Ukazanja i Milosti naše Gospe u Laus'u

Naše Gospe u Laus-u

( Francuska)

„Utočište grešnika“

Brojna ukazanja od 1664. do 1718. godine -

odobrena od Crkve iz Rima 4. svibnja 2008.

Dauphiné, u južnoj Francuskoj u podnožju Alpa, istočno i južno od Gap-a, dolina je Laus. Laus znači jezero u lokalnom dijalektu kao što je nekoć i bilo jedno na dnu bazena. U 1666. godini bilo je to seoce sa dvadeset domaćinstava raspršenih u malim kolibama. Stanovnici su sagradili kapelicu posvećenu Navještenju, Notre-Dame de Recontre (Gospe od Dobrog susreta). Gospa je izabrala da se ukazuje nekoliko puta poniznoj, neškolovanoj djevojci Benoite Rencurel: "Ja sam molila Mojeg Sina da mi da Laus za obraćenje grešnika, i On mi ga je dao.“ rekla je Blažena Djevica mladoj pastirici.

Riječi Majke Božje su se ostvarile. Kao što se vijest o ukazanju širila i broj posjetitelja Lausu neprestano se povećavao. Milosti i blagoslovi izlijevali su se na duše; ljudi su dolazili na stotine i tisuće na molitvu u kapelu. Liječile su se sve vrste bolesti a grešnici se obraćali u velikom broju. Dana 25. ožujka 1665, manje od godinu dana nakon prvog ukazanja, veliko mnoštvo dolazi na to mjesto. Iste godine, 3. svibnja, na blagdan Svetog Križa, trideset i pet okolnih župa hodočasti pješice predvođenih svojim zastavama. Oltar i ispovjedaonice morali su biti postavljen na otvorenom kako bi se zadovoljila pobožnost naroda. Svećenici okolnih župa došli su pomoći velečasnom Fraisse-u, župniku u Saint-Étienne, u ispovijedanju.Razborito, biskup nije dao sud o ukazanju, ali je dozvolio da se slavi Misa u kapeli. Tada je velečasni kanonik Pierre Gaillard, generalni vikar biskupije Gapa, stupio na scenu. On je postao ravnatelj hodočašća i održao nekoliko autoritativnih nagovora. Dolazeći iz znatiželje u kolovozu 1665., on je zatražio i dobio velike milosti pa je odmah bio uvjeren u autentičnost ukazanja.

Međutim, Laus je pripadao biskupiji Embrun u to vrijeme. Budući da je iz biskupije Gap, prečasni gospodin Gaillard nije imao ovlasti da dade službenu prosudbu. Po preporuci nekoliko svećenika, on je napisao pismo ocu Antoine Lambertu, generalnom vikaru biskupije Embrun, te zatražio da pokrene crkveni postupak u vezi ukazanja u Lausu. Otac Lambert nije bio naklonjen vijestima ukazanja u Lausu. U tome je vidio opasnost da njegovi vjernici zapostave i prekinu slavno drevno hodočašće Gospi u Embrun. Bio je uvjeren da su ukazanja Benoite od zloga pa da će njegovim posjetom sve utrnuti u Embrunu. Dana 14. rujna 1665, on je došao Laus u društvu nekoliko uglednih svećenika, jednako nesklonih za događaje u Lausu, nadajući se da će stati na kraj "ovom čarobnjaštvu," dokazati krivnju i prevaru Benoite pa zatvoriti kapelu. Kada je siromašna pastirica čula da su stigli crkveni dostojanstvenici, uhvatio ju je panični strah pa je željela sve napustiti. No Majka Božja ju je hrabrila: "Ne, kćeri moja, ti ne smiješ pobjeći. Moraš ostati, jer moraš svjedočiti svećenstvu. Oni će postavljati pitanja kojim će pokušati uhvatiti te svojim riječima. Ali ne boj se. Reci generalnom vikar da on može savršeno učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti koju je dobio kada je postao svećenik, ali nema ovlasti nad Majkom Božjom. "

Kad je generalni vikar stigao u Laus, ušao je u kapelicu na molitvu . Zatim dade nalog da se pozove pastirica vidjelica. Uz potporu svojih kolega, on je pitanjima pokušavao Benoite uloviti u zamku ,da ona u odgovorima proturiječi sama sebi. No pastirica je ostala mirna te je davala jasne, jednostavne, mirne i sigurne odgovore. Nemojte misliti da sam došao da odobrim tvoje vizije i iluzije i čudne stvari o ovom mjestu", rekao je generalni vikar. "To je moje uvjerenje, jer je svim ljudima zdravog razuma jasno, da su tvoje vizije lažne. Prema tome, ja ću zatvoriti ovu kapelu i zabraniti u njoj pobožnost. A za vas je nalog, vratite se svojoj kući."

Nadahnućem Blažene Djevice pastirica je odgovorila: "Gospodine, Vi možete veoma dobro učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti dobivene kada ste postali svećenik, ali nemate ovlasti nad Majkom Božjom, kad joj svidi ona dođe ovdje.“

Impresioniran tim riječima, generalni vikar odgovorio: je "Pa, ako je istina ono što ljudi govore, onda neka se mole za znak ili čudo, a ja ću učiniti sve da ostvarim Božju volju. Ali opet, budite oprezni da iluzije i tvoja mašta ne vara ljude. Ja ću suzbiti zloupotrebe sa svim sredstvima koja su u mojoj moći. " Benoite se ponizno zahvalila i obećala da će moliti u skladu sa Božjim namjerama. I otac Fraisse, župnik u Saint-Étienne te, sudac Franjo Grimaud sa ocem Pierre Gaillard su ispitani. Generalni vikar, umjesto da zatvori oratorij, napravio je detaljnu inventarizaciju i napisao poduži izvještaj svog pastoralnog posjeta. On je planirao odlazak te večeri, ali snažni pljusak prisilio ga je da ostane za još dva dana. Blažena Djevica dala mu je priliku da i on bude svjedok čuda.

Dobro poznata žena na tom području Katarina Vial patila je proteklih šest godina od kontrakcije živaca u nogama: oboje su noge bile savijene unatrag kao vezane za tijelo. Njezin slučaj proglašen je kao neizlječiv od dva eminentna kirurga. Došavši u Laus sa svojom majkom kako bi molila Devetnicu, ona je čučala cijeli dan u kapeli. Oko ponoći na zadnji dan Devetnice, iznenada osjeti svoje noge kako se opuštaju i počnu micati. Bila je izliječena. Sljedećeg jutra sama je ušla u kapelu, dok je generalni vikar predslavio Misu. Njezina prisutnost pozdravljena je usklikom naroda: "Čudo! Čudo! Katarina Vial je ozdravila!" Potresen u suzama, otac Lambert je napisao: "Ja sam vjerni svjedok svega što se dogodilo. Postoji nešto posebno što se događa u toj kapeli. Da, Božja ruka je tamo!" Otac Lambert napisao je službeno izvješće o čudu. Službeno priznanje Ukazanja Majke Božje u Lausu priznato je od strane biskupije 18.rujna 1665. Dopušteno je svakome ući u kapelu i pjevati Te Deum (Tebe Boga hvalimo) i Litanije Blažene Djevice Marije. Dva mlada svećenika kapelana poslana su u Laus: otac Ivan Peytieu i Bartolomej Hermitte. Generalni vikar je imenovao odbor za izgradnju crkve kako je tražila Blažena Djevica.

Djevica Marija se ukazivala Benoite barem jednom mjesečno kroz pedeset četiri godine. Marijina glasnica bila je sredstvo za obraćenje grešnika. Vjerna svome poslanju, Benoite je trajno molila, trpjela i tješila. Nadahnuta Nebom, Benoite je pomagala grešnicima otkriti zaboravljene ili skrivene grijehe. Ona je rekla kako je mogla "vidjeti“ savjesti na način koji gledamo u ogledalu, odjednom. Ona je otkrila pogreške, teške i manje grijehe, skrivene motivima, licemjerjem a i pogreške često nesvjesno počinjene. Ona zahtijeva jednostavnost i čistoću duše, poniznost i odluku za poboljšanje. Onima koji nisu bili u stanju milosti ona je zahtijevala da ne pristupe Pričesti. Benoite je često morala postavljati bolne primjedbe i reći stvari koje nije bilo lako čuti. No ona je bila tako ljubazna i suosjećajna da su joj ljudi bili općenito vrlo zahvalni. Svećenicima je otkrivala njihovu nesmotrenost, nedostatak mudrosti u načinu ispitivanja pokajnika, njihovo nemarno ponašanje, njihovu zavist. Ona bi vidjela svećenika na oltaru sa svijetlim sjajem ili u tami, već prema stanju njegove savjesti. A onda bi upozorila posrnule. Mladi svećenik iz Embrun rekao: "Ne možete u toj kapeli biti mirni bez drhtanja, ako vam savjest nije čista." Ponizni pastirica nije mogla ljubiti samo Mariju bez duboke ljubavi prema Isusu, njezina Božanskoga Sina. Njega je izabrala kao jedinog Zaručnika svoje duše. Ona je čeznula za trpljenjem, s Njim za obraćenje grešnika. Kad je postavljeno Raspelo iznad Avançon na ulazu u dolini Laus, Benoite je silazila tamo moliti svaki dan, čak i kad je padao snijeg ili kišilo. Klečeći ispod, ona je uprla pogled na našeg Spasitelja na njegovom Križ a srce joj bi se rastapalo od ljubavi i suosjećanja na misao što je On učinio za spas čovjeka. Njoj se kao nagradu ukazivao naš Spasitelj sa svojom Mukom u pet vizija (1669.- 1679.) Vidjela je kako Ga razapeše, krvarenje i u agoniji, s Ranama na rukama, nogama i boku. I crvene dugačke rane od bičevanja kako pokrivaju Njegovo tijelo. Promatranje Isusove Muke uzrokovalo joj tako velike bol da je jednog petka u srpnju 1673. njezin Anđeo Čuvar došao k njoj rekavši: „Nemoj se uznemirivati, moja sestro. Iako se naš Božanski Učitelj ukazao tebi u tom stanju, On ništa sada ne trpi; to je samo da Ti pokaže što je pretrpio iz ljubavi prema ljudskom rodu." Ali te je riječi nisu utješile. Činjenica da je dobar i slatki Učitelj pretrpio na taj način i do te mjere bila je dovoljna za trajno suosjećanje.

U petak, 7. srpanj 1673, ukazuje se Krist obliven krvlju pa reče mladoj mistici: "Moja kćeri, Ja se pokazujem u tom stanju, tako da možeš sudjelovati u žalosti moje Muke." Svaki tjedan od toga dana doživljavala je mistično raspeće između četvrtaka navečer i subote ujutro. Ovo raspeće svakog tjedna trajao je petnaest godina, s dvije godine prekida 1677.-1679. kada je Benoite kuhala hranu za radnike koji su gradili kuću za svećenike. U studenom 1679. Mistična raspeća su obnovljena kod Raspela u Avançonu.

U Lausu se našlo protivnika, uključujući i neke svećenike, koji su smatrali ove mistične pojave kao napade bolesti, pojava vezanih uz epilepsiju ili histeriju. Kapelana su vrijeđali da „lako vjeruje djevojci koja nema zdravog razuma." Mistična zaručnica Kristova Benoite zamolila je Gospu: "Neka moja patnja bude još bolnija, ako je to Božja volja, ali neka bude manje vidljiva!" Blažena Djevica ukazala joj se sljedeće subote i rekavši: " Više nećeš imati trpljenje petkom, ali ćeš imati mnogo drugih." Itekako je imala "mnogo drugih". Đavlove napade mogla je osjetiti sve više oko sebe. No, u sljedećih dvadeset godina dolazili su svećenici zaraženi jansenističkim otrovom. Otac Lambert, generalni vikar biskupije Embrun je umro. Nekoliko članova gradskog poglavarstva koji su imali predrasude protiv Lausa iskoristili su privremene ovlasti pa izdali zabranu protiv svete pastirice. Njihov dokument je stavljen na vrata katedrale u Embrunu. Izopćenjem se prijetilo svakom svećeniku koji bi bi slavio Misu u kapeli Lausu. Oni su taj proglas zabrane stavili i na vrata crkve u Lausu. Zabranjena je svaka javna pobožnost. Blažena Djevica je zapovjedila Benoite: "Uklonii taj papir ... i neka se Misa služi ovdje, kao što je bilo prije." Ona je posluša. Ukazanja u Lausu vidjelici Benoite imala su neprijatelje u sljedećih dvadeset godina. Tijekom ovog perioda sveti svećenici [Fr. Jean Peytieu i fra. Bartolomej Hermitte] koji su podržavali Benoite su preminuli. Biskup je imenovao dva kapelana, koji nisu duhovno vodili Laus. Petnaest godina Benoite je držana u kućnom pritvoru, dozvoljena joj je samo nedjeljna Misa.

Čak i tako užasni progon od heretičkih „pastira“ nije uspio zaustaviti hodočašća u Laus. Majku Božju se nije moglo protjerati. Ona je tješila i liječila svoj napaćeni narod. Napokon je i na biskupa Embruna djelovala milost. On je 1712., šest godina prije smrti Benoite, pastoral hodočašća povjerio dobrim svećenicima zvanim Pères Gardistes (Svećenici gardisti), "duboko vjerska zajednica zdrava nauka, gorljiva apostolata." Dana 18. Ožujka 1700.Anđeo Čuvar je rekao Benoite: "Štovanje u Lausu je Božje djelo koje ne može uništiti ni čovjek ni vrag. Laus će nastaviti svoju misiju do kraja svijeta. Procvat će sve više i više, dajući velike plodove posvuda ." Anđeo Čuvar bio joj je tješitelj u boli i tuzi, i savjetnik svakog trenutka. Jednom zgodom je Benoit ostavila šal da visi na grani u šumi. Kako je te noći veoma trpjela od hladnoće, njezin Anđeo ju sutradan odvede natrag na mjesto šala.

U više navrata je otvorio zaključana vrata crkve za nju i molio krunicu s njom. Do konca, unatoč stalnim patnjama, Benoite je ostala Majci Božjoj vjerna učenica i pomoćnica grešnicima. Počela ju nagrizati užasna groznica, noći su se činile kao godine. Ostala je prikovana za krevet mjesec dana prije svoje smrti. Na Božić 1718, nakon što je tražeći oprost od onih koji su bili prisutni, za loš primjer tijekom njezina života, ona je zatražila i primila Svetu Popudbinu. Odjednom joj se Dobra Majka ponovno ukazala pred očima, ostavljajući iza sebe miris u vrlo siromašnoj sobi.

Pères Gardistes molili su za njezino ozdravljenje. " Barem još dvije godine, Gospodine!" su vapili. No, 28. prosinca bolesnica je zahtijevala primanje Svetog Pomazanja, znajući vrlo dobro da će biti pridružena Svetoj Nevinoj Dječici na njihov blagdan. Primila je Posljednje Pomazanje u tri popodne. Nije bilo smrtne agonije. Izgledala je veoma sretnom. "Mi smo tvoja djeca", rekao je otac Royere. "Hoćeš li nas blagosloviti prije nego nas ostaviš?"

U poniznosti je odgovorila: "Tu je naša dobra Majka da vas blagoslovi". No odjednom podigne svoju ruku iz svoga kreveta, ne želeći im uskratiti ovu utjehu, reče im: "Ja vam ga od srca darivam dragovoljno, dobri oci." Ona je rekla zbogom svima mirno. Oko osam navečer, nakon molitve za umiruće, molili su Litanije Djeteta Isusa. I tako je preminula u radosti 28. prosinca 1718. Na njezinom grobu stoji da je u sedamdeset i prvoj godini otišao miris svetosti. Sestra Benoite Rencurel proglašena je Časnom službenicom 1871. a blaženom 1984. Crkva u Lausu podignuta je u čast manjih bazilika 1893.