako je mrtvu vuku zube brojiti. - Tako reče onaj, koji je nekad krao oli česovo junaštvo činio, a š njim sade svijet kore i svašto mu spominju, što je u mlada doba radio.
Kad smo vuka ubili, ajmo ga i u jamu uvaliti. - Kad braća koju radnju rade, a imadu koga tuđeg, pa da im se što ujaše, a mrak se priškrbana, pa da im ne ostaje za sutra, tako reku među se, da više sarade na tuđa leđa.
Vuk ne vije, što je gladan i žedan, neg vije, da dozove svoju družinu. - Tako i oni, koji dođu u krčmu, a kod kuće su jeli i pili, i onda u krčmi zarevu, kad ih drugi čuju, odmah idu gleti, ko pjeva, i tako zavrgnu tolu i jeglen. Najkasnije ala da se toči i siječe, a da se ne budu na pjesmu sazivali, siti od kuće ne bi se bili sastajali ni troška činili. Tako i vukovi: jedan kad je sam, manje ol ni zere are učiniti ne će, a u družini kapci su i na čovjeka udariti.
Stari vuk pasja prdačina. - Ovo reku stari ljudi i stare žene sebi, kad ih mladež napopane, najskoli cure starcom, kad se zakalaju šaliti, a on se sjeti svojijeh mladijeh godina pa će odmah na glas tako njima o sebi reći, makar teke i njih sobom uio.
Ako si ti vuk, nijesam ni ja ćuk. - Tako reku onome, koji hoće koga da prevari, a ovaj se dosjeti pa mu tako odrapi. S tom riječi narene ga na poštenje, jer kažu, da je najgore za budalu proći, pa je li te prevario jedan, onda će opet još ko, i tako čovjek koliko za štetu, toliko za rugo ostane.
Nijesu vuci navukli, neg tvoji zubi natukli. - Rekla je ovako svaka maja, koja je debela, pa joj se začude, što to njoj nije drago, da joj se reče sporadi uroka, te da ne ostane podrečena, odmah ona će nato: "Ovaka sam i juče bila, začudi mi se, u, što sam ti ćela reći!"
Ne mogu biti siti vuci, a cijeli janjci. - Ovako starješina reče kućanma, kad mu što diraju, kao najviše da rakije oli vina utoče. Onda starješina, koji je mudar, opazit će na pari kojem da mu miriši špiritom, pa odmah oblazi bačve, i tako kad sazna, reći će im, jer ne mogu oni biti pjani, ako nijesu dirali (a bačve netaknute).
Ne imao vuk rane pa razlizao guzicu. - Ovako reku onome, koji se što malo porezao, ogrebao, oli da ga je gdje drača obola, a on to da zavija i uzimlje zazbilj. Najviše tek male boletice zavijaju i lažu, da ih bole, u kućama velikijem, samo da ne rade, a starješina, koji je vurben, odmah ide gleti tu ranicu, pa kad je vidi da je stvar od ništa, odmah ga s vukom obruži. I onda nije kud kamo, taj se pregne raditi, a ranicu zaboravi, - u tom mu i prođe.
Vuk i lisica mnoga zla po svijetu urade, ali najkašnje plate svojim kožami. - Ali mogu i ne mogu platiti sve štete, koju su učinili, kožama.
Ostalo to meni u pameti, pa poslije toga na malo dana okolo pomoći idem ja iz Varivoda kući. Mjesec sjaje ka i dan, pred svetoga je Iliju (naš sajam), kad li na jednoj tratini i ravnici poizdaleka ču' da kolo igra. Bliže to bliže, tuda mi je put, viđo, da uprav igra kolo do sedam, osam cura, i na njima cvancike zvekte; e vjere mi, za pravo reći, šušak mi je za uvom i raste mi kapa. Mislim se sam u sebi: koi bi đavo ono bijo: da su čobani, blaga kod nji nema, a zvona se čuju daleko i blekit ovaca; i ko bi tolike cure na botu u se doba noći opet skupijo? E nije kud kamo, dado se kuražu, revolver uza se uvijek imam, te ću alaburda ciko k njima. A istom ti se one od mene prepadoše pa učiniše ma kud koja; prepadoše se mene, a ja se onda uslobodi te zovi ij; reko, da se ne boje, da smo naši, ovo i ono. I one se skupiše i zaigraše brže i bolje neg prije. Rekoše mi, da su se žestoko bile prepale mene, jer da su mislile, da je od mene đavo njima u ovoj neobičnoj robi. Onda ja reko, da bogme sam mislijo i ja, da su one lje vile, đe kolo obnoć u ono doba igraju. Pa ij upita, što ij to nagoni tako, da poskakivaju; pa rekoše mi, da to rade pred sajam, da vataju nogu, za da koja ne bi se prevarila u sajmu, da ne bi ostala za rugo koja, kad zakala igrati, a ne zna. To su bile sve same čobanice iz komšiluka i iz poteke dalje, te jedna za drugu zanjušila i približile se pa zaigrale, a ovce im odbavrljale štokuda, što one ni lako skupe svojim bersanjem.
Čuo sam govoriti od ovakog talijera i ovo: Oni, ko za kuma ide čijem djetetu na krštenju, pa kad drži dijete na sebi, da mu zadije talijer za povoj; pop kad obično čata i štije nad djetetom, da kum vavijek u sebi divani: "Nije istina, nije istina!" a to sve dok pop ne svrši svoje. Onda da taj talijer drži se kod sebe, pa kad đe se ima potrošiti, da opet se nađe u kesi, či je i bijo, ali da je to velika griota raditi. Da je griota i ovo: Kad trevi biti pop pjan oli kum, pa da se izvaraju u molitva pri krštenju djeteta, oli da reku jednu za drugu, oli da koju izostave, onda da ono dijete nije dokršteno, i da taj, kad podraste, svašto more viđeti od svakije plašila i priziranja. Ja sam ij čuo na moje uši, đe se tuže ljudi veliki, da nijesu bili dokršteni, jer da im se svašto na oči prizire, a da to ne bi oni rada nikako. I taki ljudi su strašivi, da ne smiju sami ni podraniti ni omrknuti, nego su u društvu; ali ipak izvan sviju taki opet vide utvare na svoje oči, a drugi ne vidi, i ako su ciko uza nji.
Kadgod kome srce vještice iziju, urise mu, od kakve smrti mora podleći: djeci najviše urise, da od krasta imaju umrijeti; volu i konju mladu, da od truda prekine se, te ga poganci raznesu.
Narod vjeruje, a i opći je glas, da ono vino, što se uzmuvi oli kako pokvari, da su vještice zdravo popile i odnijele, a u bačve da su napišale, i od toga da se stvorila muva i t. d.
Na sve ove krajeve štokoga zovu po onome, kakvu maganju ko pri sebi imade; ko je kljast, zovu ga kljajo; ko nema nego jedno oko, toga ćoro; ako je ko zgobijo se, zovu ga zgrčo; ako koji slabo vidi, zovu ga samošljepi; ako je kojem jedno rame više, drugo manje, toga zovu strmopleća; ako su u koga oči velike i ružne, zovu ga ždrakan; ako je u koga nos malešan, zovu ga škico; ako je, ko ramlje, zovu ga coleoli bešo; koji je sugranut, pa se ne da svjetovati ni kraju dognati, toga zovu polumozgan. U nas više kuća Mandića u Zečevu zovu jedan klanac Srač; kod Varivoda ima selo Smrdelje; u Bratiškovcije u ovoj općini ima jedan varošić Međuguzje, a usred našeg Skradina ima jedna kala: Posrana ulica; a kad se ide u Skradin te na po puta, kamo svijet počiva s konjima i blagom, zove se to Popišano Brdo.
Sjećam se, da je moj pokojni stric pop pripovijedao, kako je negdje u prvi zeman jednom u dubokom dolje kotaru sveštavalo masla sedam popova, jer da je bio neki bogati Vlajo pa po pismu ročio 7 popova, da mu sveštavaju velika masla. U tome da je bio pozvat i stric, tu se ručak spremio za njih 7 popova, nije šale, a svakome da je dato po cekin (4 for.) za pristojbu. Kako je bio stric podrugljiv, kad su posao svršili, on udri u smijeh. Pitaju ga kućani: "Šta vam je, oče, da se smijete?" On im reče: "Kako ne ću, kad eto sad vidjeh, da sotona izađe iz bolesnika, uteče od nas, te zapeše mu rozi za dovratak, da malo ne koprči (ne pade)!" Obeseliše se kućani, popovi ručaše i odoše ća. Kad nijesu bili ni škriljaicu puta, stade ih bugaranja u kući: onaj umr'o.
Kad je moj otac 1885. umr'o i kad su ga polagali u grob, po običaju i ja sam između ostaloga naroda, što ga je bilo puno, tu bio i plakao, pa prije nego će metnuti ploče i zemlju svrh njega, upiždriše očima svi u me šapćući mi: "Baci što srebreno za njim, da ti sreće sobom ne odnese!" A ja u toj žalosti ni pet ni šest te top rukom u džep pa izvadi šaku šesturina te baci za njim u grob. A sreća da sam uza se trevio imati, drugovačije ostao bih za rugo pred tolikim narodom.
Naši svi pravoslavni nikad ne će reći katoličkom svecu na pr. sveti Martin; i kad idu na sajmove, reku: ajmo na Martina, na Antu, na Petra, na Roka i t. d. Tako isto i katolici reku pravoslavnijem svetačnim sajmovima: ajmo na Aranđela, ajmo na Katu, na Petku i t. d.
Kažu, da je dosta bilo popova nekijeh starijeh, t. j. popusnica, pa u onom veselju i pjanstvu tko zna, da što nijesu zaboravili izreći, jer ja onda rođen kao najstariji sin, svak se veselio u kući i svak je od popova, kažu, bio supjan.
Ovdje u Ostrovici ima neki Marko Ćaberica, katolik, da će u svaka doba noći činiti sve pijevce zapjevati, t. j. da će mu se odazvati: nekako zaplješće rukama kao i pijevac krilma i zapjeva uprav na svake mode kao pijevac, a oni, gdje je god koji, odgovaraju mu kao i on. Moj pokojni djed Stojan, ćaćin ćaća, i pokojni djed Petar Berić, materin ćaća, oba znali su vukove svijavati, i bogzna, koliko su ih oni ubili. Oba ta bili su soldati pod Vrancežom, ljudi kao džide grdni, uza se su donijeli svaki po štuc, iz kojijeh su vukove bili, kad bi ih svijavali. U njeve štuce stala bi po pregršt praha, da su cjevine bile kao ražanj, tako na valicu opet šaka praha mal da ne bi stala; čakmak (kresivo) bilo je kao češalj, a kremen isto. Osim vukova oni su iz tijeh štuca i drugi lov tukli; u što bi potegli, ne bi odlazilo. Moj djed svome štucu nadio jo bio ime "jogun". U lovu kad bi s kim bio i kad bi se vrgao iz njega, između svijeh pušaka poznao bi se, kako dere jogun Stojanov. Isti taj moj djed znao je kožune krojiti od kozije mješetine, što ih je u prve zemane svijet ovda nosio, te kad bi mu ga ko donio pa ga počeo učiti, kako će da ga kroji, odmah bi mu ga vrndaljio, pa je ostalo u narodu makar kod koga zanadžije, kad mu se reče: ne tako neg ovako, a on mu reče: "Nemoj da bude ka' kožun Stojanov." Zato zanadžiju o šta ne služi učiti.