7. SISTEMSKI PRILAZ
SAZNAJNE I ONTOLOŠKE OSNOVE
Sistem, sistemski prilaz, sistemski postupak, sistem-analiza sadržaj tih pojmova ogleda se u tome dali u definisanju tih pojmova postoji opšta saglasnost? Postavlja se pitanje suštine (supstance, biti) sistemskog prilaza i sistemskog postupka, kao osnovni razlog postojanja nauke da se bavi suštinom svojih predmeta proučavanja
SAZNAJNE I ONTOLOŠKE OSNOVE
Suština,za razliku od pojavnosti,nije dostupna našim čulima, niti se može neposredno opažati i percipirati.
Svaka metodologija (metodika) je zasnovana na nekom filozofskom konceptu stvarnosti.
Teorija sistema spada u red opštih metodologija naučnog rada, je ujedno i skup sistemskih nauka, od kojih su najznačajnije: Opšta teorija sistema, kibernetika i teorija informacija
Teorija sistema kao metodologija naučnog rada nema u eksplicitnoj formi definisan filozofski koncept stvarnosti na kojem se zasniva.
Osnovni zadatak teorije sistema je da objasni zakone postanka, organizacije, ponašanja i razvoja realnih sistema.
Korišćenjem apstraktnog sistema kao rezultat matematičkog opisa realnog sistema moguće je ispuniti gornji zadatak.
OSNOVNE I OPŠTE TEORIJE SISTEMA
Definiše se teoriju sistema kao neka filozofska nauka, odnosno, takvu naučnu disciplinu koja bi se bavila fundamentalnim procesima - procesima od univerzalnog značaja za pojave svojstvene različitim naučnim disciplinama.
Teorija sistema treba da bude međudisciplinarna i da se pri tome razlikuje od pojedinačnih postavki drugih naučnih disciplina, bez obzira na to koliko je razvijena određena naučna disciplina.
OSNIVAČI OPŠTE TEORIJE SISTEMA
Norbert Viner je uspeo da pokaže da se međudisciplinarni problemi mogu rešavati matematičkim metodama.
Isto tako, Viner je ukazao na osobenost i važnost procesa upravljanja, nezavisno od toga kakve je vrste i prirode određena pojava (biološka, hemijska, fizička i sl.).
Ros Ešbi je dao svoj značajan doprinos u razvoju kibernetike, kao opšte teorije upravljanja sistemima bilo koje vrste, u smislu postavki Norberta Vinera.
OSNIVAČI OPŠTE TEORIJE SISTEMA
Herberta Sajmon objašnjava kako "stvarno" rade složeni sistemi, bilo da su to socijalni, politički ili prirodni sistemi.
Njegova jasna zapažanja na mnoštvu realnih primera u kojima se do detalja uočavaju data svojstva sistema, služe kao neiscrpan izvor tipičnih situacija kojima treba da se bavi formalna teorija sistema.
OPŠTA TEORIJA SISTEMA
Jedna od osnovnih karakteristika opšte teorije sistema je njena težnja ka stvaranju jedinstvene naučne metodologije međudisciplinarnog karaktera, pri čemu osnovu jedinstva čini analogija između procesa koji se zbivaju u sistemima različite prirode.
OPŠTA TEORIJA SISTEMA
Opšta teorija sistema je interdisciplinarna naučna oblast istraživanja iz:
domena izgradnje opšte teorije i modela sistema,
izgradnje i postavke logičko-metodološke aparature za opisivanje funkcionisanja i ponašanja sistema različite prirode, uključujući tu i probleme upravljanja procesima koji se zbivaju u složenim dinamičkim sistemima.
SISTEMSKI PRILAZ
Sistemski prilaz se zasniva na sledećim polazištima:
svi predmeti stvarnosti, bilo materijalni (realno postojeći), bilo zamišljeni, kao problemi poimaju se složenim i predstavljaju se kao sistem;
složeni predmet kao sistem nalazi se u okolini (koja se, takođe, sa nekog stanovišta može posmatrati kao sistem), sa kojom je povezan eksternim vezama;
Okolina utiče na promene oblika postojanja, svojstava i stanja sistema, ali i sistem utiče na okolinu;
SISTEMSKI PRILAZ
delovi koji sačinjavaju složeni predmet kao sistem su "integralni članovi jedne sintetičke, nedeljive povezanosti kojoj pripadaju" - strukture;
strukturna analiza složenih predmeta kao sistema je bitan korak u primeni sistemskog prilaza;
svi predmeti u stvarnosti u prostoru i vremenu menjaju svoje oblike postojanja, svoja svojstva i svoja stanja;
jedan od bitnih zadataka sistemskog prilaza i, na osnovu njega, operacionalizovanih sistemskih postupaka, jeste pronalaženje mehanizama tih transformacija u složenim predmetima kao sistemima.
FUNDAMENTALNI PRINCIPI
Polazišta sistemskog prilaza zasnivaju se na tri fundamentalna principa:
princip složenosti svih predmeta (stvari i procesa) stvarnosti,
princip povezanosti i međusobnog delovanja objekata stvarnosti po raznim osnovama i
princip neprekidnih promena svih predmeta stvarnosti.
PRINCIP SLOŽENOSTI
Savremena nauka je opovrgla teze o postojanju apsolutno prostih elemenata i prostih stvari, time što je otkrivena složenost organizama, složenost ćelija, složenost elemenata (izotopi), složenost atoma...,
Ipak, postoje više ili manje složeni predmeti, postoje relativno izdvojene celine iz stvarnosti, koje i pored svoje složenosti ulaze u sastav složenijih predmeta i smatraju se, a objektivno i jesu, elementi, tj. relativno prosti sastavni delovi složenijih predmeta.
Prosti predmeti predstavljaju samo granične slučajeve složenih predmeta.
PRINCIP POVEZANOSTI I MEĐUSOBNOG DELOVANJA
U svakodnevnom govoru pominju se porodične i rodbinske veze, saobraćajne veze, telefonske veze, informatičke veze, energetske veze, žičani i bežični prenos signala, itd.
Gotovo je nemoguće naći dva predmeta ili pojave koji nisu baš ni u kakvoj vezi.
Veze sačinjavaju mreže, koje se dalje hijerarhijski stepenuju po složenosti.
Predmet sistemskog prilaza je da identifikuje i modelira interne i eksterne veze složenih predmeta kao sistema.
PRINCIP NEPREKIDNIH PROMENA
U svetu su stalne jedino promene: i kosmosa, i prirode, i čoveka, i društva.
Metodička skepsa je sastavni i nezaobilazni deo u naučnim istraživanjima.
Uz pitanje promena vezana su još neka pitanja:
pitanje uzroka, zakona i posledica razvoja (princip kauzaliteta, princip finaliteta).
pitanje određenosti promena, ili određenosti ponašanja sistema (princip determinizma).
DRUGI PRILAZI
U razvoju filozofije postojali su i drugi pravci, na primer:
dijalektički prilaz i dijalektička metoda,
geštaltizam (Gestalt),
funkcionalizam, strukturalizam...
koji su takođe istraživali složenost predmeta stvarnosti.
GEŠTALTIZAM
U geštaltizmu se pod geštaltom podrazumeva celina koja nastaje integracijom više elemenata, tako da celina pokazuje neke kvalitativno nove osobine i funkcije, koje se ne mogu svesti na osobine i funkcije sastavnih delova.
Pobornici geštaltizma smatraju da je primarni zadatak naučne analize rekonstrukcija delovanja celine na osnovu mozaika podataka o delovima.
FUNKCIONALIZAM
Funkcionalizam kao sociološka teorija (H. Spenser) proučava ulogu pojedinih elemenata integralnog sistema društva, načine njihove međusobne povezanosti i veze celokupnog društva sa svojom prirodnom okolinom, dajući primat funkciji u odnosu na strukturu.
Unutar funkcionalizma razvijena je metoda funkcionalne analize, kao logičko-metodološki postupak utvrđivanja veza kojima se neka činjenica objašnjava nekom drugom, već poznatom činjenicom.
STRUKTURALIZAM
Strukturalizam je razvio strukturnu analizu i polazi od tvrdnje da postoje opšti obrasci, sistemi ili strukture koji određuju temelje svih čovekovih tvorevina.
Pobornici strukturalizma smatraju da je osnovni zadatak naučnih istraživanja proučavanje struktura kao invarijantnih tvorevina, primarnih u odnosu na funkciju.
Jedno od osnovnih ograničenja strukturalizma je zanemarivanje dinamike strukture.
SISTEMSKI PRILAZ
Za razliku od sistemskog prilaza, ovi filozofski pravci su nastali uopštavanjem teorija pojedinih naučnih disciplina (psihologija, ekonomija, lingvistika...) i tih svojih korena se nisu nikada, u dovoljnoj meri, mogli osloboditi.
Svaki metodološki elementarizam ili metodološki strukturalizam su jednostrani i nepodobni za proučavanje složenih predmeta i pojava.
SISTEMSKI PRILAZ
Sastavni deo sistemskog prilaza i, na osnovu njega, primenjenih postupaka jeste postavljanje pitanja šta je svrha sistema, a to znači da se polazi od principa finaliteta.
u slučaju veštačkih sistema, u čijem je nastajanju presudna uloga čoveka, pitanje svrhe sistema je eksplicitno određeno.
U slučaju prirodnih sistema to nije tako jednostavno, ali opet čovek na osnovu svojih spekulacija "pronalazi" svrhu i tih sistema.
Pored toga, jedna od najpoznatijih metoda teorije sistema jeste metoda "crne kutije", koja na osnovu poznavanja eksternih veza, polazeći od principa kauzaliteta pokušava da otkrije mehanizme transformacije ulaznih veličina u izlazne.
SISTEMSKI PRILAZ
U teoriji sistema se, osim kauzalnih veza, pri čemu se ne misli samo na najjednostavniji oblik kauzaliteta (jedan uzrok-jedna posledica), uvode i stohastičke, odnosno korelativne veze, što su druge, složenije forme determinizma.
Prema tome, može se tvrditi, mada to nigde u teoriji sistema nije eksplicitno rečeno, da je princip determinizma jedan od osnovnih principa sistemskog prilaza.
POJAM SISTEMA
Pojam sistema su u filozofiju i nauku uveli grčki filozofi stoici a koristili su ga takođe Pitagora i Parmenida.
Pojam "Sistem" je izveden iz grčke reči
"to systema"
što označava celinu sastavljenu iz delova.
Pod sistemom je podrazumevan objektivni red sveta što implicira ideju o sređenosti kosmosa prema jedinstvenom zakonu (logosu) koji je istodobno uslov postojanja pojava i uslov da se one saznaju.
POJAM SISTEMA
U modernoj filozofiji (od Dekarta do Kanta) pod sistemom se podrazumeva skup subjektivnih, projektovanih saznanja čija je veza sa spoljnim svetom u biti hipotetička.
Korišćen je i u prirodnim naukama (biologija, fizika, hemija, ...).
U fizici on znači celokupnost fizičkih objekata koji se posmatraju u celini s obzirom na njihovo uzajamno delovanje i delovanje spoljnih faktora.
U nauci i tehnici se vrlo rano govori o planetarnim sistemima, planinskim sistemima, kao i o drugim sistemima.
POJAM SISTEMA
Kada je u pitanju tehnika, pa prema tome i proizvodni sistem, pod pojmom sistema mi ćemo podrazumevati:
"Skup elemenata i relacija između njih i njihovih karakteristika integrisanih u cilju ostvarenja određenog cilja, odnosno promene stanja sistema."
POJAM SISTEMA
To znači da se sistem ne sastoji samo od elemenata (delova) već da predstavlja integrisanu celinu elemenata i veza određenog stepena jačine između elemenata i njihovih karakteristika.
POJAM SISTEMA
Radi izbegavanja nejasnoća koje bi mogli da izazovu navedeni pojmovi u datoj definiciji podrazumevaće se pod pojmom:
ELEMENAT – je osnovna veličina delova sistema koja može biti najrazličitije vrste.
KARAKTERISTIKA – je osobina određenog elementa koja određuje njegova svojstva.
POJAM SISTEMA
RELACIJA – je veza koja spaja elemente i njihove karakteristike u celinu i koja može biti različite vrste i jačine u zavisnosti od onog ko uspostavlja vezu.
CILJ – je zadovoljenje potreba u smislu svrsishodnog pretvaranja raspoloživih resursa u rad odnosno proizvode pogodne za zadovoljenje potreba pojedinaca i razvoja društva u celini u granicama dozvoljenog odstupanja.
Na ovaj način uopšten cilj obuhvata težnju za opstankom, potrebu razvoja i obezbeđenje novog kvaliteta.
PROCES RADA
Ostvarenje postavljenog cilja je rezultat promena stanja elemenata sistema u vremenu koji se vrši u PROCESU rada sistema.
Na taj način se proces rada sistema može definisati kao postupak promene stanja dobijen u rezultatu dejstva – aktivnog rada sistema.
ODNOS ČOVEKA PREMA SISTEMU
Odnos čoveka prema sistemu, čiji je sastavni deo, se menjao tokom vremena.
U najranijem dobu čovek nije bio u situaciji da upravlja sa sistemima koji su ponikli na osnovu odnosa u prirodi - okolini, pa je bio prinuđen da se prilagođava stanjima nastalim u rezultatu datih odnosa.
Razvojem proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji položaj čoveka u sistemu se menjao.
ODNOS ČOVEKA PREMA SISTEMU
Pri ovom, pod pojmom OKOLINA, podrazumevamo:
"Skup objekata i njihovih karakteristika čije promene utiču na sistem i koji se takođe menjaju pod uticajem ponašanja sistema" na način dat na slici:
ODNOS ČOVEKA PREMA SISTEMU
Kako je okolina takođe deo sistema - univerzuma to je određenost sistema i okoline zavisna od vršioca određivanja.
Jasno je iz osnovne definicije SISTEMA i OKOLINE da svaki dati sistem može biti dalje izdeljen na podsisteme.
Elementi određenog sistema mogu takođe biti razmatrani kao deo okoline nekog drugog sistema.
Na primer, čovek je deo društvenog sistema, učesnik u radu proizvodnog sistema, član sistema porodice, stiče saznanja u procesima obrazovnog sistema.
Proučavanje relacija između elemenata sistema, njihovih karakteristika i okoline je zadatak posebnog značaja.
PRIRODNI I VEŠTAČKI SISTEMI
Treba razlikovati prirodne i veštačke sisteme.
U inženjerskom području predmet razmatranja su veštački, od čoveka izgrađeni, sistemi.
Okolina sistema ove vrste su prirodni sistemi čiji je uticaj na veštačke sistem izuzetno značajan.
Veštački sistemi su po pravilu određena vrsta kopija prirodnih sistema ili u najmanju ruku izgrađeni tako da vrše analogne funkcije.
U rezultatu ovog prilaza obe vrste sistema imaju čitav niz zajedničkih karakteristika.
Približavanja karakteristikama prirodnih sistema leže u osnovi napora pri izgradnji veštačkih (man-made) sistema.
HOLON
Grčki holos = ceo i on = entitet (kao u proton, neutron)
Nešto što je istovremeno celina i deo
Termin je skovao Artur Kestler (Arthur Koestler) u knjizi Duh u mašini (1967.)
Holon se odnosi na sistem (ili fenomen) koji je ceo unutar sebe i istovremeno deo većeg sistema.
Holoni se mogu smatrati kao sistemi ugneždeni jedni u druge.
HOLON
Svaki sistem se može smatrati holonom, od čestice atoma do univerzuma kao celine.
Kako je holon ugrađen u veću celinu ona utiče na njega ali i on utiče na nju.
Holon takođe sadrži podsisteme (delove) i oni na sličan način utiču na njega kao i on na njih.
Informacije teku dvosmerno između manjih i većih sistema.
HOLON
Kada se ovaj dvosmerni tok ugrozi, iz bilo kog razloga, sistem počinje da se raspada.
Celina više ne prepoznaje zavisnost od sastavnih delova i delovi više ne prepoznaju organizacioni autoritet celine.
Rak (kancer) je dobar primer ovog raspada u biološkom smislu.
Hijerarhija holona se ponekad naziva HOLARHIJA.
HOLON
Dve opservacije su nagnale Kestlera da predloži ovaj pojam:
Prva dolazi od H. Sajmona i bazirana je na njegovoj paraboli o dva proizvođača satova iz čega je Sajmon zaključio da će kompleksni sistemi evolvirati od jednostavnih sistema mnogo brže ako imaju stabilne međuforme.
Drugu opservaciju je Kestler napravio proučavajući hijerarhije i stabilne međuforme kod živih organizama i socijalnih organizacija a to je da celine i delovi u apsolutnom smislu ne postoje nigde.
Pojam holon tako opisuje hibridnu prirodu sub-celina/delova u sistemima u relnom svetu.
HOLON
Sub-celine/holoni su samodovoljne jedinice koje imaju stepen nezavisnosti i upravljaju svojim radom bez traženja instrukcija od viših autoriteta.
Prva osobina obezbeđuje da su holoni stabilne forme koje preživljavaju poremećaje.
Druga osobina označava da su oni međuforma koja obezbeđuje odgovarajuću funkcionalnost za veću celinu.
HOLON
Kestler definiše holarhiju kao hijerarhiju samoregulišućih holona koji funkcionišu:
kao autonomne celine u supraordinaciji u odnosu na njihove delove,
kao zavisne delove u u subordinaciji u odnosu na viši upravljački nivo i
U koordinaciji sa njihovim lokalnim okruženjem
ODNOS HOLONA I SISTEMA
Na Univerzitetu u Čikagu kasnih 1940-tih Bertalanfi je počeo da sugeriše da se generalna ideja o celini organizma, što ju je razvila škola misli u biologiji, može primeniti na celine bilo koje vrste.
Mada je jasno iz knjige „General System Theory“, da je opisivao apstraktni koncept celine, pogrešio je koristeći kao naziv za koncept reč „sistem“, jednu reč upravo korišćenu u svakodnevnom jeziku za opisivanja složenog uređenja stvari ili procesa realnog sveta.
ODNOS HOLONA I SISTEMA
To je zamaglilo krucijalni proces sistemskog razmišljanja koji hoće da formira koncept sistem saglasno apstraktnom pojmu celine i da vidi kako se realni svet uklapa u njega.
Da je Bertalanfi upotrebio reč „Holon“, mnogo konfuzije za sistemski pokret bilo bi izbegnuto.
HOLON U PRAKSI SITEMSKIH METODOLOGIJA
Da bi holon imao strukturu koja odgovara zahtevima sržne ideje, sadrži
jedan operativni subholon koji se sastoji od povezanog skupa aktivnosti da bi postigao svrhu kao i
subholon praćenja i upravljanja (monitoring and control), koji, u principu, obezbeđuje mogućnost da se holon može prilagoditi, preživeti i ostati svrsishodan.
Tako, ako holon treba da je sposoban da kreira jedan fizički proizvod od sirovih materijala, njegovo pojavno svojstvo bi bila sposobnost da ostvari proces transformacije.
HOLON U PRAKSI SITEMSKIH METODOLOGIJA
Subholon praćenja i kontrolisanja, u principu, koji osigurava da se izvede pravi proizvod, dobrim procesom. (Jedan od subholona će biti „dobiti sirov materijal“; njegov subholon za praćenje i upravljanje bi se bavio dobijanjem pravog sirovog metarijala pomoću dobrog procesa koji će to ostvariti.)
Subholon praćenja i upravljanja zavisi od operacija koje se događaju jer u protivnom nema šta da radi.
Modeli čiste svrsishodne aktivnosti su u Soft Sistem Metodologiji HOLONI koji sadrže skup operacija i subholon praćenja i upravljanja tim operacijama.
SOFT SISTEM METODOLOGIJA
Metodologija rešavanja problema realnog sveta zasnovana na sistemskom razmišljanju naziva se Soft sistem metodologija.
Njen predmet je brižljiva formulacija konciznog verbalnog opisa sistema za koje se iz analize veruje da su relevantni za situaciju problema na kojoj radimo.
Ova definicija je nazvana kao „Root definitions - definicija relevantnih sistema“ - ili korenska definicija.
Hronološki sled i način povezivanja poglavlja uslovili su šemu prikazanu slikom br.2.1 . Razrade metoda analiza započete su sagledavanjem sistema naučnih disciplina, kako da se dođe do koncepcije nove tehnološko tehničkog stvaranja.
- organizacija povezivanja delova naučnih disciplina u sistem,
- način spajanja delova u sistem,
- pitanje logičkog reda elemenata sistema,
- skup i poredak svih veza, stabilan raspored i uloga elemenata.