7.2.1.1 PRILOZI POGLAVLJA 2 Teorija (nastala iz) haosa
Haos (od starogrčke reči χάος) je jedna od najstarijih zamisli čovečanstva, koja je tokom vremena primala mnoga značenja: od antičke Grčke, Vavilona i Judaizma, gde se koristila za opisivanje početnog, neuređenog stanja materije pre stvaranja kosmosa, do neformalnog govora u kojem i danas označava nepredvidivo stanje stvari. Ovaj pojam dobija u drugoj polovini XX veka još jedno, potpuno novo značenje u domenu nauke, čije pojašnjenje predstavlja svrhu ovog ovog istraživanja, za koji se nadam da neće predstavljati jedini koji će se dotaći ove fascinantne teme. n 1998.
Haos (od starogrčke reči χάος) je jedna od najstarijih zamisli čovečanstva, koja je tokom vremena primala mnoga značenja: od antičke Grčke, Vavilona i Judaizma, gde se koristila za opisivanje početnog, neuređenog stanja materije pre stvaranja kosmosa, do neformalnog govora u kojem i danas označava nepredvidivo stanje stvari.Isak Njutn
Ričard Fejnman, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1965. Godine : „Fizičari vole da zamišljaju kako je dovoljno reći: ovo su uslovi, šta će se sledeće desiti?“ i zaista, tokom XVIII i XIX veka Njutnovi zakoni su se pokazali izuzetno uspešnim u preciznom opisivanju veoma raznovrsnih sistema: od planeta koje kruže oko Sunca, preko oblika putanja ispaljenih projektila, do predviđanja okeanskih plima i oseka mesecima unapred, da pomenemo samo neke, te je verovanje da je svemir potpuno determinističan i da se ponaša kao jedan veliki časovnik bilo opšte prihvaćeno, kao i to da će jednog dana sve jednačine koje „regulišu“ svemir biti poznate, pa bismo (teoretski posmatrano) mogli da predvidimo budućnost, prethodno saznavši trenutno stanje celog svemira.
Razimevanje sveta je uzdrmano početkom XX veka kada je otkriće kvantne mehanike po prvi put pokazalo da se najmanje čestice ne ponašaju po bilo kojem do tada poznatom zakonu, već da su potrebni novi zakoni za njihovo opisivanje, bazirani na verovatnoći, a ne na determinizmu, ali se za ostale sisteme i dalje verovalo da su predvidivi.
Pedesete i šezdesete godine XX veka bile su godine ogromnog optimizma u pogledu predskazivanja vremenskih prilika. Vreme je deterministički sistem i bile su poznate sve jednačine koje ga regulišu, od kretanja oblaka do promene toplote. Problem je bio što su te jednačine spadale u grupu nelinearnih diferencijalnih jednačina, sa kojima se inače stalno susrećemo u fizici, a koje ne mogu biti rešene koristeći elegantno matematičko rezonovanje, već im pristupamo numeričkom analizom, procesom koji fizičari često nazivaju „metod sirove snage“ (brute force), budući da podrazumeva ponavljanje istih, jednostavnih računskih operacija milionima puta, svaki put se približavajući pravom rešenju, ali ga, u opštem slučaju, nikad ne dostižući u potpunosti.
Naravno, teško da bi se moglo očekivati od čoveka da u razumnom vremenu obavi bez greške toliki broj operacija, ali su prvi kompjuteri omogućili prelazak te barijere. Ono što je otkriveno kao rezultat ovih istraživanja je predstavljalo kraj nekih od osnovnih pretpostavki o tome kako svemir funkcioniše i rođenje novog ogranka nauke.
Edvard Lorenc
Meteorolog Edvard Lorenc je početkom šezdesetih godina napisao krajnje pojednostavljen kompjuterski model vremenskih prilika. Lorencov model nije obuhvatao oblake, kišu ili promenu godišnjih doba, već je za cilj imao samo da što vernije simulira kretanje vazduha kroz atmosferu, a to je uspeo toliko maestralno da mu je kancelarija konstantno bila puna drugih meteorologa i postdiplomaca, koji su se okupljali pokušavajući da predvide i kladeći se na koju će stranu strujanje vazduha da skrene, budući da se unutar modela ništa nije dešavalo na identičan način dvaput, a opet se činilo da se može naslutiti neka vrsta strukture, obrazaca koji se u atmosferi pojavljuju, a zatim nestaju.
Lorencu je jednog dana zatrebao detaljniji pregled jedne od već izvršenih sekvenci, te se odlučio za prečicu: kao početne uslove simulacije je ubacio podatke iz sredine jednog od prethodnih izvršavanja. Pretpostavivši da će dobiti isti rezultat simulacije, budući da je startovala od istih podataka, bio je krajnje iznenađen kad se vratio sa pauze za kafu i ustanovio da se dva ispisa, prethodnii i novi, brzo razilaze, a zatim i toliko razlikuju da uopšte ne deluju kao da su „pošli“ iz iste tačke.
Pošto se uverio da nije načinio grešku u prekucavanju brojeva i da računar nije bio pokvaren, pred njegovim očima je zablistala istina: računar u svojoj memoriji čuva podatke nekoliko mesta iza decimalnog zareza preciznije nego što ih ispisuje, a Lorenc je za polazne podatke izvršavanja simulacije preuzeo ispisa prethodnog.
Razlike u pritisku, brzini vetra, temperaturi i drugim parametrima između prethodnog i novog izvršavanja na samom početku su bile manje od jednog promila – toliko male da nijedna oprema koja se koristi za realno merenjenje vremenskih prilika ne bi bila u stanju da ih uoči; a upravo te slučajne i infinitezimalne razlike menjaju vremenske prilike do neprepoznatljivosti par meseci kasnije. Vreme može biti teoretski determinističko, ali praktično je potpuno nepredvidivo na duže od par dana. Dugotrajna vremenska prognoza je oduvek bila osuđena na propast, a razlog za to je povratna sprega.
Jedan od najupečatljivijih primera povratne sprege predstavlja mikrofonija, prodoran zvuk koji možete čuti ako postavite zvučnik preblizu mikrofona, budući da i najtiši zvuk iz zvučnika koji mikrofon „uhvati“ biva preko pojačala prosleđen zvučniku, koji ga ovaj put emituje glasnije, pa ga i mikrofon prosleđuje pojačalu glasnije, i tako u krug, sve dok ne dobijemo već pomenutu mikrofoniju. Postoji mnogo ovakvih povratnih petlji u sistemu vremenskih prilika. Na primer, tokom sunčanog dana u Engleskoj, zemlja se zagreva, a zatim ona zagreva i okolni vazduh, koji se usled toga širi, stvarajući zonu visokog vazdušnog pritiska iznad Engleske, koja skreće oblake koji dolaze sa Atlantika prema kontinentalnoj Evropi, te Engleska ima više sunčanih dana.
Teoretski, kada bismo znali trenutno stanje vremenskih prilika sa beskonačnom preciznošću u svakoj tački Zemljine atmosfere, mogli bismo da damo potpuno tačnu vremensku prognozu, ali nas ograničava to što u svakom naučnom merenju postoje nepreciznosti i što ne možemo staviti senzore u svaku tačku atmosfere, jer bi nam za taj poduhvat trebao beskonačan broj beskonačno malih senzora. U sistemu sa povratnom spregom, malene razlike mogu da rastu tokom vremena, tako da mogu da izazovu potpuno drugačiju dinamiku kompletnog sistema. Iz tog razloga, vreme je toliko nepredvidivo na duže periode od nedelju dana, da bi moglo biti i nasumično i to ne bi promenilo stvari iz perspetive meteorologa.
Efekat leptira
Shodno tome, jedna od definicija haosa je: naizgled nasumično ponašanje u determinističkom sistemu, koje se pojavljuje usled osetljive zavisnosti od inicijalnih uslova; a sama pojava osetljive zavisnosti od inicijalnih uslova je dobila naziv „efekat leptira“ po slikovitom primeru laptira koji jednim zamahom svojih krila može da izazove (ili spreči) uragan mesec dana kasnije na drugoj strani Zemlje. (prim. a - Osetljiva zavisnost od inicijalnih uslova nije jedini kriterijum koji deterministički sistem mora zadovoljiti da bi bio haotičan, ali smatram da bi izlaganje preostalih učinilo svako izlaganje bespotrebno preopširnim.) Efekat leptira nije bila sasvim nova i čisto naučna ideja, budući da nije bilo nepoznato da se u lancu događaja može dogoditi da mali, gotovo beznačajni faktor dovede do potpuno drugačijih dešavanja od očekivanih.
Na ovom mestu treba odgovoriti na pitanje zašto su najveći svetski umovi do tada izbegavali detaljno razmatranje sistema sa povratnom spregom, kada vidimo da takvi sistemi ispoljavaju izuzetno zanimljivo ponašanje? Odgovor je da nisu bili u stanju da se izbore sa povratnim spregama, budući da one unose nelinearnost u jednačine sistema, koje time postaju nerešive bez kompjutera. Ako posmatramo linearne jednačine, mala razlika u početnom stanju uzrokuje malu razliku koju možemo proračunati u rezultatu koji tražimo, te, uz približno znanje o trenutnom stanju sistema, možemo da napravimo zadovoljavajuću predikciju o tome kako će se sistem ponašati u budućnosti, ili kao što je jedan teoretičar voleo da govori svojim studentima: „Bazična ideja nauke Zapada sastoji se u tome da ne moraš uzeti u obzir pad jednog lista sa drveta na nekoj planeti u nekoj drugoj galaksiji ako želiš da objasniš kretanje kugle na bilijarskom stolu negde na Zemlji.“
Turbulencija
Nauka je tih godina bila toliko podeljena između oblasti da su prolazile godine u kojima su mnogi fizičari, astronomi i biolozi sve upornije tragali za nečim nalik haosu, neki ga čak sopstvenim snagama otkrivali iz početka, a da nikom nije padalo na pamet da ga potraži u Žurnalu atmosferskih nauka, gde je Lorenc 1963. objavio rad o svojim nalazima.
Teorija haosa je od tada primenjena u mnogim naučnim disciplinama, a haotična ponašanja su uočena u raznovrsnim sistemima uključujući: električna kola, lasere, oscilatorne hemijske reakcije, turbulenciju u fluidima, satelite u Sunčevom sistemu, problem n tela (n > 2), promene u brojnosti životinjskih populacija, dinamiku akcionog potencijala neurona, šum u telefonskim žicama, cene pamuka na berzi, rad srca pred kraj života, dimu cigarete itd.
Dim cigarete
Takođe, efekat leptira i teorija haosa su mnogim umetnicima poslužili kao inspiracija. Jedni od najpoznatijih primera su dva filma: "Park iz doba Jure", gde je jedan od protagonista matematičar Ijan Malkolm koji sve događaje posmatra kao ponašanja haotičnog sistema i "Efekat leptira" film koji se bazira na (poprilično netačno predstavljenom) efektu leptira, kroz ideju da male promene u nečijem životu mogu dovesti do velikih posledica.
7.2.1 PRILOG METODE ANALIZE OSNOVNIH NAUČNIH DISCIPLINA
7.2.1.1 Keramički materijali su kristalna jedinjenja dobijena kombinacijama metalnih i nemetalnih elemenata.
Osobine keramika su:
- dobri su električni izolatori
- slabi provodnici toplote
- krti, tvrdi i kruti materijali, po pravilu jači na pritisak nego na zatezanje
- otpornost keramika na hemikalije je veća nego metala i organskih materija
-temperatura topljenja keramika je veoma visoka i kreće se od 1930-3870°C;(izuzetak je
glina koja omekšava pri oko 1100°C).
U širem smislu, u keramičke materijale spadaju:
-kamen,
-giina,
-vatrostaini materijali,
-tehnička keramika i
-stakio
Keramički materijali su kristalna jedinjenja dobijena kombinacijama metalnih i nemetalnih elemenata.
7.2.1 Osobine keramika su:
- dobri su električni izolatori
- slabi provodnici toplote
- krti, tvrdi i kruti materijali, po pravilu jači na pritisak nego na zatezanje
- otpornost keramika na hemikalije je veća nego metala i organskih materija
- temperatura topljenja keramika je veoma visoka i kreće se od 1930-3870°C; (izuzetak je
glina koja omekšava pri oko 1100°C).
7.2.1. PRILOG 3
Od kada je nastao čovek posmatra nebo i čudi se onome što vidi. Ima li ikakvog smisla ili svrhe u pojavama koje se dešavaju na nebu?
Do pre nekoliko vekova ljudi su verovali da Zemlja miruje u centru vasione, a Sunce, Mesec, zvezde i planete, kruže oko nas, odajući tako svakodnevnu počast našem jedinstvenom centralnom položaju. Nikakvo čudo što su ljudi tada izmislili astrologiju, jer ako mi zauzimamo centralan položaj u vasioni onda izgled sasvim prirodno da zvezde utiču na naše živote dok se okreću oko nas.
Osnovna lekcija koju je čovečanstvo naučilo u poslednjih 400 godina je da su ta drevna shvatanja bila totalno pogrešna. Zemlja ne zauzima posebno mesto u vasioni. Živimo na jednoj sasvim običnoj planeti, jednoj od devet koje kruže oko tipične zvezde koju nazivamo Sunce. A ta zvezda, naše Sunce, samo je jedna među milijardama drugih zvezda rasutih po našoj galaksiji. Čak i cela naša galaksija nije ništa naročito. Samo jedan pogled kroz najmoćnije teleskope otkriva milione sličnih galaksija rasutih beskonačnim dubinama vasione.
Savremena otkrića astronomije i fizike možda na neke ljude deluju depresivno. Po njihovom mišljenju moderna astronomija nas uči da je čovečanstvo skup beznačajnih mikroba prilepljenih za malu stenu koja kruži oko jedne sasvim obične zvezde, negde u jednoj galaksiji kakvih ima na milione u neshvatljivo ogromnoj vasioni.
Ipak, prednost treba dati drugačijem shvatanju. Tačno je to da smo mi samo jedna liliputanska rasa koja neizvesno lebdi u biosferi koja okružuje jednu malu, plavu planetu. Ali mi, ta sićušna stvorenja, zahvaljujući svom ljudskom umu imamo neobičnu sposobnost da ispitujemo i shvatamo sudbinu vasione. Stvarna lekcija moderne astronomije nije da su naša tela beznačajna, nego da je ljudski um moćan.
Do početka XX veka smisao prostora oko nas bio je potpuno nezavisan od pojma vremena. Obični ljudi, naučnici, svi, lako su se snalazili u ovom našem prostoru sastavljenom od tri pravca: napred-nazad, levo-desno i gore-dole, a vreme, vreme je teklo ravnomerno, uvek istim tempom i uvek u istom smeru, od prošlosti ka budućnosti.
Ali, šta su uopšte to prostor i vreme? Svi ljudi ove pojmove koriste svakog dana, ali retko ko se zapita šta oni zapravo predstavljaju, koje je njihovo pravo fizičko značenje. Svima je dobro poznato da sve što se dešava dešava se negde u prostoru, i u nekom vremenskom trenutku. Kroz prostor se krećemo, on je postojao pre nas, i nastaviće da postoji posle nas. Isto tako je i sa vremenom, vreme neprekidno tečne, na istu stranu, istom brzinom.
Na prvi pogled deluje da prostor i vreme nemaju mnogo toga zajedničkog, ali da li je stvarno tako?
Do početka XX i smatralo se da je tako, ali tada je desilo do velike promene u shvatanju ovih fundamentalnih pojmova prirode. Jedan od najvećih umova moderne fizike je sve to promenio, i u fiziku uveo jedan novi pojam koje je objedinio prostor i vreme. Taj nov pojam bio je prostor-vreme. Uvođenjem ovog novog pojma svet oko nas prilično menja svoj izgled – on prestaje da bude trodimenzionalan i postaje četvorodimenzionalan. Istovremeno, pojavljuje se mnogo pitanja na koje treba dati odgovore: Da li se svet sastoji samo od 4 dimenzije nama poznate dimenzije ili ih možda ima još više? Postoji li mogućnost da putujemo unazad kroz vreme? itd ,itd. Ima još mnogo sličnih pitanja, ali teško je sa sigurnošću na njih odgovoriti.
7.2.3.1 Šta je to naučna teorija?
Naučna teorija je samo jedan model. Ona je skup pravila koja povezuju kvantitet i kvantitet objekata iz modela sa posmatranjima koja se vrše u realnom svetu, pa prema tome ako naš model predvidi da će se nešto dogoditi, ona možemo biti prilično sigurni da će se to stvarno dogoditi (naravno, ako je model tačan).
Ovakav model, odnosno teorija, tj. zakon, postoji samo u mislima naučnika i nigde drugo. "Njutnovi zakoni" nisu zapisani u nekom univerzalnom priručniku, i ne postoji policija koja bi "jurila" one koji ne bi poštovali ove zakone.
Svaka teorija je na svom početku neka mala ideja proistekla iz nekih zaključaka koje na izgled odgovaraju pravom stanju stvari u prirodi, ali ona nije dovoljno proverena niti je o njoj "razmišljao" dovoljan broj ljudi, ili jednostavno nije poznato kako ona može da se proveri u stvarnom svetu.
Ako izvesno vreme teorija ne bude "oborena" eksperimentalnim dokazima, sve više i više naučnika se upoznaje sa njom, ako veliki broj naučnika tu teoriju smatra istinitom, oni počinju da je nazivaju zakonom.
Dobra teorija, ili zakon, moraju biti u mogućnosti da svet opišu onakav kakav zapravo jeste. Dobra teorija takođe mora da predvidi mogućnosti kada se ona neće u potpunosti slagati sa posmatranjima. Svaki put kada se rezultati nekog eksperimenta slažu sa predviđanjem teorije ona ostaje. Ali ako se pojave rezultati nekog eksperimenta kakve teorija ne predviđa teorija se ili prerađuje ili potpuno odbacuje.
Aristotelova teorija da je ceo svet sagrađen od četiri elementa: zemlje, vazduha, vatre i vode bila je dovoljno jednostavna i lako prihvatljiva, ali ona nije davala nikakva predviđanja. Njutnovi zakoni kretanja i zakon gravitacije nisu tako jednostavni, ali na osnovu tih zakona mogu se predvideti neki događaji, ka na primer na osnovu njih je predviđeno postojanje planete Neptun, koja je stvarno i otkrivena 1845. godine.
Treba napomenuti i to da za nijednu teoriju, ma koliko puta se ona pokazala tačnom, ne može da se tvrdi da je ona nepogrešiva, da je sigurno tačna, nikada se sa sigurnošću ne može dokazati da se neće pojaviti neki eksperiment koji neće biti u suprotnosti sa datom teorijom. Hiljadu eksperimenata može potvrditi teoriju i ona ostaje da važi ali dovoljno je da se pojavi samo jedan eksperiment čiji rezultati nisu saglasni sa teorijom, i teorija je pogrešna. Ptolomejev model svemira bio je prihvaćen 1400 godina, ali iznenada je dokazano da on nije tačan. Na sličan način Njutnov zakoni su bili prihvaćeni 200 godina, ali danas se zna da oni ne važe baš uvek, poznati su uslovi pod kojima ovi zakoni ne važe!
7.2.3.2 RAZLIČITO SHVATANJE PROSTORA I VREMENA
7.2.3.2.1 Aristotel (IV vek pre n.e.)
O pojmovima prostora i vremena prvi je razmišljao starogrčki filozof Aristotel. Aristotel je rođen u Stagiri 284. god. pre nove ere u jednoj, u to boba privilegovanoj porodici. Njegov otac bio je lični lekar dede Aleksandra Velikog, a sam Aleksandar Veliki bio je njegov učenik.
Aristotel je bio daleko najuticajniji stari filozof nauke, njegova dela su vrlo opširna i dobro organizovana. U stvari, mnogo od toga što znamo o ranijim grčkim filozofima do nas je stiglo preko Aristotela.
Aristotel je dao veliki doprinos u svim oblastima filozofije. Za nas je najznačajniji njegov rad u oblasti tumačenja Univerzuma. O ti stvarima Aristotel piše u svojoj knjizi "De Caelo" ("Na nebesima"), ali tu knjigu je vrlo rano napisao pa zbog toga ona ne sadrži sva njegova razmišljanja.
Aristotel je mislio da je Zemlja nepokretna, a da se Sunce, Mesec, planete i zvezde kreću oko nje po kružnim putanjama. Iz nekih mističnih razloga smatrao je da Zemlja centar Univerzuma, a kružno kretanje je smatrao najsavršenijim. Aristotel je tvrdio da je Zemlja nepomična, okružena sa devet koncentričnih, providnih sfera, a iza njih nalazila se sfera "Osnovnog Pokretača", kako je on nazvao, koja održava kretanje u Univerzumu. Za razliku od Pitagore za kog se Bog nalazio u centru Univerzuma, Aristotel je smatrao da se Bog nalazi van čoveku vidljivog Univerzuma. Ipak, ne može se reći da je Aristotelov model Univerzuma bio jednostavan, čak naprotiv, njegov model Univerzuma sadržao je 55 koncentričnih sfera!
Aristotel je bio ubeđen da je do svih zakona koji upravljaju Prirodom moguće doći samo razmišljanjem, a izvedene zaključke nije bilo potrebno proveravati posmatranjima, tj. eksperimentalno.
U svojoj knjizi "Na nebesima" Aristotel navodi dva argumenta na osnovu kojih je zaključio da Zemlja nije ravna ploča već da je oblika lopte. Prvi razlog takvog njegovog ubeđenja bilo je to što je utvrdio da do pomračenja Meseca dolazi onda kad se Zemlja nađe između Meseca i Sunca. Zemljina senka na Mesecu uvek je bila kružna, što jedino može da se dogodi onda kada je Zemlja lopta. Ako bi Zemlja bila ravan disk senka na Mesecu bila bi izduženog oblika, nalik elipsi, osim o slučaju ako se Sunce u trenutku pomračenja nalazilo tačno ispod centra diska. Drugi razlog bio je taj što su Grci sa svojim putovanja znali da se "Severna zvezda" pojavljuje niže na nebu ako se posmatra iz južnijih krajeva nego kad se posmatra iz severnijih oblasti. Ne samo što je smatrao Zemlju loptom Aristotel je čak izračunao i njen obim. Na osnovu prividnog položaja Severnjače u Egiptu i u Grčkoj on je odredio da obim Zemlje iznosi 400.000 stadija. Nije sa sigurnošću poznato koliko iznosi jedan stadij, ali smatra se da je njega dužina otprilike 200 jardi, tj. obim Zemlje koji je Aristotel izračunao bio je 73.000 km – dva puta više nego prava vrednost.
Aristotel je postavio i neke osnovne zakone kretanja, ali on te zakone nije postavio na način kako se to danas radi, korišćenjem matematičkih formula, već je on svoje ideje i zakone izložio običnim jezikom kojim su govorili svi ljudi. Aristotelovi zakoni fizike glase:
• I zakon - Aristotelov zakon inercije
Svako telo na koje ne deluje nikakva sila nalazi se u stanju apsolutnog mirovanja.
• II zakon – Aristotelov zakon kretanja
Sila je proporcionalna brzini (F = mv)
• III zakon – Aristotelov zakon gravitacije
Teža tela padaju brže nego lakša tela.
Aristotel je smatrao da data masa pređe određeno rastojanje za neki određeni vremenski interval, a da ako bi ta masa bila veća ona bi to isto rastojanje prešla za kraće vreme, odnosno da je vreme obrnuto proporcionalno masi.
Prema Aristotelovom učenju svet je bio sagrađen od četiri elementa: zemlje, vode, vatre i vazduha, sva kretanja u prirodi bila su posledica težnje ovih elemenata da zauzmu svoje prirodno stanje. Verovao je da tela padaju na Zemlju zbog toga što je za njih "prirodno" da se tako ponašaju, zemlja je pretsatvaljala njihov prirodan položaj, to je bilo mesto gde su ona pripadala, pa je zato to bio pravac gde su ona želela da idu. U slučaju vatre Aristotel je smatrao da dim, koji se pretežno sastoji od vazduha, teži ka svom prirodnom položaju, tj. vazduhu, i zbog toga se udaljava od zemlje, odnosno kreće se na gore.
U Aristotelovim učenjima takođe stoji da je prirodno stanje tela stanje mirovanja. Sva tela miruju dok ih neka sila primora da to stanje promene (Aristotel pojam sile ne koristi u nama poznatom značenju, kao interakciju između tela, već on smatra da je sila težnja nekog tela ka svom "prirodnom" stanju). Prema Aristotelovim zakonima teža tela padaju brže nego lakša zbog toga sto ona imaju veću težnju prirodnom položaju, veću težnju ka zemlji.
Lako se zaključuje da je u grčkom "Univerzumu" sve težilo ka savršenstvu, ka nekoj statičnosti.
U doba Aristotela, a i vekovima kasnije, Aristotelovi zakoni su bili neprikosnoveni. Niko nije sumnjao u njihovu ispravnost, niti je nekom padalo na pamet da proba da proveri ove zakone fizike. Kada se prvi put javila sumnja u ispravnost Aristotelovog učenja, i kada je neko po prvi put u proučavanju sveta upotrebio eksperiment, svari su krenule naopako za Aristotela.
7.2.3.2.2 Galileo Galilej (1564 – 1642)
Mnogo vekova kasnije jedan italijanski naučnik, ne verujući mnogo u Aristotelove "dokaze", započeo je sistematsku analizu i eksperimentalnu proveru zakona fizike, i time načinio suštinski preokret u shvatanju osnovnih fizičkih pojava. Taj naučnik bio je Galileo Galilej.
Galilej je rođen u Pizi, Italija, 1564. godine, iste godine kada je rođen Šekspir, a umro Mikelanđelo. Studirao je medicinu, ali fakultet nikada nije završio. Ceo svoj život posvetio je nekim drugim naukama – fizici i astronomiji.
Godine 1592, kada mu je bilo 26 godina, prelazi iz rodne Pize u Veneciju gde biva postavljen za profesora matematike na jednom vodećem Italijanskom univerzitetu. Tamo ostaje 18 godina. U to vreme Venecija je bila slobodna luka, tamo su dolazili ljudi tražeći bolji posao i bolji život – avanturisti, intelektualci i trgovci; Mediteran je bio centar sveta a Venecija srce Mediterana.
Galilej nije bio samo običan naučnik koji se bavio samo teorijom, on je takođe dao veliki doprinos i svojim praktičnim pronalascima pronašao je stvari koje su bile vrlo korisne, koje su donosile novac i njemu i drugima, pronalasci koji su trgovcima bili potrebni. Izumeo je staklene sprave kao što su termometar za merenje širenja tečnosti, hidrostatičku vagu za određivanje gustine tela (na osnovu Arhimedovih zakona), itd.
Doprinos Galileja savremenom shvatanju prostora i vremena imao je vrlo veliki značaj. Galilej je bio prvi čovek koji je posle mnogo vekova posumnjao u neispravnost Aristotelovih učenja i Aristotelovog shvatanja prostora, i ne samo što je mislio da je Aristotel pogrešio on je čak uspeo to i eksperimentalno da dokaže!
Još u vreme dok je predavao matematiku u Veneciji, Galilej je bio veliki kritičar Aristotelove fizike. Prema Aristotelu bilo je moguće utvrditi sve zakone prirode samo običnim razmišljanjem i nije bilo potrebno zaključke donete razmišljanjem proveravati u praksi. Iz tog razloga niko pre Galileja nije ni pokušao da bilo koji od Aristotelovih zakona fizike proveri. Galilej je počeo od provere Aristotelovog zakona gravitacije, odnosno hteo je da pokaže da brzina kojom tela padaju na Zemlju ne zavisi od njihove mase. Mnogi smatraju da je Galilej ovaj zakon proveravao puštajući tela različitih masa sa vrha krivog tornja u Pizi, ali ova priča je najverovatnije pogrešna. Zapravo, Galilej je uradio nešto tome slično: puštao je kugle različitih masa a istih dimenzija da se kotrljaju niz jednu strmu padinu. Ova situacija je identična situaciji sa bacanjem predmeta sa vrha Tornja, ali mnogo je lakše izvesti posmatranja zbog toga što su brzine manje. Galilejeva merenja pokazala su da svako telo istom stopom povećava brzinu, bez obzira na masu, tj. ubrzanje tela nije zavisilo od mase. Naravno, olovo će padati brže nego pero, ali ova razlika nije posledica različitih masa ova dva tela već različitog otpora vazduha koji na njih deluje.
Godine 1609. čuo je za primitivne durbine koji su sa severa stigli u Veneciju. Uvećanje tih durbina bilo je vrlo malo, samo tri puta, ali to je bilo dovoljno da Galileju da ideju kako da napravi mnogo moćnije instrumente. Uspeo je da napravi durbin sa uvećanjem od 10 puta, pomoću ovo durbina bilo je moguće videti brodove koji su bili udaljeni dva sata plovidbe. Pored toga Galilej se setio da taj durbin može da okrene prema nebu, i tako je nastao prvi teleskop. Pomoću ovog primitivnog teleskopa uspeo je da otkrije Jupiterove satelite. Otkriće ovih satelita u njemu je probudilo ideju da se ne mora baš sve okretati oko Zemlje, kao što je tvrdilo Aristotelovo učenje. Shvatio je da je Aristotel pogrešio a da je u pravu bio Kopernik, a to je mogao i da dokaže.
Zbog ove svoje ideje Galilej je došao u sukob sa Crkvom i inkvizicijom. Bio je primoran da se javno odrekne svog učenja i tako je sebe spasao sudbine Đordana Bruna i spaljivanja na lomači.
Sačuvao je život ali nije sačuvao slobodu, ostatak svog života proveo je u zatvor.
Poslednjih 11 godina života je proveo je u kućnom pritvoru. U to doba potpuno izolovan od vanjskog sveta napisao je i svoju poslednju knjigu, 1636. godine, kada je imao 72 godine, koju je nazvao "Nova fizika". Dve godine kasnije ovu knjigu su objavili protestanti, ali tada je Galilej već bio potpuno slep.
Umro je kao zatvorenik u sopstvenoj kući 1642. godine, iste godine u Londonu, božićnjeg dana rođen je budući veliki fizičar – Isak Njutn.
Godine 1992, tačno 350 godina kasnije, Vatikan se javno izvinio zbog načina na koji je postupano sa Galilejem.
TRUDIMO SE BĆE BOLJE! S R E Ć N O!!!