GODISNJI OBICAJI 2

GODIŠNJI OBIČAJI

Božić. Svak se nada Božiću i veseli mu se, osim ljudi, kažu, i tica u gori i riba u vodi. Pred Božić i za Božić na toliko vremena svak se stara, kako će ga ko bolje od drugoga dočekati i proslaviti. Običaj je, da krmeću pečenicu nemalo svak prije dobro urani. Kad se što udža zakasniti uraditi u kome drugom poslu, a prolazi mu rok, onda mu reku: "Ne može se pečenica uvoči Božića uraniti!" Daklen ona se rani prije na toliko mjeseci za taj dan, da bude dobra i da bude na glasu, te po selu da mu reku: "Čoče, ala u tog i u tog zor-pečenice! Odvrga je lje svima (nadmašio sve)."Osim ostale priprave i staranja najprvi su i badnjaci, da se starješina i za nji providne. Na Badnji dan starješina okolo podne sa ostalijem muškačinami naoštri sikire pa odu, ako imadu, u svoje ogrede ili obloge pa usijeku dva podebela drveta ka čoek u pasu, a treće tanje, koji se zovu badnjaci. A ko ij nema da usiječe u sebe, onda treba da se za nji makar kako providi ali da ij kupi, pa makar da i koja u polju i pitoma stabla za badnjake posiječe te s tijem štetu sebi da prinese. Niko mu se za to narugati ne će. Otprije, kažu, da su udžavali ukrasti badnjake, kad ij ko ne bi imao, t. j. otići obnoć u tuđi dut pa ispilati ij, jer sikirom da se sijeku, čuje se daleko.⁽¹⁾ Ali sade da ko badnjake krade, nije čuti, jer ko to radi, kažu, da je zli udes, da se može na što nagaziti, kad se idu krasti: na vilensko kolo, na pasiji sugreb i t. d.⁽²⁾ Kad se badnjaci kući dorenu, budu dva velika balvana ili ćustuka, grdna za dva čoeka, osječena po deblu sa obe strane, a treći je tanji od iste veličine, koji stoji u antrešlju za trojstvo ozgo svr nji dvaju, kad se metnu na vatru.⁽³⁾

Prije Badnjeg dana kolje se domaća stoka, i vavijek okreće se klanje od svoje marve k istoku. Ženske se vrte i manjižaju bergajući drobove, kuvajući česnicu i kruvove ostale, jer među Božiće kruv se ne kuva, osim što na Badnji dan ukuvaju kolač šupalj u prijesno (bez kvasca) i na mali Božić prije zore veliki šuplji kruv (kolač) isto u prijesno. Na Badnji dan čim sunce ograja (ako ga ima, ako li ga nije viditi, onda znadu po sinjalu neba, koja su doba), odma lože vatru veliku i pripječu pečenice na ražnije, po redu okreću sporadi dima, a neki naležeći okreću, da im dim ne more nauditi. Čim pečenice skinu s vatre, odma se grmi iz kubura tako, da sve po selu jedna drugoj odgovara iliti glas daje; to pucatanje znači, da se pečenice skidaju s vatre.

Na Badnji dan malo se što sprema za ručak, ali oblice pije, i to zato, jer ko i koliko na Badnji dan popije vina, onoliko više krvi dođe u nj. Djeca se tući ne smiju, počimljući od Badnjeg dana pa sve do iza malog Božića, jer ko će djecu biti, odma mu čiri na guicu (!) doći.

Sad se već sprema večera: uštipci se vrigaju, a bakalari tuku, da stoji lupa po cijelom selu; ko ne zna, a da je jesen, bi reka, da se nabijaju badnji za mast. Prije svega i prije večere u onaj kolač prijesni šuplji, što ga je maja ukuvala, metnu u nj tri svjećice (trojicu) od šolde i zapale ij, koje nose još sa čašom vina pa onda idu k volma te nazdrave volu prvaku (koji je vavijek najprvi iz desna pod jarmom pred ostalijem volma uvaćen), a to na primjer reku: "Zdrav, zekonja (oli mrkonja)! Za zdravlje ovog moga voka prvaka i za zdravlje našeg starješine!" Taj kolač svjećicami dadu poslije čobanu i čašu opet punu vina. Tako on nazdravlja svome ovnu zvonaru prvaku, kad ugone blago u stan; dvoje kućana drže zapaljene svjećice na vratije unutra stana, između kojije progone brojeći blago.

Prije večere idu iz kuće po izboru dva momka oli čoeka oženjena po badnjake; teški ti budu, da ij jedva sam ko može donijeti na vatru. Svi kućani stoje oko vatre i veselo čekaju badnjake. Čim koji noseći ij stupi na vrata, govori: "Dobra veče! Na dobro vam badnja veče došla!" (A neki reku: dobra veče ja i badnjače!) Starješica čeka sjedeći su okom žita (ječma) u ruci te posiplje po badnjaku i po onome, ko nosi ga, i odgovara: "Bog da i s tobom zajedno." Tako isto radi se, kad se i drugi donese, a onaj treći antrešalj iliti trojstvo metne se poslije na vatru povr onije dvaju. Tako se poslije iznova bolje podjari, neka gore. Onda starješina donese vreću slame i pospe dobro kolo naokolo oko vatre.⁽⁴⁾

Kad su se badnjaci naložili, a slama oko vatre prostrta, onda se stavlja sopra (stolica) za večerati, a zagrmi se iz kubura, koje je već znak, da su badnjaci počeli goreti. Tu se večera i benavi, veseo je svak, sve da je ko kome naskoro i umro. Osim šutra na ručku i na palenju svijeće, o čemu će biti riječ, iza večere što posno ostane, to šutradan ne valja esti; a da ne ode u nevar (štetu), onda odnesu u selo kojem siromašnijem, što znadu, da onako nije spremio, te mu dadu da poije s djecom. Kašnje toga po običaju sjete se o' stra i vuka, i ako ij sad amo nema, ali da on lako more domagliti, te metnu mu na komad rbine sviju onije mandža, kojije su imali za večeru, i ozgo uštipak, kome mećući na bunište (đubar) govore: "Vujo moj, ne kolji mi ovčice, evo tebi sočice! Evo tebi tvoje, a miruj u moje!"

Nije pravo svijet ni zaspao, stoji graja po selu, đe se dižu i opremaju k crkvi; jer je običaj posve rano početi pojati jutrenju pa onda odma iza nje leturđiju, da se pop iz jednije aljina crkvenije od jutrenje svlači, a u druge od leturđije problači. Tako i ako je posve rano, u crkvu navrvi muško i žensko od mlađarije, pa bilo staro o mlado, a za najviše dođu cure od udaje, a momci od ženidbe, svi u najnovijoj robi, momci pak sa kuburom za pašnjačom. Udžaju koji put i đendari k crkvi doći, jer drago je i njima viditi ono, što je lijepo, pa makar im od koristi i ne bilo. Onda ovi, što kuburu imadu, a da je đendo ne pripreža očima, pokriju je vacoletom, oli š njom za leđa, ako nemaju torbaka. Đendra kad nije, onda oružja ne kriju niko od nikoga, nego je odabelji (t. j. kuburu), neka se bolje vidi. Te liš ko još curu imade, da se zareka, da će je uzeti, duplo mu voli, kad mu jarak (oružje) za pašnjačom vidi, oli još da pušku šarku o ramenu mu vidi, odma će svaka u sebi reći: "Bogo moj, niko nije ka on, ta dika ga je pod jarakom viđeti, pa da je i najgori, a kamoli ljîda je i od sebe!"⁽⁵⁾ Tako kad se narod slegne k crkvi i kad izlazi iz nje, onda izađu na vlaku (ravnicu) pred crkvu i zgledaju se; momci stanu u red i grme iz kubura. Tako od crkve ide onda svak svojoj kući prašteći iz kubura. To biva drukča u sunce granjivanja, a drukča i ranije, kad se rano molitve počmu otparivati.

Kad se kući dođe, onda mlađarija rekne starijemu: "Dobro jutro! Na dobro ti Božić doša!" i onda tuče ugarkom po badnjacije, te koliko varnica ili sjevalica š nji poleti, govori: "Ovliko ti bilo ovčica, ovliko kozica, ovliko konjika, ovliko vočića, rodila ti dječica i vinena lozica i prebijela šenica!"

Ujutru prije sunca maja smota u okrug uže ka obruč i u nj šćuka sve kokoši na prosuto žito. Onda pita dijete (po nagovoru): "Majo, đe ti koke nose?" Ona odgovara: "U pendžeru više police u kući." Tako tri puta reče se jedno drugome. Na Božić u sunce granjivanja idu u vinograd s bukarom cijela vina i kosjerom u ruci te obrežu nasukrst nekoliko panja, kojima starješina nazdravlja, tako i svemu svome vinogradu. Tadaj i nekoliko panja vinom zalije, a bukaru kući praznu donese. S tijem ganjataju: ko tako radi, da će mu unaprijed roditi vinograd. Sudove čela maja kroz verige pronaša, da budu sretnije; tako isto sporadi čela mora maja tjesnjavom rukom, t. j. brašnavom, uvaliti se za koje stablo pred kućom ili makar gdje; onda kad se čele roje, za to se drvo uvate, otići ne će same nikud.

Priškrbiva se (primiče se) marenda, a za njom odma i ručak. Kako se narod rano digao sporadi ići u crkvu (a malo je baš ko i spavao od veselja), te čim se iz crkve vrate, vrigaju džigaricu zajedno s jajima, peku na gradelije srca, slezene i ostale stegnje (krajeve od vriška mesa, što ij ima napretek od poklane živine). To slatko pojedu i zatijem se napiju rakije, koju pijucaju sve do ručka, što tome reku marenda, od koje još nijesu izgladnjeli, a ručak je već i gotov. Podne se ne iščekiva, ka kod u gradu gospode, nego sporadi pastira i ostalije čobana preši se s ručkom za sve svetkovine božićne, jer leži blago po stanovma gladno, koje valja goniti u pašu, a u sve te dane vesele valja svi da zajedno budu na sopri (stolici). Zato rano zajedno svi i ručaju, pa sve da i nijesu izgladnjeli.⁽⁶⁾ Prva je stvar na sto da se metne ono, što treba, a to je svijeća i česnica.⁽⁷⁾ Neki na mjesto česnice metnu pun varćak prebrana žita (ječma) te u nj zadiju svijeću, a neki metnu česnicu na mjesto žita, a u nju svijeću. Na više mjesta zadijevaju u česnicu okolo svijeće zelene grančice, pa i povelike, oko gradova od lovorike, a po selije od masline, koje se zove "bornjak".⁽⁸⁾ Kad je već donešena manistra na sto, onda svi se dignu na noge i skinu kape (osim ženskije, koje su cure, kape isto imaju na glavami, ali nikada niđe pa ni u crkvi je ne skidaju). Starješina zapali, t. j. užeže svijeću, osim Božića šuverinma, a na Božić ugarkom od badnjaka, koga zovu "brada".⁽⁹⁾ Starješina na komad rbine oli na maši (ožegu) naspe vatru i tamjena te kadi okolo svijeće i česnice, krsti se i moli se Bogu na glas, a za njim svi kućani šaporkaju molitve u sebi, ako ij znadu, akoli pak ne znadu, što ij dosta ima, onda se mole i zaklinju jednom po jednom svecu: sveti Đurđe, sv. Petre, sv. ovaj, sveti onaj, dok starješina ne ustakne kapu na glavu, i onda ala da se mirboži (ljubi), koje ide za suncom. Najprije to počme starješina sa starijem drugim ljudma, pa onda tako ženskijem te i najmanjim djetetom, t. j. od golema do malena, najprije govoreći: "Mir Boži, Kristos se rodi! Vo istinu rodi. Kako se god mi grlili i ljubili, onako svaka naša stoka!" Obično tri puta se poljube i za svakim ljupcom izgovaraju gornje riječi; a kad se s kim drugim u selu mirbože, onda ne spominju stoke. Tako kad su se svi izredali mirbožeći, onda se sjeda esti manistra, pa onda meso lešo, t. j. zajedno drukča svareno, govedima, ovnovina i tučetina, poslije toga kupus i krmetina, a već najkašnje pečenica se reže; iz kubura se opet grmi, ništa nego stoji prasak. Sve je ovo lijepo i dobro, kad su svi u kući na broju, ma ako li je ko na vojsci, u pržunu, oli ko po slučaju prije na toliko mjeseci umro, onda majci oli sestrici pane na um, da im neko manjka među njima na taj veseli dan za stolom, te kud će suza te na oko; istina da zavaćaju žlicom i pinjurom, a suze jadnoj najviše staroj majci niz obraze četverojstruke šikljaju, tako da i drugom se omiču onda, bez da se imenuje za kim oli što, znade se. I vo kad trevi prije Božića krepati, uzdišu za njim i kažu, da im nije Božić dobro došao. Kad tako zaudesi koja žalost prije. u onoj kući nije veselja kao u ostalije bez tog. Vele: "Ko je dužan, na Božić je tužan." Osim kuće tužne u ostalije je svak veseo i jedni drugom napijaju, da ne bude kvasine. U selu, đe se nađu komšije dobre sve, i ako nijesu plemeštaci, kuće one, u kojoj je žalost za kim, ne će da pucaju ni da pjevaju, ne će da im njiovije rana povređuju. Ni ti nijesu toliko žalostivi drugije dana, kao na Božić što su, jer kad vide, da se svak okolo nji veseli i grmi iz kubura, to je znak, da tijem sva su čeljad na broju i zdravlju. Ovi drugi okolo nji kad se vesele, kako je rečeno, tako taknu im u srce ovim, što im što vali, na koje kaže se:

Lako ti je pjanu zapjevati,

A žalosnom, brate, zakukati,

Pjanoj nevi poljubit đevera,

A đeveru zagrliti snašu.

Kome ništa u kući ne vali, pjevaju se pjanske pjesme, kao što se otpjevavaju i o krsnom imenu, a čuo sam i ovu kratku:

Do Božića tri nožića:

Prvi reže česnicu,

Drugi reže pečenicu,

Treći reže jabučicu.

Oj Božiću, bože moj,

Ko će kolu vina dati?

Boži kum govori:

"Ja ću kolu vina dati."

Stari ljudi najviše prostru mutap oko vatre te pare leđa; kad leže, kad sjede, kad ustanu, da jedu i piju, bukara im stoji vavijek pokraj vatre, pale lule, tuku u avanu duvan za nos izmiješat teke lugom, da im se bolje kija. Mlađi su na pustolovini (vlakami ili ravnicami malo dalje od kuća), đe se kolo igra i curami ide mirbožiti. Omanji momčuljci krivaju se.⁽¹⁰⁾ Ovo krivanje i ne počimlje se nego od Božića, pa za nekoliko dana po malom Božiću, već momčuljci odavna krive sijeku i liče za o Božiću se krivati. Kad prođu ti sveci, oni onda š njome na vatru. Kako na Božić, tako sve one dane pastiri makar od koje stoke bili, vala da zajedno sa svom čeljadi jedu. Kad pođu k blagu, njima je od bir-zemana običaj spremiti uza nji brašnenicu, t. j. metnuti im u torbu najprvo buraču vina (onoga, koga piju u te dane svi kućani), kruva i mesa od svake vele po komad u izobilju. Istina da oni nijesu gladni, kad polaze k blagu, niti će izgladniti do mraka, dok blago ne dorenu u stan; ali taki ja običaj. Onda se čobana sastane dosta u kršu i pustinji, pa povadi svaki svoju zairu, te zasjedu okolo česove litice te ala da se češe i napija za zdravlje svoga blaška; pjevaju po dva i dva svoje običajne pjesme, pa tako u kršu dobro se napiju, da supjani i kući dođu. Kad se rastaju, zapjevaju đekoji:

Oj, ja imadem ovna razbludnika,

Kupit ću mu zvono jadikovo:

Kuda ide, neka jadikuje.

Peti dan Božića velikog dolaze Mladenci. Kažu, da je slučaj bio prije, svak da malo prošiba po selu djecu. Poslije dolazi mali Božić, koji isto se svetkuje kao i veliki, samo što se na nj ne mirboži, a običaj je mirbožiti se sve do Bogojavljenja. Na mali pak Božić ima drugi običaj, kojem se vesele najviše djeca, koja kao i svi kućani i ako tadaj u crkvu rano ne idu, dignu se prije zore te iznose onu slamu, što je prostrta okolo vatre i badnjaka na Badnji dan, koju nose na guvno te posiplju okolo stožera pa i dalje po guvnu. Svaka maja treba da ukuva, kako je rečeno, u prijesno (bez kvasca) kruv veliki šupalj, koji je sav išarat nekim kolami, križima, kukami i t. d. Kruv taj nosi se nataknuti na stožer od guvna, a jedan stariji, pa drukča dopane red i starješine, koji se uvati za stožer povr nataknuta kruva desnom rukom, a za njegovu se ruku uvati drugi stariji za njim, a za ovim sve jedan do drugog, koliko ij god ima u kući do najmanjeg onog, što je počeo znati o sebi. I onako kolo naokolo brzo kasaju do tri puta okolo stožera, da svi uzvare u jedno grlo što igda mogu derući se: "Ajd ajde, koba moja!" Dogod ne prestanu, starješina ili oni, koji se je prvi za stožer ukelečio, on podvikuje opet što igda more: "De! De! De!" Tako kad su obigrali, brže bolje skidaju šuplji kruv sa stožera te nose u kuću k vatri, kamo još teče badnjaka, jer ne moraju da izgore, nego treba da makar samo okusak zateče malog Božića. Maja treba da ovim, što su vrli, spremi zob, t. j. da napeče suvije đevenica i pečenica krmećije, i onaj kruv šuplji prijesni, što je bio na stožeru, da ga razlomi i da vršiocima jesti. Poslije toga ispoji ij rakijom, te idu opet vrći bez kruva, i ka i prije ajdakati, a starješina da ij däka. Kad tako svrše, onda svi treba da pokupe onu slamu, Što su prosuli oko stožera, i da donesu u kuću, kamo opet marendaju. Onu slamu poslije maja meće kokošima u gnijezda (da ne će ići nositi jaja na drugu stranu), a pri tom se ne smije nikako ta slama ostavljati na guvnu, jer da se š njom svake čare mogu izvoditi. Kad ko, dok se ne iznese, u kuću dođe, imaju ga na oku, da im kako ne bi slame te latio.

Kako na veliki, tako i na mali Božić isto u česnici svijeća se pali: ako se sporo užeže, ne primaju za dobro. Kako svijeću žeže, tako treba da starješina i trne s kriškom kruva umočenom u čašu cijela vina, koju poslije izije. Ako se odma ne utrne, čim je iz kriške kanula kap usred nje, to se prima za rado, te vjeruje se, da taj ne će lako umrijeti, nego da će dugo živiti; ako li se pak odma ugasi, čim je kanula kap na nju, ne što sam sebi odma reče, ko e trne, ma i svi ostali: "A varen si, dosta je više za te!" A ovaj im od napolak ljutine odgovara: "Proroku govno ob roku." Ako se bilo na Božić oli na krsno ime svijeća kiti od gorećije kapnica, da se niza nju kao musur objesi, vjeruju, da će roditi godina i biti napredak kući. Svijeća, kako se utrne, onda se ostavi u kovčeg: ne daj, Bože, po slučaju da kogod dođe do umiranja, onda tu mu svijeću zapale pri zadnjem času. Ako li ne tako, onda o zadušnica gore je u crkvi namjenutu kojem mrtvom za pokoj duše. Na Božić se, kao i o krsnom imenu, zapali svijeća uljom, te đe u kantunu goru za pokoj mrtvije. Kad taj dan imadu živi godimenat na ovom svijetu u njevu bivšem odžaku, kamo su i oni uzrasli, štono se kaže "od povoja pa do pokrova", tako neka imadu i oni na onome, jer vjeruju, da je svijeća oko duši, koja pomaže svojom svjetlosti onim dušami, koje su osuđene, da budu u tmini. Kome gođ na san dođu mrtvi, odma mu pale svijeću, i tako da im viće ne će dolaziti (osim što i robu mrtvoga prosjakma davaju zato, da im na san ne dolaze).

Od Božića velikog pa do malog ne smiju gnjata bravije prebijati, i ako ima u njima mozga za cuktiti, jer vjeruju, da kad se čoban baci kamenom za blagom, da će kojem prebiti nogu.

Kad ko među Božiće umre, vjeruju (tako i među Uskrse), da će spasiti se, i onda reku: "Blago ti je duši njegovoj!"

Na Krstov dan (uvoči Bogojavljenja) sveti se vodica i krsti, koja se nosi u sudovije kući i dura godinu dana. Staru vodicu proljevaju po vrtlovije i po sudovma čela; to kad idu uzimati novu, jer vele, da je griota velika proliti je štokuda pa da se gazi.

Sv. Sava, zvani sredozimac, svetkuje se uvelike.

Blagočasne verige nije zapovjedni svetac, ali svetkuje se. U prve zemane ucjenjivali bi koga, da se ima otkupiti, da ij ima počastiti š čime god kao pečenicom i đevenicami suvimi krmećimi i kolačima. Rekli bi kojem u kući: "Ako ga ne ćeš otkupiti, mi ćemo ga pogubiti."

Sv. Trivuna svetkuju sporadi misa. Nije zapovjedni svetac, ali taj dan u nekije kuća poste i ništa ne spremaju na vatri, a i malo divane, da napolak svi u kući muče vjerujući, da im miši ne će smetati ni u kuću dolaziti, ni po ambarije činiti štete, tako ni po usjevu po polju.⁽¹¹⁾ Na Sv. Trivuna Bukovičani siju rasod (sjeme od kupusa), da im ga ne će buvač izjesti.

Sirna neđelja (siropust). U ove dane, u koji se smrzne (sledi), u onaj dan se more siriti sir i kiseliti mlijeko; ištetiti se ne će, ali valja utuviti, u koji se dan sledila voda.

Mučenici svetac nije zapovjedni, ali ne radi se ništa. Vele, da mučenici muče i drvo i kamen i vodu.

Mesojeđe. Ne samo da je u kući dobro za Božić spremljeno, nego to je u kuću pribavljeno za zimnicu pro sve godine osim Božića, a najviše se godi od Božića pa do mesnije poklada, koje se zove mesojeđe. Jer još s ljeta počimlju skupljati od blaga smok (sir, maslo, jaja, skorup i skutu u mješine za začinu), naspu kašune žita i ambare, nasijecaju pune kace kupusa, kumpijera metnu po pune trapove te zakopaju u slamu, da ne promrznu, tako malo pomalo vade. Napletu u rešte (vijence) dosta luka, ljutike, kapule pa objese na čerjen (više vatre, da se suši). Zatijem nabiju dosta posjeka kao i drugog blaga: koza, ovnova, starije ovaca, koje su pogubile zube, krmaka i koje goveče, kao kravetinu, koja se više istelila. Sve ovo prije urane dobro, da bude debelo ka salo, pa onda pokolju, isijeku na komade, slože za nekoliko u so, pa onda na dim š njime. Kad se osuši, slože u kovčege ili u kašune, a neki i povješaju po kojoj kući u ambaru ili konobi, da ga ne bi kao u zatvoru mrmnica (moljac) izjela. Vina to tako u svakoj imade ga, kao i rakije što napeku. Kad im tako rupi mesojeđe (u gradu kažu krneval), onda najveselije provode dane pa i cijele noći, a najskoli kad se od vremena i zime oštre ne može ništa u polju raditi, a pribavili za se zimnicu, kao i za svoju stoku dosta sijena i slame. E tako dokoni, kad na očima i pod rukom imaju, onda u to vrijeme najslađe i najmasnije se jede a najbolje pije: ujutru začinja se pula sa salom i žmarami, za užinu (podne) jedu sira mješnog i kruva, zatijem piju polovnika, koliko ko može, da ij i za oči uvati; za večeru metnu prije u lonce, a sad u bronzine pune kupusa i krmetine suve, a za najviše debele slanine. Što sam čuo od težačkije ĺća, koja su njima po konči, i pjesmu pjevati, koja je evo ovaka:

Kad se ženi pun-guz đuvegija,

Pa on prosi taranu djevojku,

Kuma kumi boba guzatoga,

Starog svata kupus na slanini,

A đevera prdozveka graška.

Sve smokove sazva u svatove,

Ne sazvao prdozveka graška.

To se grašku žao učinilo,

Poćerao djecu oko vatre,

Porobio lonce na ognjištu,

Samo osta kupus na slanini:

Preuze ga golema vrućina,

Raspade se kupus na slanini.

Skočiše se kićeni svatovi

Pa dozivlju bajalicu proju.

Proja baje, kupusa nestaje.

Progovara somun iz naćava:

"Bog te ubio, bajalice projo!

Tebe jedu, na mene ne gledu

Ovi veseli dani od mesojeđa za svakoga su, pa kažu, da su neđe i stare bake pitali: "Bako, koja su ti najdraža doba godine?" - "Bogme, sinko, od Božića pa do poklada." To je reći mesojeđe, jer u to vrijeme najbolje se ede i pije, u ove dane na oblažnju žene se najviše, i jedni u drugije u svatove idu, svoj k svomu opet ide iliti u po'ode za više dana.

Uz mesojeđe na prelu đe su gusle, pjevaju se pjesme uza nji, pripovijeda se, zagoneće se, prstenjka se, kozirokaju se. Kozirokanje (kozanje ili pepelavanje): Učine dosta nekije križa, staza i jama po ognjištu na lugu i po redu pitaju se te upiru patrljkom po učinjenije jamica po redu i govore: "Tovar gre. Kuda gre?" Onaj, koga je dopao red da pogađa i odgovara, metne kapu na oči, da ne vidi ništa, oli izađe nadvo te odgovara: "Neka gre!" ali treba da upanti dobro, koliko jamica ima na lugu, jer sve uzamanice onaj pita: tovar gre, kuda gre? a ovaj, što ne vidi, odgovara tako isto: neka gre! Onaj, što pita, udža (a i mora, jer drugovačije ne valja šala ni igra), kad upituje, prekoračiti jamice, jer su izašle iz broja; ovaj, što odgovara te ako se prevari izgovoriti: neka gre! više nego jamica ima, onda naspu punu žlicu luga, koju mu jedan za držak drži i daje, a on kusalo s lugom do po metne u usta i dobro valja da pune, kome lug nemalo sav u nos uđe i zadimi mu sprijed po zviki. - Druga je opet igra pašaranje: Izabere se nji dobar broj, bilo muško bilo žensko kao i u kozanju, dva obično bivaju, što će jedan drugog pitati, a ostali, na koga dođe red, ti će odgovarati. Osim ovije dvaju svakome treba da se nadije ime, kao: vuk, lisica, zec, kuna, mačka, pa treba da imade na kom i ružnije imena, kao: magarac, kurumlija, pičetina, ćoso i t. d. Od ona dva jedan će: "Pašara mila, pašara draga, di si?" Onaj drugi mu odgovara: "Na zecu." Zec odgovara: "Na meni nije." Onaj će: "A da di je?" - "Na vuku." Vuk će: "Na meni nije." Onaj tako vavijek pita: a da di je? a oni odgovaraju: na meni nije. Ako li se koji prevari odazvati, što nije, da jest, kao što to mora da bude, pa se on čuvao o ne čuvao, onda ima da se paličaju po dlanije po više puta usukanim šudarom. Ali to paličanje su podvrgli; vole se pepelavati, t. j. metnuti jedan drugom žlicu luga u usta te punuti kao i u kozirokanju; ako ne će ko je valio ispuvavati luga, onda mora da izađe na avliju pa da zareve ka magarac iz svije ramena.⁽¹²⁾

Ove se igre čine uz mesojeđe počimljući od Božića pa do mesnije poklada (prvi dan korizme). O zadnjije danije mesojeđa najviše pripovijeda se o svačem.

Na poklade uveče svak sprema dobru večeru. Kad se večeralo, "povezali vještice" i zapretali rog u vatru, onda đekoji dovikuju u komšiluku jedan drugom: "O Jovave, dobro sveži kobilu, jer će ti zastraniti u selo i štetu učiniti!" To je reći, da ima opaz na ženu, da ne bi letila u vještice. Krst učine na vatri, kad je zapreću, vrata zapriječe mašom iliti ožegom pa onda idu spavati. U jednije kuća dižu se prije zore pa jedu ono, što je ostalo od sinoćnije poklada, koje zovu "podranak", pa onda opet legu. Kad svanulo, opašćaju sude i ne jede niko ništa baš ni za vas dan, jer kažu, da im se uzrigiva jajevinom od jučerašnjeg i sinoćnjeg žderanja.

Korizma nastupa, moli se Bog, ispovijedaju se, ne zagoneće se niti se prstenjka, sve da bi mlađi ili ćeli, stari u kući to ne dadu; kažu, uz post da je grijota. Ima nekije starije, koji kad su bili mlađi, ni ženami nijesu ćeli ležati kroza svu korizmu; a sad ovi mlađi uz korizmu udžaju se i oženiti. U svemu i po svemu osim posta božićnjeg, što se trapa (pomrsuje), ma neki ne će ni da korizme štede.

Blagovijesti (po čemu se mjesec april naziva "blagovještenski") uvelike se svetkuju. Kažu, da je bilo taj dan mesa od tri vele: jedno goveče ulomilo vrat, drugo ujela zmija, treće pomelo od podne; zato se svetkuje, da se ne dogodi opet tako.

U ovome blagovještenskom mjesecu pojavljuje se proljetno cvijeće, kao divije ljubice, te čim je ko opazi, otkine joj glavu i poije, vjerujući, da će biti svu godinu mlađi i zdraviji. Tako isto kad opaze sparogu u rano proljeće, brže bolje joj reku:

Oj sparoga naroga,

Spušti meni dva roga,

Ja ću tebi zelen list,

Kad mi dođu Blagovist.

I onda je uberu i u čas poiju, sporadi da ij ne će boliti glava.

Lazareva subota svetkuje se, i ako nije svetac zapovjedni. Ovaj dan se vere cvijeće te uveče metne u vodu. Šutradan na Cvijeti š njime se umivaju, i nema one kuće, koja to ne radi.

Na Cvijeti nose naramak maslinovije grančica u crkvu. Kad izlaze, svak ima na prsije zadjevene neko dvije, neko tri te grančice, a i za kapu ij zadiju. Na đekome po vas dan su te grančice. U kući ij objesu, đe leže, više glave, sporadi da ga ne će tice zobati.

Na Veliki četvrtak i u subotu nasađuju kokoši. Na Veliki petak crkva dopušta raditi, ali ne radi niko, jer on je od zlije besjeda i od velikije događaji. Ovi dan suše neki po sebi (sporadi zmija), a nekijem pop to za pokoru ostavi. Jaja u petak se broje, u subotu crljene, šaraju i vare, na Uskrs se jedu i š njima tuca. Neki ostave pronosak (najprvo od mlade kokoši, t. j. pilice snešeno), da to je tvrđe od drugoga. Kad se tucaju jajma, pa ko koje razbije, odnese mu ga.⁽¹³⁾

Na Uskrs čim se u crkvu uđe, odma iznose se barjaci, litije i svijeće, te se čini prošišijum tri puta oko crkve pjevajući pop s đakom "Voskresenije tvoje, Kriste, Bože naš". U crkvi nema onoga na zemlji, ko će u njoj ostati, nego čim je pop iz nje izašao, vrata se za sobom zatvore. Kad se vraćaju, onda stanu pred ženskijem vratma svi sa popom. Pošto su zvona još zavezata, a jedan je ispeo se na zvonik te na komandu popovu čeka, da zaslavi. Pop čim je zapjevao "Kristos voskrese", onaj ala da tuče u zvona, a baška mačkule (mužari) grme. Onda pop čim je tri puta ponovio pjesmu, krstom u ruci tri puta križa po vratije crkvenije i tako otvori ij, a narod ulazi za njim. Kažu, ko bi ostao tadaj u crkvi, da bi pozveketao (poludio), oli da bi maće i kraste obladale. Vele opet, da je moguće teljig od crna vola, na kom nema biljega, tri put prebaciti na Uskrs i na Božić preko crkve tamo i amo, da bi sve vještice i vješci objesili se popu o vratu. Kušali su, vele, to raditi neki, ali nije moguće nikako, da se vraća teljig natrag. - Tako isto među Uskrse i Božiće ne peru niko pranja niti praklječom ga lupaju, sporadi da ne bi grüd obio polje.

Osim Uskrsa svetkuje se Svijetli poneđeljak i Svijetli utorak. I u te se dane jajma tucaju i na nji valjaju, t. j. nji nekoliko nađe se te uzmu komad daske, a na nju svoja pobilježata jaja naredaju, i onda, đe je malo nizbrdito, potegnu dasku nase, a jaja se zavaljaju, pa čije se odvalja dalje, ono nosi sve.

Od Uskrsa do Jurjeve (Sv. Đurđa) ima Prikorizmić; to, vele, da je otrgnuto od korizme. na pet i na četri neđelje pred Sv. Đurđa dolaze Petača i Devetača. Često se čuje: "Čuvaj se Petače i Devetače više nego išta." Kad pet neđelja prođe, a bude lijepo, onda se vesele. Još očekivaju Devetaču u strau. Kad prođe dobra i ona, onda su sasvim zadovoljni, više se ne boje zla vremena.

Sv. Đurađ (i mjesec se april po njemu zove "đurđevski"). Na nijedan svetac toliko se ne baje i ne čara, što na nj. Kako on dolazi u proljeće, kad sve razlista, kažu, da se zagrnuo u zelenu kabanicu, sa pripasatom britkom sabljom, i gazi zelenu travu i zeleni list. Tute se pružila aždajkinja zmija, da će sv. Đurđu konja udaviti. On trgne sablju, da će joj glavu osjeći, pa se obazre: s lijeve strane aždajkinja se uvatila konju za rep, s desne strane granula danica sjajnica. Tute sv. Đurađ zazove sv. Petra za kuma, sv. Pavla za prikumka, Ognjenu Mariju za babu, sv. Iliju za barjaktara, Mironosnicu za zavicu, sv. Panteliju za starog svata. Tute se svakom dar darovaše, a sv. Panteliji ne isteče: sv. Petru darovaše žarkim suncem, da grije, sv. Pavlu da vatrom bije, Mariji Ognjenoj da ognjom bije, Sv. Iliji da gromom i strijelom bije, Mironosnici da mirom miriši. Tute se smilovaše sv. Panteliji te mu dar izlišiše, dadoše mu visoke oblake i vedrine da dijeli. - Na Sv. Đurđa prije sunca jedna žena čisti kuću, a druga stoji gola na kući povr šljemena, koja pita: "Što to radiš dolje?" - "Evo čistim kuću od muva i buva", i tri puta valja da izreče: "Jedna žena u kući, jedna žena na kući, jedna buva u kući i ta jedna roma ode preko Koma (planine)." A neke izgovaraju i ovako: "Jedna žena, jedna muva, jedna buva i ta jedna roma ode preko Koma." Onda ono smetljište nosi se, kamo se đe oće: ako se baci u ogredu oli okrajak či, pa ako prvi ko na to stupi nogom, na toga pređu muve i buve, a ona kuća svega ljeta prosta od nji; ako li se to smetljište baci na njivu čiju, od usjeva postane ljulj. - Ujutru na Sv. Đurđa prije sunca objese uže o bajam i na njem se ljuljaju. To se radi, da ij ne bole leđa. - Na Sv. Đurđa oko kuće vuku tavu sporadi zmija i miša, poljevaju rasodom (vodom od kisela kupusa) što koga veleći im: "Ode mi šareno june, ne moga, nit će se vratiti." S tijem ganjata, da se voli ne će nikad poštrkljati ni poplašiti, kad oru, o bili đe na paši, tako isto bit će mirni. - Na Sv. Đurđa meću po grančicu crnog trna na svaka vrata od avlije, pa vele: "Kad se nastornica (vještica činilica oli čaratanica) nabola na ovaj trn, onda mi svako zlo učinila." Meću komad vučije kože pod cimer (gvožđe u plugu) pa govore: "Uša vuk u palamudu, onda je dojisto u žitu biti ne će." (Palamuda je neka bodljikava travina; kad oblada usjeve, ne mogu da rastu, zaguba ij.) - Na Sv. Đurđa prije sunca valjaju se cure i žene na mravinjaku zato, da budu svakom mile, i valjaju se po raži isklasatoj tuđoj gole prije sunca, a i u Kistanjami, kamo su napolak gospoda, idu se u isto doba valjati po raži, za da ij ne budu boljeti kosti. - Na Sv. Đurđa idu rano na bunar kupati se, da postanu lijepe i zdrave; tako isto prije zore na raskršća putova idu gole golcate, da kosu raspletu pa bace niz leđa, a uzjašu na vratilo (motovilo od tare) i vuku. To rade žene za se izgovarajući na glas: "Turum-tain-tuc!" i još svežu užom oko sebe kablić (u što se muze blago), da im visi straga. S tijem kažu, da tuđe mlijeko prisvoje za se.⁽¹⁴⁾ Svijet se boji i čobani vještica ka i groma, zato u zoru na Sv. Đurđa pucaju preko blaga u stanu iz kubura sa krupnim olovom. Ono, što se nekim prosuruči mlijeko kiselo i išteti varenika, da ne mogu sira da usire, to sve zbijaju na nastornice (vještice), da su one uzrok, i onda idu od vračarice do balaća pa i do popa. - Na Sv. Đurđa osim što neke žene gole jašu na vratilu, da mogu tuđe mlijeko pošešati, ma i cure isto jašu gole, a druga je kao žena, t. j. strina oli mater, šiba užom strag govoreći joj: "Ajde! ove godine na vratilu, do godine na batinu!" Tako više puta zaintači reći; s tijem joj urisuje, da će se zauvano do godine udati.⁽¹⁵⁾

Sv. Marko. Kažu, da ko na nj ubije tri zelembaća, posvetio bi mu se mali prst. To je zato, jer sve se dane oni prije i poslije mogu naći dosta, a taj dan jednog oli nijednog.

Sv. Nikolaj ljetni nije zapovjedni, ali ga svetkuju. Kažu, ko na nj ore, da se poplaše voli i rastrgnu jaram.

Mjesec junij zove se "carski", jer dolazi u njem car Kostantin i carica Elena.

Na Duovske svece sva tri dana ne radi se.

U mjesecu juliju, koji se zove "petrovštak", dolazi Sv. Vratolomije; na nj niko ne radi, i ako nije zapovjedni svetac. Poslije tri dana eto Eliseje, kome reku: "Elisije proso sije: ide Vide, da obiđe, koje niklo, da je niklo; koje nije, da i ne će."

Na Sv. Ivana, ⁽¹⁶⁾ zapovjednog sveca, valja ujutro otići na koje brdo prije sunca te gleti dobro, kad se ono pomalja. Kažu, da se sunce na istoku poigrava veseleći se danu Ivanova rođenja. Uvoči njega bilo od jedne vjere oli od druge pale na sve strane i brda vatre, zvane "svijetnjake"; i po dalekim planinami u večeri viđaju se vatre. Narod ga i zove "sv. Ivan svijetnjak". Te se vatre preskaču; kad najviši plamen plamti, onda se zaigraju edan po edan pa đik pro vatre. Prije na dan šušnja, slame i kukrike pripravi se za zapaliti. O tije vatra niko ne zna ništa kazati, nego samo uvoči njega ložiti ij pa preskakivati.⁽¹⁷⁾ - Uvoči Sv. Ivana idu vatati sjeme bujadi, što ne mogu nikako od stra. - Imaju nekakve bubice i crvići, koji svijetle obnoć, kad polijeću i kad su na zemlji, te se ne mogu nikad viditi, nego o Sv. Ivanu. Narod ij zove "ivanjske". I cvijeća ima, koje se po njemu zove.

Na Svetoga Prokopija nipošto ne smiju vrći, osim što se vršaji udžaju zapaliti. Ma pripovijedaju, da su Turci na nj vrli i sadjevali slamu okolo stožine: vršaj je izgorio, a grom pukao u stožinu, slama izgorela, a stožina ostala. Zato da vavijek Turci i dan danas pripitivaju, kad dolazi vlaški Prokopija.

Za ovijem poslije osam dana dolazi Ognjena Marija; svetac nije isto zapovjedni, ali svetkuje se sporadi ognja i vatre, da koga ne uvati. Za ovim dolaze Mironosnice, koje mirom mirišu.

Sv. Iliji gromovniku (i mjesec avgust zovu po njemu "ilijštak") poste, što crkva ne naređiva, i ako je zapovjedni svetac, pa i zavjete čine, da u koga ne zapali gromom. Moja je kuća ciko crkve njegove, pa koliko na sajam, kad je on, dođe svijeta bosa k crkvi! Kažu, da je on vavijek živ, jer svakom svecu osim njega i sv. Aranđela pali se svijeća u koljivu, a ovim ne; zato da su živi, jer koljivo je za mrtve i mučenike. Kažu, na nj i na Sv. Đurđa kad se namjesti, da vatra sama plane, onda je dobro, da se sotona ne veseli i da ne reče: "Eno mu se utrnula vatra, ja ću mu je naložiti."

Sv. Panteliju svetkuju sporadi konja, da ij zmije ne kolju i da poganac na nji ne ide.

Prije Preobraženja ne smije grožđa ni smokava niko jesti, nego na dan njega. Onda isto kao da se ko pričesti. Grožđe nose na pune krtole u crkvu, da se blagosovi, okušavaju i daju bolesnicima. Na osvit toga dana što je god na zemlji, sve se obrati u blagosov.

Velikoj Gospi (mjesec se avgust po njoj zove "gospojištak") narod sav pravoslavni posti 15 dana i suše đekoji, da neki ni uljeno ne jedu. Puno se njoj zavjetuju oni, kome se što nepovoljno događa. Istina da se boje sviju svetaca, da ij ne bi kako pokarali, a zanajviše Velike Gospe i njezina posta.

Svetac Prenos ubrusa Gospodnja nije zapovjedni, niti ga narod razumije, nego pod imenom: Obraz Majke Božije, koje ženske strogo svetkuju.

Usjekovanije glave sv. Jovana strogo je zapovjedni, kao neobičan svetac za rad. I taj dan je post. Kažu, da su neki što prirađivali i odma im se zlo dogodilo, pa kako su ostali opareni, sade kažu: "Ne diraj i čuvaj se ka i Usječenja!"

Svetac Polaganje pojasa Bogorodičina narod zove "riza i pojas". Nije zapovjedni, ali se svetkuje sporadi događaji. Kažu, da je neka žena prala taj dan pa rekla: "Ja ću prati; ne bojim se, neka riza rizika, a verige neka verugaju!" I odma da je snašlo. Sveštavali joj popovi masla i vodili je pod evanđelje, dok je došla na šäst.

Po Maloj Gospi i mjesec septembar zove se "malogospojinski".

Sv. Aćim i Ana nijesu zapovjedni sveci, ali se isto ne radi u ime događaji. Više nji sv. Ani i poste, najviše ženske, sporadi glava da ij ne boli.

Pokrov Bogorodice svetac nije zapovjedni, ali narod ga svetkuje sporadi događaji zlije, zavjete mu čine i postove, i ako crkva ne nalaže. Ovaj je svetac kao sajmeni dan u Kninu i Benkovcu; pa koji je god svetac, da se čuti more da je sajmeni, narod ij počtiva.

Sv. Srđ nije zapovjedni, ali se plaše voli na nj, kad se ore; pa kako su težaci nepismeni, pitaju, kad dolazi Srđev dan.

Po Sv. Petki (zapovjedni svetac) sade luk. Tu neđelju zovu "petkovača", a mjesec "dmitrovski", jer poslije malo dana dolazi Dmitar, svetac zapovjedni, a po ovom Sv. Milutin, kralj srpski, koga narod zove Mratinja. Nije zapovjedni, ali na nj ne rade u ime događaji. Nekijem je i krsno ime.

Sv. Kuzman i Damjen, rođeni bliznaci, vrači, Boži ljekari, nijesu zapovjedni, ne radi se isto izim događaji zlije.

Sv. Đurđić zapovjedni nije, slave ga kao krsno ime neki; na nj ne rade. Da su neki, kažu, pošivali prućom jaru, a miši iz krša dođu pa svu im radnju ispregrizivaju.

Mjesec oktobar neki zovu "aranđelovica", jer dolazi Sv. Aranđel, zapovjedni i živi svetac; a neki zovu "vavedenski", jer i Vavedenije je u njemu, krsno ime kaluđersko. U manastir nose za zavjet novce i gone blago.

Sv. Stevana Dečanskoga neki zovu i Mratinja.⁽¹⁸⁾

Sv. Kata nije zapovjedni svetac, ali narod veliko se za nju stara, jer svi dugovi i ugovori od bir-zemana sklapaju se do Sv. Kate. Reku, da se njoj ima kititi gendar, kad drugome imadu dug plaćati.

Sv. Jandrija nije zapovjedni, ali do njega pa do Sv. Save (27. januara) ženske ne navijaju na taru pređe sporadi vuka.

Po polovici decembra mjeseca, zvanog "božićni", dolaze tri uma sveca: Velikomučenica Varvara, Sava osvećeni i Sv. otac Nikola, zadnji zapovjedni. Na "Varvaricu" meću varicu (sočivo) variti, na "Savicu" lade, a na "Nikolicu" jedu, onda je post Božiću, pa reku: "Varvarica vari, a Savica ladi, Nikolica kusa." Na Savicu dignu se rano ženske te nose na bunar varicu prosipati, vjerujući, koliko oko bunara prospu zrna, da će onoliko snopova na svakoj oranici naći.

Sv. Daniol (17. decembra) nije svetac zapovjedni. Od njega pa do Sv. Jovana (20. januara) žene sporadi vuka ne smiju pređe snovati, kao ni čobani noža otklapati ni opanaka odsponjavati ni izuvati; konja ne smiju osamarivati. Ko na Sv. Daniola misli ići na put, onda uveče treba da ij osamare, a to sve rade sporadi vuka, da im ne kolje blaga. I ako sad ima godina, da vukova nema, ali kažu, da to psi rade blagu. Kad tako na Sv. Daniola rade, onda da vuk ne može zinuti, kad u blago uđe: ništa nego upire šunjkom u ovce i ćula ij.

Materice i Očići (dvije neđelje jedna za drugom) ne svetkuju se, ali na Materice ženske daju muškićma rakiju i voćke, kao ćukter, smokve, orase i bajame. Tako opet muškići plaćaju i daju ženskijem, kad im dođu Očići. Joć od jeseni ženske su zapćele rakiju i voćku za ovo.

Na 25. decembra dolazi Sv. Špiridon, nije zapovjedni. Narod trče u Skradin na sajam i zavjet, da donesu kruva njegova, što se naročito taj dan spremi, te ga davaju blagu za zdravlje.

Na Sv. Gnjatiju ne rade sporadi događaji; kažu, da posrće se.

Na Sv. Petku luče prazove, a na Sv. Luku (Lučinju) puštaju. Na Sv. Tomu puštaju prče. Tako meću ženske kanicu sa sebe na blago, da bude žensko; a ljudi meću svoj pas na kravu, da bude vola oteliti. Ovim svecima čobani pale svijeće u crkvi.

Mladu neđelju (iza mijene) poste, a neki i suše, sporadi da ij glava ne boli, kao i o Sv. Ani. Neđeljom ne uvlače u iglu konca sporadi zmije, da blago ne kolje. Utorak poste za zavjet i zdravlje blaga; isti dan soli ne daju, nego subotom. Kad siplju so po solilu, govore: "Deset." U petak svaki ništa ne počimlju raditi, jer vele, da je svaki petak rđavi početak. U Bribiru i sad ne dadu u petak raditi o vinogradije, da ij škrovače ne jedu. Subota je najsretni dan.

Bila jedna, koja je poslije tri mjeseca, neg je doveo muž za se, rodila mu dijete. On, ka bi i svaki drugi, počeo beštimati boga, sunce, mjesec i sve ostalo, veleći joj: "Što je to! kako je to! da ti u tri mjeseca meni rađaš djecu?" Onda ona počme se braniti: "Bogme ima, ja da sam došla za te, 12 mjeseci." Muž joj i kućani će na nju: "Ta puška svetog Ilije da te ubila! Kakvije 12 mjeseci, kad su tri!" Udri oni broj u svake i čini račun: izlazi im, kako i vele, a ona će: "Nek sam Bogu grješna, ovako se broji: marac-derac i poderac, april-dapri - i podapri, maj-daj - i podaj; je li ij to devet, a tri vaša, što ij i kažete, čini li to dvanajest?" Šta će kućani da urade, nego uši po sebi pa muči. Ista bila je i prilijena, a lijepa kao penjga. Onda je opet kućani počmu bantovati, koga se vraga ne okrpi i ne opere, a ne da niza nju dronjci vijaju. Onda će im ona osorno: "Koga ste se vraga natataljili sa mnom inaditi! Ja nemam dokad ni o sebi i o vami da radim, svaki mi je dan po svetac." Kućani joj vele, da je sapeli sveci, i da ide k vragu, koliko to ona mimo ostale svoje druge drži svetaca. Ona će im: "Ja k vragu ne idem, nego šaljem. Ovako se i sveci broje, je li: u ponedeljak prvi dan, - a u utorak čudotvorak, - a u srijedu sjekavica, - a u četvrtak spasovica, - a u petak ću na zavjet, - a u subotu na pazar, - a neđelja, druge moje, na pomoći nam bila već i jest. E onda kad ću da radim vami i sebi?" Nije kutkamo okanuše se je, ona njima dobi pravdu u oba puta. Š njom se đuvegija poslije dičio, što je onako jaka na zubu među kućom u puno čeljadi, da je poslije i na pravde slao namjesto sebe sa prokurom i nikakve pravde ne bi š njom izgubio. Kad bi pred sudom divanila, bi podavila jezik i lijepo izgovarala kao da svilom veze. Tako joj nije moga niko na ništo odgovarati: nešto se osvrtali na jezik joj, a nešto na ljepotu, te uvijek pravda njezina.

Dalje >>

Komentari

Od toga zagonetka ima: "Da što mi ti je da što: u gori bez mozga laje?" (Sikira.)
Ne veljo, da ij nije prije bilo od onije i da ij nema i sad, koji bi kradena i mesa za krsna imena i za Božić pripravili, pa ti bili od jedne vjere ili od druge; ali da će badnjake ići ukrasti, to ne će.
Kako svakom posječenom drvetu debelu reku "balvan" ili "ćustuk", tako reku i ljudma, koji ne vide dalje od nosa, t. j. koji su kratki u pameti, oli kad što počmu kazivati, a ne znadu, kud mu koja riječ okreće, odma ga zamučkaju i reku mu: "Ćustuče oli balvane, zalijepi trnku!" Tako isto reku kojoj zalupatoj ženskoj, da je ćusta.
Narod o badnjacije u jednu misli ovako: Kad se Kristos rodio, da je bilo ledeno, pa su čobana dva donijeli svaki po debeli suk i naložili za Krista ogrijati u pećini, onda i treći da je donio te rekao: "Neka bude povr vašije i moje drvo trojstvo." U drugu vele, da je ovako: Da su se naši stari nekad klanjali idolma, koje bi od drveta debela zataslačili (skalupili oli zbakljali kakogod). Čim su primili vjeru Kristovu, onda da su te idole ili drvene imbene bogove na vatru bacali, i tako to sade da rade u vidu badnjaka uvoči Božića. - Slama ona, što se posiplje oko vatre, s tijem se kaže, da se je naš Kristos na slami rodio u jaslije, koga su voli parom svojom grijali, zato da je svaki vo ostao blagosoven, da rani čoeka i mrava i crva.
U prve zemane, kažu, a pantim i ja (jer ja nijesam star, nego puno mi je godina, t. j. imam ij trideset i deset, torbu mjeseci, dvije godine, što sam sisu sa, i godinu dana, što sam bosonog išao), da cura ne bi ćela ni ići za onoga, koji ne bi kubure za pasom nosio, čarme (!) oko glave i potkoljenica na nogami, baš pod ajdučku. Takoga ona kad vidi, duplo mu voli u svemu i po svemu, jer da je to junak. Uvano vato neka joj dođu prosci na prošnju dva uma momka: jedan neka je pod oružjem, a siromašniji, a drugi bez oružja, pa i puno bogatiji, prije će ona otići za onog pod oružjem siromašnijega.
Sopra je sve, na čem se jede, ali na marendi božićnoj nije stolica ili sopra kao kod ručka: marenda se na niskoj, tako zvanoj stolici, koja je najviše na tri noge, a nije viša ni od stoca od tri noge, na kom se sjedi. Ruča se na velikom stolu od četri noge, oko kojega se kućani poredaju svi naokolo, pa bilo staro o nejako, slijepo o maganjato, o sluga o gospodari.
Česnica je debeli i veliki kruv od najviše šenična brašna, na kopreno sito prosijata, koja se samo kuva za Božić i za krsno ime te meće na sto. Vjeruje se, da se ona zato zove čest (česnica) Majke Božije, i da znači presvetu njezinu utrobu, iz koje se Kristos rodio. - Svijeća u česnici, što se zadijeva i pali, vjeruje se, da je rođen od prečiste Djeve Isus, svjetlost spasenja našeg, i da živim i gorućim plamenom ljubavi u njega svi vjerujemo.
Vele, da je prilika ovoga zelenog bornjaka u suvome kruvu zadjevena na onaj čudni događaj štapa (žezla) Aronova, zadjevena u suvu zemlju, da je procvjetao te dao zeleno lišće. S tijem da je prorokovato, da će Kristos iz presvete utrobe Djeve Marije bezmužno rođen biti sa čudom Duha svetoga.
Taj ugarak (bradu) udžaju nositi u vinograd sporadi škrovače (zavijače), da ga ne će esti. Žito na mjesto česnice, u kom se pali svijeća, ostavlja se za usjev, da će biti sretno i da u njemu ne će biti nikakve zagojati (t. j. ljulja, graška, kukolja i t. d.).
Krivanje je jednu vrsta zabavne igre, što nji po puno u roli bude imajući svaki po odebelu toljagu, na vr'u skučenu i plosnu; osim toga imaju kao šaka veliku drvenu buću. I tako na neku razliku dalečine puzdrcaju uzdugulj svak svoju krivu (toljagu) iskopanim jamami, te koji pricika bliže, taj krivom gona buću zvanu "prasica" i oće da je žestoko udari, pa da ide onaj za njom, koji se je bliškao, a nije dobacio. Rijetko kad more zapasti onoga, da prasicu elekne, koji se je najbolje jami krivom približio, jer se pojagme edan drugom otimati je. Ako kome upane u jamu, onda ga uzmu na špot i viku, da mu se je prasica uvalila u maslo.
Ima kod nas ljudi, koji znadu svojom basmom išćerati miše iz kuće, pa i poslati u drugoga. Tako kaže moj ujak Mićo Berić iz Varivoda, da on znade od miša, te ako se ko ne vjeruje, da ij on nije kapac išćerati iz jednoga a poslati u drugoga, neka čeka, kad snijega bude: tako po tragu more se uvjeriti, oklen su miši izašli i kud su otišli.
Sjećam se vrlo dobro, kad sam bio mali klapac (dječak), pa trevio doći neki decimar (onaj, što ućerava carske danjke) nami na konak (jer je moj pok. otac puno zemana bio kapitan u selu, kome službenici tako na konak i na savjet idu). Daklen mesojeđe je bilo, pa kad su večerali, po običaju odu k vatri te prinesu bukaru vina. Mlađarija ka mlađarija, a bilo je još i radina, da po običaju kad ima u kući piti, ne otiskuju se odma, čim večeraju, kući, nego se nasiđavaju da piju. Onda okrene se i u svako naprdanje te i u pašaranje. Taj špacko decimar jedva dočeka, da se uplete i on u pašaranje. Kazuju mu: "Ne gospodine, to za vas nije; prevarit ćete se pa ćete nešto morati obršivati" i t. d., a on nikako ne da se, štono kažu: ni vilami sedlati, nego da će ući u tu rolu i igru. Nije vajde, učiniše mu mjesto, sjede, nadiše mu ime, da je vuk. U pitanju kroz malo vremena, i ako je on gospodin, tobože i još pismen, bogme prevari se lje pošteno, štono kažu. E nije kutkamo, kad je nagilja, pročke (proštenja) nema; kazaše, što mora da čini ka i svaki drugi, te oli voli na avliju iza svega glasa ići revati oli ispuvavati lug iz žlice. Reče on, da reva nije nikad, niti je on magarac pa da reve. Rekoše mu ostali: "Ma, gospodine, lje nijesmo ni mi magarci; ali kad koga za što dopane red, mora da i magareću izvršiva" i t. d. Nije vajde, odabra da voli lug ispuvavati. Metnu mu poglavar od igre žlicu luga pod nos te reče: "Gospodine, zinite, zubma zađumite i dobro punite." Nije napako ovaj potpuno zna, na što će izaći, nego otpunu ka iz mješine što igda more, zadimi lug osim mu nosa po svoj glavini (a ima je veliku), da je osim čela i škriljak mu na glavi bio pobijelio. Ko je gol (!) tu bio, nije mogao od teškog smija da dura. ne bi se oni smijali toliko, da je to na kome Vlaji dogodilo se, nego na špacku, što ini kažu svakom, kojigod nosi rastrižene aljine, pa sve da je on i pop.
Neki jaja peku u kruvu, da bude tvrđe, a ima ij, da ga učine od kamena te lijepo uravnaju i zaglaišu pa onda ocrljene; onda se š njime tucaju, da ij silesiju odnesu. Najkašnje zakalaju se čuditi tome jaju i počmu ga pitati, da ga vide u svojim rukami, kakvo e; ovaj se okaša dati ga, jer ako ga popizaju, bit će teže nego ostala. I onda kad ga taj ne da, zakalaju pogađati o' šta je; jedni govore, da je od orla krstaša, drugi, da je od varaunke, treći, da je pronosak, četvrti, da je u kruvu pečeno, a najkašnje će jedan ispobeknuti česov stari, koji je bio u mlada doba lopovina: "Bogme je to od tikule oli od korčulaša (vrsta kamena)." Onda čim to čuju bolje povjeruju i stane ij graja. Istina, da je jaje mala stvar, ali je svakom žao na krivi dio, te se napolak šale slaptaju oko toga, da im vraća jaja, a ovaj šaur baur zabaci im varku zu, bu, prevrne divan, te puče li kom što u repu.
Jedna je curica u našem selu, kad su je pitale ženske, kazala: "Bogme moja baka pro grede u kući objesi uže pa iz njega namuze pun kablić varenike, kad joj god pane na um." To se potpuno drži da je istina, jer imade nekije, da nemaju ni 10 do 15 glava blaga sitnog, a imaju dosta varenike, sira, mlijeka kisela, masla, i punu mješinu opet skorupa i skute za zimu. Toga ne more naći ni toliko onaj, ko imade po stotinu glava blaga. Kažu, koja je tako pokradena varenika, da sva pomodri, i sirci su modruškasti; a kad su taki, to je znak, da ono, što valja, odnijele su vještice, a gospodaru od blaga ostale smućaline. Ove vještice obično na Spasovu cicvaru vare pa i na Sv. Đurđa, a to od skorupa i kajmaka, što su na uže izmuzle od tuđeg blaga. Kad je vare, niko ne smije kod nje biti, ni vatre da bi ko u lulu smio uzeti, jer da bi onda berićet (šićar) tako u luli s vatrom odnio. I onda ona, što cicvaru izvariva i izgoni maslo, na po glasa palavri ovo: "Kupina kupi, grabovina grabi, varvode varile, smrdelje ladile. Sunce granu, maslo banu; selo paslo, meni maslo; pušti, cico (cicvaro), maslo ka moja p..a vodu."
Olomlani neki Šarić, momčuljak iz Gornjeg Bribira, licom na Sv. Đurđa, kako mu je mater čaratanica, pošalje ga, da joj nabavi 7 repova od zelembaća, 5 od guštarica i srce od zmije šarulje. Repove je nabavio, ali mu se bilo zanedalo da nađe zmiju šarulju, prevrtao je drvlje i kamenje i nalazio je zmija, ali nije šarulje. Kažu: ko traži, naći će, te jedva edvice pred počitak sunca nagraiše na poskoka (šarena zmija i debela, kratka, najotrovnija, sa šiljkom na glavi), nađe je pod pločom te ubije. Njemu se činilo, da je već krepala, počme da će je parati, za srce joj izvaditi, a ona ćok u ruku. Ostavi ti on nju, a zabavi se o sebi. Jedva kući domakao, ala da se zovu one, što znadu basmu, kad zmija ćĐ'e8ne. Ne pomaže niko ništa. Ja kao šutradan išao sam u grad Skradin, kad trevi, đe ovoga gone na magarcu popu Savi, da mu moli Boga. Mislim sam u sebi, baš da je ovoga pokarao sv. Đurađ sa sviju strana. Kazivao mi je pop Miloš Končarević (živ je i sad), da kad je bio za paroka u Radučiću kod Knina, te da je podranio na Sv. Đurđa otići jednom svetiti vodu na stanu, đe mu blago stoji; uza se da je imao torbicu, u njoj krst i trebnik (molitvena knjiga debela). Išao je na noge, kad u nekoj pustinji na raskrsnica putova čuje neku lupu. Bliže to bliže napremast, spazi četri ženske gole ka od majke rođene. kaže, da se bio prepao, da o' stra nije znao, đe je. Pitam ga ja: "Ta je li, pope, bio uza te časi krst i knjiga?" Veli: "Bogme, to mi na um ni palo nije." Najkašnje da je šturmao na te četri gole ženske, koje je odma zapoznao, da su mu bile iz komšiluka, pa onda da je uzeo babulj u ruku, a drugom da je privaćao, pa udri de! jednu po ednu nako golu šakom i babuljom, da su ga kumile i molile, da ij barem ne izda, a džaba mu boj; da su mu obetavale dati svaka po čarape skerletne. Te tako kad ij se sit namlatio, onda ij pušti. Da su imale svaka uza se po uže i kablić veliki (stap, u čem se mlijeko luči od masla i skorupa); daklen i ove su na sigurno bile pošle od nečijeg blaga berićet uzeti, ali im ne ispali.
Zapravo reći, u nas pravoslavnije nema Ivana, nego Jovana, ali narod uopće ovoga sveca zove sv. Ivan, dok u kalendaru stoji: Roždestvo sv. Jovana.
Ujak moj Mićo Berić iz Varivoda kazivao mi je, da je on čuo od svoije starije ovo: Ivan je imao sina jedinoga te bio siromašak, koga je tadaj obladala velika potreba. Kad mu nije ćio niko dati pomoći, bijaše se oglasio neđe vrag, da je mnogim u nevolji pomogao. Kad Ivan došao k vragu, ovaj mu obeta, da će mu dati koliko god oće novaca i svega, ali da mu dovede svoga jedinog sina u zalog kašnje, neg će mu dati novce. Ivan uzme novaca i dovede mu poslije sina, jer su tako bili ustabelali. Uzme ga vrag za ruku pa ga povede u drugu pregradu svoju, a Ivan sam ostane kod karata vražije, i njegovije libara, u kojima je bilo zapisato, što su mu dugovali i koliko je jadnije duša pravednije na libar jaganjčao (krivo upisao). Dok se vrag povratio i sina Ivanova namjestio, a ovaj mu zapali sve karte. Dok vrag opazio, dotlen vatra otela ma. Ko će vodi i vatri dati aka? Napirao se vrag iz petnije žila za trnuti, Ivan uteče, poleti za njim i sin. Tako je Ivan iskupio sve ostale duše, što su vragu dugovale, koje bi nabrzo bio dognao pod svoju papuču. Onda poslije toga događaja da se Ivan posvetio, te da mu zato narod pali svijetnjake i za slavu njegovu da ij preskače.
Stevan je tri dana poslije Aranđela. U selu Brgudu imadu plemena Matić i Banić; Matić služi krsno ime sv. Aranđela, a banić Mratinju. Bude, da zvanice (gosti) piju u jednije i drugije, pa reku: "Ostaj zbogom, Matiću! Dobra veče Baniću!" t. j. od jednije se dižu, a u drugije sjedaju.