FATIMA - Djeca iz Fatime u Nebu...
Jacinta i Franjo su u Nebu
BLAŽENI
FRANJO i JACINTA
DJECA IZ FATIME U NEBU
Lucija je glavni svjedok
Rođena je 22. ožujka 1907. godine Otac se zvao Antun dos Santos i majka Marija Ruža. Imali su šestoro djece, pet kćeri i jednog sina. Lucija je bila najmlađa.
Rodio se dječak
Obitelj Manuela Pedra Marto i Olimpije od Isusa u župi Fatimi, koja je u biskupiji Leirija, obradovalo je 11. lipnja 1908. rođenje još jednog dječaka. Devet dana kasnije zazvonila su zvona seoske župne crkve javljajući krštenje djeteta Božjeg imenom Franjo
Manuel Pedro Marto (1873-1957) bio je poznat kao ozbiljan čovjek mjesta, kojeg su od milja zvali 'ujak Marto'.
Olimpija (1870-1956) je bila udana prvi put 1888. s bratom Lucijine majke. Imala je dva dječaka iz prvog braka, a 1897. sklopila brak sa Manuelom i rodila sedmoro djece. Prvo dijete koje su dobili Manuel i Olimpija je Franjo. Franjo se razvio u dječaka okrugla lica, živih očiju i dobra zdravlja. Kao i ostali dječaci u selu bio je siromašno obučen u duge hlače i kratki kaputić. Na glavi je nosio kapu duga čunjasta oblika, koja je visila do ramena. Karakter kao da je naslijedio od oca: ljubazan, skroman, šutljiv i miroljubiv. Po naravi nije podnosio galamu. Rado je razmišljao isluša, više sklon mirovanju nego hodu.
Rodila se djevojčica
Zatim se rodila djevojčica 11. ožujka 1910. koja je na krštena na blagdan Svetog Josipa 19.3. i primila po svojoj kumi ime Jacinta. okom rasta pokazivala se njezina živahna narav.
Tri prijatelja
Brat i sestra – Franjo i Jacinta – boravili su rado u društvu svoje sestrične Lucije, koja je stanovala u susjednoj kući u istom mjestu Aljustrel. O tim danima djetinjstva Lucija je zapisala:
«Ne znam zašto, ali Jacinta i njezim brat osobito su voljeli i skoro uvijek dolazili po mene da se poigramo. Nisu voljeli društvo ostale djece. Molili su me da idem s njima bunaru, koji se nalazio u stražnjem dijelu vrta mojih roditelja.
Tu smo igrali, plesali i pripovijedali lijepe pripovijesti koje smo znali. Također išli smo zajedno na brdo s ovcama.
Jacinta je naročito voljela hvatati bijele janjce i sjedeći držala bi ih na krilu i milovala. Ponekad bi koje janje na povratku sa paše ponjela na ramenima, da se ne umori. Jednog dana, kad smo krenuli kući, Jacinta je ušla u stado.
- Jacinto, upitah je, zašto ideš usred
stada?
- Da budem kao Isus, koji na sličici koju sam dobila, također se nalazi među ovcama i jednu drži u ruci.
Tri poljupca i tri zagrljaja
Lucija se sjeća i ove zgode iz djetinjatva:
«Jednom smo se igrali zaloga u kući mojih roditelja. Dobitnik zapovijeda gubitniku učiniti nešto, što mu padne na um. Dopalo me da zapovijedam. Moj je brat sjedio za stolom i pisao. Zapovjedila sam Jacinti da ga zagrli i poljubi. Jacinta je odgovorila: - To neću! Zapovijedi mi nešto drugo! Zašto ne tražiš da poljubim Spasitelja, koji tamo visi?
-Dobro, rekoh, popni se na stolicu, donesi ga ovamo, tri ga puta klečeći zagrli i daj mu tri poljupca: jedan od Franje, jedan od mene i jedan od sebe.
- Našem Gospodinu dat ću toliko, koliko tražiš.
Potrčala je i donesla križ. Poljubila ga je s tolikim predanjem, što nikad neću zaboraviti.»
Nije mi do toga stalo!
Lucija je zapisala o svome mladom bratiću: «Franjo kao da nije bio Jacintin brat, nije joj bio sličan ni po licu, ni po vježbama u krepostima.. Kad je u našim igrama pobjedio i netko bi mu pokušao oduzeti pravo, popustio je bez otpora i rekao jedino: 'Misliš da si pobijedio? No, dobro, Meni nije do toga stalo!
Ako su druga djeca nešto uzela, što je pripadalo Franciscu, rekao bi: 'Pustite! Nije mi do toga stalo!'
Sjećam se, jednog je dana došao k nama Francisco s rupčićem na kojem je bila slika Nazaretske Djevice. Upravo mu je to netko donio.
Pokazao mi rupčić. Skupila se djeca i divila. Išao je od ruke do ruke i najednom nestao. Tražili ga, ali nisu našli. Kratko zatim otkrila sam ga u džepu drugog djeteta. Htjela sam rupčić uzeti, ali je tvrdio da pripada njemu, da ga je također dobio. Prišao je Francisco i rekao: 'Ostavi mu! Nije mi stalo do rupčića!'
Prijatelj ptica
Franjo je volio ptice. Nije mu bilo drago što djeca pticama kradu gnijezda. Dio svojeg kruha izmrvio bi i ostavio na stijeni za ptice. Nije dopustio da se pticama tko približi niti da ih plaši.
-Jadna stvorenja! Kako ste gladne vi ptičice. Dođite,jedite! – Tako je Franjo pozivao ptice koja bi velikom broju. Nakon jela bi ptice radosno cvrkutale, a Franjo bi im se pridružio vješto ih oponašajući.
Jednog dana Franjo je susreo dječaka koji je držao u ruci ulovljenu ptičicu. Franjo ponudi dječaku 20 novčića ako pusti pticu. Dječak prihvati ponudu, ali zatraži prije novac. Franjo ode hitro kući po novac. Vrativši se isplati dječaku otkupninu pa tako oslobodi uhvaćenu ptičicu. Kad je ptica odletjela zapljeskao je od radosti i upozorio:
- Dobro pazi, nedaj se višeuhvatiti!
Nebeska svjetla
Franjo i Jacinta zajedno sa
Lucijom za verih predvečerja očekivali su pojavu zvijezda, anđeoskih svjetla. Jacinta je viševoljela mejsec, svjetlo naše drage Gospe, jer od tog svjetla ne bole oči. Franju je više oduševljavalo sunce. To svjetlo ga je podsječalo na Gospodina Isusa Krista.
Franjo pomaže starici
Staricu, tetu Mariju Garreira, slali su sinovi da čuva stado ovaca i koza. Djevojčice bi se živahne u igri raspršile na sve strane. Kad bi naišli na staricu – Franjo joj je prvi sakupitiovce i posvestistado na pašnjak. Često se starica zahvaljivala Franji i nazivala ga svojim anđelom čuvarom.
Čuvanje ovaca na brežuljku Serra bilo je za djecu pravo slavlje. Djevojčice bi često plesale dok bi im na fruli svirao Feanjo, koji bi se često popeo na najvišu stjenu.
Sakriveni Isus
Lucijina sestra običavala je na blagdan Tijelova obući nekoliko djece u likove Anđela, koji su za procesije pratili nebnicu i sipali cvijeće pred Spasiteljem.
Jacinta je ispitivala:
- Hoću li vidjeti Spasitelja? - I dobila je odgovor: Da, nosi Ga gospodin župnik. Tako su jednom zgodom Lucija i Jacinta bile bijele pratilje nebnice sa košaricama punim cvijeća. Lucija se toga sječa:
- Na određenim mjestima, moja
nam je sestra davala znak. Ja sam bacala cvijeće Isusu. Znakovima sam pokušala navesti Jacintu da baci koji cvjet. No Jacinta je je samo promatrala župnika. Nakon obreda povela nas je moja sestra pred crkvu i upitala:
- Jacinto, zašto nisi bacila Isusu ni jedan cvijet? Jacinta odgovori: - Jer Ga nisam vidjela!
Tada me upita sestra: - Jesi li ti vidjela malog Isusa?
Potom je slijedilo objašnjenje Jacinti:
- Isusa se u hostiji ne može vidjeti.
No Isus je stvarno prisutan u hostiji.
Brza Krunica
Nakon večere djeca su trebala moliti Krunicu. Kako bi im ostalo više vremena za igru i pjesmu sa plesom, djeca su pronašla način kako će brzo izmoliti Krunicu. Nizajuci mala zrna govrili su samo : Ave Maria, Ave Maria. Nakon desetke bi rekli u duljoj stanki Oče naš. Tako su brzo molili Krunicu.
Anđeo mira
Lucija se ovako sjeća prvog ukazanja Anđela: - Čini mi se, bilo je to proljeće 1916. kada nam se Anđeo prvi puta ukazao u Loca de Caberge. Igrali smo se i gle: jaki vjetar tresao je drveće. Preplašeno smo gledali što se događa u tako mirnom danu. Najednom ugledasmo mladića od 14 do 15 godina. Bio je bijeliji od snijega, a pri sunčanom svjetlu bio je proziran kao predivni kristal.
Približivši ma se rekao je:
- Ne Bojte se! Ja sam Anđeo mira
Molite sa mnom.
Zatim Anđeo klekne i prikloni čelo do tla te nas je pozvao da tri puta s njim molimo ovu molitvu:
Moj Bože,
vjerujem u Te,
klanjam Ti se,
ufam se u Te
i ljubim Te!
Molim Te, oprosti onima
koji ne vjeruju u Te,
ne klanjaju Ti se,
ne ufaju se u Te
i ne ljube Te.
Dignuvši se, Anđeo je rekao djeci:
'Tako molite. Srce Isusovo i Srce Marijno čuju vaše molitve.' I Anđeo nestade. Mi smo duboko prignuti često ponavljali molitvu koju smo čuli od Anđela.
Anđeo Portugala
Drugo ukazanje Anđela dogodilo sepokraj bunara u vrtu Lucijinih roditelja. Evo Lucijina opisa: 'Jednog ljetnog dana igrali smo se, provodeći podnevni odmor kod kuće kraj bunara mojih roditeljla, a zvali smo ga Imeria. Najednom ugledali smo opet Anđela koji nam je rako: - Što radite? Molite, molite mnogo! Srce Isusovo i Srce Marijino žele vam svoje milosrđe iskazati. Stalno prikazujte Svemogućem mollitve i žrtve.
- Kakve žrtve treba prinositi?
upitah. Anđeo mi odgovori:
- Prinesiti sve što možete kao žrtvu, kao zadovoljštinu za grijehe, koji Njega vrijeđaju i kao molbvu za obraćenje grešnika. Tako ćete za svojudomovinu postići mir. Ja sam njezin Anđeo Čuvar, Anđeo Portugala. Prije svega prihvaćajte i podnosite spremno trpljenja, koja će vam Gospodin slati.
Od toga smo vremena prikazivali Bogu sve što nas je žalostilo.'
Anđeo Euharistije
Evo Lucijina sjećanja trećeg ukazanja Anđela: Nekoliko mjeseci kasnije sišao je nebeski Glasnik u Loca de Cabago, mjesto prvog ukazanja. Čim smo onamo stigli, započeli smo na koljenima, s licem do tla ponavljati Anđelovu molitvu: 'Moj Bože..' Nekoliko puta smo ponavljali ovu molitvu
Iznad nas je zasjalo. Usptravili smo se da bi vidjeli što se događa. Ugledali smo Anđela, u lijevoj ruci je držao kalež, nad kojim je lebdjela Hostija, iz koje je u kalež palo nekoliko kapi Krvi. Ostavio je da kalež sa Hosijom lebdi u zraku, kleknuo se kraj nas i potaknuo da s njim ponavljamo tri puta:
Presveto Trojstvo,
Oče, Sine i Duše Sveti,
duboko Ti se klanjam
i prinosim Ti
predragocjeno Tijelo i Krv,
Dušu i Božanstvo
Gospodina našega Isusa Krista
prisutnog u svim Svetohraništima svijeta kao zadovoljštinu za sve uvrede, svetogrđa i nemar kojima je On vrijeđan.
Po neizmjernim zaslugama Presvetog Srca Isusova i po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grješnika.
Anđeo se potom podigao, prihvatio kalež i Svetu Hostiju. Meni je pružio Svetu Hostiju a Krv iz kaleža su pili Franjo i Jacinta. Anđeo je rakao:
- Primite Tijelo i pijte Krv Isusa Krista koje nezahvalni ljudi strahovito vrijeđaju.Dajte zadovljštinu za grijehe ljudi. Tješite svog Boga.'
Anđeo je ponovno kleknuo na tlo i ponovio s nama tri puta molitvu: Presveto Trojstvo.. Zatim je nestao Anđeo.
Bog u meni
Franjo nije čuo Anđelove riječi, pa je upitao Luciju: - Anđeo ti je pružio Svetu Pričest. Ali što je to bilo, što je dao Jacinti i meni?
- Isto tako Svetu Pričest, - odgovori Jacinta sva sretna. Nisi li vidio Krv kako teče iz Hostije?
- Osjetio sam da je Bog bio u meni, ali nisam znao kako. Tada je Franjo kleknuo, sagnuo glavu do zemlje i sa svojom sestricom ponavljao molitvu koju su naučili od Anđela. Riječi Anđela da
Boga treba tješiti, jer je žalostan zbog tolikih pogrda i grijeha duboko su potresle Franju i Jacinutu. Franjo se trudio da tješi Isusa a Jacinta se činila žrtve za obračenje grešnika.
Ukazanje Majke Božje u Fatimi 13. svibnja 1917.
Prvi posjet Majke Božje u Fatimi
U nedjelju 13. svibnja 1917. u Iriskoj dolini Igralo se troje spomenute djece. U podne ugledali su blijesak. U strahu pred olujom potrčali su obronkom i opazili iznad malog hrasta lužnjaka Ženu u bjelini, sjajniju od sunca.
Evo Lucijina sječanja riječi koje je rekla Majka Božja: - Ne bojte se! Neću vam učiniti ništa na žao.
- Odakle dolazite? – upitah.
- Dolazim s Neba!
- Što želite od mene?
-Došla sam vas zamoliti da slijedećih šest mjeseci, svakog trinaestog u mjesecu, u isti sat dođete ovamo. Tada ću vam reći tko sam i što želim od vas.
- Hoću li doći u Nebo?
- Svakako.
- A Jacinta?
- Također.
- A Franjo?
- Isto. Ali on mora još izmoliti mnogo Krunica Hoćete li se prikazati i sve svoje muke podnijeti, koje će vam On poslati za
zadovoljštinu svh grijeha kojima je vrijeđan, kao i molbu za obraćenje grešnika?
- Da, mi tohoćemo!
- Morat ćete mnogo pretrpjeti, ali Božja milost bit će vaša jakost...Unutarnjim poticajem pali smo na koljena i ponavljali u
sebi: 'Presveto Trojstvo, klanjam Ti se moj Bože! Bože, ljubim Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu...'
Nakon nekoliko časaka nadodala je Majka
Božja: - Molite dnevno krunicu za mir u svijetu i da se postigne svršetak rata!
Zatim se Ona mirno podizala u smjeru sunčana izlaza i nestala u daljini.
Jacinta nije mogla šutjeti
Lucija se sjeća kako su toga popodneva tiho sva troje vidioca razmišljalo o divnom iznenađenju, najmlađa Jacinta je kliknula:
- O kako je lijepa ta Gospođa!
- Već znam, rekoh joj, ti ćeš to nekome odati.
- Ništa neću reći, odgovorila je, budi mirna!
Sljedeći dan, tako nastavlja Lucija, dotrčao je Jacintin brat k njoj s viješću da je Jacinta kod kuće sve ispripovijedila. Jacinta je čula tu tužbu, ali nije ništa rekla.
- Vidiš, to sam mislila – rekla sam joj.
- Ovdje unutra je nešto, što mi nije dalo šutjeti, odgovorila je Jacinta suznih očiju.
- Ne plači, ne kaži više nikome, što nam je Gospođa rekla.
- Već sam rekla.
- Što si rekla?
- Rekla sam da nam je Gospođa obećala, uzeti nas u Nebo.
- I odmah si to morala ispripovjedati?
- Oprosti, više neću nikome ništa reći!
Više nikome ni riječi
Vijest o čudesnom događaju u Fatimi brzo se proširila. Lucijina majka se zabrinula i zahtjevala od Lucije da sve to poreče. Evo opet Lucijinih riječi:
'Jednog dana, prije nego sam krenula sa stadom, majka me je htjela prisiliti da priznam da sam lagala. Nije štedila s milova-njem, prijetnjama, pa ni drškom metle. Nakon što joj nije uspjelo dobiti odgovor, osim samo upornu šutnju ili potvrdu onoga što sam već prije bila rekla, poslala me po stado s riječima, neka kroz dan razmislim, jer ona nije nikada dopustila da njezina djeca lažu. Ni sada to neće odobriti. Odluka je bila: prisilit će me navečer da odem k ljudima koje sam obmanjivala i priznam im laž, te zamolim za oproštenje.
Krenula sam sa svojim ovcama, moji su me prijatelji iščekivali. Ugledavši me zaplakanu, dotrčali su k meni i upitali me za razlog. Pripovijedala sam im sve što se dogodilo i nadodala:
- Recite mi, što da činim? Moja majka želi pod svaku cijenu da priznam laž. Kako bih mogla to učiniti?
Tada reče Franjo Jacinti:
- Ti si kriva. Zašto si to rekla?
Jacinta je klekla sklopljenih ruku i plačući zamolila oproštenje.
- Pogriješila sam, reče plačući,
nikome neću više ništa reći.'
Vijest o ukazanju Majke Božje u Iriskoj dolini postala je glavna tema razgovora. Ali nitko ili skoro nitko nije u to vjervao. Troje djece vidioca pino je trpjelo: izrugivanja,nepovjerenje ljudi, pa i najbližih. Bilo je i prijetnje kaznama.
Srce Marijino ovijeno trnjem
Po želji Mjake Božje troje djece vidioca došli su na mjesto ukazanja 13. lipnja. Evo Lucijina svjedočanstva:
'Nakon što sam sa Jacintom, Franjom i još s nekoliko prisutnih izmolila Krunicu, ponovno smo ugledali dragu Našu Gospu.
- Što želite od nas? – upitah.
- Želim da trinajstoga idući mjesec
ovamo dođete, molite dnevno Krunicu i naučite čitati. Kasnije ću vam reći što želim.
Zamolila sam za ozdravljenje bolesnika. Bogorodica je rekla:
- Ako se obrati, ozdravit će ove
godine.
Lucija nastavi sa molbom: - Htjela bih Vas zamoliti da nas povedete u Nebo.
- Da, po Jacintu i Franju doći ću uskoro. Ali ti ćeš još neko vrijeme ostati ovdje. Isus želi da Me ljudi po tebi upoznaju i ljube. Želi na zemlji ustanoviti štovanje moga Bezgrješnog Srca. Tko to prihvati, obećajem mu spasenje. Te duše će Bog ljubiti kao cvijeće, koje sam postavila za ukras Njegova prijestolja
- Dakle, ostat ću ovdje sama?- upitah žalosno.
- Ne dijete moje! Trpil li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Neću te nikada na-pustiti. Moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji te bude vodio k Bogu.
U tom trenutku, izrekavši zadnje riječi, Majka Božja je rastvorila je sklopljene ruke i pokazala nam po drugi puta odsjev neizmjernog Svjetla. Tada smo vidjeli sebe uronjene u Boga. Jacinta i Franjo nalazili su se u Svjetlu koje se dizalo prema nebu, a ja u onom koji se izlijevalo na zemlju. Pred desnim dlanom drage Naše Gospe, nalazilo se Srce ovijeno trnjem, koje ga probada. Shvatili smo da je Begrješno Srce Marijino grijesima ljudi i traži zadovoljštinu.
Zraka svjetla
Franjo, duboko poresen onim što je vidio upita: - Zašto je draga Naša Gospa stajala sa Srcem u ruci i zašto je svijetom rasprostrla veliko Svjetlo, koje je Bog? A ti su Lucija stajala s Našom Gospom u Svjetlu koje je sjalo na zemlju, a Jacinta i ja u onom Svjetlu koje se dizalo prema nebu?
- Zato, odgovori Lucija, jer ćeš ti s Jacintom uskoro ući u Nebo, a ja ostajem s Bezgrješnim Srcem Marijinim još na zemlji.
Viđenje pakla: more vatre
Tri do četiri tisuće ljudi stiglo je 13. srpnja na mjesto ukazanja. Majka Božja je došla po treći puta i rekla preko vidioca:
- Želim da trinaestog idućeg mjeseca dođete ponovno ovamoi nastavite svaki dan moliti Krunicu u čast drage Naše Gospe od Krunice da se postigne mir u svijetu i svršetak rata, jer jedino Ona može to postići.
- Smijem li Vas zamoliti da nam kažete tko ste Vi i da učinite čudo, kako bi svi povjerovali da nam se Vi ukazujete.
- Dolazite i nadalje svaki mjesec ovamo. U listopadu reći ću vam tko sam i što želim, te ću učiniti čudo da svi povjeruju.
Tada je nastavila:
- Žrtvujte se za grješnike i recite često, osobito kad prikazujete žrtvu: 'Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za uvrede Bezgrješnom Srcu Marijinom.' Pri ovim zadnjim riječima Majka Božja je ponovno rastvorila ruke. Kao da je zraka prodrla zemlju. Ugledali smo kao neko more vatre i u to more uronjene đavle i duše kao da su prozirne i crne bakrenaste, užarene ljudske spodobe, koje su u toj vatri plivale, a plamenovi su ih bacali u vis, padali su na sve strane poput iskra iz ogromna požara uz viku i jauk boli i zdvojnosti.
Nakon viđenja pakla rekla je draga Naša Gospa puna dobrote, a istovremeno i tuge:
Vidjeli ste pakao kamo dolaze duše siromašnih grješnika. Da ih spasi, želi Bog uvesti u svijet pobožnost mojem Bezgrješnom Srcu. Bude li se provodilo to što vam govorim, spasit će se mnoge duše i nastat će mir. Rat ide kraju, ali ne prestane li se vrijeđati Boga, započet će pod vladanjem Pija XI. drugi još gori rat. Kada budete jedne noći ugledali od Boga dano nepoznato svjetlo, onda znajete, da će ga On zbog njegovih zlodjela kazniti ratom, progonima Crkve i Svetog Oca.
Da to spriječim doći ću tražiti posvetu Rusije mom Bezgrješnom Srcu s naknadnom Pričesti na prve subote u mjesecu. Budu li moji zahtjevi izvršeni, obratit će se Rusija i bit će mir. Ako ne odogovore, tada će Rusija svoje zablude širiti svijetom, izazivati ratove i progone širom svijeta. Mnogi će podnijeti mučeništvo, Sveti Otac će mnogo trpjeti. Uništeni će biti neki narodi. Ali na kraju će moje Bezgrješno Srce pobjediti. Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju, koja će se obratiti i na kraju svijetu će biti darovan mir. Portugal će sačuvati cjelovitu vjeru. O tome ne govrite nikome ništa. Franji možete reći.
Kad molite Krunicu ponovite nakon svakog otajstva: Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.
Toliko smo plakali i za tebe molili
Godine 1917. proživljavala je Katolička Crkva u Portugalu veliki progon. Vlasti je smetalo veliko okupljanje vjernika u Fatimi. Načelnik okruga Vila Nova de Ourem naredio je da se vidioci iz Fatime i njihovi roditelji predvedu 11. kolovoza. Franjin i Jacintin otac Marto otišao je bez djece, dok je Lucija pošla sa svoji ocem. Evo njezina sječanja:
'Slijedeći dan ujutro rano smjestili me na magarčića i putem padoh tri puta s njega. Pratili me moj otac i moj ujak. Prolazeći uz ujakovu kuću počekali smo nekoliko časaka na ujaka, a ja sam otrčala do Jacintina kreveta da se s njom oprostim.Budući da nismo znale hoćemo se još ikada vidjeti, zagrlile smo se. Jadno dijete reče plačući:
- Ako te ubiju, kaži im da sam ja, kao i Franjo, baš kao i ti želimo umrijeti. Odmah ću poći s Franjom do bunara da se za tebe molimo.
Kad sam se predvečer vratila, otrčala sam k bunaru. Tu su oboje klečali i nagnuti na rub bunara s glavom između ruku plakali. Ugledavši me, bili su iznenađeni.
- Vratila si se? Tvoja sestra došla je po vodu i rekla nam da su te već ubili. Toliko smo plakali i za tebe molili.
O Franji svjedoči Lucija još ovo: 'Proveo je cijeli dan u molitvi i plaču. Moguće u većoj boli nego ja.'
Načelnikova prevara
Dana 13. kolovoza načelnik je obavješten da prema Iriskoj dolini kreće mnoštvo naroda. Smilio je plad da omete tok ukazanja. Toga dana, rano ujutro, dovezao se u kočiji pred kuću seljaka Martoa. Marto se tada nalazio na polju, pa je načelnik čekao dok ga dozovu. Djeci Franji i jacinti je postavljao različita pitanja, ali su ga djeca samo gledala i šutjela. U međuvremenu je dao dozvati i Luciju. Kad je Marto ušao u kuću, načelnik mu je lukavo rekao: 'Došao sam vidjeti što se to događa.' Načelnik je pozvao djecu da krenu s njim u kočiju. Djeca su odgovarala da im je rano, ali je on obećao da će ih najprije dovesti do gospodina župnika. On će ih ispitivati, a načelnik će samo slušati. Tako su zajedno s roditeljima, u načelnikovoj kočiji, otišli gospodinu župniku.
Razgovarali su na balkonu župnikove kuće:
- Tko vam je rekao da govcrite ono što se pripovijeda po selu? – pitao je župnik.
- Gospođa koju smo vidjeli – odgovorila su djeca.
- Zar ne zanš da ćeš u pakao kad tako lažeš? – obratio se župnik Luciji.
- Ako se zbog laži ide u pakao, onda ja neću u njega. Ja govorim samo ono što sam čula od Gospe.
- Je li istina da ti je Gospa povjerila jednu tajnu?
- Jest, ali ju ne mogu reći. Ako baš hočete, otići ću najprije pitati Gospu. Ako ona dopusti, kazat ću vam je.
Načelnik je imao svoj plan pa je
prekinuo razgovor.
- Idemo, vrijeme je, dođite sa mnom u
kočiju!
Djeca se najprije pogledaše između sebe pa onda okrenuše prema roditeljima. Oni su odgovorili:
- Samo idite, lijepo ćete se voziti u načelnikovoj kočiji.
Tada se popeše i sjedoše. Čim je kočija krenula iz dvorišta, načelnik krene prema Vila Nova de Ourem. Djeca se uplahiriše:
- To nije put za Irijsku dolinu.
- Znam – odgovorio je načelnik -
Idemo najprije župniku u Ourem, on vas želi vidjeti i s vama razgovarati.
Djeca se smiriše. Kad su stigli – ponuđeno im je jesti. Zatim su se igrali s načelnikovom djecom na kućnom balkonu. Tu ih je vidio najstariji sin Olimpije Marto kojega su poslali da sazna što je s djecom. Nije mogao do njih, jer su providna željezna vrata zatvarala dvorište. Vidio ih je kroz rešetke kako se igraju na balkonu. Time se zadovoljio i vratio kući.
Načelnik je uspio da djeci onemogući sastanak sa Gospom i razočara znatiželjnike koji su dohrlili u Irisku dolinu. Tim se nadao da će prestati nepoželjni sastanci mnoštva.
Tada je usljedilo ispitivanje načelnika. Bez rezultata.
Zlostavljanje djece iz Fatime
Potom su djecu zatvorili u neku malu sobicu, kuda su malo kasnije, došla trojica da ih ponovno isputuju.Uz prijetnje su tražili da odaju tajnu, uvjeravali ih da odatle neće izići dok je ne otkriju. Bilo je uzalud, djeca su bila neustrašiva.
Zanimljivo, načelnik se ponaša kao da vjeruje da se ipak nešto dogodilo. Ne traži da to djeca zaniječu. Zahtjeva da djeca kažu što im je Gospa povjerila.
Tu su prespavali noć.
Sutradan je k djeci došla neka gospođa, poodmaklih godina, koja je veoma hvalila načelnika i uvjeravala djecu kako je on dobar i kako mu sve treba priznati. Ako se njega plaše, neka kažu njoj, ona će mu to prenijeti. Djeca nisu odala ni ženi.
Oko deset sati došla su četri policajca, dva u uniformi, dva u građanskom odijelu, i odvala ih u Istražni ured. Istragu je vodio načelnik, koji se za vrijeme ispitivanja igrao čas zlatnim satom, zlatnim lančićima i komadima srebrnog novca. Novac je bacao po stolu, da čuju kako zvuči. Zlatni sat je bio namjenjen Franji, lančići djevojčicama, novac svima. To su im i rekli.
Djeca su događaj detaljno opisivala bez protuslovlja. Rekla su što su vidjela, ali o tajni ni riječi! Zlatni predmeti nisu ih zanimali.
Načelnik je djecu opet odveo kući. Tu im je njegova supruga Adelina dos Santos ponudila malo okrepe.
Poslije ručka opet su ih odveli u Istražni sud. Ponovno je počelo preslušavanje. Sad više nije bilo darova i obećanja. Odmah su uslijedile prijetnje.
- Ako ne odate tajnu, reći ćemo jednom od ovih ljudi da vas izvedu i ubiju – počeo je jedan od istražitelja.
- Neće biti potrebno, oni će sve reći – ublažio je riječi načelnik.
Djeca nisu rekla ni riječi.
Tada su djecu odveli u javni zatvor
među zatvorenike. Pri ulazu, policajac im je dobacio:
- Kasnije ćemo doći po vas i žive vas spaliti.
Jacinta je najteže podnijela odvojenost od roditelja. Zaplakana lica jadikovala je:
- Ne dolaze nam u posjete ni tvoji ni moji roditelji. Više ne mare za nas!
- Ne plači, govorio joj je Franjo, prikažimo to Isusu za grješnike.
Uzdignutih očiju i ruku prema nebu, izgovarao bi molitvu: Moj Isuse, to je Tebi za ljubav i za obraćenje grješnika.
Jacinta je dodala: - I za Svetog Oca i naknadu za uvrede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijunu.
Franju je najviše žalostilo i brinulo što se Majka Božja neće više ukazivati. Svoju tugu otkrio je plačem i riječima:
- Sigurno je draga Naša Gospa bila tužna, jer nismo došli u Irijsku dolinu pa nam se neće više ukazivati. A tako sam se radovao da ću Je vidjeti.
Kad je Jacinta u zatvoru plakala od boli za majkom i svojom obitelji, Franjo ju je tješio riječima:
- Ako majku više nećemo vidjeti, ništa za to! To prikazujemo za obraćenje grješnika. Bilo bi najgore kad nam se ne bi više ukazala draga Naša Gospa. To mi je najteže. Ali i to prikazujem za grješnike.
Krunica u zatvoru
Iz vremena boravka sječa se Lucija:
'Odlučili smo izmoliti našu Krunicu u zatvoru. Jacinta je skinula svoju medaljicu s vrata i zamolila jednog kažnjenika da je objesi o čavao na zidu. Klekli smo pred medaljicom i započeli molitvu. Zatvorenici su molil s nama koliko su znali. No bili su barem na koljenima. Nakon što smo završili Krunicu, Jacinta je pošla k prozoru i plakala.
- Jacinto, zar nećeš prikazati ovu žrtvu Našem Gospodinu? – upitah je.
- Hoću, ali mislim na moju majku i plačem, a da to i ne želim.
Među kažnjenicima jedan je započeo svirati harmoniku i svi su zapjevalida nas razvedre. Upitahu nas da li znamo plesati. Odgovorili smo da znamo 'viru' i 'fandango'. Jacintin plesač, neki lopov, uočivši kako je malena, podigne je da je drži na ruci. Moguće se smilova Naša Gospa njegovoj duši i obratila ga.
Zatvorenici su nastojali utješiti djecu. – Ta kažite gospodinu upravitelju tu tajnu. Što se vas tiče što ona Gospođa to ne želi.
- Nipošto, živo odgovori Jacinta,
rađe bi umrla!
Prijetnja vrelim uljem u kotlu
Da bi slomio otpor vidioca, upotrijebio je načelnik prijetnju. 'Dao je u kotlu ugrijati ulje da u njemu speče djecu, ne budu li htjeli odati tajnu. Ušao je policajac, zaurlavši prijetećim glasom na Jacintu: - Ulje se već grije. Kaži tajnu inače ćeš biti spržena.
- Ne mogu.
- Ne možeš?Ja ću te već naučiti pa ćeš moći. Hajde naprijed!
Malu Jacintu je bez otpora odvukao u pokrajnu sobu. Dok su je ispitivali, rekao je Franjo mirno i opušteno:
- Ako nas ubiju, idemo u Nebo.
A onda nakon nekoliko časaka šutje:
- Neka Bog ćuva Jacintu od straha. Izmolit
ću za nju Zdravomariju.
Odmah je skinuo kapu i molio. kad ga stražar ugleda u molitvi, upita ga:
- Što radiš?
- Molim Zdravomariju da Jacintu ne svlada strah.
Čuvar mahne preirno rukom i pusti ga.
- Otišla je Jacinta, a da se nije od nas oprostila – žalostila se Lucija.
I s Franjom je ponovljen postupak. Bio je hrabar kao i Jacinta.
'Tada sam došla i ja na red.Rekoše mi da su Jacinta i Franjo sprženi i da mene čeka ista sudbina ne budem li odala tajnu. Unatoč što sam mislila da govore istinu nisam se bojala. Činilo mi se da je načelnik oruđe kojim se Bog poslužio, da mi iz ljubavi prema Njemu trpimo i to prikažemo za obraćenje grješnika. Mislim da su Jacinta i Franjo imali isti osjećaj...'
U međuvremenu Lucijina majka je tumačila susjedama:
- Neka joj bude! Ako laže, zaslužuje kaznu, ako ne laže, Gospa će se već za nju pobrinuti. Lucijina majka je tako dva dana mirno jela i dvije noći mirno spavala.
Nakon tri dana ispitivanja i zastraši-
vanja vratio je gradonačelnik djecu navečer 15.kolovoza u Fatimu.
Ukazanje u Valinhosu
U nedjelju, 19. kolovoza čuvali su Lucija, Franjo i njegov brat Ivan stado u mjestu zvanom Valinhos. Tada su vidioci osjetili da se nešto nadnaravno približava i njih obuzima, slutili su dolazak Majke Božje. Lucija ovako svjedoči:
' Bilo mi je žao da Jacinta ne vidi dragu Našu Gospu. Zamolila sam njezina brata Ivana da je dovede. Budući da nije htio poći, ponudila sam mu 20 novčića. Odmah je otrčao.
Franjo mi reče:
- Jacinta će biti tužna ko ne stigne na vrijeme.
Odmah nakon Jacintina dolaska ugledali smo Našu Gospu iznad hrasta. Rekla je:
- Želim da dođete trinaestoga u Irijsku dlinu. Nastavite dnevno moliti Krunicu U zadnjem mjesecu učinit ću čudo da svi povjeruju.
- Molimo ozdravite neke bolesnike.
- Da, tijekom godine ozdravit ću neke. Molite, molite mnogo i prikazujte žrtve za grješnike, jer mnoge duše odlaze u pakao, budući da se nitko za njih ne žrtvuje i ne moli. – I ponovno se podigla u prvacu istoka.
Bog je zadovoljan vašim žrtvama
Djeca vidioci pošli su 13. rujna u Irijsku dolinu. Stizalo je više od 25000 ljudi. Evo Lucijina opisa: 'Svim putevima kretalo se mnoštvo , svi su nas htejli vidjeti i s nama razgovarati. Nije bilo bojazni. Brojni ljudi, dapače otmjene dame i gospoda probijali su se kroz mnoštvo, koje nas je opkolilo. Bacali su se pred nama na koljena i molili da Majci Božjoj povjerimo njihove potrebe. Ostali se nisu mogli probiti, vikali su iz daljine.
Stigli smo u Irisku dolinu do hrasta lužnjaka i započesmo sa svijetom moliti Krunicu. Kratko zatim ugledamo jasni sjaj a potom Majku Božju iznad hrasta.
- Molite nadalje Krunicu da se postigne svršetak rata. U listopadu doći će i Naš Gospodin, Žalosna Gospa, Karmelska Gospa, Sveti Josip s Djetetom Isusom da blagoslove svijet. Bog je zadovoljan vašim žrtvama ali ne želi da s užetom spavate. Nosite ga samo po danu.
- Zamolili su me da toliko toga od Vas izmolim, ozdravljenja bolesnika i jednog gluhonijemog.
- Da, neke ću ozdraviti, a druge ne. U listopadu ću učiniti čudo da svi povjeruju.
Započela se podizati i nestala je kao obično.
Čudo sa suncem i rastanak
Šesto ukazanje zbilo se 13.listopada. Evo Lucijina opisa: 'Stigli semo u Irisku dolinu do hrasta. Padala je kiša. Unutarnjim nadahnućem zamolila sam svijet da zatvori kišobrane i mole Krunicu. Kratko zatim ugledali smo svjetli sjaj i Našu Gospu iznad hrasta lužnjaka.
- Što želite od mene?
- Želim da se ovdje sagradi kapela
Meni u čast. Ja sam vaša draga Gospa od Krunice i nadalje neka se dnevno moli Krunica. Rat ide kraju, a i vojnici će se vratiti kućama.
- Htjela bih vas toliko toga zamoliti: da ozdravite bolesnike, obratite grješnike....
- Neke da, druge ne. Moraju se popraviti i moliti za oproštenje svojih grijeha. Neka Gospodina vieš ne vrijeđaju, već je previše vrijeđan.
Rastvorila je ruke, blistala na suncu, dok se podizala odražavalo se njezino vlastito svjetlo na suncu.'
Tada se dogodilo veliko čudo, dokaz istinitosti ukazanja.Najednom je prestalo kišiti. Sunce se započelo kao vatreno kolo oko sebe okretati bacajući na sve strane svjetla u bojama koje su se izmjenjivale: žuta, zelena, crvena, modra i ljubičasta. Najednom kao da se otkunulo od nebeskog svoda da bi se amo – tamo skokovima strovalilo na mnoštvo.
Ovaj potresni prizor trajao je oko 10 minuta. Potom se sunce vratilo na svoje mjesto i zasjalo redovitim sjajem. U međuvremenu su pastirići doživjeli drugo milosno gledanje. Lucija pripovjeda: 'Nakon što je draga Naša Gospa nestala u neizmjernoj daljini nebeskog svoda, vidjeli smo kraj sunca Svetog Josipa s Djetetom Isusom i Našu Gospu u bjelini s modrim ogrtačem. Sveti Josip kao da je znakom križa blagoslivljao svijet.'
Jadni Sveti Otac
Stigla su dva svećenika s molbom da se djeca mole za Svetog Oca. Jacinta je upitala tko je Sveti Otac i kako da se mole. Lucija kaže: 'Od tada nismo Bogu prikazivali ni jednu molitvu ni žrtvu, a da Mu nismo upravili molbu za Svetog Oca. Jacintu je zahvatila tako velika ljubav prema Svetom Ocu, da je prikazujući svoje žrtve uvijek nadodala: « I za Svetog Oca». Na kraju je Krunice izmolila uvijek tri Zdravomarije za Svetog Oca. Čudila se mala Jacinta:
- Toliki svijet dolazi ovamo, a Sveti Otac nikada. Kad bih mogla vidjeti Svetog Oca.
Naša ljubav prema Svetom Ocu bila je tako velika da sam ja od radosti zapljeskala, kad je gospodin župnik rekao mojoj majci da ću vjerojatno morati putovati u Rim da me Njegova Svetost ispita. Bratiću i sestrični sam rekla:
- Divno, budem li vidjela Sveotog Oca!
Jacinta je sa suzama rekla.
- Mi ne putujemo, ali ovu žrtvu prikazujemo za njega.
Jacinta vidjela Svetog Oca
Velika Jacintina odanast prema Svetom Ocu nagrađena je posebnom milosti.
Lucija pripovijeda: ' Jednog dana proveli smo podnevni odmor kraj bunara mojih roditelja. Jacinta je sjela na kamene bunara. Franjo je tražio samnom divlji med u grmlju žukovina na pašnjaku. Nakon nekog vremena pozove nas Jacinta:
- Da li ste vidjeli Svetog Oca?
- Ne-
- Ne znam kako je to. Vidjela sam
Svetog Oca u vrlo velikoj kuć kako pred stolom kleči, lica sakrivena rukama, u plaču. Vani je stajalo mnogo ljud. Neki su bacali na njega kamenje, drugi ga sramotili ružnim riječima. Jadni Sveti otac, moramo se mnogo za njega molliti!
Drugom smo zgodom krenuli prema špilji Cabeco. Stigavši onamo, sagnuli smo se duboko do zemlje i ponovili Anđelovu molitvu. Nešto kasnije podigla se Jacinta i dozvala me:
- Vidiš li tolike ulice i putove i polja prepune ljudi! Od glada plaču, jer nemaju ništa za jesti. I Svetog Oca u crkvi u molitvi pred Bezgrješnim Srcem Marijinim? A koliki svijet moli s njim!
Mnogi idu u pakao
Lucija spominje: ' Vizija pakla ispunila je Jacintu tolikim užasom da su joj sve pokore i mrtvenja bile neznatne, da bi samo neke ljude mogla odvtratiti od pakla. Često je acinta sjela na tlo ili kamen i razmišljala: - Pakao! Pakao! Kako žalim duše koje odlaze u pakao! I ljude koji tamo živi gore kao drvo u vatri!
Žalosna je klekla, sklopila ruke i molila kako nas je Majka Božja naučila:
Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe.
Dugo je klečala i ponavljala istu molitvu. Ponekad je dozivala mene ili svoga brata. – Franjo,Franjo! Zar nećeš samnom moliti? Moramo mnogo moliti da bi spasili duše od pakla.Kolike odlaze onamo! Kolike!
Drugi put bi upitala Jacinta:
- Zašto ne pokaže Naša Gospa pakao grješnicima. Kada bi ga vidjeli ne bi griješili da ne dođu onamo. Kako žalim grješnike! Kad bi im mogla pokazati pakao!
Duše žrtve
Na dan prvog ukazanja Jacinta je pitala: - Gospa nam je rekla da molimo Krunicu i prikazujemo žrtve za grješnike. Kakove žrtve? Kako ih prikazati?
Franjo je pronašao brzo prvu žrtvu.
- Dajmo naš obrok ovcama i eto, žrtvujmo se da ništa ne jedemo!
Na početku su dali ovcama, a kasnije siromasima. Nekoliko djece iz Moita dolazilo je prositi od vrata do vrata po Fatimi. Pastiri vidioci sreli su ih jednog dana prateći putem svoje ovce. Kad ih je Jacinta ugledala rekla nam je:
- Podjelimo naš ručak ovim siromasima za obraćenje grješnika. Jadna djeca radovala su se daru i nastojala nas dočekati na putu kad smo prolazili. Čim ih je Jacintas ugledala, predala im je cijeli ručak toga dana i to tako radosno, kao da njoj neće ništa uzmanjkati.
Kad je jednog dana ponudila Jacintina majka djecu grožđem, odgovorila su: - Nećemo ga jesti, prikazat ćemo ovu žrtvu za grješnike.
To se isto dogodilo kad im je majka donijela kući uskusne smoke.
Lucija spominje ovo: 'Naviknuli smo da povremeno kroz devet dana ništa ne pijemo, također i kroz cijeli mjesec. Jednom smo prikazivali tu žrtvu usred kolovoza, kad je vrućeimna bila nepodnosiva.'
Jedanput je donijela Lucija pehar vode. Franjo je rekao:
- Ja neću! Radije trpim za obraćenje grješnika.
Lucija ponudi Jacinti: - Uzmi ti!
- I ja želim prikazati žrtvu za obraćenje grješnika.
Tjelesno mrtvljenje
Uz post pastiririći su trapili svoje tijelo i drugim pokorama.
Nosili su čvrsto uz tijelo zavezano uže. Gospa im je dopustila da ga smiju imati samo danju. i udarali se s koprivama po nogama.
Jacinta je osobito voljela plesati. Za ples je bila nadarena i spretna. Uskoro je nakon ukazanja rekla:
- Neću više plesati. Želim time
Našem Gospodinu prikazati žrtvu.
Sate su provodili ponavljajući Anđelovu molitvu s glavom spuštenom do zemlje.
Bijeg pred znatiželjnicima
Iz poniznosti i želje za samoćom izbjegavali su vidioci znatiželjnike, koji su ih dolazili ispitivati. Ponekad bi im uspjevalo pobjeći malom lukavštinom. Lucija spominje ovaj događaj:
'Jednog dana putem u Fatimu u blizini prometnice, ugledali smo auto iz kojeg je izlazila skupina gospode i gospođa. Ni časak nismo dvoumili da žele s nama govoriti. Više nismo mogli pobjeći. Krenuli smo dalje u nadi da nas neće prepoznati. Kad su gospođe stigle do nas, upitale su, da li poznajemo pastiriće kojima se Majka Božja ukazuje. To smo potvrdili. A da li znamo gdje stanuju? Dali smo im potrebne upute i pobjegli sakrivajući se u polju nedaleko šume. Jacinta je bila zadovoljna ishodom te rekla: - Tako moramo uvijek postupati, ako nas ne prepoznaju.
Jednog dana, opet smo sjedili nedaleko moje kuće – navodi Licija. Bile smo ja i Jacinta u sjeni dvaju smokava, poraj puta. Franjo se udaljio igrajući se. Kad je primjetio da se približavaju neke gospođe sa velikim šeširima, dotrčao je i obavjestio nas. Brzo se popesmo na smokve. Čim su gospođe prošle, spustili smo se dlje i sakrili se u polju kukuruza.
Česta i umarajuća ispitivanja, kojima većinom nisu mogli izbjeći, bila su za vidioce muka i velika žrtva.