Prijenos Nazaretske Kućice u Loreto

 Ova stranica je (izmjenjena~dopunjena) u Siječnju 2013 ~ This page was last modified in January2013

Nova povijest Marijanskih svetišta Loreta i Trsata
 

Marijin Nazaret, Trsat i Loreto! YouTube Video:

 https://www.youtube.com/watch?v=tYj3ZwlwJcI

kamenje danas govori
 
 
istina o Nazaretksoj kući
 
PRIJENOS NAZARETSKE KUĆICE

NA TRSAT PA U LORETO

English language : http://www.catholictradition.org/Mary/loreto.htm

(prof. Emanuele Mor, docent elekrokemije, Sveučilište u Genovi)

La traslazione della Santa Casa di Loreto: la vera casa di Maria

ČINJENICE

Na početko smo svibnja 1291. godine. Turci su potpuno zauzeli Svetu Zemlju, gdje se u Nazaretu nalazi nastamba male konstrukcije koja je prema tradiciji iz prvih kršćanskih stoljeća, bila do
m Blažene Djevice, gdje se je Ona rodila, gdje je bilo

mjesto gdje joj je Arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti po Duhu Svetom i gdje je živio Isus u Svetoj Obitelji.

Nakon Uskrsnuća apostoli su se najvjerojatnije okupili u toj Kući, gdje je Sv. Petar bio

podigao oltar i na njemu slavio Lomljenje Kruha na spomen Isusov.

Toga istoga dana na početku svibnja (10. svibnja 1291.) godine dvije tisuće kilometara dalje, na brežuljku Trsata, nedaleko grada Rijeke, radnici koji su radili u šumi našli su malenu kućicu koje do tada nikada nije bilo na tom mjestu. Ta činjenica ih je jako iznenadila, jer se ovaj kraj spušta dosta strmo prema moru i tu ne postoje nikakve kolibe, a niti tu nema ni kuća. Malena konstrukcija, položena na teren, bila je duga 9,52 m, široka 4,10 m i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m.

Nasuprot ulaza nalazio se je kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu lik Kristov i natpis. „Isus iz Nazareta, Kralj židovski“. Na

oltaru je bio kip od drva, Madona s Djetetom u naručju. Dijete Isus je podigao desnu ruku kojom blagoslivlja. Nasuprot oltara je ognjište crno

 od dima, čiji izgled daje dojam da se nije dugo uporabljavalo. Nedaleko od ovoga prostora, jedan je ormar iskopan u zidu i u njemu pribor za

blagovanje (zdjele i tanjuri): „Izgleda da je to kapela koja je bila nastanjena,“ rekli su drvosjeće.

Župnik Trsata, pop Aleksandar Jurjević, bio je o tome svemu odmah obaviješten, ali je bio jako bolestan, štoviše i nepokretan. Njemu se je u snu ukazala Madona koja mu je potvrdila da je to Njezina kućica iz Nazareta, upravo ona kućica u kojoj je rođena, gdje joj je došao navjestiti Arhandeo Gabrijel i gdje je živjela s Isusom. Na oltaru je apostol Petar slavio prvo Lomljenje Kruha, a kip od cedrovine je djelo Svetoga Luke. Kao potvrda ukazanja bilo je to da je pop Aleksandar odjednom

ozdravio od od svoje oduzetosti (Ovo je preuzeto iz znanstveno vrijedne studije objavljene 1893. godine, a čiji je autoro Guilleme Garratt sa Sveučilišta u Cambridge-u.)

A tada je gospodar Trsata bio knez Nikola Frangepani (Frankopan), upravitelj triju provincija: Dalamcije, Hrvatske i Ilirije (Slavonije), koji je o svom trošku opremio izaslanstvo – povjerenstvo od tri osobe, a među njima je bio i trsatski župnik. To

povjerenstvo je trebalo ispitati kako je ova Kućica iz Nazareta, na veliko čuđenje Turaka, odjednom nestala. Takvu vijest prema zapisima, prije nego se je ovo povjerenstvo vratilo (putovali su dvije tisuće kilometara brodom) donijeli su hodočasnici koji su se vratili iz Svete Zemlje. Doznalo se je da su muslimani imali znatno manju korist od smanjenja broja hodočasnika Svetoj Kućici. A onda 10. prosinca 1294. godine (točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa) kućica je nestala sa Trsata i našla se je na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujću svjetlost koja je dolazila iz oblaka... Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike.

Prošlo je osam mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla

se je kilometar i pol dalje na polju - zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva.

Ali jedne noći u prosincu 1295. godine, sveta Kućica se je smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatia prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. I ovaj je puta kao i svih prošlih Kućica položena na zemljište bez ikakvih temelja. Magistrat Recanatija je stoga morao pomaknuti cestu i zaobići Svetu Kućicu. Također je oformljena komisija od 16 plemića i mjesnih uglednika koja je otišla na drugi kraj Jadrana da provjeri činjenice.

Knez Frangepan (Frankopan), upoznat sa svim ovim događajima, pokazao je toj komisiji kapelu koju je on podigao na spomen boravka svete Kućice na Trsatu i u toj kapeli natpis (još uvijek postoji): „Sveta Kućica Blažene Djevice Marije došla je iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i otišla je 10. prosinca 1294“.

Ovih 16 osoba kasnije su ispitale i stanje u Galileji i usporedili su te rezultate s rezultatima prve ekspedicije: iste dimenzije, istovrsno kamenje od kojega je Kućica sagrađena i potom su zaključili da se „datum odlaska Kućice za Iliriju poklapa s datumom dolaska Kućice na Trsat.“
 
NOVIJA POVIJEST
 

Danas, na koncu XX. stoljeća, velika Bazilika od bijeloga mramora koju je projektirao Bramante u XVI. stoljeću nadvila se je dostojanstveno nad malom – velikom Kućicom. Tisuće hodočasnika svih ovih godina su ostavili svoja svjedočanstva u ovom Svetištu gdje su se dogodila mnoga i provjerena veličanstvena čuda. Mnoge poznate ličnosti su pisale o Loretu. Među njima je i Montaigne, koji je posjetio Loreto i opisao to u svojem „Journal de Voyage en Italie par la Suisse e l' Allemagne“ u kojem se

sjeća i činjenica koje su prije navedene i opisuje čudo ali i sve drugo što je važno a u svezi je s francuskim kraljem (rođenje Luja XIV.) (Cfr. A.

Colin-Simard, Les apparations de la Vierge, Fayard-Mame, 1981, pp 32ss).
Također papa Ivan Pavao II htio je dati odgovor o vjerodostojnosti svete Kućice, a kojega je dao u Loretu 8. rujna 1979. godine, na početku svojega pontifikata izjavivši: „Sretan sam što je jedna pitoma livada Loreta postala jedno od najslavnijih Marijanskih svetišta Italije“ i dodao je „Dolazim potražiti Svjetlo, uz Marijino posredništvo i pomoć!“
 
Prijenos Svete Kuće na Trsat 1291 godine

ZNANSTVENA ISPITIVANJA

Već prije opisane činjenice načina i vremena prijenosa ne ostavljaju sumnju, već se potvrđuju kao istinite, a ovdje se pozivamo na znanstvene dokaze koji su o tome govore.

Uistinu:

1 i danas, s tehnologijom puno razvijenijom, prijenos „u cjelosti“ jedne kuće, poput dimenzija ove iz Loreta, predstavljalo bi veliku teškoću, a kako se čini, i sasvim je to bilo nemoguću u vrijeme kada je Kućica došla ovamo.

2 Podrazumijeva se da takav posao priprave i napredna tehnologija uključuju i „rezanje kuće na dijelove“ i njezinu sustavnu rekonstrukciju kao što se je to primjenilo kod spomenika staroga Egipta, kada se je te spomenike spašavalo od potopa nakon gradnje brane u Assuanu. To se zapravo navodi kako bi se dobila predodžba velikih poteškoća u jednom takvom poduhvatu.

3 Iz toga je dakle zaključiti da je hipotezu o razgradnji zidova Kućice na pojedine blokove - dijelove u Nazaretu i ponovno sastavljanje (zidanja) najprije u Dalmaciji (Trsatu), a potom i još nekoliko puta na drugoj jadranskoj obali, nakon dvije tisuće kilometara putovanja kopnom i morem, jako teško prihvatiti i ospšoriti činjenice već gore navedene, koje su se događale naizmjenično na odalsku i na dolasku Kućice o čemu svjedoče kameni natpisi koji još uvijek postoje u Dalmaciji (Trsatu).

4 Analize žbuke, opreme, kako ćemo reći ovdje, na mjestima gdje sada međusobno povezuju kamenje pokazuju karakteristične kemijske osobine koje nisu poznavale osobe koje bi 1294. godine spajale te pojedinačne komade donijete iz Nazareta.

5 Najnovija arheološka iskapanja „in situ“su potvrdila da je Kućica postavljena na zemljište bez temelja kako o tome govori tradicija. Grimaldi (vidi: Storia Arte del santuario Lauretano, sr.: 24, u poglavlju Pellegrini a Loreto, izdanje Paoline, 1992. godine) potvrđuje ta arheološka istraživanja pronalaskom antičke vrste žbuke i utvrđenom činjenicom da je sastav (zidanje) zidova homogen, te da je građevina originalno postavljena na neku cestu. Utvrdilo se je da se u zemljištu na kojem je položena Kućica nalaze ostaci rimske nekropole iz III. stoljeća poslije Krista a iznad toga i ostaci nastambe iz kasnog picenskog razdoblja usmjerene okomito na smjeru Sjever - istok od jednog kanala, tipično za ceste, ispunjena mišjim košćicama i ljuskama od hrastova žira.

6 Takvi najnoviji nalazi su vrlo preciznu podudarni, potvrđeni u dokumentima iz 1531., 1672. i 1751. godine, a koji potvrđuju kako su se svaki puta kod radova na održavanju Kućice morale pomicati ploče sa zemljišta ili vanjska obloga, a što je uvijek bilo primjećeno s velikim divljenjem kako su zidovi postavljeni na golu zemlju.

7 Grm sa trnjem koji se je našao na rubu ceste u trenutku „polaganja“ Kućice nađen je tu zarobljen.

8 Tako je tu nađeno, i bijahu spremljena, dva mala identična kamenčića koja su bila dio ceste, ostaci žira, ljuske školjki, jedan otvoreni orah, praškasta zemlja: sve ono što je bilo prisutno u trenutku postavljanja (usporedi: Colin-Simard, op. cit.).

9 Sada je jasno vidljivo da jednostavni i znanjem usko usmjereni zidari toga vremena nisu sigurno imali na raspolaganju sistematizirano označeno kamenje ili dijelove zidova koje je prevezeno iz Nazareta, osim dijela ceste neočišćene površine i sa nje neodstranjena bodljikava grmlja.

10 Materijal od kojega su sagrađeni zidovi, značajne debljine (37,5 cm), također je dobro ispitan, i iza sredine prošloga stoljeća, kako je gore već zabilježeno, posebno pažljivo analiziran. Materijal je kemijski ispitan u Rimu.(Vidi: Colin – Simrad, op. cit.) Analiza je pokazala da se radi o dvije vrste kamena vapnenca, jedna vrsta je tvrđi, a drugi je mekši vapnenac, boje koja se ne nalazi u Italiji, dok je karakteristična za Palestinu, posebno za Nazaret. To je učinjeno tako da su ispitani uzorci koji su uzeti u Loretu i u Nazaretu i uvijek su dobiveni rezultati koji su zadivili svojom istovjetnošću.

11 Rezultati ispitivanja kemijskim analizama omogućuju da se ustvrdi da se žbuka koja povezuje kamenja i ostale dijelove Kućice sastoji od kalcijeva sulfata hidrata (gipsa) pomiješanoga s prahom drvenoga ugljena prema tehnici toga razdoblja, a ta tehnika je bila poznata u Palestini, a nikada se nije primjenjivana u Italiji.

12 Ako se je tada možda dogodila nova primjena u radu, tj. spajanju pojedinačnih kamenih blokova, morala bi se je uočiti, pokazati razlika u kemijskom sastavu žbuke koja je u pitanju..

13 Ovo su znanstvene provjere, koje bi, čini se, trebale konačno privesti kraju rasprave o pitanju prijenosa Loretske kućice i trebale bi biti iznad svakog arhivskog istraživanja dokumenata uvijek u službi istine i istinitosti.

Z A K L J U Č A K

Ako se konzultira najnovija literatura o Kućici u Loretu (Vidi: prospekti Svetišta u Loretu na hrvatskome jeziku – 2009. godine) može se vidjeti da se tvrdi da je materijal od kojega je sagrađena Kućica uistinu iz Nazareta, ali da su Kućicu najvjerojatnije prenijeli ljudi iako ne postoje dokumenti koji to potvrđuju. „Nadnaravni prijenos“ prema literaturi bio bi samo legenda i pobožna priča.

Znanstveni dokazi koji su već gore navedeni odbacuju se radi nedoraslosti ili svojevoljnog stava.

Jedna je činjenica jasna: dva vijeka od proglašenja ljudskih prava, od starog Adama koji je dao svoje „Da“ sotoni a svoj „Ne“ Bogu, nastala je kapilarna difuzija ovih principa na svakom području društvenog života (prosvjetiteljstvo, racionalizam, modernizam, odstupanje od dogmi i tabua…). Prema tim principima sve ono što ne može biti objašnjeno ljudskim razumom ne može biti istinito, to je priča za prepričavanje djeci. Ako Bog intervenira u kojem čudu skoro uvijek to ne čini na racionalan način. Ista velika čuda iz Evanđelje se prešućuju, umanjuju, u njih se ne vjeruje ako ih se ne može racionalno objasniti.

Oni koji su proučavali “Loretsko pitanje,”, držeći racionalno nemogućim da jedna kuća bude prenijeta na nadnaravni način, kao brdo u Evanđelju, preferraju tezu materijalnoga prijenosa, iako nedostaje svaka dokumentacija koja o tome govori.

Zar nije to najgori oblik otpada i suprotnoga ponašanja od onoga što Isus hoće od nas, nije li to želja, namjera ili činjenica ograničavanja Božjih mogućnosti našim racionalizmom?

Oholost propaloga čovjeka u njegovom novom napadu na Boga nedopušta da je nadprirodno iznad onoga što čovjek može prosuditi mogućim! Monstruozni je to grijeh prema Božanstvenosti samoga Boga!

Gospodine oprosti nam! Duše Istine prosvijetli nas!

Naš slavni papa Benedikt XIV, u svom prekrasnom djelu o Marijinim blagdanima, govoreći o ovoj Svetoj kućici iz Loreta, naziva je kućom u kojem je Božanska Riječ preuzela ljudsko tijelo, a koja je prenijeta po služenju Anđela ". On zatim dodaje da 'njegovu autentičnost dokazuju kako drevni spomenici i neprekinuta tradicija tako i svjedočanstvo vrhovnih svećenika (papa), jednodušno mišljenje vjernika i trajna čuda koja su na djelu sve do danas'.
 U stvari Tursellin, u svojoj Povijesti kuće iz Loreta, tvrdi da su skoro svi pape nakon pape Pia II, govorili o ovom čudesnom prijenosu i Siksto V ju je godine 1583., ustanovio i uredio pod pokroviteljstvom naše Blažene Gospe od Loreta.
 
                           Čudo iz Loreta
 

Autentičnost Svete Kuće provjereno

od Fra Angelo Maria d'Anghiari

ISTINA JE da autentičnost Svete Kuće ne predstavlja dogmu vjere. Međutim, smatra se povijesnom činjenicom i kao takva je priznata od strane vrhovnih poglavara više stoljeća, čak je kao i drugi čudesni događaji priznata od strane Crkve. S obzirom na to, postoji valjani razlog za katolike u takvim slučajevima da poštuju i prihvate ove odluke Crkve. Crkva je oduvijek bila oprezna u svojim proglašenjima. Mnogo je godina prošlo prije nego je službeno prihvatila Lurd i Fatimu, kao nadnaravne događaje dostojne povjerenja za sve katolike.

Dokumenti koji najjasnije govore o prijenosu kojim je Sveta Kuća donesena u Loreto pripadaju periodu koji datira više od stoljeće nakon tog događaja. Svetište Loreto je nastalo na početku politički vrlo turbulentnog vremena za Rim, stoljeće Avinjonskog progonstva i Zapadnog raskola ----- događaji koji su obuzimali pažnju svih papa.

Činjenica da danas za tradiciju ne postoji podrška povjesničara, ne znači da je nedostojno uvjerenja. Dokumenti mogu propasti ali tradicija ostaje. Svaki dokument može biti izgubljen, uništen ili skriven u arhivi, ali ne mora nužno diskreditirati istinitost tradicije. Dakle, dok god ne postoji neki neporeciv izazov Loretskom poštivanju tradicije, mi kao katolici smo slobodni prihvatiti tu tradiciju kao odobrenu od strane Svete Stolice, na temelju pouzdanih dokumentiranih dokaza.

Što je osnova za razumno prihvaćanje tradicije Loreta po kojoj je Sveta Kuća na čudesan način prenijeta iz Nazareta, prvo na Trsat u Dalmaciji i na kraju u Loreto u Italiji? Naša generacija neće biti jedina koja razmišlja o toj priči, kako zabilježene činjenice pokazuju. Zapravo, ono što čini ovu tradiciju uvjerljivom je prikupljanje činjenica: 1. Uvjerljive valjane znanstvene činjenice. 2. Originalni izvorni materijal. 3. Pisani dokumenti o njenoj povijesti. 4. Prihvaćene tradicije. 5. Slikarstvo, ikonografija i spomenici. 6. Moralne osnove.

Važeće znanstvene činjenice

Naše vrijeme je vrijeme hiper-znanstvene svijesti, pa počnimo s arheološkim, kemijskim i opće tehničkim argumentima s posebnim naglaskom na lokaciji Svete Kuće .

Arheološki: Povijest nam govori da je najmanje tri povjerenstva poslano u Palestinu u različito vrijeme ----- 1292.g., 1296.g., 1524.g. ----- da utvrdi istinite činjenice o Kući. Sve je potvrdilo činjenicu da se veličina temelja u Nazaretu podudara sa dimenzijama Svete Kuće u Loretu.

Kemijski: Kemijske analize kamenja, žbuke i drugih materijala u Svetoj Kući načinjene su 1871.g. na prijedlog kardinala Bartolinija. To je izradio profesor Ratti na Sveučilištu u Rimu. On je analizirao četiri kamena, dva iz Nazareta i dva iz Loreta, ne znajući koji je koji. On je pronašao da je njihov sastav identičan. Oni po sastavu nisu bili uobičajeni za kamenje oko Loreta u Italiji. Ali ideja da je kamenje bilo prenešeno iz Palestine u Loreto je doista izuzetno znanstveno mišljenje. Ovdje je bilo nešto bez presedana u povijesti. Što je bilo tako važno u Loretu u 13. stoljeću, i koja sila je mogla izvesti takvo nezamislivo čudo? Loreto u vrijeme prijenosa jednostavno nije bilo ništa, niti kao grad niti kao utjecaj, kao što su bile Venecija, Pisa ili Amalfi krajem 13. stoljeća.

Lokacijski: Istraga određena od Benedikta XV (1913-22) objavila je slijedeće: Sveta Kuća nema temelja i ne stoji na prvobitnom tlu nego stoji djelomično na javnoj cesti, djelomično na susjednom terenu i jarku. Ovo nevjerojatno mjesto pokazuje da Kuća nije tamo izgrađena. Osnovni tehnički zaključak: Iako postoji mnogo tehničkih aspekata koje treba razmotriti, dva su neobična: prvo, stil Svete Kuće je poput one koja se koristila u Nazaretu, a ne poput onih koje su bile uobičajene na području oko Loreta u 13. stoljeću. Drugo, činjenica da su glavna vrata na dugom zidu je potvrda da je Sveta Kuća sagrađena kao dom, a ne kao kapela.

Izvorno porijeklo materijala

Najjača obrana priče o Loretu izvedena je iz logike, a temelji se na načelu da svaki efekt mora imati neki razlog. Iznenadno pojavljivanje svetišta u Loretu krajem 13. stoljeća govori nam da se nešto izvanredno dogodilo tamo u to vrijeme, a ne prije 1250. Povijest spominje samo prenošenje tradicije ovoga kraja. Na napuštenom brijegu koji je u velikoj mjeri pustoš, nastao je prvi zaselak, a zatim selo i na kraju grad. Ovaj je grad trebao imati neki poticaj da iznikne iz ničega. Zar to nije bilo najvjerojatnije zbog sve većeg broja hodočasnika koji su dolazili tamo? Očigledno zbog neke izuzetno vrijedne i trajne zanimljivosti. Povijest Loreta ne govori o objavama ukazanjima ili slikama. Ona se povezuje sa pričom o prijenosu vrlo male kapelice, koja se iznenada pojavljuje tamo gdje je nitko prije nije vidio.

Pisani dokumenti i historiografija

Hodočasnici koji su posjetili Svetu Kuću prije 1250, na njenom prvobitnom položaju u Nazaretu, ostavili su izvješća i opise o tome u svojim dnevnicima i pismima kroz sedam stoljeća. Oni su nam rekli da je bila dobro čuvana u kripti bazilike (građena u vrijeme Konstantina) čak i nakon prvobitnog saracenskog uništenja gornje crkve. 1291.g. Križari su je osvojili od Muslimana. Od tada je malom broju hodočasnika u Svetoj Zemlji dozvoljeno govoriti samo o špilji koja dotiče kuću. A sada odjednom nova povijest Svete kuće počinje u kršćanskoj Europi u Loretu. 1295. g. ljudi Recanatija u Italiji izgradili su čvrsti zid sa jakim temeljima oko mjesta gdje je bilo čudo Čini se da ova identifikacija nije bila jasna sve dok lokalni pustinjak 1296. nije imao viđenje. Gotovo odmah, komisija od šesnaest istaknutih građana Recanatija je poslana da istraži izvornu lokaciju u Palestini. Oni su se vratili s pozitivnim dokazima. U to vrijeme generacije hodočasnika počele su dolaziti u sve većem broju.

Najbrže opće prihvaćeni povijesni dokumenti potječu od prije jednog stoljeća nakon izuzetnog događaja. To je bula Pavla II iz 1. studenog, 1464.g., prvi papin dokument koji otvoreno govori o Prijenosu i izvješćima Teramana i Mantavana.

Teramano je bio upravitelj svetišta Loreto. On je uspio da Andrew Atri, koji je živio u Loretu prije 14. stoljeća razgovara sa sinovima i unucima onih koji su živjeli tamo u vrijeme Prijenosa. Teramano je objavio prvi povijesni izvještaj o Prijenosu između 1460-70.

Mantavano je pronašao nepoznatu malu pločicu koja govori priču o Loretu i reproducirao je 1480.g., nakon što je izblijedila i pojedena od crva. (U 16. i 17. stoljeću, veliki spomenici na raznim jezicima bili su tamo postavljeni po nalogu papa.)

1322.g. arhive općine Recanati uništene su vatrom i možemo pretpostaviti da su mnogi dokumenti povezani sa svetištem bili smješteni u tim arhivama. Angelita, tajnica, arhivar Republike Recanati, napisala je 1525.g.: "Neki vjerodostojni Iliri su donijeli dio drevnih ljetopisa Rijeke (Trsata) u Recanati. Ove sadržavaju izvješće o prvom Prijenosu iz Nazareta, i odnesene su Papi Leu ".

Drugi vrijedni istražitelji tradicije Loreta su Raphaela Riera, Horace Torsellini, Sveti Peter Canisius, Euscharius od Bollandists, Luke Wadding, Peter Martorelli, Augustin Clamet, Trombelli, De Vogel, Monaldo Leopardi, Anthony Di Bergamo, Gaetano Moroni, Vuillaume, W. Garratt, Della Casa, Eschbach, F. Thomas, Ilario Rinieri, Faloci Puliganni.

Prihvaćena Tradicija

Nekakva prijevara u priči o Loretu bi trebala lako biti otkrivena posebno od službenika iz 13. stoljeća koje je doba putovanja i komunikacije. Treba napomenuti da je prihvaćena tradicija prijenosa kako na Trsatu tako i u Loretu što potvrđuje činjenicu da se radi nekoj vrsti prijenosa. Kako mogu dvije tradicije, ukorijenjene u takvim različitim i udaljenim mjestima opstati, ako nisu bile utemeljene na stvarnosti? Nadalje, trostruki prijenos u Italiji potvrđuje osnovne činjenice kretanja. Običaji kažu da je Sveta Kuća prvo položena na ravnici koja se zove Banderuola, a zatim na antičkom posjedu u Recanatiju i napokon na vrhu brežuljka Loreto. Kako bi mogle tako detaljne i specifične tradicije nastati i ustrajati, osim ako su utemeljene na stvarnosti?

Povezano s tim je činjenica da tradicija postoji u još više obližnjih lokaliteta, davanjem daljnjih dokaza o prijenosu. Na Trsatu tradicija govori o oboje, o dolasku i odlasku Svete Kuće do talijanske regije Marche, o njezinom dolasku u Italiju, o prolasku kroz Umbriju, i o velikom prolasku kroz neka mjesta u Toscani. To je dalo povoda da se uvede običaj u noći između 9. i 10. prosinca kada oko 3 sata iza ponoći zvone zvona, i uz svjetlost vatre čitaju se litanije. Tradicija je previše rasprostranjena i općenito previše prihvaćena da bi dopuštala sumnju.

Slike i spomenici

Na nekim zidovima Svete Kuće ima dva sloja slika, jedan iznad drugog. Znanstvenom istragom otkriveno je da su predstavljeni sveci gotovo svi orijentalni, potvrđujući Istočno porijeklo kuće. U regijama Marche i Umbrija postoji nekoliko prikaza prijenosa u slikama kao i u skulpturi iz 15. i 16. stoljeća. Po riječima nadležnih osoba, neke potječu od oko 50 godina nakon Prijenosa.

Moralni Argumenti

Autentičnost Loreta dokazana na moralnoj osnovi uključuje čuda, koja je Pavao II potvrdio u svojoj buli od 1464.g., koja su toliko brojna da čuvari nisu mogli voditi evidenciju o svima njima. To nisu bila samo fizička čuda već i velika moralna obraćenja. Tome nadodana je i činjenica da preko 60 proglašenih svetaca i svetih osoba pod vodstvom Duha Božjega, u Loretu se osjećalo kao kod kuće. Jesu li oni mogli biti tako lako prevareni?
Svetište je imalo kontinuiranu i potpunu podršku papinog autoriteta. Uz papinsku podršku Loreto je promijenjen iz beznačajnog sela u status grada i počašćen je sa mnogo umjetničkih i duhovnih darova istaknutih umjetnika. Najmanje 15 papa je hodočastilo u Loreto, a posljednji je bio Papa Ivan Pavao II. Takvo nešto nije se dogodilo u nekom drugom Svetištu. Stotine papinskih dokumenata udjeljuju privilegije, izuzeća, ovlaštenja za primanje beneficija, itd. Već 1310. Klemetn V. daje olakšice njemačkim hodočasnicima.

Na temelju primljene Angelitine povijesti Loreta, Klement VII (1524 - 34) poslao je komisiju od 3 prelata da na Trsatu i u Palestini provjeri činjenice. Benedict XIV je (1748-58) branio autentičnost Svete Kuće u svojem dekretu koji je u vezi sa dekretom o kanonizaciji svetaca. Pape devetnaestog i dvadesetog stoljeća pokazali su štovanje slično njihovim prethodnicima. Benedikt XV uspostavio je blagdan 10. prosinca, kao obvezan za Italiju i po slobodnom izboru za ostatak svijeta. Njegov dekret opet govori o vjerodostojnosti svetišta.

Bivši vatikanski povjesničar i arhivist Pio XI, je na svoj jedinstveni način prikazao cijelo pitanje tradicije prijenosa Svete Kuće: "Ukoliko je autentičnost Svete Kuće upitna, postoji mnogo dobrih razloga koji je potvrđuju ----- ali nema valjanih razloga da je se negira. "

Gore navedeno poglavlje je izvorno tiskano u IMMACULATA časopisu i izvađeno iz knjižice od 60 stranica istog naslova od Fra Angelo Maria d'Anghiari, prevedena po Ceciliji Nachich.

Sveta Nazaretska Kuća na Trsatu

 
 
Najstarije, ako ne i najčudotvornije, Marijino je svetište na Trsatu. Trsat se spominje nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 799. godine, a u posjedu krčkih knezova Frankopana nalazio se do 1529. godine. Čudo o kojemu hrvatska javnost premalo zna, prema pisanim kronikama i usmenoj predaji dogodilo se na trsatskom brdu 10. svibnja 1291. godine kada je na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Čudesni događaj Marijine nazočnosti u Hrvatskoj pobudio je ushićenje, ali i nevjericu medu tadašnjim pukom. Marijinu kuću obišao je i tadašnji vlasnik tih posjeda, krčki knez Nikola Frankopan koji je, da se uvjeri u vjerodostojnost Marijinog čuda, poslao izaslanstvo u Palestinu. Nakon što se izaslanstvo vratilo iz Palestine potvrdilo je istinitost čuda, rodna kuća Djevice Marije iz Nazareta istodobno je preko noći nestala i nitko nije znao kako. Nakon tri godine, 10. prosinca 1294., kuća je preko noći čudom nestala s Trsata i preselila se u talijanski gradić Loreto. Čudotvorni događaj jako je impresionirao hrvatski narod te je odmah počeo hodočastiti na trsatsko brdo. Nakon što je Marijina kuća prešla u Loreto, knez Ivan Frankopan dao je na Trsatu sagraditi kapelicu, a njegov sin Martin franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Zbog žalosti što su izgubili rodnu kuću Djevice Marije, pučanstvu Trsata je papa Urban V. 1367. godine poslao čudotvornu sliku Majke Božje pod imenom Majka milosti, koju je osobno naslikao sveti Evanđelist Luka. Slika je okrunjena 1715. godine pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, a bila je to prva slika Blažene Djevice Marije koju je izvan Italije dao okruniti neki papa. Majka milosti ima iznimno značenje u štovanju Djevice Marije, a Sveti Otac već je u petnaestom stoljeću dopustio poseban oprost onim hodočasnicima koji je pohode. 1 danas se slika iznimno cijeni zbog milosti i mnogih čuda koje je Blažena Djevica Marija udijelila svojim štovateljima.

Mnogo svjetskih znanstvenika pokušalo je znanstveno objasniti fenomen dolaska kamene kuće rođenja Blažene Djevice Marije na Trsat, kasnije u Loreto. Prema svim provedenim ispitivanjima, dokazano je daje Marijina kuća u Loretu autentična Marijina kuća iz Nazareta. Činjenica daje nakon gubitka Svete zemlje 1287. godine bilo nužno pokušati skloniti kršćanske vrjednote i svetosti u Europu, rodila se teorija da su križari srušili kuću u Nazaretu, odvezli brodovima građevinski materijal i od njega prvo sagradili kuću na Trsatu, a poslije u Loretu. Međutim, zašto bi križari zidali Marijinu kuću prvo na Trsatu, a ne odmah u Loretu? Osim toga, izgradnja bi trajala tjednima i netko bi uočio graditelje. Nepobitno je da su sva ispitivanja veznog materijala kamene kuće dokazala starost od dva tisućljeća, što u slučaju rušenja i novog zidanja kuće ne bi bilo moguće izvesti jer bi se vezni materijal uništio.

( Prikaz je preuzet iz knjige Mladena Lojkića „Kletva kralja Zvonimira“, Zagreb 2008. Stranice 377. i 378.)
 
Slika Majke milosti na Trsatu   
 

Marijin Nazaret, Trsat i Loreto! YouTube Video:

https://www.youtube.com/watch?v=tYj3ZwlwJcI