Ukazanje i Poruke

Rimokatolička župa Kibeho je ustanovljena 1935.godine. Bila je u sastavu biskupije Butare u Ruandi, a onda je 1990 pridružena novoj biskupiji Gigongoro. Ističe se po svećeničkim i redovničkim zvanjima. U župi tri redovnice - učiteljice, zajedno sa pet muškaraca i dvije žene, vode internat i srednju školu u kojoj se 120 djevojaka spremaju za učiteljice ili buduće tajnice u poduzeću. Dvoje od učitelja je bilo protestanata. Većina učenica je bilo katoličke vjere, dok je protestanata bilo 17 i 2 muslimanke. Internat nema kapelicu, nije naglašeno vjersko ozračje. Škola je bila tako siromašna da u njoj nije bilo vode. Učenice su prije nastave donosile vodu s izvora, a električne energije su imali samo tri sata dnevno, jer je generator mogao proizvesti samo toliku količinu.

Divljaštvo je nezaustavljivo jačalo u cijeloj zemlji tijekom 1980. i 1981. godine. Najveći dio kipova Djevice Marije postavljenih na ulaze u sela tada je oštećeno, unakaženo, uništeni su ili ukradeni. To je bilo teško vrijeme kada je Marija bila najviše zaboravljena, i Mariji su se samo poneki tu i tamo molili. Čak i mnogi svećenici nisu više molili krunicu. To je bio utjecaj propagande lažnih teologa koji su nas htjeli učiniti nevjernicima koji drže da su vjerski simboli i kipovi stvar prošlosti. Katolici su bili poniženi. Kler se je počeo predavati. I tada je Marija u tome obeshrabrujućem vremenu izabrala upravo posjetiti Ruandu. Od 1981. do 1989. godine ova zemlja je čula B.D.Mariju kao nikada do tada. Kibeho je smješten na jugu zemlje u najsiromašnijemu dijelu Ruande. Nazočnost u tom dijelu dva dinamična svećenika učinilo je stanovništvo jako gorljivim u vjeri.

Prvo ukazanje

Alfonzina Mumreke prva vidjelica u Kibehu, je 17 godišnjakinja i bila je učenica prve godine srednje škole u Kibehu. Jako je pobožna i uvijek je pokazivala ljubav prema B.D.Mariji. Također je voljela sudjelovati na Svetoj Misi. Ovdje iznosimo kako se je odnosila prema prvome ukazanju:

„Dogodilo se je to u subotu, 28. studenoga 1981. godine u ranim popodnevnim satima (12,35 sati). Bila sam u školskoj blagovaonici i tamo servirala hranu mojim školskim kolegicama iz razreda. Najednom sam čula glas koji me je pozvao:

Marija: „Moja kćeri.“

Alfonzina: „Tu sam.“

Došla sam u prolaz i vidjela jako lijepu ženu. Klekla sam, učinila znak Križa i zapitala: „Tko ste vi?“

Marija: „Ndi Nyina Wa Jambo“ (u lokalnome jeziku: „Ja sam Majka Riječi“). Čemu daješ prednost u vjeri?“

Alfonzina: „Ljubim Boga i Njegovu Majku koja nam je dala Dijete koje nas je otkupilo.“

Marija: „Ako je to tako Ja sam došla da vas umirim, jer sam čula vaše molitve. Željela bih da i tvoje kolegice imaju više vjere, jer ne vjeruju dovoljno. Ne smijete me se bojati, nego me trebate voljeti. Alfonzino, moli za mir i ljubav, jer svugdje je razdor, borba i mržnja."

Alfonzina: „Majko Spasiteljeva, ako si to uistinu Ti, koja si došla da nam kažeš da mi ovdje u ovoj školi imamo slabu vjeru, Ti nas tada doista ljubiš. Ja sam doista ispunjena radošću što si se upravo meni ukazala.“

Alfonzina dodaje: „Djevica nije bila onako bijeloputa kao što je to uobičajeno izgleda na svetim slikama. Nisam mogla odrediti boju Njezine kože, ali bila je neusporedivo lijepa. Bila je bosonoga i imala je neobrubljenu, bez šava bijelu odjeću, i također bijeli veo na glavi. Ruke su joj bile sklopljene na prsima, a prsti su joj bili usmjereni prema Nebu. Kasnije mi je rečeno da sam bila u blagovaonici. Moje razredne kolegice su mi rekle da sam govorila u različitim jezicima: francuski, engleski, Kinyarwanda, itd.“

„Kada je ukazanje bilo pri kraju i kada je B.D.Marija bila na odlasku izmolila sam tri puta Zdravo Marijo i molitvu Dođi Duše Presveti. Kada je otišla vidjela sam Njezin uzlazni trag na Nebu koji je izgledom bio kao Isusov lik.“

Nakon ukazanja vidjelica je ostala nepokretna oko četvrt sata. Izgledalo je kao da je paralizirana i sva nastojanja da ju se izvuče iz ekstaze bila su uzaludna. Niti nastavnici, a ni časne sestre nisu davali važnosti i niti su povjerovali u ono što im je Alfonzina rekla. Radije su govorili o bolesnome stanju umjesto o ukazanju.

Majka Božja je zatražila od Alfonzine da joj bude na raspolaganju. Gospa se nastavila ukazivati svaku večer poslije devet sati.

Međutim, nitko nije ozbiljno prihvatio što je Alfonzina ona pričala. Neke djevojke u internatu su mislile da je Alfonzina oboljela i da je žrtva priviđenja, halucinacije. Alfonzina je zbog ruganja mnogo trpjela. Molila je Nebesku Majku da se ukaže i drugim djevojkama kako bi i one povjerovale.

Zbog jake oporbe i nijekanja da se je prvo ukazanje uopće dogodilo neki nastavnici i studenti su rekli: „Mi ćemo povjerovati u dolazak Marije Majke Božje u našu školu samo onda ako se Ona ukaže i drugima a ne samo Alfonzini. Vidjelica im je odgovorila: „Molite se da dobijete i vi tu milost“

Druge dvije vidjelice

Naša Gospa je 12. siječnja 1982. godine nagradila molitove i ukazala se mladoj djevojci Nathalie Mukamazimpaka, a ukazat će se toj djevojci i 3. prosinca 1983. godine.Sumnja nije prestala.

Na iznenađenje svih, 2. ožujka 1982. godine, Naša Gospa se je ukazala Marie Claire Mukangango. To je bilo poput bombe u školi, jer je Marie Claire bila od onih koji su pokazivali najviše nevjeru u istinitost ukazanja. Njezin kršćanski život nije bio ništa poseban i nije bio niti primjeran! Štoviše, Marie Claire je nazvala Alphonsine „ludom“. A sada je došao red na nju da se na njoj iskaže tajanstvena sila. B.D. Marija je izabrala baš nju da proširi svoju poruku, i od sada, Marie Claire tvrdi: „Svi moraju razmišljati, meditirati o Muci Isusovoj, i o dubokim bolima, žalostima Njegove Majke. Svi moraju svaki dan moliti Krunicu i također Krunicu sedam žalosti Majke Božje da bi zadobili milost pokajanja.“ Od tog trenutka s poštovanjem se govorilo o Ukazanju Majke Božje. Marie Claire će imati ukazanja sve do rujna 1982. godine

Blagoslov vode

U siječnju i veljači 1982. godine započeli su se manifestirati dijabolički fenomeni u školskoj spavaonici. Da bi istjerali nepoznate sile časne sestre su upotrijebile vodu iz pećine Marijina ukazanja u Lurdu koja je imala jako djelovanje, ali je uskoro ponestalo te vode. Stoga je Nathalie zatražila da uza se ima nešto vode za vrijeme ukazanja B.D.Marije. To je bilo 2. ožujka 1982. godine. Tako je započeo običaj u Kibehu imati vodu koja će biti blagoslovljena ukazanjem B.D.Marije.

Druga mjesta ukazanja

Blažena Djevica Marija se je ukazala prvi puta Alfonzini 16. siječnja 1982. godine u školskoj spavaonici, a potom i u školskom dvorištu gdje su bila javna ukazanja kao i u studentskoj spavaonici, odnosno u prostoru koji je pretvoren u kapelu. Svake večeri studenti dolaze moliti i to je bio trenutak kojega je B.D.Marija posebno odabrala da se ukaže jednoj od vidjelica u školi. Studenti su bili nazočni za vrijeme ukazanja i često su razgovori s B.D. Marijom bili o životu u školi. Ova ukazanja su smatrana privatnim, a javna nisu bila dopuštena.

Početkom siječnja 1982. biskup Mons. Jean Baptiste GAHAMANYI, je rekao vidjelici Alfonzini da upita Gospu za njezino ime, kome je Poruka namjenjena i da jasno kaže svoju Poruku, da se ne ukazuje u tako kasne sate te da mjesto ukazanja bude prostrano da može primiti mnogo svijeta. Gospa je udovoljila svim biskupovim željama. U slijedećem susretu ukazala se na dvorištu nedaleko prvog mjesta ukazanja, ukazala se u tri sata poslije podne i rekla je svoje ime. Rekla je da je došla saopćiti Poruku obraćenja (molitvom i ispovijedi, životom obnovljenim Božjom Riječi, djelima ljubavi i pravde…) i da je ona „Majka Riječi“ - i da se ne zamjeni sa drugim majkama: „Onaj kojeg sam Ja dojila je Bog.“

Međutim, svi se mogli nazočiti ukazanjima u školskome dvorištu. Tada se je moglo čuti razgovor vidjelice s onim što se je ukazalo. Svi su mogli čuti i zabilježiti riječi, govor vidjelice, ali nikako nisu mogli čuti riječi B.D.Marije. Ubrzo, masa ljudi koja se je tu okupljala postajala je svakim okupljanjem sve veća, posebno u svibnju 1982. godine, u mjesecu posvećenom Mariji. Podij i snažni zvučnici su bili postavljeni da omoguće novinarima i članovima medicinskoga i teološkoga povjerenstva da mogu slobodno hodati uokrug i iznad svega omogućili su okupljenim ljudima da čuju razgovor vidjelica. Tako se je 15. kolovoza 1982. godine tu okupilo 20.000 ljudi.

"Ovi cvjetovi bit će jaki..."

Na kraju svakog ukazanja Gospa bi od vidjelice Alfonzine tražila da "zalije uvenulo cvijeće."

U ukazanju 16. siječnja 1982. Majka Božja je počela blagoslivljati nazočne osobe u dvorištu internata i pokazala jedno polje cvijeća. Povela je Alfonzinu na šetnju kroz polje tako da je mogla i sama dotaknuti neke vrste cvijeća. Bili su krasni cvjetovi raznih boja, ali je bilo i uvenulih. Gospa joj rekla: "Ovi cvjetovi bit će jaki i vrlo lijepi ako ih zaliješ vodom."

Ljudi koji su bili u dvorištu za vrijeme ukazanja sjećaju se kako je Alfonzina išla kroz narod i doticala sad jednu sad drugu glavu. Gospa je u istom ukazanju preko Alfonzine tražila da se sagradi kapelica. Brojne svjedoke ukazanja iznenadilo je ime koje je Gospa odabrala za svoju kapelicu – „Okupljalište prognanih“. To je više puta ponavljala kod ukazanja.

Mistično putovanje

Bilo je i mističnih putovanja. Alfonzina je doživjela i taj fenomen 20. ožujka 1982. godine. Prije toga je obavijestila časnu sestru upraviteljicu i svoje kolegice iz razreda: “Izgledat ću kao mrtva, ali nemojte se uplašiti; nemojte me pokopati!“ Putovanje je trajalo 18 sati. Svećenici, medicinske sestre, redovnice i redovnici, medicinski suradnici Crvenoga križa, svi su oni mogli vidjeti Alfonzinu u dubokom snu, njezino tijelo je ispruženo ležalo i bilo je vrlo teško. Nisu joj mogli niti razdvojiti ruke, koje su bile sklopljene. Za vrijeme toga putovanja B.D.Marija joj je pokazala Nebo, Čistilište i Pakao.

Drugi impresivni fenomen koji se je dogodio u Kibehu bilo je dugotrajni post i šutnja, a što je zahtijevao Isus ili Marija. To je gladovanje i šutnju pratilo je i provjeravalo posebno istražno povjerenstvo. Ovo gladovanje je trajalo do 14 dana bez da je narušeno zdravlje vidjelice.

Vidioci izvan Interneta

Prvi put se Gospa ukazala Stefaniji Mukamurenzi 25. svibnja 1982.- koja je imala četrnaest godina. Majka Božja joj se ukazivala 15 puta.

Djevojka Vestin Salomi, kći oca muslimana a majke katolikinje imala je prvo javno ukazanje 15. prosinca 1982. Ubrzo nakon ukazanja Vestinin otac prihvatio je katoličku vjeru.

Sagatashi je bio jednini mladić među vidijelicama. Ukazanje Isusa Krista doživio je vraćajući se s polja iz berbe graha 2. srpnja 1982. Zaslijepila ga je jaka svjetlost, a glas s Neba zapitao, želi li ljudima na Zemlji prenositi poruke. Pristao je.

Sam Gospodin ga je naučio molitvu Očenaš i poučio ga o vjeri. Devet mjeseci kasnije dječak, dotada poganin, kršten je i otada rabi ime Emanuel. Nakon Emanuela kršćanstvo su primili i njegovi roditelji.

Prvo ukazanje Majke Božje imala je vidjelica Agnes Kamagaju 4. kolovoza 1982. godine. I pred njom se tada stvorila Žena u bijeloj jednostavnoj haljini predstavivši se kao Majka Božja, koja je došla spasiti utopljenike. „Promijenite svoj život, odrecite se grijeha i molite se!“- poručila je Majka Božja preko Agnes koja je prvo viđenje u Kibehi imala 25. rujna 1982.godine.

Potresno ukazanje

Sedmero vidjelaca iz Kibeha, za svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo – 15. kolovoza 1982. doživjelo je najpotresnije ukazanje. Više od osam sati trajalo je ukazanje pred prisutnih 20.000 hodočasnika.

Vidioci su u zanosu stajali pogleda uprta u nebo.

„Gospa plače!“ – viknulo je nekoliko vidjelaca.

Ubrzo potom tijela vidjelaca su počela drhtati, kao da ih je zahvatila strašna hladnoća, tresli su se i cvokotali zubima. Snažno drhtanje mladih vidjelaca preraslo je potom u bolno previjanje. Na licima im se mogao vidjeti strah i bol. Iz sata u sat ponavljala se ista scena. Tijela Gospinih svjedoka tresla su se i bolno previjala. A zatim su kao pokošeni padali na pod. Neko su vrijeme nepomično ležali na tlu.

Vidioci su se zatim opet dizali, opet drhtali, tresli, lomili se, padali, dizali se… Napetost je među okupljenim svijetom rasla iz sata u sat. Nesvakidašnji prizor brojne je hodočasnike strašno uplašio. Što li to vidioci proživljavaju i što im to Nebo poručuje?

Napokon, nakon više od osam sati provedenih u zanosu, vidioci su se smirili. Tada je odjednom prostorom zavladala tišina. Da se nešto posebno događa – hodočasnici su vidjeli umorna, uplakana i od znoja mokra tijela vidjelaca. I na svakom hodočasniku je bila prisutna zabrinutost i strah.

Nakon što su se pribrali, sedmoro vidjelaca opisalo je prisutnima kako su tijekom ukazanja Blažene Djevice Marije vidjeli jezive prizore pokolja i nasilja svakojake vrste. Vidjeli su kako teče rijeka crvena od ljudske krvi. Vidjeli su ljude kako se međusobno ubijaju. Vidjeli su unakažena tijela kako leže svuda uokolo, na stotine obezglavljenih i osakaćenih trupla što plutaju krvavom rijekom. Bilo je i vidjelaca kojima je u viziji budućnosti Majka Božja pokazala ubijene i masakrirane članove obitelji.

Kibeho-molitva za žrtve genocida...

Majka Božja se Nataliji, Mariji klari,Stefani, Agnes i Emanuelu ukazivala do 1983. godine, A Alfonzini se nastavila ukazivati svakog 28 studenog do 1989.godine.

Posljednje ukazanje u Kibehu

Bilo je to točno osam godina nakon što je prvi put čula Gospin milozvučni glas u blagovaonici škole časnih sestara – 28. studenog 1989.

Za posljednjeg ukazanja Majke Božje u Kibehu Alfonzinu je promatralo 10.000 ljudi. Osim seljaka i hodočasnika sa svih strana svijeta, događaj ukazanja pratila je biskupska komisija i promatrali liječnici.

Alfonzina je tijekom ukazanja ponovo proživljavala dramatične trenutke najavljene budućnosti. U ruci je imala bočicu blagoslovljen vode kojom je škropila okupljeni narod i pozivala na usrdnu molitvu. Njezino posljednje ukazanje trajalo je oko sat i pol. Cijelo je vrijeme ispuštala bolne vapaje i prisutne škropila blagoslovljenom vodom. Za vrijeme ukazanja Alfonzina je stajala na kiši koja je lijevala kao iz kabla.

Nakon ukazanja uslijedilo je neobjašnjivo iznenađenje. Naime, liječnici i članovi biskupske komisije ustanovili su da Alfonzinina kosa, lice, zapravo cijelo tijelo i sva odjeća na njoj bilo – potpuno suhi!

Posljednja Poruka

Majka Božja je tada poručila svim ljudima neka budu vjerni svome pozivu i neka se mole, ljube Crkvu i čine pokoru. Patnike je podsjetila kako je Isus patio i kako je od svega najvažniji spas duše.

Mladima je rekla – neka lošim navikama i grešnim lagodnim načinom života ne ugrožavaju svoju budućnost.

Obiteljima je poručila neka ne zaborave skromnost i pobožnost Svete obitelji iz Nazareta.

Bogu posvećenima je rekla neka ostanu vjerni danim zavjetima.

Intelektualcima je dala do znanja neka razumom koji im je dan pomognu neukima na putu do spoznaje Boga.

Moćnicima svijeta je rekla kako su pozvani služiti. Jer, kada pljačkaju druge, uništavaju službu za koju su odabrani. Također je moćnike Gospa pozvala da ostalima dijele blagostanje, da ne ubijaju i ne progone siromašne, te poštuju ljudska prava.

Poruke Žalosne Gospe koje je primila Marie-Clare:

„Zabrinuta sam ne samo zbog Ruande već i zbog cijele Afrike. Zabrinuta sam, i vraćam se opet na to, za cijeli svijet. Svijet je na rubu katastrofe. „

„Došla sam za vaše dobro pripremiti put svome Sinu, a vi to ne želite razumjeti. Vrijeme koje vam je preostalo je kratko, a vi ste tako rastreseni. jako ste opijeni dobrima ovoga svijeta koja su prolazna. Vidjela sam mnogo svoje djece koja su izgubljena i došla sam im pokazati pravi put.“

koje je primila Alphonsine:

„Ja volim djecu koja se igraju sa mnom zbog toga što je to lijepo izražavanje povjerenja i ljubavi. Osjećajte se poput djece kada ste sa mnom, jer i Ja vas volim maziti. Nitko se ne treba bojati svoje Majke. Ja sam vaša Majka. Ne trebate se mene bojati, već me trebate ljubiti.“

koja je primljena kod zadnjega ukazanja:

„Ja vas ljubim. Ja vas ljubim. Ja vas neizmjerno ljubim. Nikada ne zaboravite ljubav zbog koje dolazim među vas. Ove poruke će činiti dobro, ne samo sada, već i u budućnosti.“

koju je primila Anathalia:

„Probudite se, ustanite. Operite se i podignite pogled pažljivo. morate se u potpunosti predati molitvi. Morate razviti u sebi vrline milosrđa, korisnosti i poniznosti.“

koju je primila Stephanie:

„Pokajte se, molite i promijenite svoj život.“

koju je primila Vestine:

„U Nebo se dolazi uskim i strmim putem. Nije lako njime koračati. Cesta koja vodi k sotoni je široka. Vi će te tom cestom ići brzo, trčat će te, jer na toj cesti nema zapreka.“ koju je primio Emmanuel:

„Nije ostalo puno vremena da se pripremite za Posljednji Sud. Morate promijeniti svoje živote, prepoznati grijeh. Molite i pripremite se za vlastitu smrt i za kraj ovoga svijeta. Morate se pripremiti još dok imate vremena. Oni koji to učine dobro ići će u Nebo. A oni koji učine zlo osudit će sami sebe bez nade u moguće pomilovanje i izbavljenje. Ne gubite vrijeme da ne činite dobro i da ne molite. Ostalo je još malo vremena i Isus dolazi.“

Poruke koju je Agnese primila od Isusa:

„Mladi ne smiju koristiti svoje tijelo kao sredstvo užitaka, zadovoljstava. Oni sve čine da bi ljubili i da bi bili ljubljeni, a zaboravljaju da prava ljubav dolazi od Boga. Umjesto da su u službi Boga, oni su u službi novca. Svoja tijela moraju učiniti sredstvom posvećenim slavi Božjoj, a ne objektom zadovoljstava u službi čovjeka. Trebaju moliti Mariju da im pokaže pravi put k Bogu.“

koju je primio Emmanuel od Isusa:

„Ja sam Isus pred kojim stoji cijeli ljudski rod.“

„Niti sam bijelac niti crnac. Ja sam jednostavno Gospodin.“

„Svećenici, redovnici i redovnice ne brinu dovoljno za one koji su psihički i moralno bolesni. Ako su se sasvim slobodno zavjetovali na čistoću, tada ju moraju istinski i savjesno održavati.“

„Kako može netko reći da ljubi Isusa, da ga časti, a živi izvan Presvetoga Srca Bezgrješne B. D. Marije ? Moja Majka je Majka cijeloga svijeta.“

„Svijet će doći kraju. Pripremite se dok još imate vremena. Kada se vratim na svijet, svaka duša će naći svoje tijelo koje joj je nekada pripadalo, a tada će svaki čovjek ponijeti sa sobom knjigu svojega života. Ne gubite vrijeme, a da ne činite dobro i da ne molite. Još je ostalo malo vremena.“

„Tako mnogo ljudi se prema svojim susjedima odnosi nečasno, prljavo, nepošteno, neiskreno. Svijet je pun mržnje i neprijateljstva. Znat će te da je moj Drugi dolazak već tu kada vidite da su učestali, zaredali vjerski, etnički i međurasni ratovi. Tada, znajte, Ja dolazim.“

Krunica sedam žalosti B.D.M.

Krunica sedam žalosti Majke Božje datira iz vremena srednjega vijeka, ali se je tijekom vremena izgubila i nestala u povijesti. Krunica podsjeća na većih sedam žalosti B.D.Marije, naše Majke koja je patila s ljubavlju i suosjećanjem svo vrijeme života, patnji i strašne smrti svoga Sina Isusa Krista.

Krunica sedam žalosti je posebno draga Bezgrješnome Srcu B.D.Marije, koja traži od svih nas da ju molimo koliko češće možemo. Za vrijeme ukazanja B.D.Marija je Marie Claire u Kibehu povjerila ovoj mladoj vidjelici poslanje da u svijetu obnovi pobožnost Krunice sedam žalosti. Prije svoje smrti koja ju je zatekla tijekom genocida u Ruandi Marie Claire je putovala po cijelome svijetu i podučavala na tisuće ljudi o ovoj Krunici. A te tisuće ljudi su dalje podučavale na tisuće drugih ljudi. Ova posebna krunica zadobila je međunarodnu popularnost otkako je Crkva 2001. godine priznala Marijanska ukazanja u Kibehu. Nadam se da će još više ljudi naučiti moliti ovu, Mariji jako dragu krunicu.

Ovo što slijedi je opis i upute za moljenje Krunice sedam žalosti onako kako je to B.D.Marija pokazala Marie-Claire u Kibehu. Mora se moliti glasno ili u tihoj kontemplaciji, a meditacije uvijek dolaze iz dubine vašega srca.

Za vrijeme posjeta Kibehu B.D.Marija je otkrila da Krunica sedam žalosti posjeduje neizmjernu duhovnu snagu za onoga koji ju iskreno moli. Ona je obećala da nam krunica može, kada se moli otvorena i raskajana srca krunica, zadobiti Gospodnje oproštenje za naše grijehe i osloboditi nas od krivnje i grižnje savjesti. Također je obećala da bi krunica vremenom mogla razviti u nama duboko razumijevanje uzroka zbog čega griješimo i spoznaju da nam daje mudrost i jakost da izmijenimo ili uklonimo svaku unutarnju pukotinu, karakternu bolest ili osobnu pogrešku koja nam stvara osjećaj nesretnosti i odvaja nas od zajedništva radosnoga života Božjega na koji smo pozvani, kojega smo predodređeni živjeti.

Krunica sedam žalosti sadrži svu snagu koju vi trebate da bi promijenili svoj život na bolje, da bi zadobili mir i zadovoljstvo, da bi iskazali svoje prave mogućnosti, ispunili svoje snove i približili se Božjem svjetlu. To nam je slavni dar koji nam daje Naša Gospa iz Kibeha; naučite kako se moli i molite tu krunicu što češće.

„Što se dogodilo u Kibehu je nadnaravno!“

Već od 15. Kolovoza 1988. Moglo se javno hodočastiti u Kibeho.

Što je izjavio mjesni biskup, kakav je bio njegov stav o ukazanjima u Kibehu. Evo njegove izjave: „Najprije , nisam se pojavljivao na mjestu ukazanja. Nisam želio da se kaže kako sam to unaprijed prihvatio. Ali je zato Nebo bdjelo nad ovim da mi je sada jasno. Jedna vidjelica je imala dva puta ukazanje u mom uredu, jedanput Isusa, a drugi put Marje. Bio sam svjedokom prisutnosti jedne životinje (leoparda) poslane kao kušnja vidjelici da je zgrabi za vrijeme molitve ... Ja ne sumnjam da je ono što se dogodilo u Kibehu nadnaravno. Poruka je autentična i tiče se cijelog svijeta.“ To je izjavio u pisanom dokumentu Mons. Jean Baptiste GAHAMANYI, biskup u miru, biskupije Butare, Rim, 14. Rujan 1997.

2. srpnja 2001. godine Sveta Stolica je objavila izjavu biskupa Augustina Misago iz Ginkongoro u svezi ukazanja koja su se dogodila u Kibehu tijekom 1981. i 1982. godine. Ovdje se navode samo neki djelovi te izjave:

„Dva studijska povjerenstva, jedno liječničko a drugo teološko su odmah dostavili svoja izvješća - studije lokalnome biskupu. Oba povjerenstva su djelovala sve do travnja 1982. godine.... U daljnjem stadiju djelovanja studija nudi dovoljno elemenata koji omogućuju nadležnim crkvenim autoritetima da proglase konačnim ovo pitanje.

„Kao rezultat biskup Augustin Misago iz Gikongoro-a koji predstavlja crkveni autoritet je objavio svoju izjavu u svezi konačne prosudbe ukazanja u Kibehu, Ruanda. Ovaj važan događaj u povijesti biskupije Gikongoro, kao i u životu same Crkve u Ruandi dogodio se je 29. lipnja 2001. godine na sam blagdan Svetih Petra i Pavla za vrijeme svećane Svete Mise u katedrali u Gikongoro. Svi katolički biskupi Ruande s Apostolskim nuncijem iz Kigalia bili su tome nazočni.....

„Biskup je izjavio: „Da, B.D.Marija se je ukazala u Kibehu 28. studenoga 1981. godine i tijekom sljedećih mjeseci. Mnogo je više razloga da se vjeruje u ta ukazanja od samoga odbijanja da se u to povjeruje....

Ukazanja u Kibehu su sada službeno priznata.... Ime koje je dato Marijinom svetištu u Kibehu je : Svetište Naše Gospe žalosne.“

„Kibeho je postao mjesto hodočašća i mjesto susreta za sve one koji traže Krista i koji dolaze tamo moliti, temeljno mjesto obraćenja, oporavka od grijeha svijeta i mjesto pomirenja, susretište za sve one koji su se izgubili, kao i za one koji se čeznu za vrijednostima suosjećanja i bratstva bez granica. To je temeljno središte koje podsjeća na Evanđelje Križa.

„Ova Izjava omogućava da se odgovori očekivanjima naroda Božjega i da se unese novi entuzijazam u javno čašćenje koje je započelo pred 13 godina.“ (Preuzeto iz „L'Osservatore Romano“, tjedno izdanje na engleskome jeziku, 11srpnja 2001. godine, str.: 8)

U 1988. godini, bez da je ukazanje bilo službeno odobreno biskup Jean Baptiste Gahamanyi, biskup biskupije Butare, kojoj je u to vrijeme pripadao i Kibeho, dopustio je javno čašćenje na mjestu ukazanja. Danas Kibeho pripada biskupiji Gikonoro, koju vodi biskup Augustin Misago.

Kao vidjelice su potvrđene djevojke iz internata: Alfonzina, Natalija i Marija Klara.

Molitva Majci Božjoj žalosnoj, Našoj Gospi iz Kibeha:

Blažena Djevice Marijo, Majko cijeloga svijeta, Majko svih koji vjeruju u Tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i koji Ga u svome životu prihvaćaju s radošću, mi smo ovdje pred Tobom i molimo Ti se. Iako Te ne vidimo svojim tjelesnim očima mi vjerujemo da si Ti sada ovdje s nama, da si među nama kao što je majka sa svojom djecom.

Mi blagoslivljamo Tebe, koja si siguran put što nas vodi k Isusu, našem Spasitelju, zbog svih milosti koje Ti beskrajno izlijevaš na nas. Posebno i poradi toga što si u svojoj poniznosti, udostojala se na čudesan način ukazati u Kibehu, upravo u trenutku kada te je najviše trebao ovaj naš svijet.

Nagradi nas zauvijek svjetlom i jakošću neophodnim da prihvatimo, bez svih poteškoća i zapreka Tvoj poziv da se obratimo, da se pokajemo, i da živimo prema Evanđelju Tvoga Sina. Pouči nas kako da iskreno molimo i ljubimo druge kao što je Tvoj Sin ljubio nas, pa da upravo tako kako si Ti zatražila, možemo uvijek biti Tvoji cvjetići koji šire posvuda i svima svoj ugodni miomiris.

Sveta Marijo, Naša Gospo Žalosna, pouči nas da razumijemo vrijednost križa u našim životima tako da možemo nadodati u našem tijelu Patnjama Kristovim u Njegovom Mističnom tijelu, koje je Crkva.

I kada naše hodočašće na ovoj zemlji dođe svome koncu, daj da nastavimo živjeti s Tobom u kraljevstvu Nebeskome.

Amen+

Imprimatur: Gikongoro, 25. ožujka 2006.

Augustin Misago, biskup Gikongoroa

Zaključak

Poziv Žalosne Gospe iz Kibeho je jedan od uobičajenih Marijanskih poruka na molitvu, pokoru i moljenje Krunice, poradi našega obraćenja sada, kao i ublažavanja budućih događaja koji ozbiljno ugrožavaju svjetski mir i sigurnost. Neka nas Žalosna Gospa iz Kibeho zagovara da se u nama i u svijetu ostvari trijumf Bezgrješnoga Srca Marijina.

Genocid u Ruandi

U proljeće 1994.godine oči cijelog svijeta bile su uprte u Ruandu. Tamo se dohodio holokaust u kojem je život izgubilo milijun ljudi. Razbuktao se nakon atentata na predsjednika Ruande Juvenala Habyariamanija, rimokatolika koji je vjerovao u Ukazanja Majke Božje i koji je stoga posvetio svoju zemlju Isusu i Mariji. Naime, Habyariamani je poginuo u namještenoj avionskoj nesreći, a nakon njegove smrti, ni godinu dana od okončanja četverogodišnjeg građanskog rata, ponovo su se izoštrili odnosi između većinskog naroda Hutu i manjinskog naroda Tutsi. Sukobi su prerasli u krvoproliće kakvo se odavno ne pamti. Međusobno su se ubijali na krajnje brutalan način: ljudima su mačetama rezane glave, odsijecani udovi… U samo četiri mjeseca pobijeno je oko 800.000 ljudi, i to kada su Hutui napali Tutsuje, uglavnom rimokatolike. Među Tutsijima bilo je katoličkih svećenika i časnih sestara, a prema njima su Hutui bili posebno okrutni. Tu je podnio mučeničku smrt Fra Vjekoslav Ćurić, svećenik-misionar, član Franjevačke provincije Bosne Srebrne.

Dana 7. travnja 1994. ubijeno je oko 20.000 umjerenih (Tutsi i Hutu) koji su našli utočište u mjestu Gospinih ukazanja i gdje je bila podignuta spemen-kapela. Godinu dana poslije, kad su vlast preuzeli Tutsi, započela je osveta. U Kibehu je, naime, našlo na desetke tisuća ljudi iz naroda Hutu. Bio je izgrađen i veliki kamp za njih u kojem se našlo oko 250.000 izbjeglica. Kad su došli Tutsi, pucali su u njih iz blizine i nikad se nije saznalo koliko su ih ubili, ali se zna da su ulice bile natopljene krvlju, kao što su to četrnaest godina ranije doživjeli mladi u viđenju. Vidioci iz Kibeha: Marija Klara i Emanuel poginuli su u ovom strašnom genocidu u proljeće 1994.

PRILOG 1

Razgovor s vidjelicom Nathalie Mukamazimpaka

Razgovarao o. Gianni Sgreva 2. lipnja 2003.

U ponedjeljak 2. lipnja na poticaj biskupa, mons. Misago, s još jednim svećenikom, . Modeste Nisanze rektorom maloga sjemeništa u Cyia, biskupija di Burbanza, Burundi došli smo opet u Kibeho moliti se Gospi i sastati se s vidjelicom Nathalie Mukamazimpaka.

Toga ponedjeljka popodne vladala je velika tišina u Kibehu.U svetištu je jedna grupica djevojčica molila krunicu. Nathalie nas je primila s velikim osmjehom, puna radosti i stavila se na raspolaganje za razgovor čitavo vrijeme koje smo zahtjevali i za sve teme koje su nas zanimale. Sjedili smo u sobi male župske kuće nasuprot svetišta.

„Nathalie, kako si doživjela svečanost otvorenja svetišta i što si iskusila?

„Veliku radost. Podsjetila bih da je to radost za cijelu Crkvu.“

„A tvoj susret s kardinalom Sepe na kraju svete Mise?“

„Podsjećam da je on za mene predstavnik Svetoga Oca i da mi je u kratkome razgovoru povjerio različite nakane molitve za Crkvu i s obzirom na izvješće o njegovoj službi i položaju u toj Crkvi.“

Pređimo na sjećanja. Ti si imala prvo viđenje, tj. ukazanje Gospe 12. siječnja 1982. godine. Možeš li rekonstruirati događaje, posebno one čimbenike koji su bili najznačajniji i koji su karakterizirali te dane znakovite za tvoj život?

„Sjećam se da me je u početku bilo jako strah, a taj strah me je uskoro napustio i na njegovo mjesto došla je radost. Presveta Djevica mi je dala radost.“

Nathalie u svojim odgovorima nije po redu dala različite elemente i događanja u svezi ukazanja kao što je to opisala u svom dnevniku. Nathalie ustraje na činjenici da ju je kod prvoga ukazanja Djevice obuzeo veliki strah i da pritom nije mogla vidjeti Djevicu, već ju je samo čula.

„Kada je započelo prvo iskustvo, ja sam počela moliti. Vidjela sam nasuprot sebe nešto kao veliko svjetlo, kao zrake koje se omotavaju oko mene. U tom svjetlu je bila Djevica Marija, lijepa izgleda, raširenih ruku, s bijelom tunikom i azurnim ogrtačem koji se spuštao sve do nogu koje su ostale nevidljive.“

U svojem dnevniku Nathalie piše kako je kod prvoga ukazanja 12. siječnja 1982. godine u prvo vrijeme čula jedan glas izvan dvorišta škole. U drugoj fazi iskustva sredinom dana ugledala je ljudskoga oblika prikazu – lik kojega nije mogla dobro odrediti. Samo sljedećega dana 13. siječnja, Gospa se je dala prepoznati izrekavši svoje ime.

„Sječaš li se koje su bile prve riječi koje je izgovorila Gospa?“

Nathalie je, ne udaljivši se od prikaza događanja, odmah odgovorila na srž poruka na kojima je Gospa inzistirala na različite načine u svim ukazanjima tijekom ove dvije godine:

„Nathalie, moli za svijet, jer svijet je zao!“

„A što si ti doživjela kada si čula ove riječi?“

„Opet veliki strah. A kada je rekla: Nathalie, kćeri moja...“ tada sam iskusila veliku radost kada je izgovorila moje ime svojim usnama.“

„A što si ti zatražila od Madone kada ti je Madona došla i dodijelila taj zadatak?

„U stvari ja sam ostala zatečena i iznenađena riječima Gospe koja je nastavila govoriti:

„Od tebe tražim molitvu, pokoru. U svome životu morat ćeš mnogo trpjeti.

Pozivam te da se odlučiš za nebesko dobro, jer zemaljsko dobro brzo nestaje!“

„Da li se sjećaš i drugih riječi koje ti je Gospa uzvratila?“

„Kada sam je čula prvi puta, tada mi je rekla: Reći ću ti tko sam kad ti se drugi puta ukažem. Sada moli jer trebaš dobiti blagoslov.“

I uistinu kako je već gore rečeno Gospa je sljedećega dana, 13. siječnja objavila svoj identitet Nathalii.

„Koliko je trajalo prvo ukazanje 12. siječnja?

„Oko petnaestak minuta, sve do 20,00 sati.

A drugo ukazanje?

„Dogodilo se je sljedećega dana, 13. siječnja, oko 20,00 sati pokraj moga kreveta u spavaonici škole.“

„Je li ti tada objavila Svoje ime?“

„Da, u drugome ukazanju Djevica mi je ponovila iste stvari kao i prvoga dana dodavši: Nathalie, nemoj se bojati, Majka Božja ti govori...!

„Je si li u drugom ukazanju što zatražila od Gospe?“

„Pitala sam Djevicu kako sam trebala moliti, jer sam već molila za svijet!

„A što ti je Djevica odgovorila?

„Ponovila mi je poruku koju mi je dala dan prije.“

„Ti si tražila objašnjenje?

„Tražila sam objašnjenje, a Ona mi nije odgovorilaIo. U stvari, kasnije sam mnogo propatila.“

„Kakve patnje si proživjela?

„Fizičke patnje, moralne. Dugo gladovanje i post u veljači 1983. godine.“

(14 dana Nathalie je živjela bez vode pod afričkim suncem (16. veljače – 2. ožujka 1983. godine): to je izazov za medicinu. Liječnici vjeruju da u takvim slučajevima smrt dolazi već šesti dan.....)

„A kada ti je Gospa rekla da je srce svijeta u opasnosti da propadne u provaliju, što si doživjela?

„Moja tuga je bila neizmjerna.“

Marijina ukazanja: K I B E H O

(prijevod iz The Miracle hunter: http://www.miraclehunter.com/marian_apparitions/approved_apparitions/kibeho_rwanda/index.html (19.01.2009.)

Kibeho, Ruanda (1981 – 1989)

Sažetak

Ukazanja su počela u studenome 1981. godine kada je šest mladih djevojaka i jedan mladić izjavili da su vidjeli B.D.Mariju i Isusa. Međutim samo na osnovu viđenja prvih triju: 17. godišnje Alfonzine, 20. godišnje Nathalie i 21. godišnje Marie Claire – izdao je biskup Misago dopuštenje. Zbog toga što su bile neke rezerve s obzirom na viđenja drugih četiri vidioca i zbog toga što se ne vjeruje u ukazanje Isusa, biskup Misago nije potvrdio autentičnost niti tih vizija niti tih vidioca.

Djevica im se je ukazala pod imenom „Nyina wa Jambo“, što znači „Majka Riječi“, a što je sinonim za „Umubyel Wiamna“ a što znači: „Majka Božja“ kao što se je i samo predstavila.

Vremenski slijed

28. studenoga 1981. U 12,35 sati u školsloj blagovaonici Alfonzina Mumureke je čula glas koji ju je pozvao: „Moja kćeri.“ (Alfonzina je bila smještena u

zavodu kod časnih sestara koje su držale školu koju su pohađale sve tri vidjelice).

Mumureke ju je zapitala: „Tko si ti?“ Odgovor je bio: „Ndi Nyina Wa Jambo“, što znači: „Ja sam Majka Riječi.“ I nastavila je: „Došla sam

da te umirim jer sam čula tvoje molitve. Ja želim da i tvoji prijatelji imaju vjeru, jer oni ne vjeruju dovoljno čvrsto.“

Siječanj 1982. Naša Gospa se je počela ukazivati i Nathalie-i Mukamazimpaka i to je trajalo oko dvije godine.

2. ožujka 1982. Naša Gospa se je počela ukazivati Marie Claire Mukangango i to je trajalo oko šest mjeseci.

15. rujna 1982. Posljednje viđenje koje je imala Marie Claire

1982. Biskup Jean Baptiste Gahamanyi imenovao je medicinsko i kasnije teološko povjerenstvo da ispita sva izvješća. Nakon toga odobrio je

javno čašćenje.

3. prosinca 1983. Posljednje viđenje koje je imala Nathalie.

15. kolovoza 1988. Mjesni biskup je odobrio javno čašćenje u svezi ukazanja u Kibehu.

28. studenoga 1989. Posljednje viđenje koje je imala Alfonzina – točno osam godina nakon prvoga ukazanja.

1990. Papa Ivan Pavao II. posjetio je Ruandu u svome nagovoru je opomenuo da se vrate Djevici kao jednostavnome i sigurnome

vodstvu, da mole za veće razumijevanje i pomirbu nasuprot lokalnim političkim i etničkim podjelama.

28. studenoga 1990. Započela je izgradnja Marijanskoga svetišta pod nazivom: „Svetište Naše Gospe žalosne.“

1994. Viđenja su sada shvaćena kao proročanstva, predskazanja etničkoga genocida koji se je dogodio u toj državi 13 godina kasnije. Tragično je

to da je jedna od žrtava toga genocida postala i Marie Claire.

29. lipnja 2001. Na blagdan Svetih Petra i Pavla, za vrijeme svečane koncelebrirane Mise u katedrali u Gikongoro-u biskup Augustin Misago je predočio

deklaraciju o autentičnosti ukazanja.

2. srpnja 2001. Sveta Stolica je objavila deklaraciju biskupa Augustina Misago iz Gikongoro kojom potvrđuje istinitost ukazanja.

Znakovi i čudesa

Od početka se u Kibehu, na jugu Ruande, bila brojna obraćenja, molitveni susreti, hodočašća, ozdravljenja i neuobičajeni (nenormalni) fenomeni za vrijeme tih javnih ukazanja. Također, i fenomeni sa suncem su se pokazalI: sunce je pulsiralo, okretalo se i podijelilo na dva dijela – čudesa koja podsjećaju na čudesa u Fatimi.

Opis Djevice

„Ona je imala haljinu bez šava i također bijeli veo na glavi. Svoje ruke je prekrižila na prsima, a prsti su joj bili usmjereni prema nebu.... Nisam mogla odrediti boju njezine kože,“ rekla je Alfonzina, „ali bila je neizmjerno lijepa.“

Odobrenje

„Da, Djevica Marija se je ukazala u Kibehu 28. studenoga 1981. godine „i to „tijekom šest sljedećih mjeseci“, proglasio je biskup Augustine Misago iz Gikongoro, Ruanda, Afrika., svoje službeno prihvaćanje ukazanja u srpnju. Postoji daleko više razloga da se to prihvati nego da se odbaci.

Ipak nije mogao potvrditi istinitost svih ljudi koji su imali viđenja. Također ovaj dokument ne prihvaća navodna ukazanja Isusa, kao što je to bilo rečeno 1982. godine.

Viđenja u Kibehu, Ruanda su zadnja Marijina ukazanja koja su dobila službeno priznanje Crkve, koja što je sasvim uobičajeno uključuju ispitivanja od strane biskupa te biskupije kojoj mjesto ukazanja pripada. Međutim još prije 1982. godine biskup biskupije Jean Baptiste Gahamanyi je odobrio odmah javno štovanje.

Izvori Kibeho, Ruanda. http://apparitions.pray-with-the-heart.org/Lady_of_Kibeho.html

Daniel Ange. Kibeho, le ciel á fleur de terre: des apparitions de Marie au Rwanda. Nouan le Fuzelier (France): Editions du Lion de Juda, 1985.

Maindron, Gabriel. Apparazioni a Kibeho: annuncio di Maria nel cuore dell'Africa. Brescia: Queriniana, 1985.

PRILOG 2

USPOMENA HODOČASNIKA IZ HRVATSKE U KIBEHO

Afrička priča

http://muzungu.blog.hr/2006/11/1621865501/medugorje-lourdes-kibeho.html

Još u Splitu skoro sam svaki vikend išao u Međugorje. Prije samog odlaska u Afriku tri tjedna u Lurdu. Nakon toliko druženja s Marijom na red je došla i Afrika.

28.11., na dan prvih ukazanja hodočastili smo sa zajednicom i ljudima iz Gatenge u Kibeho, mjesto prvih priznatih Marijinih ukazanja u Africi. Nekih 160 kilometara na jug, skoro blizu granice sa Burundijem. Nisam ništa znao o Kibehu a ni sada ne znam puno više, kupio sam jedan letak pa sam nešto pročitao. Sva su ukazanja počela 1981. (iste godine kao u Međugorju) i bile su tri vidjelice – u to vrijeme studentice u Kibehu. Poruke otprilike sve u Marijinom stilu: obraćenje, moralno stanje svijeta, spasenjska snaga patnje, poziv na molitvu itd. Kao poziv za promjenu pred rat koji je slijedio za nekih desetak godina međutim očito nije im baš išlo. U ratu je ubijena i jedna vidjelica dok su druge dvije i danas žive, jedna u Kibehu druga u Abidjanu. Ja ih u svakom slučaju nisam vidio. No kako je to sve išlo...

Našli smo se ujutro rano rano jer tih 160 km za Afriku je naravno popriličan put. Dok se nas 25, 26 potrpalo u autobus od zajednice krećemo, ja sjedim naprijed kraj Gilberta, šoleta koji je pravi dasa ko u pjesmi o šoferu koji je pravi dasa i autobusu daje gasa, a iza ekipa počinje molitvu krunice kao što je to i običaj. Iza krunice počinju pjevati ali po tom pitanju su stvarno jači igrači, imaju i jedan mali bubanj i žene i muškarci pjevaju bez prestanka tih par sati do Kibeha.

A kad tamo gužvetina, ima ljudi koji su došli i nekoliko dana prije, spavali na livadi, gdje je tko stigao, auta, autobusa, kombija, ma čudo. Naravno da smo dobar dio hodali do kapele ispred koje je bila misa i stvarno smo putem sreli gomilu ljudi, a to mjesto je kao na nekom brdašcu pa ja sa svoje pozicije i nisam mogao baš vidjeti koliko nas je bilo ali sve u svemu to su deseci tisuća. Čuda i tih biskupa a na ulaznoj procesiji preko sto svećenika, stvarno veliki događaj... Čak je u jednom momentu i kiša počela padati ali koga briga.

Uglavnom, misa je bila jedna od onih svečanih, dugih misa, a ja kao i obično i nisam baš puno razumio. No u Africi kako je sve opušteno tako i te svečane duge mise duže traju, a ova je trajala četiri i pol sata... Ja to još nisam vidio i meni to bude stvarno malo naporno jer se zaredaju govori različitih biskupa i nadbiskupa što stvarno ne razumijem ali sve u svemu drago mi je da sam bio. Iza mise kupujem neke sitnice da znam gdje sam bio i posjećujemo u toj gužvi kapelu i mjesta ukazanja i šta se posjetiti dade. I u autobus i uz još jedno stajanje pravac nazad za Kigali. A za nazad stvarno od trenutka kad smo u koloni napustili Kibeho do kada smo stigli u Gatengu ovi naši suputnici nisu stali pjevati.... Predivni, tradicionalni napjevi, uz bubanj, ma ne znam više, bio sam malo umoran ali baš su mi legli... Neumorni, i onda još pjevaju kao neke dječje brojalice u koje se umeću tuđa imena pa svako malo čujem bla bla bla Nikola bla bla pa im plješćem oni se smiju ja se smijem i svima dobro. U Gatengu došli kasno navečer, svi pomalo iscrpljeni, ja sam inače za manje grupice dva po dva bez guranja ali i ovakva velika slavlja imaju svoju ogromnu snagu... A Mare mi se i ovdje i dalje smiješi, neka nje blizu mene uvijek... 28.11.2006. u 06:29

PRILOG 3

Prijevod članaka iz američkih katoličkih elektroničkih novina Spirit Daily od 30. ožujka 2009. godine, koje donose vijesti i komentare iz života Katoličke Crkve diljem svijeta

Kod afričkog ukazanja bilo je neprilika: što učiniti s apokaliptičkim najavama

Autor: Michael H. Brown

http://www.spiritdaily.net/kibeho4.htm http://www.spiritdaily.net/zprophecy.htm

Upotrijebit ću uobičajenu sliku o slonu u sobi – to su neizrečeni aspekt događanja – kod ukazanja u Kibehu u Ruandi. Tada su se stvarno pojavila u prenesenom značenju i dva slona.

Prvo je činjenica da su od sedam ključnih vidioca – svakome nadaleko poznato da su imali iskustvo s Marijom u nekoliko prvih mjeseci ukazanja, koja su započela 28. studenoga 1981. godine – samo tri vidjelice (Alphonsine Mumureke, Anathalie Mukamazimpaka i Marie – Claire Mukangango) toga fascinantnog ukazanja dobile službeno crkveno priznanje.

Četvero vidjelaca nije dobilo crkveno priznanje (iako nisu ni opovrgnuti). To je jedan aspekt.

Drugi je slon (aspekt):

Potresni događaji koje su predskazali barem dvoje od četiri neslužbenih vidioca – i samo jedna od crkveno priznatih vidjelica. Došlo je do velikoga izazova u prosuđivanju. Da li je moguće da se okolnosti – apokaliptičke okolnosti – koje su izrečene kod ovih ukazanja mogu pojaviti na obzoru sadašnjosti i budućnosti?

U posljednje smo vrijeme pisali jako puno o prekrasnoj knjizi pod nazivom Naša Gospa iz Kibeha, u kojoj su opisani detalji ukazanja (i neka proroštva). Tu je i druga knjiga koju je napisao o. Gabriel Maindron, pod nazivom Kibeho, Ruanda: ostvareno proroštvo. Objavljena je 1996. godine i sadrži mnoga proroštava i predskazanja, kao što su ponovljena upozorenja o vrsti materijalizma što nas danas okružuje i kojim smo zaista zahvaćeni.

„Čovjek je tako zbunjen – trči izbezumljeno za dobrima ovoga svijeta – danas jako dobro znamo da će doći dan kada će čovjek moći odustati od toga,“ navodno je Gospodin rekao Emmanuelu Segastashyu, jednome od onih vidioca koji nisu službeno priznati, a koji je izjavio da je imao susret s Isusom. „Današnji čovjek lovi vjetar. Imutak ovoga svijeta je samo prah i pepeo, dok su bogatstva srca jedino prave vrijednosti.“

Drugoj neslužbenoj vidjelici – Agnesi Kamagaju – Gospodin je navodno rekao da je „novac prouzročio jako mnogo zla. Tako je mnogo mjesta gdje ljudi imaju povjerenja samo u zemaljska dobra.“ Kao posljedica te idolatrije novca, zabranjena seksa i drugih prijestupa, rečeno je vidjelicama, Ruanda – i ostatak svijeta – su suočeni s kaznom.

Vrijeme što je prošlo, rečeno je, bilo je „vrijeme posjete.“

„Ona nas podsjeća“, kaže o. Maindron, „da su novac i njegov opsesivni utjecaj koji je tako jak u našim životima korijen uzroka ovih današnjih problema. Mi smo dopustili da novac gospodari našim životima, postali smo njegovi zarobljenici i služimo novcu umjesto da služimo Bogu. Mi smo od novca načinili svoga idola.“

U Kibehu, novac nije bio problem – u stvari Kibeho je izabran za mjesto ukazanja ponajviše zbog svoje jednostavnosti i siromaštva, rekla je Marija priznatim vidjelicama. Ali tamo je bilo plemenske mržnje i grijeha seksualnosti, pa je Ruanda primila svoju kaznu u obliku brutalnoga građanskoga rata koji je uslijedio neposredno nakon ukazanja.

I „priznati“ i „nepriznati“ vidioci su suglasni kada je riječ o pročišćenju. Tu nema problema. Isto je to rečeno i u Međugorju, gdje su ukazanja počela samo nekoliko mjeseci prije prvoga ukazanja u Kibehu.

Ali koji apokaliptički događaji bi se mogli dogoditi?

Nisu li poruke sadržavale opise kako svijet ide svome kraju i to na način strašnih i masovnih ubijanja na stotine tisuća, upravo ovdje u Ruandi, upravo u Kibehu, uključujući i vidioce, kada su 1990. godine Hutu divljački pobili Tutsije ?

To je drugi slon. „To je onaj koji čini zlo i kojemu će se suprotstaviti vatrom,“ Emmanuel (koji je poginuo u građanskome ratu) dalje navodi Isusa kao što je rekao. „Požuri činiti dobro jer sotona će jednoga dana nestati iz ovoga svijeta, a tada vi ne će te biti više nikada napastovani. Ali, požuri, jer je ostalo još samo malo vremena.

„Danas je ovaj svijet pun mržnje, i vi će te znati da je vrijeme Moga povratka jako blizu, da sam već na putu, kada čujete i vidite da je nastao međuvjerski ret. Znajte da tada Ja dolazim, jer ništa ne će moći zaustaviti te ratove. Znajte, također, da ne će biti jednostavno prepoznati Me, ali tu su znakovi koji će vam pomoći da Me spoznate:

„Doći ću kao putnik koji hoda, ali ako budem hodao pokraj gluha čovjeka on će me čuti. Ako budem hodao mimo slijepca otvorit će svoje oči i vidjet će Me. Ako budem hodao pokraj majke, ispunit će se radošću. Svakoga tko me ljubi Ja ću pronači, pa čak i ako je pod mostom. Pa kada budete i pod brdom, ja ću vas nači. Kažite svima da je ostalo još malo vremena. Ja ću se uskoro vratiti.“

Emmanuel, koji je u vrijeme ukazanja bio poganin izjavio je da se je susreo sa strancem za kojega je držao da je Krist obučen u tuniku. To je bilo 2. srpnja 1982. godine (na putu dok se je vraćao iz skupljanja zrnja).

Neki od govora koji su proistekli iz Kibeha su stisnuti, ako ne i iznenađujući. A to nije samo kod neslužbenih vidioca. Jedna od onih priznatih vidjelica Alphonsine Mumureke – prva koja je vidjela Mariju (u studenome 1981.) i poznata kao „čuvarica tajni“ – navedena je u Maindronovoj knjizi kada kaže da „svijet ide svome kraju. Isusov povratak je sasvim blizu, nadomah ruke.“

Da li je Alphonsine – sada časna sestra – uistinu to rekla? A ako je što je biskup mislio o tome aspektu? Druga proroštva su govorila o većim događanjima – a možda čak o manifestaciji Isusa – ali ne i kraja svijeta. Dokazivanje bi moglo biti jednostavno da raspusti ako one nisu povezane – premda neslužbeno – s ukazanjem da je najjače potvrđeno ono u godinama, sankcionirano pastoralnim pismom od 29. lipnja 2001. godine (Izjava o konačnoj prosudbi ukazanja u Kibehu“) koju je izdao ruandski biskup Auustine Misago u Vatikanu (poslije je to išlo na provjeru u Kongregaciju za doktrinu vjere koju je u to vrijeme vodio kard. Joseph Ratzinger).

„Ona od vas traži da se odmaknete od svojih navezanosti jer je ostalo još samo malo vremena,“ parafrazirao je o. Maindron drugu navodnu i nepriznatu vidjelicu Vestinu Salima, kako je to ona rekla.“Kada vas Bog poziva vi ne će te imati vremena ništa skupiti i sve će te morati ostaviti.“

„Putnici!“ Marija je nadalje govorila kao što je rečeno. „Zašto gledate iza sebe? Što ste ostavili tu pokraj sebe? Uzmite svoju prtljagu, jer je cesta što je ostala sasvim kratka. Gledajte naprijed jer su sreća i zadovoljstvo pred vama.“

A tada ova tajanstvena linija - - u jednom ukazanju koje je imalo brojne stvari da se kaže o razaranju vatrom (a spomenut je čak i vulkan):

„Ako ne nađete zaklonište u Bogu, kuda će te otići“ navodno je Marija rekla Vestini, „kada se posvuda proširi vatra?“

In English language:

The messages on this site may or may not be approved by the Catholic Church. We only post these messages for the interest of others and for the continued growth in our faith.

As always, use discernment thru the Holy Spirit when reading any messages ...

Prevod na hr...

Ove poruke privatnoga karaktera Katolička Crkva može i ne mora prihvatiti. Daju se samo kao poticaj za rast u vjeri svakoga onoga tko ih koristi.

Kao i uvijek, čitajući ove poruke, istinu sadržanu u njima, treba tražiti/prosuđivati jedino u Duhu Svetome.

This page was last modified in 2021