Poruka Majke Božje u La Salettu

The Message of Our lady of La Salette

"Our Lady's Apocalypse"

English language, (see) : http://www.catholicapologetics.info/catholicteaching/privaterevelation/lasalet.html

(and) http://www.catholictradition.org/Mary/salette.htm La Sa Salette je selo u francuskom dijelu Alpa, u pokrajini Dauphine.

Udaljeno je oko pet kilometara od grada Corpsa, koji se nalazi na pola puta

između Gapa i Grenoblea. Selo La Salette je smješteno u dolini, ali je ipak na

nadmorskoj visini oko 1100 metara.

U povijest Crkve to je selo ušlo19. rujna 1846. godine.

Toga se dana Majka Božja ukazala djevojčici

Meleniji Calavat (15) i dječaku Maksiminu Giraudu dok su na pašnjaku

u nenaseljenom dijelu Alpa čuvali krave.

Crkva je istraživala komisijski ovu karizmu i priznala vjerodostojnost 16.studenog 1851.

Melanija je kao redovnica u samostanu kraj Napulja 1878. godine

dala svjedočanstvo o ukazanju Majke Božje u La Salettu i ponovila sadržaPoruke.

Papa Leon XIII. primio je u privatnu audijenciju 3. prosinca 1878.

vidjelicu Melaniju i odobrio novi Red Majke Božje.

Ovdje prenosimo cjelovito svjedočanstvo vidjelice Melenije o ukazanju i sadržaj potresne

Poruke Majke Božje iz La Saletta.

Papa Pio IX. naredio je biskupu Grenobla da sagradi crkvu u La Salettu. Gradnja je započela 1852., godinu dana po priznanju ukazanja.

Nakon deset godina crkva je bila gotova.

Ispred bazilike Majke Božje u La Salettu su postavljeni brončani kipovi 1864. kao tri postaje ukazanja. Tu je i milosni izvor.

Hod hodočasnika i procesija u La Salettu

Evo svjedočanstva o ukazanju Majke Božje u La Salettu od pastirice Melanije

Dane 18. rujna 1846. g., uoči svetog ukazanja Djevice ja sam sama, kao i obično, čuvala četiri krave svoga gazde. Oko 11 sati ujutro vidjeh, da mi se približava neki dječak. Kad ga ugledah, prestrašila sam se; činilo mi se, da svi znadu, da izbjegavam svako društvo. Dječak mi se približi i reče: »Mala, ja idem s tobom; ja sam također iz Corpsa«. Već na te riječi pokazala se moja odbojna narav; i, povukavši se nekoliko koraka unatrag, rekoh mu: »Ne želim nikoga, hoću da budem sama«. Počeh se udaljavati, ali me taj dječak pratio i molio me: »Hajde, pusti me sa sobom, moj mi je gospodar kazao da svoje krave čuvam s tvojima, ta ja sam iz Corpsa«. Udaljujući se od njega, dala sam mu znak, da ne želim biti ni s kim; i, kad sam se već udaljila, sjedoh na livadu. Tu sam razgovarala s malim cvjetićima Dobroga Boga.

Odmah nakon toga pogledah iza sebe i ugledah Maksimina kako sjedi pokraj mene. Reče mi: »Vidi, ja ću biti pristojan«. Ali moja zla narav nije htjela da zna ni za kakve razloge. Naglo sam ustala, pobjegla još dalje, ništa ne govoreći, i nastavila sam se igrati s cvjetićima Dobroga Boga. Trenutak iza toga Maksimin se ponovo nađe pored mene i opet mi je govorio, da će biti veoma pažljiv, da mi neće smetati, da mu je dosadno da bude sam i da mu je gazda rekao da bude sa mnom, itd. Ovaj put mi se sažalio, zato sam mu dopustila da sjedne, ali ja sam se i dalje igrala s cvjetićima Dobroga Boga.

Ali Maksimin nije dugo šutio, nego započe da se smije (ja sam mislila, da mi se ruga); pogledah ga, a on mi reče: »Zabavljajmo se, hajde da se zajedno igramo«. Nisam ništa odgovorila, jer sam bila takva neznalica, da nisam znala ništa o nekim zajedničkim igrama, jer sam uvijek bila sama. Ja sam se i dalje igrala s cvjetićima. A Maksimin, približivši mi se, nije prestao da se smije, govoreći mi, da cvijeće nema uši, da bi me čulo, i da treba da se zajedno igramo. Ja nisam nikako bila raspoložena za igre, koje mi je predlagao. Konačno počela sam razgovarati s njim, a on mi reče, da će brzo isteći deset dana, koliko je trebalo da provede kod gazde, i da će uskoro svom ocu u Corps, itd...

Dok mi je govorio, zazvoniše lasaletska zvona, bio je Angelus. Dadoh znak Maksiminu da uzdigne svoju dušu k Bogu. On razotkri glavu i za trenutak pribra se u tišini. Zatim mu rekoh: »Želiš li ručati?« — »Da«, odgovori on. »Hajdemo«. Sjeli smo. Izvadih iz torbe jela, koja su mi gazde dale, i po svom običaju, prije nego što sam načela mali okrugli kruh, učinih nožem na njemu znak križa i u sredini rupicu govoreći: »Ako je tu đavo, neka izađe. a ako je dragi Bog, neka ostane«, i brzo, brzo zatvorim tu rupu. Maksimin prsnu u smijeh i nogom udari moj kruh, koji se otkotrlja do podnožja brda, gdje se izgubi. Na sreću, imala sam još jedan komad kruha što ga zajedno pojedosmo, a potom smo se igrali. Kad sam kasnije vidjela, da je ogladnio, pokazala sam mu mjesto u planini gdje je bilo sitnoga voća. On odmah pođe onamo, najede se i meni donese pun šešir. Navečer siđosmo zajedno s planine i obećasmo da ćemo ponovo doći da čuvamo naše krave zajedno.

Sutradan, 19. rujna, zajedno smo se uspinjali na brdo. Vidjeh. da je Maksimin vrlo dobar, veoma jednostavan, i da rado govori o onome, o čemu i ja volim pričati; bio je vrlo poslušan, ne držeći mnogo do svojih osjećaja; samo je bio pomalo radoznao, jer, kad bih se udaljavala od njega, i kad bi vidio da se negdje zadržavam, on bi brzo dotrčao da vidi, što radim, i da čuje, što govorim cvijeću Dragoga Boga; a ako ne bi došao na vrijeme, pitao bi me, što sam kazala. Maksimin me zamoli, da ga naučim nekoj igri. Rekoh mu da nabere cvijeća i da načinimo »raj«. Oboje se dadosmo na posao; uskoro smo imali veliku količinu raznobojnog cvijeća. Iz sela se čuo Angelus, jer nebo je bilo bistro; nije bilo ni oblačka. Kad smo Dragom Bogu kazali ono, što smo znali, rekoh Maksiminu, da treba da naše krave odvedemo na jednu malu zaravan u blizini potoka, gdje je bilo kamenja za izgradnju »raja«. Odvedosmo krave do označenog mjesta i zatim se odmorismo; kasnije nastavismo da odnosimo kamenje i da gradimo kuću, koja se sastojala od jednog prizemlja, tako zvanog našeg stana, i jednoga kata, koji smo smatrali »rajem«.

Taj kat bio je urešen raznobojnim cvijećem i s krunicama, koje su visjele na stabljikama. Taj »raj« bio je prekriven jednom jedinom širokom pločom koju smo prekrili cvijećem; cvjetne vijence objesili smo unaokolo. Kad je »raj« bio dovršen, mi se zagledasmo; osvoji nas san i udaljivši se odatle dva koraka, mi zaspasmo na travi.

Lijepa Gospođa sjede na naš »raj«, a da ga ne sruši.

Probudivši se i ne ugledavši krave, pozvah Maksimina, i popeh se na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti da krave mirno spavaju. Ja siđoh, kad je Maksimin pristizao na brdašce, i tada iznenada ugledah lijepu svjetlost, sjajniju od sunca i jedva sam dospjela da kažem: »Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz ruke. Ne znam, što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetih da sam nečim privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je htjelo da potrči brže od mene.

Ustrajno sam promatrala tu svjetlost, koja je bila nepokretna; a kad se ona otvori, ugledah drugu svjetlost, sjajniju i u pokretu, i u toj svjetlosti, prelijepu Gospođu koja je sijedjela na našem »raju« s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke, promatrajući nas, pa nam reče: »Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje, da vam objavim veliku novost«. Ove blage i mile riječi učiniše da poletim sve do nje, a moje srce htjede da se zauvijek priljubi uz nju. Stigavši sasvim blizu lijepe Gospođe bila sam pred njom, nešto s desne strane, ona poče govoriti; a istodobno počeše i suze da joj teku iz njenih lijepih očiju:

»Ako moj narod ne želi podčiniti se, ja sam prisiljena pustiti da padne ruka mog Sina. Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati.

Već dugo patim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti ga bez prestanka. A vi ostali toga ne činite. Treba da mnogo molite i da dobro činite, ipak nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela.

Dala sam vam šest dana da radite, a za sebe sam zadržala sedmi dan, ali se na to ne želi pristati. To upravo veoma otežava ruku mog Sina.

Oni koji tjeraju kolica, ne znaju govoriti drugačije, a da u govoru ne spominju ime mog Sina.

Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas.

Učinila sam da to vidite prošle godine na krumpiru; vi za to niste marili; naprotiv: kad ste vidjeli da je krumpir truo, vi ste psovali i spominjali ime mog Sina. Krumpir će i dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«.

Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pogodi moje misli i nastavi:

»Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na njihovu dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.)

Gospođa nastavi: »Ako imate žita, ne treba da ga sijete. Sve što posijete, sve će to životinje pojesti; a, ako donese plod, sve će se u prah pretvoriti, kad ga budete vršili. Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i umirat će na rukama onih, koji će ih držati; ostali će ispaštati glađu. Orasi će biti rđavi, grožđe će trunuti«.

Na tome mjestu, jedan trenutak, nisam mogla čuti glas lijepe Gospođe, koja me ushićivala, iako sam vidjela da je nastavila govoriti pokrećući svojim divnim usnama. Tada je Maksimin primao svoju tajnu. Potom, obraćajući se meni, Presveta Djevica govorila mi je na francuskom jeziku i povjerila mi je jednu tajnu. Te tajne evo u cjelini, evo je takve kakvu mi je ona predala:

"Melanija, ono što ću vam sada reći, neka jedno vrijeme bude tajna. To ćete objaviti tek 1858. (o.p. u godini ukazanja Majke Božje u Lurdu).

Svećenici, službenici moga Sina, svojim zlim življenjem, svojim nepoštovanjem i nepobožnošću kod služenja Svetih Otajstava, svojim pohlepom za novcem, častima i užitcima postali su kloake nečistoće. Da, svećenici traže kaznu i kazna visi nad njihovim glavama. Jao svećenicima ( preko 80.000 svećenika je nakon II. Vatikanskog Kinicila napustila svećeničku službu u Crkvi, op. pr.) i Bogu posvećenim osobama koje svojim nevjernostima i svojim opakim životom iznova razapinju moga Sina!

Grijesi Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i pozivaju kaznu. Ta je eto kazna je pred njihovim vratima, jer nema više nikoga tko bi molio smilovanje i oproštenje za narod. Nema više velikodušnih duša, nema više nikoga tko bi bio dostojan Vječnome Bogu prinijeti neokaljanu Žrtvu za spasenje svijeta.

Bog će kazniti svijet kao nikad do sada. Jao stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoj gnjev i nitko neće moći izbjeći toliko istovremene patnje.

Starješine, vođe Božjega naroda, zanemarili su molitvu i pokoru, te im je đavao zamračio rasuđivanje. Postali su zvijezde lutalice koje đavao svojim repom će povući u propast. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među vladare, u sva društva i sve obitelji. Ljudi će podnositi tjelesne i moralne muke. Bog će čovječanstovo prepustiti njemu samome, te će poslat kazne koje će slijediti jedna za drugom nakon trideset pet godina.

Čovječanstvo se nalazi na pragu najstrašnijih kazni i najtežih događajia. Čovječanstvo se mora spremiti na to da će se njime upravljati gvozdenom palicom, te da će morati piti iz čaše Božjega gnjeva.

Neka Namjesnik moga Sina, Veliki Svećenik Pio IX. ne napušta više Rim nakon godine 1859. Neka bude nepokolebljiv i plemenit, te neka se bori oružjem vjere i ljubavi. Ja ću biti na njegovoj strani. Papa neka ne vjeruje Napolenonu, njegovo je srce dvolično, te, kada bude htio postati i papom, a ne samo carem, Bog će ga brzo napustiti. On je um-pokretač koji će, u svojoj trajnoj želji za usponom, pasti na mać kojim je želio svoj narod natjerati da se uzdigne.

Italija će biti kažnjena radi njene želje da sa sebe strese jaram Gospodara nad gospodarimâ. I tako će se naći u ratu, u kojem će krv teći posuvada. Crkve će biti oskvrnjenje i zatvarane. Svećenici i redovinci bit će progonjeni, osuđivani na smrt i okrutno ubijani. Nekiće napustiti vjeru, dok će veliki broj svećenika i ostalih posvećenih osoba otpasi od istinske vjere; među njima će biti čak i biskupa.

Neka se Papa čuva čudotvoroca, jer dolazi vrijme kada će se u zraku i na zemlji događati neobjašnjivi fenomeni.

Godine 1864. Lucifer će, zajedno velikim brojem đavola bit će pušten iz pakla. Oni će postepeno gasiti vjeru čak i kod osoba Bogu posvećenih. Tako će ih tako zaslijepiti da će ti ljudi, osim ako ne budu blagoslovljeni posebnim milostima, preuzeti duh anđela pakla. Brojni samostani će izgubiti vjeru, a time i mnoge će duše sa sobom u povući u propast.

Zle knjige će preobilovati na zemlji, dok će dusi tmine posvuda širiti posvemašnju mlitavost u svemu što se odnosti na čašćenje Boga. Zlodusi će imati veliku moć nad prirodom.gradit će se čak i crkve gdje će se služiti tim zlodusima. Zlodusi će prenositi neke ljude s jednog mjesta na drugo, a među njima i svećenike, jer neće biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, a to je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju.

Oni će prividno uskrisivati mrtve, čak i pravednike ( u spiritizmu će mrtvi uzimati obličje pravednika, koji su nekada živjeli na zemlji, da bi bolje zaveli ljude; ti tobožnji uskrsli mrtvaci, koji su u stvari sami zlodusi u tom obličju, propovjedat će jedno drugo evanđelje, suprotno Evanđelju Isusa Krista, poričući postojanje Raja, i dušâ osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom - to je opaska pastirice Melanije). Na sve strane zbivat će se neobična čudesa, jer je prava vjera ugasila i lažna svjetlost obasjala svijet. Jao knezovima Crkve koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati svoj autoritet vladajući oholo.

Namjesnik će moga Sina mnogo trpjeti, jer će Crkva kroz neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. Crkva će proživljavati strašnu krizu. Budući da će istinska vjera u Boga biti zaboravljena, svaki će pojedinac htjeti biti samostalan i nadmoćan u svome narodu. Dokinut će se građansko, kao i i crkveno pravo. Gazit će se red i pravda, te će se susretati samo ubojstvâ, mržnja, zavist, laž i razdor, bez ljubavi prema domovini i obitelji.

Sveti Otac mnogo će trpjeti. Ja ću biti s njime do kraja da primim njegovu žrtvu. Opaki ljudi će više puta nasrtati na njegov život ne bi li nanijeli štetu i skratili njegove dane. No niti on niti njegov nasljednik (uz rub je Melanija dodala u navodnicima "koji neće dugo vladati") neće vidjeti triumf Božje Crkve.

Sve će građanske vlasti imat jedan te isti plan, a to će biti ukinuti i uništiti svako vjersko načelo, kako bi se napravilo mjesta za materijalizmu, bezboštvo, spiritizam te poroke svih vrsta.

Godine 1865. vidjet će se grozota pustoši (kumiri) - doći će do oskvrnjivanja svetih mjestâ. U samostanima će se istrgnuti cvijeće Crkve i đavao će ponašati kao kralj svih srdaca. Starješine redovničkih zajednica neka dobro pripaze koje će osobe primiti u samostan, jer će se đavao poslužiti svom opakošću da uvede u redovničke zajednice osobe predane grijehu, jer će neredi i ljubav prema tjelesnim užicima raširiti po cijelom svijetu.

Francuska, Italja, Španjolska i Engelska biti će u ratu. Krv će teći ulicama. Francuzi će se boriti protiv Francuza, a Talijan protiv Talijana. Uslijedit će sveopći rat koji će biti stravičan. Kroz neko vrijeme Bog se neće spominjati ni Italije ni Francuske, jer se posve zaboravilo Kristovo Evanđelje. Zli će se služiti svim svojim opakim trikovima. Ljudi će se međusobno ubijati i masakrirati čak i po svojim domovima. Na prvi udarac Njegova olujnog mača, potresti će se u strahu planine i sva priroda, jer su i ljudski neredi i zločini probili nebeski svod. Pariz će biti spaljen (od svoje svjetine - o.p.) a Marseille će biti potopljen. Više gradova bit će potresom uzdrmani i porušeni. Ljudi će mislit kako je sve propalo. Gledat će se jedino ubojstva, a slušati jedino zveket oružja i psovke.

Pravednici će silno patiti. Njihove će se molitve, pokora i suze uzdizati k Nebu, te će sav Božji narod moliti za oproštenje i milosrđe, zazivajući moju pomoć i zagovor. A tada će Isus Krist u činu Svoje pravde i Svog velikog milosrđa, zapovijediti Svojim Anđelima neka usmrte sve Njegove neprijatleje. Odjednom će progonitelji Crkve Isusa Krista, kao i svi oni koji su se predali grijehu, nestati, a zemlja postati poput pustinje. Tada će doći mir, i čovjek će se izmiriti s Bogom. Isusa Krista će se služiti, veličati i slaviti. Posvuda će svjetati milosrđe. Novi će kraljevi biti desna ruka svete Crkve: snažni, ponizni, pobožni, siromašni, ali žustri u nasljedovanju vrlinâ Isusa Krista. Evanđelje se naviještati posvuda, te će čovječanstvo ostvariti veliki napredak u vjeri, jer će među radnicima Isusa Krista vladati jedinstvo, dok će ljudi živjeti u strahu Božjem.

Taj će mir među ljudima biti kratkog vijeka. Dvadeset i pet godina obilatih žetvi navest će ljude na zaborav činjenice da su ljudski grijesi uzrokom svih nevoljâ na zemlji. Preteča Antikrista, čija će se vojska sastojati od snagâ nekoliko država, zaratit će s pravim Kristom, jedinim Spasiteljem svijeta. Oni će proliti puno krvi, te će htjeti ukinuti slavljenje Boga kako bi se na nj gledalo kao na Boga.

Zemlju će zadesiti nevolje svih vrsta (uz kugu i glad koji će posvuda vladati). Doći će do niza ratova, sve do zadnjeg rata, što će ga tada voditi desetorica kraljeva Antikrista, koji će imati jedinstven plan, te će biti jedini vladarimogućim nedaćama: bit će ratova sve do poslednjeg rata, što će ga voditi deset kraljeva antikristovih, a ti će kraljevi imati isti plan: te će biti jedini vladari svijeta. Prije no što do toga dođe, na svijetu će vladati neka vrsta lažnog mira. Ljudi će misliti jedino na zabavu. Oni zli će se predati raznim vrstama grijeha. Ali, djeca svete Crkve, djeca moje vjere, moji istinski sljedbenici, rast će u ljubavi spram Boga, kao i u svim onim vrlinama koje su mi najdragocjenije. Blagoslovljene duše koje se ponizno prepuštaju vodstvu Duha Svetoga! Borit ću se na njihovoj strani dok ne ostvare puninu vremena.

Priroda traži osvetu spram čovjeka, te podrhtava pri pomisli što se mora dogoditi zemlji natopljenoj zločinima. Drhti zemljo i vi koji se Kristovima zovete, a koji zapravo iznutra obožavate sebe, drhtite, jer će vas Bog predati Svome neprijatelju, budući da su sveta mjesta zahvaćena korupcijom..

U to će vrijeme Antikrista roditi jedna židovska redovnica, lažna djevica, koja će općiti sa starom zmijom, prvakom nečistoće, te će otac djeteta biti propali biskup. Već kod poroda, to će dijete bljuvati hulu, a imat će već i zube, te će, jednom riječju, biti utjelovljenje đavla. Stravično će vrištati, izvoditi čudesa, a hraniti se isključivo nečistoćom. Imat će braću koja će, iako ne poput njega i sami utjelovljenja đavla, također biti djeca zla.

U dvanaestoj će godini na sebe privući pozornost sjajnim pobjedama što će ih ostvariti; te će uskoro svaki od njih predvoditi vojsku,koje će biti potpomognute legijama pakla.

Godišnja doba će se izmijeniti, zemlja će donositi samo loše podove, zvijezde će izgubiti svoje redovite putanje, mjesec će odražavati tek blijedi crvenkasti sjaj. Voda i vatra izazvat će na zemaljskoj kugli trzaje i stravične potrese koji će gutati čitave planine i gradove. Rim će izgubiti vjeru i postati sjedištem Antikrista.

Zlodusi će zraka, zajedno s Antikristom, činiti će velika "čudesa" na zemlji i u atmosferi , te će ljudi postajati sve više i više izopačeni. Bog će se brinuti za svoje vjerne sluge i za ljude dobre volje. Evanđelje će biti propovjedano posvuda, te će svi narodi svih nacija saznati Istinu.

Upučujem žurni vapaj zemlji. Pozivam istinske učenike živoga Boga koji vlada na Nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista koji je čovjekom postao, jedinog istinskog Spasitelja ljudi; pozivam svoju djecu, istinske vjernike, one koji su mi se predali kako bi ih Ja mogla odvesti svom Božanskom Sinu... Naposljetku, pozivam Apostole posljednjih dana, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru poradi svijeta i poradi sebe: u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i mrtvenju, u čistoći i jedinstvu s Bogom, u trpljenju, svijetu nepoznati. Vrijeme je da izađu i svijet ispune svjetlom. Dođite i otkrijte se, kako biste bili moja dragocjena djeca. Ja sam na vašoj strani i u vama, pod uvjetom da je vaša vjera svjetlo koje vas rasvjetljuje u ovim nesretnim danima. Neka vas vaš zanos učini gladnima slave i časti Isusa Krista. Borite se, djeco svjetla, vi malobrojni koji vidite. Jer, sada je vrijeme svih vremena, konac svih konaca.

Crkva će biti zamračena, a svijet obeshrabljen. No, tada će doći Henoh i Ilija, ispunjeni Duhom Božjim. Oni će propovjedati snagom Božjom, te će ljudi dobre volje povjerovat će u Boga i mnoge će duše utješiti. Oni će učiniti velike korake uz pomoć Duha Svetoga, te će osuditi đavolske zablude Antikrista.

Jao stanovnicima zemlje! Doći će do krvavih ratova i gladi, bit će pošasti i zaraznih bolesti. Kiša će biti popraćena prestrašnim kricima životinja. Oluje će potresati gradove a potresi gutati čitave zemlje. U zraku će se čuti glasovi. Ljudi će udarati glavom o zidove i zazivazi smrt, a smrt će im donijeti jedino muku. Krv će teći posvuda.Tko će pobijediti ako Bog ne skrati tu kušnju? Bog će olakšati prolijevanje krvi i suze pravednika, i čuti njihove molitve. Henoh i Ilija bit će usmrćeni. Poganski će Rim nestati. S neba će pasti vatra i progutati tri grada. Sav će svemir biti obuzet strahom i brojni će biti zavedeni, jer nisu častili istinskog Krista koji živi među njima. Došlo je vrijeme kad će sunce potamniti - jedino će vjera opstati.

Evo vrijeme je. Bezdan se otvara. Evo kralja kraljeva tmina. Evo Zvijeri sa njenim podanicima, koja se naziva 'spasiteljem svijeta'. Uzdižući se oholo u zrak prema nebu. Ugušit će ga dah Svetog Mihaela Arkanđela. Zvijer će pasti na zemlju, a zemlje je već tri dana u grčevima. Ona će otvoriti svoje krilo puno ognja te će zvijer biti uronjena sa svojim pristalicama u vječni bezdan pakla.

Tada će voda i oganj pročistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske oholosti i sve će biti obnovljeno. Tada će Bogu služiti i Boga slaviti."

Potom mi je Presveta Djevica dala također na francuskom pravila jednoga novog reda. I, kad mi je saopćila pravila toga novog reda, Presveta Djevica je nastavila:

»Ako se oni obrate, kamenje i stijene, pretvorit će se u žito, a sama će zemlja osjemeniti krumpir«.

— Da li predano molite, djeco moja? Oboje odgovorismo:

— Oh, ne, gospođo, ne molimo mnogo.

— Ah, moja djeco, to treba da radite, da molite i navečer i ujutro. Kada ne možete više, molite jedan Očenaš i jednu Zdravo Mariju, a kad imate vremena, molite više. »Samo poneka starija žena dolazi na sv. misu, ostali preko cijelog ljeta rade i nedjeljom, a zimi, kad ne znaju, što bi radili, oni ne odlaze na sv. misu, osim možda da se izruguju s vjerom. Za vrijeme korizme oni odlaze u mesarnicu kao psi«.

— Zar niste vidjeli pokvareno žito, moja djeco? Oboje odgovorismo: »Oh, ne, gospođo.«

Presveta Djevica obrati se Maksiminu: »Ali ti, drago dijete, ti si to morao vidjeti jednom, kad si s ocem išao u Coin. Čovjek iz mjesta kazao je tvom ocu: »Dođi vidjeti kako mi žito trune«. Vi ste se navratili k njemu. Tvoj je otac uzeo dva tri klasa u ruku, protrljao ih i oni se pretvoriše u prah. Kasnije, kad ste se vraćali, i kad ste bili pola sata od Corpsa, otac ti dade komad kruha i reče: »Drži, dijete moje, jedi ove godine, jer ne znam, hoćeš li imati što jesti iduće godine, ako žito bude trulo kao ovo«.

Maksimin odgovori: »To je zaista bilo tako, gospođo, ali se toga nisam sjetio«.

I Presveta Djevica završi na francuskom: »Dobro, djeco moja, učinite, da ovo dođe do cijelog mog naroda!«

Potom ona krenu i dođe sve do mjesta kamo sam se bila uspela da vidim gdje su mi krave. Njena su stopala dodirivala samo vrhove trave, a da je nisu savijale. Došavši na malu uzvišicu, lijepa se Gospođa zaustavi, i ja brzo dođem pred nju, da bih je lijepo, lijepo promatrala, i da bih nazrela kojim će putem nastaviti; jer u stvari, što se mene tiče, ja sam bila zaboravila na krave i na gazde, kod kojih sam bila u službi; ja sam zauvijek i bezuvjetno pripadala mojoj Gospi; da, ja nisam htjela nikada, da je ostavim, ja sam je pratila bez misli, raspoložena da joj služim, dok budem živa.

S mojom Gospođom vjerujem da sam zaboravila i raj; jedina moja misao bila je kako da joj služim u svemu, i ja vjerujem, da sam bila sposobna da učinim sve što je ona od mene tražila da uradim, jer mi se činilo, da ima ogromnu moć. Promatrala me je s nježnom dobrotom, koja me je privlačila k njoj; željela sam, zatvorenih očiju, da se bacim u njeno naručje. Ali mi nije dala vremena da to učinim. Neosjetno se uzdigla nad zemljom na visinu otprilike metar ili nešto više, i, ostajući tako da lebdi u zraku sasvim kratko vrijeme, moja lijepa Gospođa pogleda u nebo, zatim na zemlju sa svoje desne i lijeve strane, a onda me pogleda u oči tako blago, s toliko ljubaznosti i dobrote, da sam vjerovala, da će me privući u samu sebe, i činilo mi se da se moje srce otvara njezinu Srcu.

I, dok mi se srce topilo od radosti, lik moje dobre Gospođe polako je iščezavao, činilo mi se, da se povećava kretanje svjetlosti ili da se skuplja oko Presvete Djevice, kao da bi me htjela spriječiti da je dulje gledam. Tako je svjetlost zamjenjivala dijelove tijela koji su iščezavali pred mojim očima, ili kao da se tijelo moje Gospođe, dok nestaje, pretvara u svjetlost. Onda se svjetlost u obliku kugle polako uzdignu u desnom smjeru.

Ja ne mogu reći da li se obujam svjetlosti smanjivao prema tome, koliko se ona uzdizala, ili je zbog tog udaljavanja ona bivala sve manja, znam da sam ostala s uzdignutom glavom i s pogledom prikovanim u tu svjetlost, pa čak i kad je ona, stalno se udaljujući i smanjujući se, konačno iščezla.

Kada skinuh pogled s nebeskog svoda, pogledah oko sebe, i vidjeh Maksimina kako me promatra, te mu rekoh: »Menin, to mora da je bio dragi Bog mog oca, ili Presveta Djevica, ili neka velika svetica«. A Maksimin podigavši ruke k nebu reče: »Ah, da sam to znao«!

Navečer 9. rujna vratismo se kući ranije nego obično. Ja se zabavih vežući krave i dovodeći štalu u red. Nisam bila završila posao, kad k meni dođe, plačući, gospodarica i reče:

»Zašto ne dođeš, dijete moje, da mi kažeš što vam se to dogodilo u planini?« (Maksimin, ne zatekavši svojih gospodara, koji se još nisu vratili s posla, dođe k mojima, i

ispriča sve, što je vidio i čuo). Ja joj odgovorih: »Sve sam htjela kazati ali sam prije htjela završiti posao«. Trenutak kasnije uđoh u kuću i gazdarica mi reče: »Ispričaj mi sve, što ste vidjeli; Bruitov pastir (Bruit je nadimak Pierre Selmea, Maksiminova gazde) sve mi je ispričao«.

Započeh pripovijedati i negdje usred priče, dođoše moje gazde s polja, a gazdarica, koja je plakala, slušajući žalbe i prijetnje naše blage Majke, reče: »Ah, vi ste htjeli sutra ići da žanjete žito, čuvajte se dobro, dođite da čujete što se dogodilo ovoj maloj i de Selmeovom pastiru«. I, okrenuvši se k meni, reče: »Ispričaj sve od početka«. Ja sam sve ponovo ispripovijedala, a kad završih, moj gospodar

Reprodukcija litografije koja je objavljena na naslovnoj strani izvještaja koji je g. Rousselot poslao biskupu Grenobla i koji je u Grenoblu objavljen 1848 g.

Na litografiji su portreti Maksimina i Melanije i plan mjesta ukazanja na kome je svjetlom točkom označeno gdje se ukazala Presveta Djevica, a crnom linijom putanja njenog povlačenja pred djecom prije nego što će iščeznuti. Linija je identična putanji kojom je Naš Gospodin prošao idući ka Golgoti.

reče: »To je bila Presveta Djevica ili neka velika svetica, koju je dragi Bog poslao, a to je, kao da je sam dragi Bog došao, treba da učinimo sve što je ta svetica kazala. Kako ćete to saopćiti njegovu cijelom narodu?« Odgovorih: »Kažite mi, kako da to učinim, i ja ću učiniti«. Na to on dodade, pogledavši u majku, svoju ženu i svog brata: »Treba da o tom razmislimo«. Zatim svako pođe' svojem poslu.

Poslije večere, Maksimin i njegovi gospodari dođoše k mojima da ispričaju sve, što im je Maksimin kazao i da bi zaključili što treba sad učiniti, »jer«, rekoše oni, »čini nam se, da je to bila Presveta Djevica, poslana od dragog Boga, treba da vjerujemo u riječi, koje je kazala. Ona je rekla da to mora saznati sav svijet, možda bi ova djeca morala obići cijeli svijet, da bi svi saznali zapovijedi dragoga Boga, jer će se inače na nas sručiti velike nesreće«. Poslije kraće šutnje moj gazda reče, obraćajući se Maksiminu i meni: »Znate li, što treba da uradite, djeco moja? Sutra rano ujutro ustanite i oboje pođite gospodinu župniku i sve mu ispripovjedite što ste vidjeli i čuli; lijepo mu kažite sve, što vam se desilo, on će vam reći što treba da radite.

Sutradan iza ukazanja, 20. rujna, pođosmo Maksimin i ja zajedno do gospodina župnika. Kad zakucah na vrata, otvori domaćica i upita nas, što želimo. Kazah na francuskom (kojim nikada dotada nisam govorila): »Želimo govoriti s gospodinom župnikom«. — »A što mu želite kazati?« upita ona. — »Želimo mu kazati, gospođice, da smo jučer čuvali krave u brdima des Baissesa, i kad smo ručali itd., itd.« Mi joj ispričamo dobar dio riječi Presvete Djevice. Tada zazvoni crkveno zvono za sv. misu. Gospodin opat Perrin, lasalettski župnik, koji nas je čuo, bučno otvori vrata, plakao je, udarao se u prsa i reče nam: »Djeco moja, mi smo izgubljeni, dragi Bog će nas kazniti. Ah! Bože moj, to vam se Presveta Djevica ukazala!« I on ode da služi sv. Misu. Ja, Maksimin i domaćica samo smo gledali jedni u druge. Potom Maksimin reče: »Vraćam se svom ocu u Corps«.

Kako nisam od gazde dobila zapovijed da se odmah iza razgovora s gospodinom župnikom vratim, ja sam mislila da neću učiniti ništa loše, ako ostanem na sv. Misi. Ostala sam, dakle, u crkvi. Na početku sv. Mise, poslije čitanja Evanđelja, gospodin župnik se okrene narodu i pokuša ispripovjediti svojim župljanima ukazanje koje se zbilo dan prije na jednom od njihovih brda. Poticaše ih da ne rade nedjeljom. Glas mu je bio isprekidan grcanjem i cio narod bijaše ganut. Poslije sv. Mise vratih se svojim gospodarima. Gospodin Peytard, koji je i danas predsjednik lasalettske općine, pozvao me da me ispita o ukazanju. On je bio uvjeren o istinitosti onoga, što sam mu ispričala. Ostala sam u službi svojih gospodara sve do Svih Svetih. Potom sam predana u dom redovnica Providnosti, u mom mjestu u Corpsu.

Presveta Djevica bila je veoma visoka i veoma skladna; činila se tako lagana da bi je mogao pokrenuti jedan dašak, a ipak je bila tako postojana i čvrsta. Njeno je lice bilo veličanstveno i impozantno, ali ne na način zemaljske gospode. Ona je nametala strahopoštovanje. Istovremeno, dok je Njeno Veličanstvo nametalo poštovanje pomiješano ljubavlju, ona nas je privlačila k sebi. Njen pogled bijaše blag i prodoran, njene oči kao da su razgovarale s mojima, ali je razgovor dolazio iz dubokog i živog osjećanja ljubavi prema toj divnoj ljepoti koja me je rastapala. Blagost njezina pogleda, i njezin izgled nepojmljive dobrote činili su nam se poznati i osjetili smo, da nas privlači k sebi i želi nam se dati. To je bio izraz ljubavi, koja se ne može izraziti tjelesnim jezikom, niti znacima abecede. Haljina Presvete Djevice bila je srebrno bijela i sva sjajna, ona nije imala ničega materijalnog, bila je sazdana od svjetlosti i slave, promjenljiva i iskričava. Nema na zemlji uspoređenja i izraza koji bi joj odgovarao.

Presveta Djevica bijaše prelijepa i sva sazdana od ljubavi, gledajući je, čeznula sam da se stopim s njom. U njezinoj odjeći kao i u njezinoj osobi sve je odisalo veličanstvenošću, sjajem, veličinom jedne neusporedive kraljice. Bila je lijepa, bijela, prečista, poput kristala, blistava, nebeska, svježa, mlada kao djevica, činilo se, kao da se riječ »ljubav« izlijeva sa njezinih srebrnih prečistih usana. Odavala je izraz dobre majke, pune dobrote, ljubaznosti, ljubavi prema nama, suosjećanja, milosrđa.

Kruna od ruža, koju je imala na glavi, bijaše tako lijepa, tako blistava, da se nešto takvo ne može ni zamisliti. Raznobojne ruže nisu bile zemaljske, to bijaše skup cvjetova, koji okruživahu glavu Presvete Djevice u obliku krune, ali ruže su se mijenjale ili pomicale, potom iz srca svake ruže izbi lijepa svjetlost, koja nas je očaravala, a činila je ruže blistavima. Iz krune ruža dizahu se kao neke zlatne grane i neko sitno cvijeće pomiješano briljantima. Sve skupa tvorilo je lijep dijadem, koji je blistao jače nego naše sunce.

Presveta Djevica imala je prekrasan križ obješen o vrat. Taj je križ bio kao pozlaćen, kažem pozlaćen, da ne bih kazala, da je bio od zlatne ploče, jer sam katkada vidjela pozlaćene predmete s različitim nijansama zlata, što je mojim očima bio ljepši prizor, nego obični komad zlata. Na tom lijepom križu, koji je cio blistao od svjetlosti, bijaše Krist, bio je naš Gospodin raširenih ruku na križu. Gotovo na sama dva kraja križa bijahu s jedne strane čekić, a s druge kliješta. Krist je bio u boji naravnog ljudskog tijela, ali je blistao velikim sjajem i svjetlost, koja je izbijala iz čitava njegova tijela, bila je nalik blistavim kopljima, koja su mi probadala srce u mojoj želji da se s njime sjedinim. Ponekad se činilo, kao da je Krist mrtav, — glava mu je klonula, a tijelo kao opušteno i kao da bi se srušilo, da nije čavlima prikovano na križ.

Živo sam suosjećala s njim, i htjela sam iznova saopćiti svijetu njegovu tajanstvenu ljubav i uliti u duše smrtnika najživlju ljubav i najdublju zahvalnost Bogu, kojemu nismo nimalo bili potrebni da bi bio ono, što jest, ono, što je bio i ono, što će uvijek biti, a ipak, o ljubavi neshvatljiva čovjeku! On je postao čovjekom, On je htio umrijeti, da, umrijeti, da bi u naše duše i naše sjećanje bolje upisao ludu ljubav, koju je osjećao prema nama! Oh! Kako sam nesretna, što sam tako siromašna, da izrazim ljubav, da, ljubav našega dobrog Spasitelja prema nama! ... No s druge strane, kako smo sretni, što možemo bolje osjetiti nego izraziti!

Ponekad je Krist bio kao da je živ, glava mu je bila uspravljena, oči otvorene, i činilo se, da je na križu po svojoj vlastitoj volji. Katkada se činilo, kao da govori, činilo se, kao da nam želi pokazati, da je na križu zbog nas, zbog ljubavi prema nama, da bi nas privukao svojoj ljubavi, da prema nama uvijek iznova osjeća novu ljubav, da je njegova ljubav od početka i iz 33. godine ona ista, kao i danas, i koja će trajati do vijeka.

Presveta Djevica plakala je sve vrijeme, dok mi je govorila. Njezine suze su tekle, jedna po jedna, polagano sve do koljena, zatim poput iskrica svjetlosti one iščezavahu. Bile su blistave i pune ljubavi... Htjedoh da je utješim, da ne bi više plakala. Ali činilo mi se, da je imala potrebu da pokaže svoje suze, da bi bolje iskazala svoju ljubav, zaboravljenu od ljudi. Htjedoh da joj se bacim u naručaj i da joj kažem: »Dobra moja Majko, ne plači više! Ja ću te ljubiti za sve ljude svijeta!« Ali činilo mi se, da mi je ona kazala: »Ima ih toliko, koji me ne poznaju!«

Bijah između smrti i života, gledajući, s jedne strane toliko ljubavi, toliko želje da bude voljena i, s druge strane, toliko hladnoće, toliko ravnodušnosti... Oh! Majko moja, prelijepa, prelijepa Majko, preljubljena, ljubavi moja, srce mog srca! ... Suze naše nježne majke ne umanjivahu njezin veličanstven izgled kraljice i gospodarice, već je, naprotiv, uljepšavahu, čineći je ljubaznijom, ljepšom, moćnijom, punijom ljubavi, više materinskom i divnijom, i ja htjedoh ispiti njene suze, zbog kojih je moje srce kucalo suosjećanjem i ljubavlju. Gledati kako plače majka, takva majka, a ne poduzeti sva moguća sredstva, da bismo je utješili i pretvorili njezine boli u radost, može li se to shvatiti? O predobra majko! Tebe je Bog obdario svim povlasticama, koje je mogao dati, ti kao da si iscrpla Božju moć, ti si dobra i tvoja je dobrota poput dobrote samog Boga, Bog se u tebi uzveličao, stvarajući svoje zemaljsko — nebesko remek djelo.

Presveta Djevica imala je žutu pregaču. Što vam kažem žutu? Imala je pregaču sjajniju nego više sunaca zajedno. Ona nije bila od materijalnog platna, već kao da bijaše sazdana od slave, i ta slava bijaše treperave i čarobne ljepote. Sve na Presvetoj Djevici snažno me zanosilo i kao da me blago pokretalo u obožavanje i ljubav prema Isusu u svim oblicima njegova smrtnog života.

Presveta Djevica imala je dva lanca, jedan nešto širi od drugoga. Na užem je bio obješen križ, koji sam ranije spomenula. Ovi lanci (jer ih treba nazvati lancima) bijahu poput zraka slave velikog sjaja, koji se mijenjao i treperio. Cipele (jer ih treba nazvati cipelama) bile su bijele, ali srebrno bijele i sjajne, oko njih bijahu ruže. Te ruže bijahu zasljepljujuće ljepote, a iz srca svake ruže izbijao je plamen svjetlosti, prelijepe i ugodne za oči. Na cipelama su bile kopče od zlata, ali ne od zemaljskog zlata, već od rajskog.

Sam izgled Presvete Djevice bio je kao pravi raj. Ona je imala u sebi sve, što je moglo usrećiti, jer zemlja je bila zaboravljena.

Presveta je Djevica bila okružena dvjema svjetlostima. Prva svjetlost, koja je bila bliža Presvetoj Djevici, dopirala je do nas, ona je blistala prelijepim i treperavim sjajem. Druga svjetlost prostirala se oko lijepe Gospođe i mi se nađosmo u njoj; ona je bila postojana (to jest nije treperila), ali je bila sjajnija od našega bijednog zemaljskog sunca. Sva ova svjetlost nije škodila očima i nimalo nije zamarala vid.

Osim ovih svjetlosti, izbijale su grupe i snopovi svjetlosti, ili samo zraci iz tijela Presvete Djevice, iz njenih haljina i odasvud.

Glas lijepe Gospođe bijaše blag, on je oduševljavao, očaravao i prijao srcu, on je zadivljivao, rušio sve prepreke, smirivao, ublaživao. Činilo mi se da sam oduvijek htjela uživati njezin lijepi glas, činilo se da moje srce igra, ili da želi da joj pođe u susret, da bi se utopilo u njoj.

Oči Presvete Djevice, naše nježne majke, ne mogu se opisati ljudskim jezikom. O njima bi mogao govoriti samo jedan serafin, što više, bio bi potreban jezik samog Boga, onoga Boga, koji je stvorio Bezgrješnu Djevicu, remek djelo svoje moći. Oči uzvišene Marije izgledahu tisuću i tisuću puta ljepše od briljanata, dijamanata i najređeg dragog kamenja; one blistahu kao dva sunca; one bijahu blage kao sama blagost; bistre poput ogledala. U njenim očima vidio se raj; one su privlačile k njoj; izgledalo je, da se ona želi predati i da istovremeno želi privući. Što sam je više promatrala, više sam željela da je vidim; što sam je dulje gledala, više sam je voljela, voljela sam je svom ljubavlju.

Oči lijepe Bezgrješne bijahu kao vrata Boga, kroz koja se vidjelo sve ono, što može opiti dušu. Kad se moje oči susretoše s očima Majke Božje, osjetih u dubini duše radosni preokret ljubavi i uvjerenje, da je ljubim i da izgaram od ljubavi.

Gledajući se, naše oči govorile su na svoj način, i ja poželjeh da je poljubim usred očiju. koje su raznježivale moju dušu i privlačile je da se stopi s njezinom. Njezine oči usadiše mi slatki drhtaj u moje čitavo biće; uplaših se da ne učinim ni najmanji pokret, koji joj se ne bi dopao.

Sam taj pogled najčistije među djevicama bio bi dovoljan, da bude Nebo jednom blaženiku; bio bi dovoljan da uvede dušu u puninu volje Svevišnjega u svim događajima, koji će se desiti tokom njezina smrtnog života; bio bi dovoljan da ta duša neprestano slavi Boga, zahvaljuje mu, da vrši djela naknade i da ispašta. Sam taj pogled usredotočuje dušu na Boga i čini je živim mrtvacem, koja sve stvari na zemlji, pa čak i one, koje imaju najozbiljniji izgled, promatra tek kao dječje igračke; ona bi željela da samo o Bogu sluša i o onome što se odnosi na njegovu slavu.

Grijeh je jedino zlo koje ona vidi na zemlji. Ona bi zbog njega umrla od boli, da je Bog ne održava. Amen.

Castellamare, 21. studenog 1878.

Marie de la Croix, Isusova žrtva,

rođena Melanija Calvat, pastirica iz La Saletta

Nihil obstat — Imprimatur

Datum Lycii ex Curia Ep. die 15. Nov. 1879.

Vicarius Generalis

Carmelus Archus Cosma

U jednom pismu 21. lipnja 1879. napisala je Melanija: "Presveta Djevica ne može biti zadovljna. Cilj njezinih milosrdnih ukazanja nije bilo pisanje riječi na papir, već pozvati ljude, donijeti plodove pokore, promatrati Zakon Božji, čije je krišenje uzrok svih zala, koja potresaju zemlju.Da su se ljudi obratili, kazne ih ne bi stigle..."

U pismu od 10. srpnja 1882. nalazi ova žalba na svećenike: "Rat koji vodi kler protiv Tajne ( Poruke) ne začuđuje me. Ne iznenađuje me progon Krista i njegove Crkve. Ne bojim se progonitelja Vjere, ne bojim se bezbožnika i slobodnih zidara. Ono čega se bojim je nedostatak Vjere kod najvećeg dijela francuskog klera"

---------------------------------------------------------------------------------------------------

Katolička Crkva je Poruku Majke Božje iz La Saletta odobrila za javnost 15. 11.1879. Ovo je prijevod teksta iz knjige P. Klemensa Kisera "La Salette i Crkva danas", Konstanz 1990, 40 stranica teksta i komentara. Na hrvatskom je tiskan prikaz ukazanju u La Salettu u Velikom znaku 1, Zagreb 1975, str. 29-49, priredio velečasni gospodin Josip Sukner. Ovdje smo slijedili prijevod Alexandre Marije Chwalowsky iz knjige "Grmljavina Pravde" - na istoimenom hrvatskom blogu. Svjedočanstvo pastirice Melenije prenosimo iz Velikog Znaka 1.

Već je pred novakinjom Katarinom Laboure u Parizu 1830. Majka Božja je lila suze. U La Salettu je njena žalost bila još veća.

Uzrok njezine žalolosti nalazimo u Poruci iz La Saletta.

Kroz cijelo dvadeseto stoljeće u brojnim ukazanjima nastavlja Nebeska Majka liti suze.

Medicina je potvrdila feneomen suza na kipovima i slikama Majke Božje kao stvarno ljudske.