Brojač posjetilaca:

Marijina Ukazanja!

Čudotvorna medaljica

 
 
                                                                                                    Čudotvorna medaljica

Prvo ukazanje u noći 18/19. srpnja 1830.  Sestra Katarina Labouré naslonila je ruke na koljena Presvete Djevice.

                                                                                                                           

        Počevši od 1830. godine, svaka marijanska pojava na izvjestan način, u vezi je i s nekim prodorom sotonskih sila u borbi za svijet.
 
Možda je to bilo, upravo najasnije, baš s tim ukazanjem Presvjete Djevice u Parizu. Jer počela je borba koja je već najavljena u knjizi Postanka: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: On će ti  glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu«. (Post 3,15). To je borba između Zmaja i Žene koja nam je objavljena Otkrivenjem (Otk 12). Djevica Marija, Majka Kristova, okrunjena Kraljica neba i zemlje, ima materinsku i kraljevsku dužnost da zemlju otme od Kneza ovoga svijeta kako bi mogla pripremiti vladavinu Krista Kralja. »Jer«, kako je govorio Sv. Grignion de Montfort, »spoznanje i vladavina Isusa Krista koji je došao na ovaj svijet, samo je nužni nastavak spoznanja i vladavine Presvete Djevice Marije, koja ga je donijela na svijet prvi put i učinit će da se u sjaju ukaže drugi put« (Rasprava o istinskoj pobožnosti, 13.).

Bog, koji je u ljubavi stvorio svijet ne može dozvoliti da čovjek padne u zamke neprijatelja.    

Tako Presveta Djevica Marija dolazi, u ime Sina, govoriti »onima koje On steče Krvlju svojom« (Dj 20,28. Preuzimajući zahtjeve, one koje je Presveto Srce objavilo Margareti-Mariji, Djevica svijetu označuje put koji treba slijediti, da bi se prodrlo u Srce njenog Sina, učeći da taj put prolazi kroz Bezgrešno Srce, kojemu se treba posvetiti. I u naše racionalističko vrijeme Naša Gospa podsjeća na važnost jednostavnih djela pred Bogom, nositi škapular i čudotvornu medaljicu, kao znakove tog posvećenja. 

»Svi znamo da je Marija najsigurniji i najizvjesniji put kojim možemo doći do Isusa Krista« (Enc. Pija X, od 2. veljače 1904.).

Majka Božja ne prestaje da nam pruža u ruke, i tada i u brojnim ukazanjima naših dana, krunicu, tu kristocentričnu molitvu, a u Parizu, 1830. godine ona nam je dala još jedno jednostavno i veliko sredstvo — »čudotvornu medaljicu«, na koju će često podsjećati u najnovijim ukazanjima. Jer »nema tog Božanskog dara s Neba, koji možemo nesmetano odbaciti«, ma koliko nam se činili jednostavni i beznačajni u našoj oholosti, oni su nam darovani za naše spasenje.

U ulici Rue duB ac u Parizu odabranica Bezgrešne je skromna Katarina Laboure, osoba bez visokih intelektualnih sposobnosti ni uglednog položaja u društvu. Obiteljski je zvana Zoe, rodila se 2. svibnja 1806. Na selu i Fains-les- Moutiers, u Francuskoj, u veoma brojnoj obitelji; djevojčica je imala desetoro što braće što sestara. Rano je ostala bez majke. Kad je odrasla, željela je poći u samostan, kao i prije nje njezina starija sestra, i to Sestrama milosrdnicama Svetog Vinka. Otac ju je teška srca pustio. On je bio seljak pa mu nije bilo lako  u glavu da mu idu u samostan kćerke koje bi mogle biti na gospodarstvu dobra radna snaga, a kasnije se udati. Pozvana je da uđe u novicijat Sestara Milosrdnica. Pozvao ju je sam sv. Vinko Paulski, pojavivši joj se u snu: »Ti sada bježiš, ali ćeš jednog dana doći k meni; dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to«.  Ušla je u novicijat 21. travnja 1830. Godine u kuću maticu u ulic Rue du Bac  u Parizu.

Ukazanje od 19. srpnja 1830. godine

 

Koncem mjeseca travnja, u Parizu su se svečano prenosili sveti ostaci sv. Vinka Paulskog, u matičnu kuću lazarista, u ulici de Sevres. Tom je prilikom jedna značajna relikvija predata novicijatu Sestara Milosrdnica. Tokom devetnice, koja je uslijedila poslije ove svečanosti, pred relikvijarom je slavljen osnivač reda. Sestra Katarina doživjela je neobične pojave:

»Uvijek kada sam se vraćala iz Saint-Lazare, imala sam velike muke, i činilo mi se da u zajednici susrećem svetog Vinka Paulskog, ili barem njegovo srce koje mi se pojavljivalo. Imala sam slatku utjehu da ga vidim iznad malog kovčega, u kome su bile izložene relikvije sv. Vinka, u kapeli sestara. Tri puta mi se različito ukazalo, u tri dana uzastopce: bijelo, naravne boje, što je označavalo mir, pokoj, čednost i jedinstvo. I poslije ga vidjeh vatreno crveno, što je rasplamsavalo ljubav u srcu; činilo mi se da se cijela Zajednica treba obnoviti i rasprostraniti širom svijeta; potom ga vidjeh crveno-crno, što me veoma ožalosti u srcu; zahvatila me takva tuga da sam je jedva podnijela. Ne znam ni zašto, ni kako se ta tuga odnosila na promjene u vlasti«.

Slijedeći zapovijedi svoga duhovnog vođe, Katarina Laboure je 1836. godine napisala ovu izjavu:
»Na dan Presveta Trojstva (6. svibnja 1830.) Naš Gospodin ukaza mi se kao Kralj, s križem na grudima, u Presvetom Sakramentu, za vrijeme Mise. Za vrijeme Evanđelja učinilo mi se, da se križ spušta do pod noge Gospodinove, koji je i sam bio lišen svih ukrasa. Imala sam najcrnje i najtužnije misli da će zemaljski kralj biti lišen prijestolja i da će mu skinuti kraljevsku odoru; misli o osjetnim gubicima koji će se zbiti i koje, uostalom, ne mogu izraziti«.

Dne 18. srpnja 1830. godine u predvečerje blagdana Vinka Paulskog, voditeljica novicijata održala je pouku o pobožnosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je uvećalo čežnju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je pošla na počinak, preporučila se sv. Vinku Paulskom i svom Anđelu Čuvaru, uvjerena da će biti uslišana. Oko jedanaest i pol začu kako ju je netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obučeno dijete, izvanredne ljepote. Moglo je imati oko četiri i po godine. Iz njegove plave glavice, i iz čitave njegove osobe izlazile su zrake što su rasvjetljavale sve unaokolo. — »Dođi«, reče, »dođi u kapelu, Presveta Djevica te čeka!« — »Ali«, mislila je sestra Katarina koja je spavala u velikoj spavaonici, »Oni će me čuti, oni će me otkriti!« — »Ne boj se«, reče dijete, odgovarajući njenim mislima, »jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja ću te pratiti!« Sestra Katarina brzo se obuče i pođe za svojim svijetlim vođom koji joj uvijek ide s lijeve strane.

Na veliko sestrino čuđenje, sva su svjetla na hodnicima bila upaljena. Njeno se čuđenje još uvećalo, kad ugleda da su se vrata kapelice, koja su inače, uvijek bila zatvorena, otvorila čim ih je dijete prstom dotaklo. Unutrašnjost kapele bila je sasvim rasvjetljena, što ju je podsjetilo na ponoćnu Misu. Dođe do pričesne ograde, klekne i moli...

Sestri Katarini činilo se da dugo čeka. Napokon, oko ponoći, reče joj dijete: »Pazi, Presveta Djevica je ovdje!« U isti čas začuje »mala sestra« kako, sa strane Poslanice, dolazi lagani šum, nalik šuštanju svilene haljine. Odmah potom ukaže joj se Gospođa divne ljepote, koja zatim sjedne u svetištu. Sestra Katarina, ponizna novakinja Sestara Milosrdnica, slijedeći samo kucaje svog srca, baci se pred noge Presvete Djevice i s pouzdanjem nasloni ruke na njena koljena. Kasnije, po nalogu svog duhovnog vođe, sestra Katarina napisala je ovaj izvještaj:

»Ovdje sam provela najslađe trenutke svog života. Bilo bi mi nemoguće izreći što sam osjećala. Pokazujući mi prstom lijeve ruke stepenice oltara, rekla mi je kako se imam vladati, kad budem u nevolji. Moram se baciti na podnožje oltara i tu potpuno otvoriti svoje srce. Ona je dodala da ću tu dobiti svaku utjehu koja mi je potrebna.« Dalje mi je rekla Prestveta Djevica: »Moje dijete, dobri Bog hoće da ti preda jednu zadaću. Ti ćeš imati mnogo poteškoća, ali sve ćeš ih nadvladati kod pomisli, da to činiš na čast Božju. Ti ćeš doživjeti osporavanja, ali milost će biti s tobom, ne boj se. Reci sve što ti se dogodi s jednostavnošću i pouzdanjem onome čija je zadaća da te vodi. Ti ćeš vidjeti izvanredne stvari...« Poslije nekoliko riječi, koje su se odnosile na setru Katarinu, Naša Gospa je prešla na pojave od općeg interesa:

»... Vremena su rđava, i zlo će se spustiti na Francusku, prijesto će se srušiti, a cijeli svijet će biti uzdrman nesrećama svake vrste (Presveta Djevica je imala tužan izraz, govoreći ovo). Ali, dođite na podnožje ovog oltara, tu će biti izlivene milosti na sve osobe koje ju budu tražile s povjerenjem i žarom i one će biti izlivene na velike i na male...«

Onda je Djevica govorila o slabostima u dvjema zajednicama, i nastavila: »Ali će velike nesreće doći; opasnost će biti velika: ne strahujte; dobri Bog i sv. Vinko štitit će zajednicu... (Presveta Djevica je i dalje bila tužna). I ja sama ću biti s vama... bit će žrtava (Presveta Djevica je imala suze u očima, dok mi je to govorila). Bit će žrtava među svećenstvom Pariza... Gospodin nadbiskup će umrijeti (opet se pojaviše suze u njenim očima). Dijete moje, križ će biti prezren, krv će ulicama teći (ovdje Presv. Djevica nije mogla govoriti; patnja se očitovala na njezinu licu). Dijete moje«, reče mi ona, »cijeli svijet će biti u tuzi. Mislim, kad će se to zbiti: četrdeset godina i deset i poslije toga mir.«

Intervencije s Neba, okolnosti ukazanja, riječi i patnja Presv. Djevice Marije, svakako su izvan svake proporcije sa običnom promjenom političke vlasti. Radilo se o ozbiljnoj stvari Sotonine pobjede… Djevica se ukazala u Parizu, gdje su martinisti, sinarhisti i ostali paramasonski akteri tehnokracije i krupnog kapitala planirali svjetsku hegemoniju i univerzalnu republiku. Šta je mala novakinja Sestara Milosrdnica mogla da zna ili čak da sluti o tim tajanstvenim svjetskim makinacijama? Djevica je međutim došla u Pariz da stane nogom na glavu Zmije, kao što je to Katarina Labouré vidjela u jednom kasnijem ukazanju.

Nad Parizom i Francuskom spustili su se tamni oblaci; pale su žrtve koje su nagoviještene.

Mason Asweld, iz lože »Novi hram«, izjavljivao je: »Jedna jedina mržnja hrani sve naše pristalice, to je mržnja prema Burbonima i isusovcima ... Novi templari (masoni) nemaju drugi zavjetni cilj osim uništenja katolicizma.. .«  Ali su možda imali još jedan cilj: na ruševinama katolicizma i svijeta podići svoje carstvo!

U Francuskoj se vodio najbjesomučniji rat protiv kršćanstva; raširiše se zablude, liberalizam je ušao i među same crkvene ljude, pod utjecajem de Lamennaisa, de Lacordairea i de Montalemberta. I to je bio početak. Ali je Djevica plakala nad samim tim počecima, kao nad klicama zla, koje će s vremenom izklijati i donijeti svoje gorke plodove čitavu čovječanstvu. Međutim, ljudi se slabo osvrću na opomene Neba, pa čak i kad ih sama Majka Božja daje ljudima, plačući nad njihovom sudbinom.

Ukazanje naše Gospe 27. studenoga 1830.

Prošli su burni srpanjski dani. Različite pojave nadnaravnog reda bile su odgovor Neba. Naravno, događaji su prošli, ali trijezni ljudi, koji uče povijest i koji se drže dobrih savjeta, shvatit će ih kao trajnu opomenu; oni će znati da krvavi događaji opet mogu naići, osobito kada se kratkovidnost ljudi udruži s kratkim pamćenjem. Strašni događaji redat će se u sve strašnijim reprizama, a ono malo sredstvo, koje je Nebo, posredstvom naše Gospe, naše Pomoćnice i Zagovornice, dalo da se iskuje na zemlji, kao da je zaboravljeno; tako se rijetko nosi čudotvorna medaljica oko vrata, i u danima pred veliku katastrofu, koju, ovaj put, najavljuju i mistici, i učenjaci i političari!

Od rujna 1830. do rujna 1831. godine, Djevica se ukazala barem pet puta, ali je najznačajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830.

Sestra Katarina ovako je svjedočila o tim pojavama:
»To je bilo 27. studenoga 1830. godine, u subotu pred nedjeljom Došašća ... Bila sam uvjerena da ću vidjeti Presv. Djevicu ... živjela sam u toj nadi...

U pet i pol sati navečer, nekoliko trenutaka poslije početka meditacije, u velikoj tišini, učini mi se da dolazi neki šum od tribine, s one strane gdje je bila slika sv. Josipa, šum poput šuštanja svile.

Pogledavši ovamo, primijetih Presv. Djevicu u visini slike sv. Josipa. Presv. Djevica bijaše uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, načinjene »á la vierge«, kako se to kaže, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseže, sa svake strane, do gležanja...

Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje, sa žutim mrljama; osim toga, ona je u rukama držala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je držala u visini želuca, na jedan blagi način; oči su joj bile jedno vrijeme okrenute k nebu, a onda opet spuštene. Njezina pojava bješe divna, i ja je ne mogu opisati...

(ovdje sliku s Globusom)

Kada je globus iščeznuo, Presveta Djevica je raširila ruke. Primijetih prstenje na njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena: najveći su bili u blizini šake, oni srednje veličine u sredini i na kraju oni najmanji, i svaki prsten bio je prekriven draguljima razmjerne veličine. Zrake sve ljepše jedna od druge izbijale su iz tih kamena, najveći su zračili najvećim zrakama, a oni najmanji najmanjim, produžujući se, zrake su se sve više širile, tako da je pri dnu sve bilo ispunjenom tim zrakama i ja nisam mogla vidjeti svojih nogu... U trenutku, dok sam je promatrala, Presv. Djevica spusti pogled i zagleda se u me. Začuh glas, koji mi reče ove riječi: »Ova kugla koju vidiš predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku ... i svaku osobu posebno ...« Tu se ja ne mogu izraziti o svemu onome, što sam doživjela i što sam ugledala, o ljepoti i sjaju tih lijepih zraka ... »To je simbol milosti, što je izlijevam na sve one koji je traže«; dio globusa, gdje su se najviše izlijevale, bijaše Francuska. Učini mi da shvaćam kako je prijatno moliti Presv. Djevicu i kako je ona puna blagosti prema svima, koji je mole, koje milosti dijeli svima, koji ih traže, i koju radost ona osjeća, dijeleći im milost...

U tom trenutku ... stvori se jedna slika oko Presv. Djevice, pomalo ovalna, na kojoj bijahu napisane ove riječi u polukrugu, polazeći od njezine desne ruke, pa nad njezinom glavom i završavajući u visini njezine lijeve ruke: »O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZAČETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO« — pisalo je to zlatnim slovima. Tada začuh jedan glas, koji mi reče: »Učini, učini da se iskuje medalja po ovom uzoru, svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobožno budu molili ovu kratku molitvu, noseći medaljicu o vratu, primit će velike milosti: milosti će biti obilne za one osobe koje je budu nosile s povjerenjem ...«

Za trenutak učini mi se, da se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh monogram Presvete Djevice načinjen od znaka M, dva Srca, Isusa i Marije, koje sam razlikovala jer je jedno bilo okruženo krunom od trnja, a drugo probodeno mačem. Oko medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda.

Radoznala, da saznam što treba ispisati na poleđini medalje, jednog dana u meditaciji, učini mi se da čujem glas koji mi reče: M i dva srca kažu dosta«. U jednom kasnijem ukazanju, tokom prosinca 1830. godine pojavi se Djevica, ne više u visini slike Josipa, već u blizini Svetohraništa, i nešto natrag; Presv. Djevica bila je obučena kao ranije i u rukama je držala zemaljsku kuglu, koju je prikazivala Našem Gospodinu; i tada su njezine ruke zračile.

»Moje dijete«, ona još jednom objasni vidjelici, »ova kugla predstavlja cijeli svijet, posebno Francusku, i posebno svaku dušu. Zapamti dobro: "Cijeli svijet, posebno Francusku i posebno svaku dušu'. Ovi dragulji iz kojih ne izbija ništa, to su milosti koje su zaboravili da od mene traže.«

Treba zabilježiti, da je još i prije rođenja Djevice Marije u regionu Chartres, galski narod prihvatio Izaijino proročanstvo, da će »jedna Djevica začeti i roditi sina« (Iz 7). Priscus, kralj Chartresa, posvetio je »Virgini Pariturae«, Djevici koja će roditi, svoje kraljevstvo i svoje podanike. Notre-Dame de Sous-Terre, u Chartresu, je tako najstarije svetište na svijetu posvećeno Djevici Mariji.

Vidimo kako Djevica Marija obavlja prvi čin posredovanja: Prikazanje, ali, kao Posrednica između Isusa i ljudi, ona i moli i dijeli milosti. Vidjeli smo u izjavama Katarine Labouré, da je Djevica Marija bila u nebo uprla pogled pun molbe, dok je širila ruke izlijevajući milosti. Zrake, koje su izbijale iz prstenja, predstavljale su milosti, što ih daje osobama koje ih traže. Te su zrake tako guste da preplavljuju svjetlošću čitav globus. Ako je neko mjesto više osvijetljeno na toj kugli, nije to zato što su neki narodi počašćeni, več što su se neki narodi, kao i neki ljudi, više odazvali.

Taj neobični događaj u Rue duB ac dugo je ostao tajna.  Mladoj, nekoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak nije otkrio tajnu tko je bila ta vidjelica Bezgrešne Gospe.

Godine 1835. ustanovljena je kanonska komisija koja će utvrditi istinitost viđenja sestre Katarine Labouré.  Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati Čudotvornu medaljicu. Oda tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Najveći apostol širenja pobožnosti Majci Božjoj od čudotvorne medaljice u dvadesetom stoljeću  bio je Vitez Bezgrešne, svećenik konventulac, mučenk Auschwitza Sveti Maksimiljan Kolbe.

O smrti, gdje je tvoja pobjeda?

                                                             

Sveto je preminula u 70 godini života  -31.prosinca.  1876. Proces za beatifikaciju (proglašenje blaženom) u Rimu započeo je 1907., a 11. prosinca 1907. godine dobila je službenica Božja naslov »časna«.

Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje njezina tijela bilo je 21. ožujka 1933. godine, u prisutnosti kardinala Verdiera, tadašnjeg pariškog nadbiskupa.

To je bio trenutak potresenosti. Na veliko čuđenje liječnika, svećenika i nekih prisutnih sestara, pronašli su njezino sveto tijelo potpuno sačuvano, čak su i njezine oči zadržale svoju plavu boju; te oči koje su tako često gledale Majku Božju. Smrt je poštedjela i haljine toga djevičanskog tijela, čije su sklopljene ruke preko dva sata počivale na koljenima Bezgrešne Djevice. Proljetna sunčana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo mistično proljeće zaručnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljećem zemlje:

 

»Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše,
ustani, dragana moja, ljepoto moja, dođi«. (Pj 2,11-12)

Blaženom ju je proglasio papa Pio XI. 1933, a svetom papa Pio XII. godine 1947.

      Korištena literatura: Josip Sukner, Veliki Znak 1, Zagreb 1974.str. 9-17

                                      Josip Antolović, Duhovni velikani,  Sveci Katoličke Crkve, Zagreb 1998.,II dio str. 538-539