Embedded Files
Ova stranica je (izmjenjena~dopunjena) u Srpnju 2010 ~ This page was last modified in July 2010
UKAZANJA I MILOSTI
Naše Gospe u Laus-u
( Francuska)
„Utočište grešnika“
Brojna ukazanja od 1664. do 1718. godine -
odobrena od Crkve iz Rima 4. svibnja 2008.
Dauphiné, u južnoj Francuskoj u podnožju Alpa, istočno i južno od Gap-a, dolina je Laus. Laus znači jezero u lokalnom dijalektu kao što je nekoć i bilo jedno na dnu bazena. U 1666. godini bilo je to seoce sa dvadeset domaćinstava raspršenih u malim kolibama. Stanovnici su sagradili kapelicu posvećenu Navještenju, Notre-Dame de Recontre (Gospe od Dobrog susreta). Gospa je izabrala da se ukazuje nekoliko puta poniznoj, neškolovanoj djevojci Benoite Rencurel: "Ja sam molila Mojeg Sina da mi da Laus za obraćenje grešnika, i On mi ga je dao.“ rekla je Blažena Djevica mladoj pastirici.
Vidjelica Beonite rođena je 16. rujna 1647., dva mjeseca prije rođenja Svete Margarete Marije, buduće glasnice Srca Isusova. Pastirica Benoite upoznala je patnju rano u životu, rođena u velikom siromaštvu, otac joj umire 1654. kada je imala samo sedam godina. Njezina majka kao udovica morala je teško raditi za održavanje obitelji. Svoju djecu naučila je moliti Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje. Kako je obitelj bila u još većim poteškoćama, dvanaestogodišnja Benoite kao pastirica čuvala je istovremeno ovce dvaju gospodara. U svibnju 1664. godine ona je imala sedamnaest godina. Moleći krunicu, njezinu omiljenu molitvu, čuvala je stada. Odjednom ugleda stara i plemenita čovjeka, odjevenog u odijelo biskupa rane Crkve. Došao je k njoj i reče: "Kćeri moja, što ti radiš ovdje?" "Ja čuvam moje ovce, molim se Bogu, i tražim vodu za piće." "Ja ću se pobrinuti za tebe", odgovorio je stariji čovjek. "Ti si tako lijep!", rekla je ona. "Jesi li ti Anđeo, ili Isus?" "Ja sam Maurice, kojem je posvećena obližnja kapelica [onda ruševina]... Pođi na ravan iznad Saint-Étienne. To je mjesto gdje ćeš vidjeti Majku Božju. " "Ali gospodine, ona je na Nebu. Kako je mogu vidjeti tamo?""Da, ona je na Nebu i na zemlji kad Ona hoće."
Vrlo rano sljedećeg jutra, u svibnju 1664. godine Benoite žurno povede stado na naznačeno mjesto, Vallon
des Fours (Dolinu Peći), dolinu bogatu vapnom, koji su stanovnici sela kopali i gasili za svoje kuće . Benoite je stigla pred malu špilju. Na tom mjestu ugledala je Gospođu neusporedive ljepote koja drži prekrasno Dijete za ruku. Nije vjerovala svojim očima. Unatoč upozorenja Svetoga Maurica , pastirica nije bila svjesna prisutnosti Majke Božje. Misleći da vidi običnu smrtnicu, rekla je ona vrlo bezazleno: "Divna Gospođo, što tražite ovdje? Da li ste došla kupiti vapno?" Zatim, ne čekajući odgovor, dodala je: "Biste li bili tako ljubazni da mi pružite to Dijete? On će oduševiti sve nas!" Gospođa se nasmijala bez odgovara. Bilo je vrijeme ručka. Pastirica uzme komad kruha i reče: "Želite li jesti sa mnom? Možemo kruh zamoči u vodu." Pastirica je uživala u prisutnosti nepoznate Gospođe sa Djetetom u naručju. Viđenje je prestalo. Sljedeći dan te kroz sljedeća četiri mjeseca, Benoite je na tom mjestu doživljava radost Anđela i ljepotu Neba. Pastiričino lice preobrazilo se od samog početka i ona dijeli svoju radost sa svim mještanima u veseloj jednostavnosti. Uočljive promjene na njoj izazvale su sumnju i ljudi su se pitali "Što ako je to ipak bila Blažena Djevica?" Benoite to nije znala a nikada se nije usudila pitati Gospođu, tko je ona. Nakon dva mjeseca šutnje, Gospa je počela s pastiricom razgovarati, poučavati ju i ispitivati. Jednog dana Nebeska Majka pozvala je Benoite da se odmori na rubu njezina plašta. Drugi put Majka Božja govorila je riječi Litanije Lauretanske. Potom je tražila od pastirice da poduči djevojke u Saint-Étienne-u te u crkvi s njima pjeva svaku večer. S toplinom i strpljivošću majke, Gospa postupno oblikuje pastiricu s obzirom na njezinu buduću misiju. Pobožna mlada djevojka još je uvijek primitivna, prilično tvrdoglava i nestrpljiva. Gospa podučava Benoite za poslanje koje će vršiti cijeli život: raditi na obraćenju grješnika kroz molitvu, žrtvu i poticaj. Od Boga je dobila posebnu karizmu: čitanje srdaca. Također je dobila težak zadatak ispravljanja duša i razotkrivanja njihovih tužnih stanja. Kada je potrebno, ona ih podsjeća na njihove zaboravljene ili skrivene grijehe i potiče da se očiste od njih.
Benoite-ina gospodarica, Gospođa Rolland, žena koja uopće nije imala interesa za religiju, htjela je vidjeti osobno što se događa na mjestu ukazanja. Jednog dana pred zoru otišla je neprimjetno do špilje, ušla prije Benoite, i sakrila se iza stijene. Benoite je stigla, a nekoliko trenutaka kasnije vidjela je Lijepu Gospođu. "Tvoja gospodarica je tamo, sakrivena iza stijene", kaže Marija. "Reci joj da ne proklinje Isusovim imenom, ako tako nastavi neće doći u Raj. Njezina savjest je u vrlo lošem stanju, trebala bi obaviti ispovijed." Gospodarica je sve to čula i s bolju obećala da će se promijeniti. I održala je zadanu riječ.
Vijest o ukazanjima počela se širiti. Ljudi su sve više pričali o ukazanju. Mnogi su povjerovali, ali bilo je i onih koji su sumnjali i govorili da je pastirica lažna vidjelica. Među mnogim ljudima koji su podržali Benoite bile su male djevojčice iz Saint-Étienne koje su ljubile Mariju svim srcem i pjevale Litanije Majke Božje u crkvi svake večeri.
Potrebno je istaknuti da se Laus nalazio u biskupiji Embrun. Od 1638. godine kada je kralj Ljudevit XIII. posvetio Francusku Mariji, Litanije Lauretanske se pjevaju redovito u katedrali u Embrunu.
Tijekom zime ( 1664. -1665.) pastirica Benoite često je išla prema Lausu. Svaki put poruka Blažene Majke bila je: „Molite neprestano za grešnike“. Vijest o ukazanju širila se po cijeloj regiji. Kako su izvješća o ukazanja sve više stizala, Franjo Grimaud, sudac doline Avançna , dobar katolik i plemeniti čovjek, odlučio je provesti istragu. Nakon što je sve ozbiljno ispitao došao je do zaključka da Benoite nikoga ne obmanjuje , niti je varalica niti psihički bolesna. Također je uočio da Benoite nije pitala Gospođu da otkrije njezin identitet. Na sučev zahtjev, Benoite je 29. kolovoza 1664. pitala: "Moja dobra Gospođo, ja i svi ljudi na ovom mjestu želimo znati tko ste Vi? Molimo budite tako ljubazni pa nam recite, a mi ćemo sagraditi kapelicu ovdje Vama u čast. " Nebeska Pojava odgovori da nema potrebe graditi nešto novo, jer je izabrala ugodno mjesto. Zatim je dodala: "Ja sam Marija, Majka Isusova. Neko vrijeme ovdje me nećete vidjeti." Benoite nije vidjela svoju nebesku Gospodaricu cijeli mjesec. Dana 29. rujna 1664. s druge strane potoka, na pola puta do brežuljka koji vodi do Lausa, ona ugleda Blaženu Djevicu. "O, dobra Majka!" poviknula je, "Zašto si mi uskratila radost susreta tako dugo?" Blažena Djevica je dala odgovor: "Od sada ćete me vidjeti samo u kapelici u Laus-u." Marija joj pokaza put preko brda prema Laus-u. Za selo Laus djevojka je čula, ali nikada ga nije posjetila, jer je ona zapravo živjela u selu St.Étienne d'Avançon.
1640. neki pobožni ljudi na uzvisini su sagradili malu kapelicu posvećenu Notre-Dame de Bon Rencontre
(Gospe od dobrog susreta) daleko u osami Laus-a. Oni su tu dolazili na molitvu, kada bi ih visoka voda spriječila ići u župnu crkvu u Saint-Étienne. Kapela je bila izvana jednostavna, slamom pokrivena. Izgledala je kao i ostale male kućice; nekoliko kvadratna metra, imala je gipsani oltar čiji su jedini ukrasi: dva drvena svijećnjaka i ciborij od kositra. To je mjesto gdje je Kraljica Neba čekala mladu pastiricu, kao u novoj nastambi Betlehema. Budući Benoite nije čula za kapelu, tražila je dugo vremena u suzama Gospu. Išla je svugdje i lutala daleko. Zaustavljala se na ulazu svakog siromašnog stana, pokušavajući otkriti "slatki miris." Konačno ga je otkrila otvorivši jedna odškrinuta vrata. Ušavši pronašla je prekrasnu Gospođu kako stoji na prašinom pokrivenim oltarom. Benoite bi potresena bijednim stanjem oltara. "Poštovana Gospođo, da li bi smjela raširiti svoju pregača pod vašim nogama? Vrlo je bijela." "Ne... Uskoro ništa neće nedostajati ovdje….ni odjeće, ni oltarnika ni svijeća. Želim da podignete veliku crkvu na ovom mjestu uz kuću u kojoj će stanovati nekoliko svećenika. Crkva će biti izgrađena u čast mojeg dragog Sina i Mene. Ovdje će se mnogi grešnici obratiti. Ja ću se ukazivati ovdje često. " "Graditi crkvu?" usklikne Benoite. "Nema novca od onih koji žive ovdje!“ "Ne brinite. Kad dođe vrijeme za izgradnju, naći ćete sve što Vam treba, a to neće biti dugo. Novac siromašnih će osigurati sve. Ništa neće nedostajati."
Tijekom zime 1664-1665, unatoč četiri kilometra koji dijeli selo Saint-É tienne od kapele u Laus-u, Benoite je išla do kapele svaki dan. I tamo je često vidjela Djevicu. Gospa joj je rekla: "Molite neprestano za grešnike." Ona bi često dala i imena onih za koje je htjela molitvu. Na taj način Djevica je oblikovala Benoite za njezino poslanje: pomoć svećenicima u službi ispovijedanja i obraćenju grješnika. Od 1665, Blažene Djevice je zamolila pastiricu da prestane čuvati stada kako bi se posvetila svojoj misiji. Djevica je rekla djevojci : "Ja sam molila svog Sina za Laus, za obraćenje grešnika, pa Mi ga je darovao."
Riječi Majke Božje su se ostvarile. Kao što se vijest o ukazanju širila i broj posjetitelja Lausu neprestano se povećavao. Milosti i blagoslovi izlijevali su se na duše; ljudi su dolazili na stotine i tisuće na molitvu u kapelu. Liječile su se sve vrste bolesti a grešnici se obraćali u velikom broju. Dana 25. ožujka 1665, manje od godinu dana nakon prvog ukazanja, veliko mnoštvo dolazi na to mjesto. Iste godine, 3. svibnja, na blagdan Svetog Križa, trideset i pet okolnih župa hodočasti pješice predvođenih svojim zastavama. Oltar i ispovjedaonice morali su biti postavljen na otvorenom kako bi se zadovoljila pobožnost naroda. Svećenici okolnih župa došli su pomoći velečasnom Fraisse-u, župniku u Saint-Étienne, u ispovijedanju.Razborito, biskup nije dao sud o ukazanju, ali je dozvolio da se slavi Misa u kapeli. Tada je velečasni kanonik Pierre Gaillard, generalni vikar biskupije Gapa, stupio na scenu. On je postao ravnatelj hodočašća i održao nekoliko autoritativnih nagovora. Dolazeći iz znatiželje u kolovozu 1665., on je zatražio i dobio velike milosti pa je odmah bio uvjeren u autentičnost ukazanja.
Međutim, Laus je pripadao biskupiji Embrun u to vrijeme. Budući da je iz biskupije Gap, prečasni gospodin Gaillard nije imao ovlasti da dade službenu prosudbu. Po preporuci nekoliko svećenika, on je napisao pismo ocu Antoine Lambertu, generalnom vikaru biskupije Embrun, te zatražio da pokrene crkveni postupak u vezi ukazanja u Lausu. Otac Lambert nije bio naklonjen vijestima ukazanja u Lausu. U tome je vidio opasnost da njegovi vjernici zapostave i prekinu slavno drevno hodočašće Gospi u Embrun. Bio je uvjeren da su ukazanja Benoite od zloga pa da će njegovim posjetom sve utrnuti u Embrunu. Dana 14. rujna 1665, on je došao Laus u društvu nekoliko uglednih svećenika, jednako nesklonih za događaje u Lausu, nadajući se da će stati na kraj "ovom čarobnjaštvu," dokazati krivnju i prevaru Benoite pa zatvoriti kapelu. Kada je siromašna pastirica čula da su stigli crkveni dostojanstvenici, uhvatio ju je panični strah pa je željela sve napustiti. No Majka Božja ju je hrabrila: "Ne, kćeri moja, ti ne smiješ pobjeći. Moraš ostati, jer moraš svjedočiti svećenstvu. Oni će postavljati pitanja kojim će pokušati uhvatiti te svojim riječima. Ali ne boj se. Reci generalnom vikar da on može savršeno učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti koju je dobio kada je postao svećenik, ali nema ovlasti nad Majkom Božjom. "
Kad je generalni vikar stigao u Laus, ušao je u kapelicu na molitvu . Zatim dade nalog da se pozove pastirica vidjelica. Uz potporu svojih kolega, on je pitanjima pokušavao Benoite uloviti u zamku ,da ona u odgovorima proturiječi sama sebi. No pastirica je ostala mirna te je davala jasne, jednostavne, mirne i sigurne odgovore. Nemojte misliti da sam došao da odobrim tvoje vizije i iluzije i čudne stvari o ovom mjestu", rekao je generalni vikar. "To je moje uvjerenje, jer je svim ljudima zdravog razuma jasno, da su tvoje vizije lažne. Prema tome, ja ću zatvoriti ovu kapelu i zabraniti u njoj pobožnost. A za vas je nalog, vratite se svojoj kući."
Nadahnućem Blažene Djevice pastirica je odgovorila: "Gospodine, Vi možete veoma dobro učiniti da Bog siđe s Neba snagom ovlasti dobivene kada ste postali svećenik, ali nemate ovlasti nad Majkom Božjom, kad joj svidi ona dođe ovdje.“
Impresioniran tim riječima, generalni vikar odgovorio: je "Pa, ako je istina ono što ljudi govore, onda neka se mole za znak ili čudo, a ja ću učiniti sve da ostvarim Božju volju. Ali opet, budite oprezni da iluzije i tvoja mašta ne vara ljude. Ja ću suzbiti zloupotrebe sa svim sredstvima koja su u mojoj moći. " Benoite se ponizno zahvalila i obećala da će moliti u skladu sa Božjim namjerama. I otac Fraisse, župnik u Saint-Étienne te, sudac Franjo Grimaud sa ocem Pierre Gaillard su ispitani. Generalni vikar, umjesto da zatvori oratorij, napravio je detaljnu inventarizaciju i napisao poduži izvještaj svog pastoralnog posjeta. On je planirao odlazak te večeri, ali snažni pljusak prisilio ga je da ostane za još dva dana. Blažena Djevica dala mu je priliku da i on bude svjedok čuda.
Dobro poznata žena na tom području Katarina Vial patila je proteklih šest godina od kontrakcije živaca u nogama: oboje su noge bile savijene unatrag kao vezane za tijelo. Njezin slučaj proglašen je kao neizlječiv od dva eminentna kirurga. Došavši u Laus sa svojom majkom kako bi molila Devetnicu, ona je čučala cijeli dan u kapeli. Oko ponoći na zadnji dan Devetnice, iznenada osjeti svoje noge kako se opuštaju i počnu micati. Bila je izliječena. Sljedećeg jutra sama je ušla u kapelu, dok je generalni vikar predslavio Misu. Njezina prisutnost pozdravljena je usklikom naroda: "Čudo! Čudo! Katarina Vial je ozdravila!" Potresen u suzama, otac Lambert je napisao: "Ja sam vjerni svjedok svega što se dogodilo. Postoji nešto posebno što se događa u toj kapeli. Da, Božja ruka je tamo!" Otac Lambert napisao je službeno izvješće o čudu. Službeno priznanje Ukazanja Majke Božje u Lausu priznato je od strane biskupije 18.rujna 1665. Dopušteno je svakome ući u kapelu i pjevati Te Deum (Tebe Boga hvalimo) i Litanije Blažene Djevice Marije. Dva mlada svećenika kapelana poslana su u Laus: otac Ivan Peytieu i Bartolomej Hermitte. Generalni vikar je imenovao odbor za izgradnju crkve kako je tražila Blažena Djevica.
(Svetište Notre Dame du Laus i procesija danas)
U malu kapelu u Lausu moglo je stati do dvadeset ljudi. Postalo je nužno zamijeniti ju s većom crkvom. Izgradnja i financiranje te crkve predstavlja dio "čuda Laus". Iako nije bilo potrebnih sredstava gradnja je počela s velikim entuzijazmom. Po neprohodnim pješačkim stazama ljudi iz toga kraja zajedno sa mnogim hodočasnicima, koji su dolazili u Laus, nosili bi jedan ili više kamena iz potoka Vance na gradilište. Čak su i djeca sudjelovala. Svatko je htio nešto darovati, bilo u materijalu ili novcu. Za godinu dana prikupljen je sav potrebni materijal. Zahvaljujući upornosti oca Gaillarda sve je počelo u skladu s Gospinim uputama preko vidjelice Benoite.
Dana 7. listopada 1666., na blagdan Svete krunice, velečasni otac Gaillard položio je kamen temeljac zgrade. Oci Dominikanci iz Gapa doveli su velike procesije hodočasnika. Tom prigodom vidjelica Benoite stupila je u Treći red Dominikanki. Od tada je nosila trećeredski ogrtač pa su je ljudi počeli zvati "sestra Benoite." Otac Gaillard vodio je građevinske radove. Benoite je sve pratila i motivirala radnike. Pripremala je za njih obrok, s njima molila i govorila riječi spasenja. Čak je pružala korisne savjet kako bi izbjegli nesreće. Kao rezultat toga, tijekom gradnje, nije se čula niti jedna psovka i nije se dogodila niti jedna nesreća. U roku od četiri godine crkva je izgrađena (1666-1670). Rani povjesničar je zapisao, "Crkva Gospe od Lausa je sagrađena uz pjevanje psalama i himni. Ruke siromašnih skupile su materijale, donacije i iskopali njezine temelje. Providnošću su podignuti zidovi“. Najraniji povjesničari svjedoče kako se često osjećao nebeski miris – znak Marijine prisutnosti. Ti mirisi su ponekad bili tako jaki da su se širili iz kapele na cijelu dolinu. Sudac Franjo Grimaud potvrđuje: "Za uskrsne blagdane 1666. osjetio sam vrlo sladak miris oko sedam minuta. Nikada nisam ništa slično tome osjetio u životu. To mi je dalo duboko ispunjenje pa sam bio zanesen." Od 24. ožujka do kraja svibnja 1690. u svetištu Laus se osjetio snažan miris koji su osjetili svi hodočasnici. Godine 1716, osjetio je "slatki miris," Honore Pela, kipar iz Gapa. On je donirao prekrasnu statuu Djevicu sa Djetetom od mramora iz Carrare. Ovu pojavu mirisa još uvijek povremeno doživljavaju hodočasnci i danas. Kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost prijevare, cvijeće obično nije prisutno u svetištu.
Rukopis o svetištu u Laus od velečasnog Pierre Gaillarda izvještava: "Svaki put Blažena Djevica poprati svoju prisutnost nebeskim mirisom koji prožima cijelu crkvu. Ponekad je i odjeća pastirice vidjelice snažno prožeta nebeskim mirisom do osam dana. Nadnaravni miris kod ove izabrane duše nadmašuje sve ostale mirise na zemlji. " Kadgod bi se Benoite vratila od susreta s Nebeskom Majkom njeno lice bilo bi sjajno, poput Mojsijevog pri silasku sa Sinaja. Ona bi redovito kleknula, molila Litanije Blažene Djevice, te ostatak dana nije mogla jesti.
Jednoga dana u zimi 1665. Blažena Djevica je savjetovala Benoite da pozove bolesne te ih pomaže uljem iz svjetiljke u kapeli. Gospa je rekla: "Ako se uljem iz svjetiljke u kapeli tko pomaže s vjerom i preporukom Meni – postići će Milost. " Bog je dao Gospi ovo je mjesto za obraćenje grješnika. " (Tekst iz rukopisa vlč. Pierre Gaillarda). Ulje svetišta Laus gori u Svjetiljki pred Presvetim uz majčinsku prisutnost. U Lausu Majka liječi uljem kao što to čini u Lurdu sa vodom. Fizička i moralna ozdravljenja u velikom broju postižu se u Lausu uz pomoć ovog ulja prihvaćenog vjerom. Određena količina redovito se uzima iz svjetiljke za hodočasnike te blagotvorno pomaže i danas. Podsjetimo kako se Sveti brat Andrija u Oratoriju Svetog Josipa u Montrealu također koristio uljem svjetiljke iz svetišta za pomoć i ozdravljenje bolesnih.
Djevica Marija se ukazivala Benoite barem jednom mjesečno kroz pedeset četiri godine. Marijina glasnica bila je sredstvo za obraćenje grešnika. Vjerna svome poslanju, Benoite je trajno molila, trpjela i tješila. Nadahnuta Nebom, Benoite je pomagala grešnicima otkriti zaboravljene ili skrivene grijehe. Ona je rekla kako je mogla "vidjeti“ savjesti na način koji gledamo u ogledalu, odjednom. Ona je otkrila pogreške, teške i manje grijehe, skrivene motivima, licemjerjem a i pogreške često nesvjesno počinjene. Ona zahtijeva jednostavnost i čistoću duše, poniznost i odluku za poboljšanje. Onima koji nisu bili u stanju milosti ona je zahtijevala da ne pristupe Pričesti. Benoite je često morala postavljati bolne primjedbe i reći stvari koje nije bilo lako čuti. No ona je bila tako ljubazna i suosjećajna da su joj ljudi bili općenito vrlo zahvalni. Svećenicima je otkrivala njihovu nesmotrenost, nedostatak mudrosti u načinu ispitivanja pokajnika, njihovo nemarno ponašanje, njihovu zavist. Ona bi vidjela svećenika na oltaru sa svijetlim sjajem ili u tami, već prema stanju njegove savjesti. A onda bi upozorila posrnule. Mladi svećenik iz Embrun rekao: "Ne možete u toj kapeli biti mirni bez drhtanja, ako vam savjest nije čista." Ponizni pastirica nije mogla ljubiti samo Mariju bez duboke ljubavi prema Isusu, njezina Božanskoga Sina. Njega je izabrala kao jedinog Zaručnika svoje duše. Ona je čeznula za trpljenjem, s Njim za obraćenje grešnika. Kad je postavljeno Raspelo iznad Avançon na ulazu u dolini Laus, Benoite je silazila tamo moliti svaki dan, čak i kad je padao snijeg ili kišilo. Klečeći ispod, ona je uprla pogled na našeg Spasitelja na njegovom Križ a srce joj bi se rastapalo od ljubavi i suosjećanja na misao što je On učinio za spas čovjeka. Njoj se kao nagradu ukazivao naš Spasitelj sa svojom Mukom u pet vizija (1669.- 1679.) Vidjela je kako Ga razapeše, krvarenje i u agoniji, s Ranama na rukama, nogama i boku. I crvene dugačke rane od bičevanja kako pokrivaju Njegovo tijelo. Promatranje Isusove Muke uzrokovalo joj tako velike bol da je jednog petka u srpnju 1673. njezin Anđeo Čuvar došao k njoj rekavši: „Nemoj se uznemirivati, moja sestro. Iako se naš Božanski Učitelj ukazao tebi u tom stanju, On ništa sada ne trpi; to je samo da Ti pokaže što je pretrpio iz ljubavi prema ljudskom rodu." Ali te je riječi nisu utješile. Činjenica da je dobar i slatki Učitelj pretrpio na taj način i do te mjere bila je dovoljna za trajno suosjećanje.
U petak, 7. srpanj 1673, ukazuje se Krist obliven krvlju pa reče mladoj mistici: "Moja kćeri, Ja se pokazujem u tom stanju, tako da možeš sudjelovati u žalosti moje Muke." Svaki tjedan od toga dana doživljavala je mistično raspeće između četvrtaka navečer i subote ujutro. Ovo raspeće svakog tjedna trajao je petnaest godina, s dvije godine prekida 1677.-1679. kada je Benoite kuhala hranu za radnike koji su gradili kuću za svećenike. U studenom 1679. Mistična raspeća su obnovljena kod Raspela u Avançonu.
U Lausu se našlo protivnika, uključujući i neke svećenike, koji su smatrali ove mistične pojave kao napade bolesti, pojava vezanih uz epilepsiju ili histeriju. Kapelana su vrijeđali da „lako vjeruje djevojci koja nema zdravog razuma." Mistična zaručnica Kristova Benoite zamolila je Gospu: "Neka moja patnja bude još bolnija, ako je to Božja volja, ali neka bude manje vidljiva!" Blažena Djevica ukazala joj se sljedeće subote i rekavši: " Više nećeš imati trpljenje petkom, ali ćeš imati mnogo drugih." Itekako je imala "mnogo drugih". Đavlove napade mogla je osjetiti sve više oko sebe. No, u sljedećih dvadeset godina dolazili su svećenici zaraženi jansenističkim otrovom. Otac Lambert, generalni vikar biskupije Embrun je umro. Nekoliko članova gradskog poglavarstva koji su imali predrasude protiv Lausa iskoristili su privremene ovlasti pa izdali zabranu protiv svete pastirice. Njihov dokument je stavljen na vrata katedrale u Embrunu. Izopćenjem se prijetilo svakom svećeniku koji bi bi slavio Misu u kapeli Lausu. Oni su taj proglas zabrane stavili i na vrata crkve u Lausu. Zabranjena je svaka javna pobožnost. Blažena Djevica je zapovjedila Benoite: "Uklonii taj papir ... i neka se Misa služi ovdje, kao što je bilo prije." Ona je posluša. Ukazanja u Lausu vidjelici Benoite imala su neprijatelje u sljedećih dvadeset godina. Tijekom ovog perioda sveti svećenici [Fr. Jean Peytieu i fra. Bartolomej Hermitte] koji su podržavali Benoite su preminuli. Biskup je imenovao dva kapelana, koji nisu duhovno vodili Laus. Petnaest godina Benoite je držana u kućnom pritvoru, dozvoljena joj je samo nedjeljna Misa.
Čak i tako užasni progon od heretičkih „pastira“ nije uspio zaustaviti hodočašća u Laus. Majku Božju se nije moglo protjerati. Ona je tješila i liječila svoj napaćeni narod. Napokon je i na biskupa Embruna djelovala milost. On je 1712., šest godina prije smrti Benoite, pastoral hodočašća povjerio dobrim svećenicima zvanim Pères Gardistes (Svećenici gardisti), "duboko vjerska zajednica zdrava nauka, gorljiva apostolata." Dana 18. Ožujka 1700.Anđeo Čuvar je rekao Benoite: "Štovanje u Lausu je Božje djelo koje ne može uništiti ni čovjek ni vrag. Laus će nastaviti svoju misiju do kraja svijeta. Procvat će sve više i više, dajući velike plodove posvuda ." Anđeo Čuvar bio joj je tješitelj u boli i tuzi, i savjetnik svakog trenutka. Jednom zgodom je Benoit ostavila šal da visi na grani u šumi. Kako je te noći veoma trpjela od hladnoće, njezin Anđeo ju sutradan odvede natrag na mjesto šala.
U više navrata je otvorio zaključana vrata crkve za nju i molio krunicu s njom. Do konca, unatoč stalnim patnjama, Benoite je ostala Majci Božjoj vjerna učenica i pomoćnica grešnicima. Počela ju nagrizati užasna groznica, noći su se činile kao godine. Ostala je prikovana za krevet mjesec dana prije svoje smrti. Na Božić 1718, nakon što je tražeći oprost od onih koji su bili prisutni, za loš primjer tijekom njezina života, ona je zatražila i primila Svetu Popudbinu. Odjednom joj se Dobra Majka ponovno ukazala pred očima, ostavljajući iza sebe miris u vrlo siromašnoj sobi.
Pères Gardistes molili su za njezino ozdravljenje. " Barem još dvije godine, Gospodine!" su vapili. No, 28. prosinca bolesnica je zahtijevala primanje Svetog Pomazanja, znajući vrlo dobro da će biti pridružena Svetoj Nevinoj Dječici na njihov blagdan. Primila je Posljednje Pomazanje u tri popodne. Nije bilo smrtne agonije. Izgledala je veoma sretnom. "Mi smo tvoja djeca", rekao je otac Royere. "Hoćeš li nas blagosloviti prije nego nas ostaviš?"
U poniznosti je odgovorila: "Tu je naša dobra Majka da vas blagoslovi". No odjednom podigne svoju ruku iz svoga kreveta, ne želeći im uskratiti ovu utjehu, reče im: "Ja vam ga od srca darivam dragovoljno, dobri oci." Ona je rekla zbogom svima mirno. Oko osam navečer, nakon molitve za umiruće, molili su Litanije Djeteta Isusa. I tako je preminula u radosti 28. prosinca 1718. Na njezinom grobu stoji da je u sedamdeset i prvoj godini otišao miris svetosti. Sestra Benoite Rencurel proglašena je Časnom službenicom 1871. a blaženom 1984. Crkva u Lausu podignuta je u čast manjih bazilika 1893.
Među velikanima koji su imali posebnu pobožnost prema Gospi od Lausa, spomenimo Eugene de Saint Mazenod (1782-1861), osnivač a Oblata Marije Bezgrešne; Sveti Petar Julian Eymard (1811-1868), Apostol štovanja Presvete Euharistije.
Tijekom svečane Mise 4. svibnja 2008. u Lausu pred velikim mnoštvom hodočasnika pročitana je službena izjava Crkve o autentičnosti ukazanju Majke Božje u Lausu.
This page was last modified in 2010
Page updated
Google Sites
Report abuse