Ukazanja i Milosti naše Gospe u Laus'u

 
Ova stranica je (izmjenjena~dopunjena) u Srpnju 2010 ~ This page was last modified in July 2010
UKAZANJA I MILOSTI

naše Gospe u Laus-u

( Francuska)

„Utočište grešnika“

 

Brojna ukazanja od 1664. do 1718. godine -

odobrena od Crkve iz Rima  4. svibnja 2008.

 

Dauphiné, u južnoj Francuskoj u podnožju Alpa, istočno i južno od Gap-a, dolina je Laus. Laus znači jezero u lokalnom dijalektu kao što je nekoć  i bilo jedno  na dnu bazena. U 1666. godini  bilo je to seoce sa dvadeset domaćinstava raspršenih u malim kolibama. Stanovnici su sagradili kapelicu posvećenu Navještenju, Notre-Dame de Recontre (Gospe od Dobrog  susreta).  Gospa je  izabrala da se ukazuje nekoliko puta poniznoj, neškolovanoj  djevojci Benoite Rencurel: "Ja sam molila Mojeg Sina da mi da Laus za obraćenje grešnika, i  On mi ga je dao.“ rekla je Blažena Djevica mladoj pastirici.

 

Vidjelica  Beonite  rođena  je 16. rujna 1647.,  dva mjeseca prije rođenja Svete Margarete Marije, buduće glasnice Srca Isusova. Pastirica Benoite upoznala je patnju rano u životu, rođena u velikom  siromaštvu, otac joj umire  1654. kada je imala samo sedam godina.  Njezina  majka kao udovica morala je teško raditi za održavanje obitelji. Svoju djecu naučila je moliti  Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje. Kako je obitelj  bila u još većim poteškoćama, dvanaestogodišnja Benoite  kao pastirica čuvala je istovremeno ovce dvaju gospodara.
U svibnju 1664. godine  ona je imala  sedamnaest godina.
Moleći
krunicu, njezinu omiljenu molitvu, čuvala je stada. Odjednom ugleda  stara i plemenita čovjeka, odjevenog u odijelo biskupa rane Crkve. Došao je k njoj i reče: "Kćeri moja, što ti radiš ovdje?" "Ja čuvam moje ovce, molim se Bogu, i tražim  vodu za piće." "Ja ću se pobrinuti za tebe", odgovorio je stariji čovjek.  "Ti si tako lijep!", rekla je ona. "Jesi li ti Anđeo, ili Isus?" "Ja sam Maurice, kojem je posvećena obližnja kapelica [onda ruševina]... Pođi  na ravan iznad Saint-Étienne. To je mjesto gdje ćeš vidjeti Majku  Božju. " "Ali gospodine, ona je na Nebu. Kako je mogu vidjeti  tamo?""Da, ona je na Nebu i na zemlji kad Ona hoće."

Vrlo rano sljedećeg jutra, u svibnju 1664. godine  Benoite žurno povede  stado na naznačeno mjesto, Vallon
des Fours (Dolinu Peći),  dolinu bogatu  vapnom, koji su stanovnici sela kopali i gasili za svoje kuće . Benoite  je stigla pred malu špilju. Na tom mjestu ugledala je  Gospođu neusporedive ljepote  koja drži prekrasno Dijete za ruku. Nije vjerovala svojim  očima. Unatoč  upozorenja  Svetoga Maurica , pastirica nije bila svjesna prisutnosti Majke Božje. Misleći da vidi običnu smrtnicu, rekla je ona vrlo bezazleno: "Divna Gospođo, što tražite ovdje? Da li ste došla kupiti vapno?" Zatim, ne čekajući odgovor, dodala je: "Biste li bili tako ljubazni da mi pružite to Dijete? On će oduševiti sve nas!" Gospođa se nasmijala bez odgovara.  Bilo je  vrijeme ručka. Pastirica uzme komad kruha i reče: "Želite  li jesti sa mnom? Možemo kruh  zamoči  u vodu."  Pastirica je uživala u prisutnosti nepoznate  Gospođe sa Djetetom u naručju. Viđenje je prestalo. Sljedeći dan te kroz sljedeća četiri mjeseca, Benoite je na tom mjestu doživljava radost Anđela i ljepotu Neba. Pastiričino lice preobrazilo se od samog početka i ona dijeli svoju radost sa svim mještanima u veseloj jednostavnosti. Uočljive promjene na  njoj izazvale su sumnju i ljudi su  se pitali "Što ako je to ipak bila Blažena Djevica?" Benoite to nije znala a  nikada se nije usudila pitati Gospođu, tko je ona. Nakon dva mjeseca šutnje, Gospa je počela s pastiricom  razgovarati, poučavati ju i ispitivati. Jednog dana Nebeska Majka  pozvala je Benoite da se odmori na rubu njezina plašta. Drugi put Majka Božja govorila je riječi
Litanije Lauretanske. Potom je  tražila od pastirice da poduči djevojke u Saint-Étienne-u  te u crkvi s njima pjeva svaku večer. S toplinom i strpljivošću majke, Gospa postupno oblikuje pastiricu s obzirom na njezinu buduću misiju. Pobožna mlada djevojka još je uvijek primitivna, prilično tvrdoglava i nestrpljiva. Gospa podučava Benoite za poslanje  koje će vršiti cijeli život:  raditi na obraćenju grješnika kroz molitvu, žrtvu i poticaj. Od Boga je dobila posebnu karizmu:  čitanje  srdaca. Također je dobila težak zadatak ispravljanja duša i razotkrivanja njihovih tužnih stanja. Kada je potrebno, ona ih podsjeća na njihove zaboravljene ili skrivene grijehe i potiče da se očiste od njih.

Benoite-ina gospodarica, Gospođa Rolland, žena koja uopće nije imala interesa za religiju, htjela je vidjeti  osobno što se događa na mjestu ukazanja. Jednog dana pred zoru otišla je neprimjetno do špilje, ušla prije Benoite, i sakrila se iza stijene. Benoite je stigla, a nekoliko trenutaka kasnije vidjela je Lijepu Gospođu. "Tvoja gospodarica je tamo, sakrivena  iza stijene", kaže Marija. "Reci joj da ne proklinje Isusovim imenom,  ako  tako nastavi neće doći u Raj. Njezina savjest je u vrlo lošem stanju,  trebala bi obaviti  ispovijed." Gospodarica je sve to čula i s bolju obećala da će se promijeniti. I održala je zadanu  riječ.

Vijest o ukazanjima počela se širiti. Ljudi su sve više pričali o ukazanju. Mnogi su povjerovali, ali bilo je i onih koji  su sumnjali i govorili da je pastirica  lažna vidjelica. Među mnogim ljudima koji su podržali Benoite bile su male djevojčice iz Saint-Étienne  koje su ljubile Mariju svim srcem i pjevale Litanije Majke Božje u crkvi svake večeri.

Potrebno je istaknuti da se Laus nalazio u biskupiji Embrun. Od 1638. godine  kada je kralj Ljudevit XIII. posvetio Francusku Mariji, Litanije Lauretanske se pjevaju redovito u katedrali u Embrunu.

Tijekom zime ( 1664. -1665.) pastirica Benoite često je išla prema Lausu. Svaki put  poruka Blažene Majke bila je: „Molite neprestano za grešnike“. Vijest o ukazanju širila se po cijeloj regiji. Kako su izvješća o ukazanja sve više stizala,  Franjo  Grimaud, sudac doline Avançna , dobar katolik i  plemeniti čovjek, odlučio je provesti istragu. Nakon što je sve ozbiljno ispitao došao je do zaključka da Benoite nikoga ne obmanjuje , niti je varalica niti psihički bolesna. Također je uočio da Benoite nije pitala Gospođu da otkrije njezin identitet. Na sučev zahtjev,  Benoite je  29. kolovoza 1664. pitala: "Moja dobra Gospođo, ja i svi ljudi na ovom mjestu želimo znati tko ste Vi? Molimo budite tako ljubazni pa nam recite, a mi ćemo sagraditi kapelicu ovdje Vama u čast. "  Nebeska Pojava odgovori da nema potrebe graditi nešto novo, jer je izabrala ugodno mjesto.  Zatim je dodala:    "Ja sam Marija, Majka Isusova.  Neko vrijeme ovdje me nećete vidjeti."

Benoite nije vidjela svoju nebesku Gospodaricu cijeli mjesec. Dana 29. rujna 1664. s druge strane potoka, na pola puta do brežuljka koji  vodi do Lausa, ona ugleda Blaženu Djevicu. "O, dobra Majka!" poviknula je, "Zašto si mi  uskratila radost susreta  tako dugo?" Blažena Djevica je dala odgovor: "Od sada ćete me vidjeti samo u kapelici  u Laus-u." Marija  joj  pokaza put  preko brda prema Laus-u. Za selo Laus djevojka  je čula, ali nikada ga nije posjetila, jer je ona zapravo živjela u selu  St.Étienne d'Avançon.
1640.  neki pobožni  ljudi  na uzvisini su sagradili malu kapelicu posvećenu Notre-Dame de Bon Rencontre

(Gospe od dobrog susreta) daleko u osami Laus-a. Oni su tu dolazili na  molitvu, kada bi ih visoka voda spriječila ići u župnu crkvu u Saint-Étienne. Kapela je  bila izvana jednostavna,  slamom pokrivena. Izgledala je kao i ostale male kućice; nekoliko kvadratna metra, imala je  gipsani oltar čiji su jedini ukrasi: dva drvena svijećnjaka i ciborij od kositra. To je mjesto gdje je Kraljica Neba čekala mladu pastiricu, kao u novoj nastambi Betlehema.
Budući Benoite nije čula za kapelu, tražila je  dugo vremena u suzama Gospu. Išla je svugdje i lutala daleko. Zaustavljala se na ulazu svakog  siromašnog stana, pokušavajući otkriti "slatki miris." Konačno  ga je otkrila otvorivši jedna odškrinuta vrata. Ušavši  pronašla je prekrasnu Gospođu  kako stoji na prašinom pokrivenim oltarom. Benoite  bi potresena bijednim stanjem oltara.
"Poštovana Gospođo, da li bi smjela raširiti svoju pregača pod vašim nogama? Vrlo je bijela." "Ne... Uskoro ništa neće nedostajati ovdje….ni odjeće, ni oltarnika ni  svijeća. Želim da podignete veliku crkvu na ovom mjestu  uz kuću u kojoj će stanovati  nekoliko svećenika. Crkva će biti izgrađena u čast mojeg dragog Sina i Mene. Ovdje će se mnogi grešnici obratiti.  Ja ću se ukazivati ovdje često. " "
Graditi crkvu?" usklikne Benoite. "Nema novca od onih koji žive ovdje!“ "Ne brinite. Kad dođe vrijeme za izgradnju, naći ćete sve što Vam treba, a to neće biti dugo. Novac siromašnih će osigurati sve. Ništa neće nedostajati."
Tijekom zime 1664-1665, unatoč četiri kilometra koji dijeli selo  Saint-É tienne od  kapele u Laus-u, Benoite je išla do kapele svaki dan. I tamo je često vidjela Djevicu. Gospa joj je rekla: "Molite neprestano za grešnike."  Ona bi često  dala i imena onih za koje je htjela molitvu. Na taj način Djevica je oblikovala Benoite za njezino poslanje: pomoć svećenicima u službi ispovijedanja i obraćenju grješnika. Od 1665, Blažene Djevice je zamolila pastiricu  da  prestane čuvati stada kako bi se posvetila svojoj misiji. Djevica je rekla djevojci : "Ja sam molila svog Sina za Laus, za obraćenje grešnika, pa Mi ga je darovao."

Riječi Majke Božje su  se ostvarile. Kao što se vijest o ukazanju širila  i broj posjetitelja Lausu  neprestano se  povećavao. Milosti i blagoslovi  izlijevali su se na duše; ljudi su dolazili na stotine i tisuće na molitvu u kapelu. Liječile su se  sve vrste bolesti a grešnici se obraćali u  velikom broju. Dana 25. ožujka 1665, manje od godinu dana nakon prvog ukazanja, veliko mnoštvo dolazi na to mjesto. Iste godine, 3. svibnja, na blagdan Svetog Križa, trideset i pet  okolnih župa hodočasti pješice predvođenih svojim zastavama. Oltar i ispovjedaonice morali su biti postavljen na otvorenom kako bi se zadovoljila pobožnost naroda. Svećenici okolnih župa  došli su pomoći  velečasnom Fraisse-u, župniku u Saint-Étienne, u ispovijedanju.

Razborito, biskup nije dao sud o ukazanju,  ali je dozvolio da se slavi  Misa u kapeli. Tada je velečasni kanonik Pierre Gaillard, generalni vikar biskupije Gapa, stupio  na scenu. On je postao ravnatelj hodočašća i održao nekoliko autoritativnih nagovora. Dolazeći iz znatiželje u kolovozu 1665., on je zatražio i dobio velike milosti pa je odmah bio uvjeren u autentičnost ukazanja.
Međutim, Laus je pripadao biskupiji Embrun u to vrijeme. Budući da je iz biskupije Gap,  prečasni gospodin Gaillard nije imao ovlasti da dade službenu prosudbu. Po preporuci nekoliko svećenika, on je napisao pismo ocu Antoine Lambertu, generalnom vikaru biskupije Embrun, te zatražio da pokrene crkveni postupak u vezi ukazanja u Lausu. Otac Lambert  nije bio naklonjen vijestima ukazanja u Lausu. U tome je vidio opasnost da njegovi vjernici zapostave i prekinu slavno drevno hodočašće  Gospi u Embrun. Bio je uvjeren da su ukazanja Benoite od zloga pa da će njegovim posjetom sve  utrnuti u Embrunu. Dana 14. rujna 1665, on je došao Laus u društvu nekoliko uglednih svećenika, jednako nesklonih za događaje u Lausu, nadajući se da će stati na kraj "ovom čarobnjaštvu," dokazati krivnju i prevaru Benoite pa zatvoriti kapelu. Kada je siromašna pastirica čula da su stigli crkveni dostojanstvenici, uhvatio ju je panični strah pa je željela sve napustiti. No Majka Božja ju je hrabrila: "Ne, kćeri moja, ti ne smiješ pobjeći. Moraš ostati, jer moraš  svjedočiti svećenstvu. Oni će postavljati pitanja  kojim će pokušati uhvatiti  te svojim riječima. Ali ne boj se. Reci generalnom  vikar da on može savršeno učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti  koju je dobio kada je postao svećenik, ali nema ovlasti nad  Majkom Božjom. "
Kad je generalni vikar stigao u Laus, ušao je u kapelicu na molitvu . Zatim dade nalog da se pozove pastirica vidjelica. Uz potporu svojih kolega, on je pitanjima  pokušavao  Benoite uloviti u zamku ,da ona u odgovorima proturiječi sama sebi. No pastirica je ostala mirna te je davala  jasne, jednostavne, mirne i sigurne odgovore. Nemojte misliti da sam došao da odobrim tvoje vizije i iluzije i čudne stvari o ovom mjestu", rekao je generalni vikar. "To je moje uvjerenje, jer je svim ljudima zdravog razuma jasno, da su tvoje vizije lažne. Prema tome, ja ću zatvoriti ovu kapelu i zabraniti  u njoj pobožnost. A za vas je nalog, vratite se svojoj kući."
Nadahnućem Blažene Djevice  pastirica je odgovorila: "Gospodine,  Vi možete veoma dobro učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti dobivene kada ste postali svećenik, ali nemate ovlasti nad  Majkom Božjom, kad  joj svidi  ona dođe ovdje.“
Impresioniran tim riječima, generalni vikar odgovorio: je "Pa, ako je istina ono što ljudi govore, onda neka se mole za znak ili čudo,  a ja ću učiniti sve da ostvarim Božju volju. Ali opet, budite oprezni da iluzije i tvoja  mašta ne vara ljude. Ja ću suzbiti zloupotrebe sa svim sredstvima koja su u mojoj moći. " Benoite  se ponizno zahvalila i obećala da će moliti u skladu sa Božjim namjerama.  I otac Fraisse, župnik u Saint-Étienne te, sudac Franjo  Grimaud  sa ocem Pierre Gaillard su ispitani. Generalni vikar, umjesto da  zatvori oratorij, napravio  je detaljnu inventarizaciju i napisao poduži izvještaj  svog pastoralnog posjeta. On je planirao odlazak te večeri, ali snažni  pljusak prisilio ga je da ostane za još dva dana. Blažena Djevica dala mu je priliku da i on bude  svjedok čuda.
Dobro poznata žena na tom području Katarina Vial patila je proteklih šest godina od kontrakcije živaca u nogama: oboje su noge bile savijene unatrag kao vezane za tijelo. Njezin slučaj  proglašen je kao neizlječiv od dva eminentna kirurga. Došavši u Laus sa svojom majkom kako bi molila Devetnicu, ona je čučala cijeli dan u kapeli. Oko ponoći na zadnji dan Devetnice, iznenada osjeti  svoje noge kako se opuštaju i počnu micati. Bila je izliječena. Sljedećeg jutra sama je ušla u kapelu, dok je generalni vikar  predslavio Misu. Njezina prisutnost pozdravljena je usklikom naroda: "Čudo!  Čudo! Katarina Vial  je ozdravila!"  Potresen u suzama, otac Lambert  je  napisao: "Ja sam vjerni svjedok svega što se dogodilo. Postoji nešto posebno što se događa u toj kapeli. Da, Božja ruka je tamo!" Otac Lambert  napisao  je službeno izvješće o čudu. Službeno  priznanje Ukazanja Majke Božje u Lausu priznato je od strane biskupije 18.rujna 1665.  Dopušteno je  svakome ući u kapelu i  pjevati
Te Deum (Tebe Boga hvalimo)  i Litanije Blažene Djevice Marije. Dva mlada svećenika kapelana poslana su u  Laus: otac Ivan  Peytieu i  Bartolomej Hermitte. Generalni vikar je  imenovao odbor za izgradnju crkve kako je tražila Blažena Djevica.

                                                                                                                        (Svetište Notre Dame du Laus i procesija danas)
U malu kapelu u Lausu moglo je stati do dvadeset ljudi. Postalo je  nužno zamijeniti ju s većom crkvom. Izgradnja i financiranje te crkve  predstavlja dio "čuda Laus". Iako nije bilo  potrebnih sredstava  gradnja  je počela s velikim entuzijazmom. Po  neprohodnim pješačkim stazama  ljudi iz toga kraja zajedno sa mnogim hodočasnicima, koji su dolazili u Laus,  nosili  bi jedan ili više kamena iz potoka Vance na gradilište. Čak su i djeca sudjelovala. Svatko je htio nešto darovati, bilo u materijalu  ili novcu. Za godinu dana prikupljen je  sav potrebni materijal. Zahvaljujući upornosti oca Gaillarda sve je počelo u skladu s  Gospinim uputama preko vidjelice Benoite.
Dana 7. listopada 1666., na b
lagdan Svete krunice, velečasni otac Gaillard položio je kamen temeljac zgrade. Oci Dominikanci iz Gapa  doveli su velike procesije hodočasnika. Tom prigodom vidjelica Benoite stupila je u Treći red Dominikanki. Od tada je  nosila trećeredski  ogrtač pa su je ljudi počeli zvati  "sestra Benoite." Otac  Gaillard vodio je građevinske radove. Benoite  je sve pratila i motivirala radnike. Pripremala je za njih obrok, s njima molila i     govorila riječi spasenja. Čak je  pružala  korisne  savjet kako bi izbjegli nesreće. Kao rezultat toga, tijekom gradnje, nije  se čula niti jedna psovka i nije se dogodila niti jedna nesreća. U roku od četiri godine crkva je izgrađena (1666-1670). Rani povjesničar je zapisao, "Crkva Gospe od Lausa je sagrađena uz pjevanje psalama i himni. Ruke siromašnih skupile su materijale, donacije i iskopali njezine temelje. Providnošću su podignuti  zidovi“.  Najraniji povjesničari svjedoče kako se često osjećao nebeski miris – znak Marijine prisutnosti. Ti  mirisi su ponekad  bili tako jaki da su se širili iz kapele na cijelu dolinu. Sudac Franjo  Grimaud potvrđuje: "Za uskrsne blagdane 1666. osjetio sam vrlo sladak miris oko sedam minuta. Nikada nisam  ništa slično tome osjetio u životu. To mi je dalo duboko  ispunjenje    pa sam bio zanesen."  Od 24. ožujka do kraja svibnja 1690. u svetištu Laus se osjetio  snažan miris koji su osjetili svi  hodočasnici.   Godine 1716, osjetio je "slatki miris," Honore Pela, kipar iz Gapa. On je donirao prekrasnu statuu Djevicu sa Djetetom od  mramora iz Carrare. Ovu pojavu mirisa još uvijek povremeno  doživljavaju hodočasnci  i danas. Kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost prijevare, cvijeće obično nije prisutno u svetištu.

Rukopis o svetištu u Laus od velečasnog Pierre Gaillarda izvještava: "Svaki put Blažena Djevica poprati svoju prisutnost nebeskim mirisom koji prožima cijelu crkvu. Ponekad je i odjeća pastirice vidjelice snažno prožeta nebeskim mirisom do osam dana. Nadnaravni miris kod ove izabrane duše nadmašuje sve ostale mirise na zemlji. " Kadgod bi se Benoite vratila od susreta s Nebeskom  Majkom njeno lice bilo bi sjajno, poput Mojsijevog pri silasku sa Sinaja. Ona bi redovito kleknula, molila Litanije Blažene Djevice, te ostatak dana nije mogla jesti.
Jednoga dana u zimi 1665. Blažena Djevica je savjetovala Benoite  da pozove bolesne te ih pomaže uljem iz svjetiljke u kapeli. Gospa je rekla: "Ako se uljem iz svjetiljke  u kapeli  tko pomaže s vjerom i    preporukom  Meni – postići će Milost. "  Bog je dao Gospi ovo je mjesto za obraćenje grješnika. " (Tekst iz rukopisa vlč. Pierre  Gaillarda). Ulje svetišta Laus gori u Svjetiljki pred Presvetim uz majčinsku prisutnost. U Lausu Majka liječi uljem kao što to čini u Lurdu sa vodom. Fizička i moralna ozdravljenja u velikom broju postižu se u Lausu uz pomoć ovog ulja prihvaćenog  vjerom. Određena količina  redovito se uzima iz svjetiljke  za hodočasnike te blagotvorno pomaže i danas. Podsjetimo kako se Sveti brat Andrija u  Oratoriju Svetog Josipa  u Montrealu također  koristio uljem svjetiljke iz svetišta  za pomoć i ozdravljenje bolesnih.

 

Djevica Marija se  ukazivala  Benoite barem jednom mjesečno kroz pedeset četiri godine. Marijina glasnica  bila je sredstvo za obraćenje grešnika. Vjerna svome poslanju, Benoite  je trajno molila, trpjela i tješila. Nadahnuta Nebom, Benoite je pomagala grešnicima  otkriti  zaboravljene ili skrivene grijehe. Ona je  rekla kako je mogla "vidjeti“  savjesti na način koji gledamo u ogledalu, odjednom. Ona je otkrila pogreške, teške i manje grijehe, skrivene motivima, licemjerjem a i pogreške često nesvjesno počinjene. Ona zahtijeva jednostavnost i čistoću duše, poniznost i odluku za poboljšanje. Onima koji nisu bili u stanju milosti ona je zahtijevala da ne pristupe Pričesti. Benoite je često morala postavljati bolne primjedbe i reći stvari koje nije bilo lako čuti. No ona je bila tako ljubazna i suosjećajna da su joj ljudi  bili općenito vrlo zahvalni.  Svećenicima je otkrivala njihovu nesmotrenost,  nedostatak mudrosti  u načinu ispitivanja pokajnika, njihovo nemarno ponašanje, njihovu  zavist.  Ona bi vidjela svećenika na oltaru sa svijetlim sjajem ili u tami, već prema stanju njegove savjesti. A onda bi upozorila posrnule. Mladi svećenik iz Embrun rekao: "Ne možete u toj kapeli  biti mirni  bez drhtanja, ako vam savjest nije čista." Ponizni pastirica nije mogla ljubiti samo Mariju bez duboke ljubavi prema Isusu, njezina Božanskoga Sina. Njega je izabrala kao jedinog  Zaručnika svoje duše. Ona je čeznula  za trpljenjem,  s Njim za obraćenje grešnika. Kad je postavljeno Raspelo iznad Avançon na ulazu u dolini Laus, Benoite je silazila tamo moliti svaki dan, čak i kad je padao snijeg ili kišilo. Klečeći ispod, ona je uprla  pogled na našeg Spasitelja na njegovom  Križ a srce joj bi se rastapalo od ljubavi i suosjećanja na misao što je On učinio za spas čovjeka. Njoj  se kao nagradu ukazivao naš Spasitelj  sa svojom Mukom u pet vizija (1669.- 1679.)  Vidjela je kako  Ga razapeše, krvarenje i u agoniji, s Ranama na rukama, nogama i  boku. I crvene dugačke rane od bičevanja kako pokrivaju Njegovo tijelo. Promatranje Isusove Muke uzrokovalo joj tako velike bol da je jednog petka u srpnju 1673. njezin Anđeo Čuvar došao k njoj rekavši: „Nemoj se  uznemirivati, moja sestro. Iako se naš Božanski Učitelj ukazao tebi   u tom stanju, On ništa sada ne trpi; to je samo da Ti pokaže što je pretrpio iz ljubavi prema ljudskom rodu."  Ali te je riječi nisu utješile. Činjenica da je dobar i slatki Učitelj pretrpio na taj način i do te mjere bila je dovoljna za trajno  suosjećanje.
U petak, 7. srpanj 1673, ukazuje se Krist obliven krvlju pa reče mladoj mistici: "Moja kćeri, Ja  se pokazujem u tom stanju, tako da možeš sudjelovati u žalosti moje Muke." Svaki tjedan od toga dana doživljavala je mistično raspeće između četvrtaka  navečer i subote ujutro. Ovo raspeće svakog tjedna trajao je petnaest godina, s dvije godine prekida 1677.-1679. kada je Benoite kuhala hranu za radnike koji su gradili  kuću za svećenike. U studenom 1679.  Mistična raspeća su obnovljena kod Raspela u  Avan
çonu.                    

U Lausu  se našlo protivnika, uključujući i neke svećenike,  koji  su smatrali ove mistične pojave kao napade bolesti, pojava vezanih uz epilepsiju ili histeriju. Kapelana su vrijeđali  da „lako vjeruje djevojci koja nema zdravog razuma."  Mistična zaručnica Kristova Benoite zamolila je Gospu: "Neka moja patnja bude još bolnija, ako je to Božja volja, ali neka bude manje vidljiva!" Blažena Djevica ukazala joj se sljedeće subote i rekavši: " Više nećeš  imati trpljenje petkom, ali ćeš imati mnogo drugih."  Itekako  je imala "mnogo drugih".  Đavlove napade mogla je osjetiti sve više oko sebe.  No, u sljedećih dvadeset godina  dolazili su  svećenici zaraženi  jansenističkim otrovom. Otac Lambert, generalni vikar biskupije Embrun je umro. Nekoliko članova gradskog poglavarstva  koji su imali predrasude protiv Lausa iskoristili su privremene ovlasti pa izdali zabranu protiv svete pastirice. Njihov dokument je stavljen na vrata katedrale  u Embrunu. Izopćenjem se prijetilo svakom svećeniku koji bi bi slavio Misu u kapeli Lausu. Oni su taj proglas zabrane  stavili i na vrata crkve u Lausu. Zabranjena je svaka javna pobožnost. Blažena Djevica je zapovjedila Benoite:  "Uklonii taj papir ... i neka  se Misa služi ovdje, kao što je bilo prije." Ona je posluša. Ukazanja u Lausu vidjelici Benoite imala  su  neprijatelje u sljedećih    dvadeset godina. Tijekom ovog perioda sveti svećenici [Fr. Jean Peytieu i fra. Bartolomej Hermitte] koji su podržavali Benoite su preminuli. Biskup je imenovao dva kapelana, koji nisu duhovno vodili Laus.  Petnaest  godina Benoite je držana u kućnom pritvoru, dozvoljena joj je samo nedjeljna Misa.

Čak i tako užasni progon od heretičkih „pastira“ nije  uspio   zaustaviti hodočašća u Laus. Majku Božju se nije moglo protjerati. Ona je tješila i liječila svoj napaćeni narod. Napokon  je i na biskupa Embruna djelovala milost. On je 1712., šest godina prije smrti Benoite, pastoral hodočašća povjerio dobrim svećenicima zvanim P
ères Gardistes (Svećenici gardisti), "duboko vjerska zajednica zdrava nauka, gorljiva apostolata." Dana 18. Ožujka 1700.Anđeo Čuvar je rekao Benoite: "Štovanje u Lausu je Božje djelo koje ne može uništiti ni čovjek ni vrag.  Laus  će nastaviti svoju misiju do kraja svijeta.  Procvat će sve više i više,  dajući velike plodove  posvuda ."  Anđeo Čuvar  bio joj je tješitelj u boli i tuzi, i savjetnik svakog trenutka. Jednom zgodom je Benoit ostavila šal da visi na grani u šumi. Kako je te noći veoma trpjela od hladnoće, njezin  Anđeo ju sutradan  odvede natrag na mjesto šala.

U više navrata je otvorio zaključana vrata crkve  za nju i molio krunicu s njom. Do konca, unatoč stalnim patnjama, Benoite  je ostala Majci Božjoj vjerna učenica i pomoćnica grešnicima. Počela ju  nagrizati užasna groznica, noći su se činile kao godine. Ostala je prikovana za krevet mjesec dana prije svoje smrti. Na Božić  1718, nakon što je tražeći oprost od onih koji su bili prisutni, za loš primjer tijekom njezina života, ona je zatražila i primila  Svetu Popudbinu.  Odjednom joj se Dobra Majka ponovno ukazala pred očima, ostavljajući iza sebe miris u vrlo siromašnoj sobi.
Pères Gardistes
molili su za njezino ozdravljenje.  " Barem još dvije godine,  Gospodine!" su vapili. No, 28. prosinca bolesnica je  zahtijevala  primanje  Svetog Pomazanja, znajući vrlo dobro da će biti pridružena Svetoj Nevinoj Dječici  na njihov blagdan. Primila je Posljednje  Pomazanje u tri popodne. Nije bilo smrtne agonije. Izgledala  je veoma  sretnom. "Mi smo tvoja djeca",  rekao je otac Royere. "Hoćeš li nas blagosloviti prije nego nas ostaviš?"
U poniznosti je odgovorila: "Tu je naša dobra Majka da vas blagoslovi".  No  odjednom podigne svoju ruku iz  svoga kreveta, ne želeći im uskratiti ovu utjehu, reče im: "Ja vam ga od srca darivam dragovoljno, dobri oci." Ona je rekla zbogom svima mirno. Oko osam navečer, nakon molitve za umiruće, molili su Litanije Djeteta Isusa. I tako je preminula u radosti 28. prosinca 1718. Na njezinom grobu stoji da je u sedamdeset i prvoj  godini  otišao miris svetosti. Sestra Benoite Rencurel proglašena je  Časnom službenicom  1871. a  blaženom  1984.  Crkva u Lausu  podignuta je u čast manjih bazilika 1893.


Među velikanima koji su imali posebnu pobožnost prema Gospi od Lausa, spomenimo Eugene de Saint Mazenod (1782-1861), osnivač a Oblata Marije Bezgrešne; Sveti Petar Julian Eymard (1811-1868), Apostol štovanja Presvete Euharistije.
Tijekom svečane Mise 4. svibnja 2008. u Lausu pred velikim mnoštvom hodočasnika  pročitana je  službena izjava Crkve o autentičnosti ukazanju Majke Božje u Lausu. 
 
This page was last modified in 2010