Blažena Djevica Marija u Efezu...

Blažena Djevica Marija u

Efezu

Prilog 1

Blažena Ana Katarina Emmerick daje odgovor

„Blažena Djevica Marija je nakon Kristova Uznesenja na Nebo živjela tri godine u Jeruzalemu na Sionu – u kući Posljednje večere. Zatim je tri godine provela kod Marte i Marije u Betaniji, kraj Jeruzalema. Kad je nastupio veliki progon Židovi su Lazara i njegove sestre odveli na more, da ih pogube na brodu bez vesala i jedra, tada je Apostol Ivan odveo Majku Božju u Efez gdje je Gospa živjela devet godina.

„Kako su nastale glasine o Marijinoj smrti i grobu u Jeruzalemu“

Marijina putovanja iz Efeza u Jeruzaelm.

„Poslije treće godine svog boravka u Efezu uhvati Mariju velika čežnja za Jeruzalemom. Ivan i Petar odvedoše Je tamo. Mislim da se tamo okupilo više Apostola…Kod njihova dolaska vidjeh da navečer u suton, prije nego krenuše u grad, pohodiše Maslinsku goru, brdo Kalvariju, Sveti grob te sva sveta mjesta oko Jeruzalema. Majka Božja bila je tako tužna i taknuta samiloću da se jedva mogla održavati uspravnom, pa Je Petar i Ivan odvedoše otuda pridržavajući Je ispod ruku.

Godinu i pol prije svoje smrti Marija je još jednom doputovala iz Efeza u Jeruzalem. Tad je ponovno vidjeh kako umotana u noć pohodi s Apostolima sveta mjesta. Bila je neizrecivo žalosna i stalno je uzdisala: „Oh, Sine moj, Sine Moj!“ Kad dođe do stražnjih vrata palače gdje bijaše susrela Isusa koji padne pod križem, dirnuta bolnim sjećanjem padne bez svijestzi na zemlju, a Njezini prijatelji pomisliše da umire.

Odnesoše Je na Sion u Cenakul, u čijim je prednjim zgradama stanovala. Ovdje bijaše Blažena Djevica tijekom više dana tako slaba i bolesna i toliko puta padne u nesvijest da su češće očerkivali Njezinu smrt te Joj nakaniše pripremiti grob. Oba sama izabere za to jednu špilju u Maslinskoj gori, a Apostoli dadoše da Joj tamo neki klesar kršćanin uredi lijepi grob.

U međuvremenu bijaše više puta proglašena mrtvom, a glas o Njezinoj smrti i grobu proširi se i po drugim mjestima.

Ali, kad grob biješe dovršen, bijaše već ozdravila te dovoljno snažna da opet otputuje natrag do svog stana u Efezu, gdje je nakon godinu i pol zaista umrla.

Blažena Djevica Marija nije živjela u samom Efezu, nego u brdovitom kraju gdje se već bijaše naselilo više Njoj bliskih žena.

Marijina kuća bijaše, na oko tri i pol sata od Efeza, na nekom brdu s lijeve strane. To brdo pada koso prema Efezu. Južno od Efeza vode uske staze na jedno divlje obraslo brdo, a prema vrhu brda je brežuljkasta, također obrasla ravnica opsega otprilike pola sata, na kojoj se stvorila ta naseobina.

To je veoma zabačen predio s mnogo plodinih, ljupkih brežuljaka i čistih stjenovitih špilja, među malim pjeskovitim površinama, divlji ali ne ztapušten, s mnogo piramidastih stabala glatkog debla te široke sjene dolje.

Kad Ivan dovede ovamo Blaženu Djevicu, čiju je kuću prije toga dao izgraditi, već življaše više kršćanskih obitelji i pobožnih žena u tom kraju, dijelom u zemnim i kamenim špiljama koje bijahu laganom drvenom građom napravljene u stanove, a dijelom u tankim šatorima. Oni se bijahu već prije žestokih progona doselili ovamo. Budući da su te špilje i mjesta koristili kao utočište onakve kakve ih je nudila priroda, njihovi stanovi bijahu poput pustinjačkih, većinom udaljeni jedan od drugog četvrt sata, a cijela naseobina ovdje u tom kraju nalikovala je raštrkanom seoskom imanju.

Marijina kuća jedina bijaše od kamena. Jedan mali dio puta iza te kuće uspinjao se vrletnom uzvisinom brda do njegova vrha, s kojeg se preko brežuljka i drveća gledalo na Efez i na more s puno otoka. Između mjesta stanovanja Blažene Djevice i Efeza protječe prekrasna vijugava rječica.“

Kuća Marijina kod Efeza

Crkva Marijina groba u Gecemanskom vrtu

„Kuća Marijina bijaše od kamena, četverokutna, a na stražnjem dijelu okrugla ili-ili uglata, prozori bijahu postalvjeni visoko gore, krov bijaše ravan. Bila je podjeljena u dva dijela ognjištem smještenim na sredini. Vatra je gorjela nasuprot vratima na zemlji u nekakvom udubljenju na zidu koje se s obje strane stepenasto uzdizalo do svoda kuće. Na sredini toga zida protezalo se do svoda kuće udubljenje nalik polovici dimnjaka, kamo je odlazio dim, te onda kroz otvor na svodu nalazio svoj izlaz. Na tome otvori je stršila iznad kuće kosa mjedena cijev.

Taj prednji dio kuće bijaše laganim pomoćnim zidovima od pruća s obje strane ognjišta odijeljene od prostora iza ognjišta. U toj prednjoj prostoriji, čiji zidovi bijehu neožbukani, a zacijelo od dima i pomalo začađeni, bile su izbe napravljen sastavljanjem pletenih zaslona na obje strane. Ako je taj dio kuće trebao poslužiti kao veća dovrana, tada su se ti zasloni, što ni izdaleka ne dosezahu strop, rastavljali i uklanjali. U tim izbama spavala je Marijina sluškinja, te druge žene koje su Je pohodile.

Slijeva i zdesna od ognjišta išlo se kroz lagana vrata u zasnji, najtamniji dio kuće koji je završavao u krugu ili kutu; on bijaše vrlo ugodno i čisto uređen. Svi zidovi bijahu obloženi drvenim pleterom, a svod bijaše zaobljen. Grede koje bijahu iznad, spojene s drugom oplatom i ukrašene nekim ukrasima od lišća, ostavljale su jednostavan, no ipak pristojan dojam.

Zadnji okrugli ili uglati kraj te prostorije činio je Marijino mjesto za moltvu. Na sredini zida i niši nijaše postavljen nekakav spremnik nalik na Svetohranište, koji se okrećući otvarao i zatvarao potezanjem neke reze. U njemu je stajao Kristov križ otprilike veličini ruke s uzdignutim, umetnutim kracima, u obliku Y. Bijaše bez naročita ukrasa i oštrih obrisa, nimalo izrezbaren poput križeva koji danas stižu iz Obećane zemlje. Ivan i Marija su ga sami izradili. Sastoja se iz različitog drveta: bijelo deblo je od čempresa, jedan smečkasti krak drvo cedra, drugi, žučkasti, palme, a gornji dio s pločicom od žutog, glatkog drveta uljike. Križ bijaše učvršćen na postolju od zemlje, ili od kamena, poput Kristova križa na stijeni Kalvarije. Kod njegovih nogu nalazio se listić pergamenta na kojem bijaše nešto napisano, vjerojatno Kristove riječi. Na samom križu bijaše izrezbaren Gospodinov lik, jednostavan, bez ukrasa i u telinije bijaše utrljana tamna boja da bi se jasnije vidjelo obličje. Križ je stajao između dva lončića puna živog cvijeća. Uz križ je bio rupčić s kojim je Blažena Djevica poslije skidanja s križa očistila od krvi sve rane svetog Tijela.

Desno od prostorije za molitvu, uz nišu na zidu stajala je izba za spavanje Blažene Djevice, a njoj nasuprot, slijeva od molitvneog prostora, izba u kojoj je čuvala odjeću i pribor. Od jedne do druge izbe visio je zastor te zatvarao prostor za molitvu između njih. Na sredini, ispred toga zastora, običavala je sjediti Marija, kad bi radila ili čitala. Marijina izba za spavanje stražnjom se stranom naslanjala na zid zastrt pletenim tepihom, oba zida sa strane bijahu lančana, ispletena po uzorku od iverjan ili lika u različitoj prirodnoj boji drveta. Prednji zid, zastrt tepinom, imao je na sredini lagana dvokrilna vrata koja se otvarahu prema unutra. Pokrov te sobe bijaše također od pletera i spajao sesa četiri strane u nekakav sovd sa čije je sredine visjela svjetiljka s više svjećnjaka. Marijin ležaj, koji je s jedne strane stajao uz zid, bijaše jednu i pol stopu visoka šlrionja, širine i dužine uske postelja. Na njoj razastrt prekrivač bijaše sve do poda također obložen sagovima i ukrasnim resama. Ležaj za glavu bijaše na toj postelji neki okrugli smozak, a smećkast, kockasti tepih pokrivač.

Mala je kućica ležala među drvećem glatkog debla i piramidalnog oblika u blizini šume. Tu bijaše vrlo tiho i pusto. Stanovi drugih obitelji, svi razbacani, bijahu na određenoj udaljenosti. Cijela naseobina bijaše poput kakvog seljačkog imanja.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 343-347/

Kršćanska naseobina kod Efeza

U kršćanskoj naseobini u blizini Marijine kuće kod Efezažvijele su pobožne žene u srodstvu i poznanstvu sa Isusvom Majkom. One su često dolazile u posjet i na molitu kod svoje rođakinje. U naseobini je bila kći sestre proročice Ane iz Hrama. Ona je jednom zgodom sa Veronikom posjetila Gospu u Nazaretu. Ta žena bijaše preko stare Ane u rodu sa Svetom Obitelji jer proročica Ana nijaše u srodstvu sa Anom, Gospinom majkom, a još bližem s Elizabetom, kćerju Anine sestre.

Prije Isusova Krštenja Djevicu Mariju u Nazaretu je posjetila Elizabetina nećakinja koja se zvala Mara. Natanael, zaručnik iz Kane, bio je sin te Mare; na krštenju je dobio ime Amator. Imala je još sinova, svi postadoše Isusovi Učenici.

Apostol Ivan često u blizini Djevici Mariji

„Blažena Djevica Marija je u svojo kući kod Efeza živjela sama s jednom mlađom osobom, svojom sluškinjom, koja je donosila ono malo što trebahu za hranu. Življahu uistinu tiho i u dubokom miru. U kući nije bilo nikakva muškarca. Katkad bi ih pohodio neki Apostol ili Učenik na putovanju.

Marijin grob u Gecemanskom vrtu kraj Jeruzalema

Grob za Nju priređen na Maslinskoj gori bio je uvijek čašćen, kasnije je iznad njega sagrađena i crkva, a Sveti Ivan Damašćanski – tako sam čula u duhu – pisao je onda po čuvenju da je Ona umrla i pokopana u Jeruzalemu.

Vijest o Njezinoj smrti, Njezinom grobu, Njezinomuznesenju na Nebo Bog sigurno dopusti da neodređene postanu predmetom predaje kako tada još toliko u poganskoj svijesti ne bi dao nikakva međuprostora u kršćanstvu, jer lako je moguće da bi Je niki časitli kao neku božicu.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 349-350/

Prilog 2

Otrkivena i obnovljena Marijina kuća u Efezu

Godine 1881. francuski svećenik pariške nadbiskupije Abbé Goyet saznao je za vizije stigmatizirane njemačke redovnice Blažene Ane Katarine Emmerick, koja detaljno opisuje boravak Majke Božje u kući kod Efeza.

Blažena Ana K. Emmerick je redovnica augustinijanka koja je 38 godina bila prikovana za postelju te imala viđenja vezana uz Marijin i Isusov život. Goyet poduzima putovanje u Tursku s ciljem da pronađe kuću Djevice Marije i Apostola Ivana. Htio je provjeriti točnost podataka. Najprije se obratio rimokatoličkom nadbiskupu Smirne (Izmir) i molio ga za pouzdanog lokalnog vodiča. Biskup mu je udovoljio i krenuo je u društvu vodiča u potragu.

Ubrzo je bio u mogućnosti prijaviti nadbiskupu: "Našao sam kuću. Ona postoji." Ali se nitko nije našao zainteresiran za to otkriće i on je odlučio ne napisati izvješće.

Najčešće je k Djevici Mariji dolazio Apostol Ivan, koji ni u Jeruzalemu, niti ovdje kod Efeza nije bio neprekidno u Marijinoj blizini. Povremeno je putovao. Nosio je drugu odjeću nego u Isusovo vrijeme. Njegova halina bijaše veoma duga i naborana, od sivobjelkaste tanke tkanine. Bio je vitak i pokretan, lice mu bijaše dugo, usko i otmjeno, na sojoj nepokrivenoj glavi dugu je plavu kosu s razdjeljkom zagladio iza uha. Svojom nježnom pojavom ostavljao je prema drugim Apostolima gotovo ženskast, djevičanski dojam.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranica 347/

Postavljanje i uređenje Križnog puta kod Efeza

„Iza svoje kuće kod Efeza, na dijelu puta uzbrdo Blažena Djevica Marija si uredila neku vrstu križnog puta. Mjerila je prema broju koraka udaljenost mjesta gdje se nešto dogodilo Spasitelju. Na svakom takovim mjestu postavila je kamen ili, ako je baš ondje bilo kakvo drvo, njega je obilježila. Put je vodio u šumu gdje je na jednom brežuljku označila brdo Kalvariju, a u maloj špilji jednog drugog brežuljka Kristov grob.

Kad taj svoj križni put bijaše odmjerila u dvanaest postaja, išla je svakodnevno njime u tihom razmatranju Muke sa svojom sluškinjom. Na svakoj od postaja Muke sjele bi dolje i obnavljala tajnu njihova značenja u srcu te hvalila u suzama sućuti Gospodina za Njegovu ljubav. Tokom vremena je Gospa još bolje uredila spomen mjesta obilježivši na kamenu pisaljkom značenje toga mjesta i broj koraka. Špilju svetog groba su očistile i učinile prikladnom za molitvu. Zbog čestog hodanja to mjesto je postalo sve prohodnije i ljepše. I poslije smrti Blažene Djevice kršćani su koracali tim Križnim putem te se kod postaja bacahu ničice i cjelivahu tlo.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 348-349/

„Križni put Marijin u Efezu imao je dvanaest postaja. Blažena Djevica Marija je sve sama odmjerila koracima, a Ivan joj dade postaviti spomen-kamene. Ispočetka to bijahu samo neobrađene stijene da obilježe mjesto, kasnije sve bijaše kićenije: nisko, glatko, bijelo kamenje od skoro osam uglova, gore malo sastavljenih, gdje na manjoj površini bijaše nekakvo udubljenje. Svaki od tih spomenika počivao je na ploči od istog kamena; njezinu se debljinu nije moglo vidjeti od guste trave i lijepog cvijeća, koji je ograđivahu. Kamenje i ploče bijahu svi obilježeni hebrejskim slovima.

Te postaje ležahu u udubinama, kao ograđene u malim, izdubljenim bazenima. U tim jamama vodila se uokolo oko kamena staza, dovoljno široka za jednog ili dva čovjeka, da bi se mogli pročitati natpisi. Mjesta uokolo, obrasla travom ili lijepim cvijećem, dijelom bijahu veća, dijelom manja. To kamenje ne bijaše uvijek golo; na jednoj strani bijaše pričvršćena rogozina ili zaštitna prostirka kojom ih se, kad se tamo nije molilo, prekrivalo i s druge strane učvršćivalo pomoću dva kolca.

Tih 12 postajnih kamenova bijahu svi jednaki, svi obilježeni hebrejskim natpisima, samo mjesta njihova postavljanja bijahu različita. Postaja Maslinske gore nalazila se u malenoj dolini pokraj neke špilje; tu je moglo klečati više ljudi. Postaja brda Kalvarije jedina ne bijaše u udubini, nego na jednom brežuljku. Do postaje Svetog groba išlo se preko brežuljka i s druge strane dolazilo do spomenika u udubini, a još niže, u podnožju brežuljka, u stjenovitu špilju do samog groba. Na Križnom putu bi Blažena Djevica išla ispred žena koje su je pratile. Išla je svakodnevno do konca života.“

Redovnica Marija de Mandat-Grancey

Deset godina kasnije u Izmir je kao poglavarica redovnica Kćeri kršćanske ljubavi došla sestra bolničarka francuske ratne mornarice Marija de Mandat -Grancey. Jedne večeri sestra Marija zamolila je jednog svećenika iz Reda Svetog Vinka Paulskog, koji se nalazio u posjetu zajednici, da odabere neki tekst za duhovno čitanje zajednice za vrijeme večere. Svećenik je slučajno posegnuo za knjigom viđenja Blažene Ane Katarine Emmerick, Život Majke Božje. Pročitan je upravo odlomak iz Života Presvete Djevice u kojem se opisuje kuća Presvete Djevice Marije u Efezu. Svi prisutni su već čuli za to mjesto. Zaključili su: "Efez uopće nije daleko, te bi svakako bilo vrijedno otići tamo pogledati."

Lazaristi: otac Eugen Poulin i Henrik Young

Tako su i napravili, otac Eugen Poulin, lazarist, koji je bio jedan od gostiju, a obavljao je dužnost upravitelja Francuskog kolegija Presvetog Srca u Smirni i mladi svećenik Henrik Young, zajedno s dva prijatelja arheologa, krenuli su 27 srpanja 1891. u potragu za mjestima koja je opisuje Blažena Ana Katarina Emmerick.

Nakon dva dana lutanja među selima u brdovitim dijelu južno od Efeza, 29. srpanj iscrpljeni od žeđi i umorni oko 11 sati stigli su do polja zasađena duhanom na kojem je radilo nekoliko žena. "Imate li malo vode za nas?", zapitali su iscrpljeni muškarci. "Na žalost nemamo više", bio je odgovor, " Ali pođite do samostana, tamo ćete naći vode." Žene su im pokazivale u smjeru stare, ruševne kuće.

Njihov opis mjesta do kojeg su stigli iscrpljeni od žeđi jednak je onome opisu Blažene Ane Katarine Emmerich.

"Marijina kuća bila je od kamena, prostorije na stražnjem kraju okrugle i četvrtaste, prozori su bili visoko gore, krov ravan."

Oci Lazaristi i setra Marija de Mandat na postaji Marijinog križnog puta u Efezu

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 359-360/

Blažena Djevica Marija zadnji put prije svoje smrti pohodi Križni put koji je uredila

„Blažena Djevica išla je prije svih pet drugih žena. Tu su bile nećakinja proročice Ane te udovica Mara, Elizabetina nećakinja. Isuova Majka bila je već stara i slaba, bila je posve bijela i gotovo prozirna. Išla je tim putem zadnji put… Ispod pokorničkog ili žalobnog ogrtača koji ju je posve pokrivao bila je odjevena u svečanu haljinu, koju nekoć bijaše nosila na Isusovu križnom putu, za sjećanje nosila je sada ovdje, na križnom putu kod Efeza.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 352- 353/

Okolno im je pravoslavno stanovništvo potvrdilo kako su posrijedi ruševine samostana, nekoć poznatog pod nazivom "Sva Sveta". Već stoljećima, nadodali su, oni to mjesto časte kao Marijinu kuću, posebno uz blagdan Marijinog usnuća. Premda Pravoslavna Crkva stoji na tradiciji da je mjesto Marijinog usnuća i mjesto Marijinog groba u Jeruzalemu, vjernici ovoga kraja stoljećima čuvaju tradiciju da se uz boravakMajke Božje u Efezu i završetak Marijinog života na zemlji, dogodio u Efezu.

Te ruševine se nalaze na padinama Bulbul-Dagh, Nightingale planine s čijeg vrha su otac Poulin i drugovi vidjeli more. Povrativši se u Smirnu obavijestili su nadbiskupa i sestreMislosrdnice o pronađenoj Marijinoj kući na brdu kraj Efeza. Dana 23. kolovoza 1891. kod Marijine kuće prikazana je nakon mnogo stoljeća Sveta Misa.

Dolazak Apostola na oproštaj k

Djevici Mariji

„Neko vrijeme prije smrti Blažene Djevice, kad postade svjesna da se bliži Njezino ponovno sjedinjenje sa Njezinim Bogom, Njezinim Sinom, Njezinim Otkupiteljem, molila se da se na Njoj ispuni ono što Joj je Isus dan prije svoga Uzašašća na Nebo obećao u Lazarevoj kući u Betaniji. Isus je tada, kad je zavapila da nakon Njegova Uzašašća ne živi više dugo u ovoj dolini suza,općenito kaza koje Ona duhovne poslove još do svoga svršetka traba obaviti na zemlji. Tada joj objavi da će na Njezinu molitvu Apostoli i više Učenika biti uz Nju u času Njene smrti, te što im treba reći i kako da ih blagoslovi.

Kad Presveta Djevica bijaše molila za dolazak Apostola k Njoj, Apostoli bijahu pozvani kroz ukazanja po različitim predjelima svijeta gdje su naučavali. Neki su podigli male crkve: neke od njih još ne bijahu sagrađene od kamena, nego samo ispletene od granja a ožbukane glinom. Poput Marijine kuće kod Efeza te crkvice su imale na zadnjoj strani polukružan ili trokutast oblik. Pavao ne bijaše pozvan. Bijahu pozvani još samo rođaci ili poznanici Svete obitleji.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 361- 362/

Komisija svećenika našla Marijinu kuću kod Efiza

Saznavši za otkriće kapele na brijegu kraj Efeza biskup Smirne Msgr. Timoni ustanovio je komisiju od sedam svećenika i pet laika na čelu koje je bio sam biskup. Dvanaest članova komisije stiglo je dana 1. prosinca 1892. na vrh Meryen Ana (Majke Božje). Njihovo izvješće bilo je potvrda da se na opisanom mjestu nalazi Marijina kuća, kako ju je opisala Blažena Ana Kararina Emmerick. Nadbiskup Smirne je službenim dokumentom potvrdio kako su ruševine Panagia-Capoli zaista ostaci kuće Djevice Marije.

Sestra Marija Mandat- Grancey izviđa

Iduće godine otac Eugen Poulin saznao je kako vlasnici Marijine kuće žele žurno prodati svoj posjed. Po državnom zakonu u Turskoj nije bilo dopušteno da to kupi biskupija niti redovnička zajednica. Mogao je kupiti samo pojedinac na svoje osobno ime. Providnost je u pravi čas dovela u Smirnu redovnicu Mariju de Mandat, kći francuskog grofa i grofice, koja je odmah odlučila kupiti posjed. Kako je upravo naslijedila dio obiteljskog bogatstva, spremno ga je uložila za kupnju zemljišta na kojem je Marijina kuća. Dana 27. veljače 1892. godine položila je iznos od 45.000 franaka u podružnicu banke Crédit lyonnais u Smirni. Dana 16. studenoga, sestra Marija Mandat- Grancey postala je vlasnicom imanja i ruševne kuće iz prvog stoljeća.

„48 godina nakon Krisotva rođenja jest godina smrti Blažene Djevice… trinaest godina i dva mjeseca nakon Kristova Uzašašća umrla je Blažena Djevica.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 365/

„Apostoli i učenici većinom su dolazili izmoreni. Imali su u rukama duge štapove s kukama i gumbima različitih vrsta, koji označavahu položaj. Svoje vunene, bijele , duge ogrtače nosili su djelomično prevučene preko glave, kao kapuljače. Ispod njih su imali duge, bijele, vunene rubine. Te bi komade odjeće kod hoda visoko zataknuli za pojas. Neki su sa strane nosili kesu obješenu za pojas.

Pridošli izgeliše već nazočne nježno tezaplakaše od radosti i žalosti što se opet vide, i to takvim tužnim povodom. Tad odložiše štapove, ogrtače, pojase i kese, nato im bijela haljina padne sve do nogu. Opašu se širokim, slovima obilježenim pojasima, koje su nosili sa sobom. Operu im noge te oni pristupiše k Marijinoj postelji i pozdraviše Je sa strahopoštovanjem. Ona je s njima mogla progovoriti još samo nekoliko riječi.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 360-361/

Marijina kuća prije obnove

Kad je sestra Marija Mandat- Grancey kupila nekretninu, očistila je izvor, popravila pristupne puteva, podigla kip i oltar, ostaklila prozore. Od tada je taj prostor poznat kao Gospina kuća pod imenom "Meryem Anna Evi" (doslovno, "Majka Marija").

,,Blažena Djevica počivala je tiho i kao na samrti u svojoj sobi. Bila je posve, čak i preko ruku umotana u bijelu spavačicu. Veo iznad njezine glave bijaše u poprečnim naborima zavrnut na čelu; kad je govorila s muškarcima, spuštala ga je preko lica. ..Podvečer, kad Blažena Djevica spozna da Joj se bliži kraj, htjede prema Isusovoj volji blagoslovitiprisutne Apostole, Učenike i žene, te se od njih oprostiti. Njezina soba za spavanje bijaše otvorena prema svim stranama, Marija je sjedila bjelasajući se kao osvjetljena, uspravn0 na sovjoj postelji. Blažena Djevica se pomoli i blagoslovi svakoga s ukriž položenim rukama, dodirujući mu čelo, Govorila je onda još svima i općenito učinila kako Joj to Isus bijaše naložio u Betaniji…Poslije Apostola pristupiše nazočni Učenici k postleji Blažene Djevice, pa dobiše blagoslov kao i ovi. Muškarci potom pođoše ponovno u prednji dio kuće te se spremahu za bogoslužje, a prisutne žene približiše se postelji Blažene Djevice, kleknuše i primiše Njezin blagosov. Jedna do njih se sasvim nadvi nad Mariju, a Ona ju zagrli.

U međuvremenu oltar bijaše pripravljen, a Apostloli se odjenuše za bogoslužje u svoje duge bijele haljine i široke pojase sa slovima…Ogrtač Petra, koji je držao sveti obred, bijaše otraga vrlo dug, no nije se vukao. …Kad je Petar dovršio Svetu Žrtvu, posvetio je, primio Tijelo Gospodnje i podijelio ga Apostolima i Učenicima. Blažena Djevica nije mogla vidjeti oltar, ali je za vrijeme svetog čina sjedila uspravna na svojoj postelji, stalno u dubokoj pobožnosti. Nakon što se Petar pričestio, podijelio je i svima ostalim Apostolima Presveti Sakrament, a tad odnese Blaženoj Djevici svetu Pričest i posljednje pomazanje…Kod primanja Presvetog Sakramenta u Mariju uđe sjaj, nakon čega Ona padne nauznak kao u zanosu i više ne progovori. Apostoli sa svetim posudama ponovno krenuše prema oltaru u prednjem dijelu kuće gdje nastaviše obred. Samo je nekoliko žena ostalo uz Djevicu Mariju.

Nakon obreda se Apostoli i Učenici opet okupe oko postleje Blažene Djevice da mole. Marijino lice bijaše procvalo i nasmješeno kao za Njezine mladosti. Oči bijaše s pobožnom radošću upravila prema nebu. ..Njezina duša kao maleni, beskrajno čist svijetli lik ruku ispruženih uvis izlazi iz Njezina tijala i lebdi uvis po zraci svjetlosti.. Dva anđeoska Zbora u oblacima skupiše se ispred Njezine duše i odvojiše je od sveta tijela, koje u času razdvajaju, prekriživši ruke na prsima, opet padne na ležaj. Njezina duša je po svjetlucavoj cesti uzašla u Nebeski Jeruzalem sve do prijestolja Presvetog Trojstva… To su promatrali Petar i Ivan jer bijahu upravili svoja lica uvis. Ostali klečahu prignuti dozemlje. Sve bijaše puno svjetlosti i sjaja Bilo je kao kod Kristova Uzašašća. .. Marijina smrt bila je nakon devetog sata, kad i Gospodin bijaše umro.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 366-369/

„Žene položiše pokrovac preko svetog tijela, a Apostli i Učenici krenuše u prednji dio kuće. Ognjište bijaše pokriveno, sav kućanski pribor bijaše uklonjen i prekriven. Žene se umotaše i zastriješe koprenom pa posjedaše zajedno u sobici u prednjem dijelu kuće na zemlju, te naricahu naizmenično klečeći ili sjedajući. Muškarci si pokriše glave tkaninom koju su nosili oko vrata te održaše žalobno bogoslužje. Po dvojica stalno klečahu naizmjence uz uzglavlje i podnožje svetog tijala moleći se….

Nekoliko žena pripravile su Marijino tijelo za ukop: prale sveto tijelo te u novu haljinu, umotale u platna i povoje. No glava, ruke i noge još bijahu slobodni.

Apostoli bijahu za to vrijeme nazočili svečanoj Petrovoj žrtvi i zajedno s njim primili Presveti Sakament. Tada Petar i Ivan još u svečanim biskupskim ogrtačima iz predvorja dođoše do Marijina sveto tijela. Ivan je nosio posudicu s pomasti, a Petar uroni u nju prst desne ruke te uz molitvu pomaza čelo, sredinu prsa, ruke i noge Blažene Djevice. To bijaše odavanje počasti prema svetom tijelu, kako se to zbilo i kod Gospodinove sahrane…

Kad položiše sveto tijelo u lijes koji stajaše sa strane poput krevetića, staviše na prsa vijenac od bijelog, crvenog i nebeskoplavog cvijeća kao znak djevičanstva. Tad uđoše unutra svi Apostoli, Učenici i ostali nazočni da bi još jendom vidjeli drago sveto lice, prije no bude pokriveno. Kleknuše uz mnogo suza tiho oko Blažene Djevice pa dotaknuše Marijine ruke omotane na prsima, opraštajući se, nakon čegao otiđoše. Sada se i pobožne žene zadnji put oprostiše te staviše poklopac iznad lijesa koji omotaše na oba kraja i u sredini sivim povojima. Potom lijes položiše na nosiljku, a Petar i Ivan ga na ramenima iznesoše iz kuće. Kasnije su se Apostoli izmjenivali po šest nosača. Jedan dio nazočnihApostola i Učenika išao je naprijed, drugi i žene za njima.

Već se mračilo, pa su nosili četiri sviječnjaka na motkama oko lijesa. Tako povorka prođe Marijinim križnim putem do zadnje postaje te dođe preko brežuljka pa, prošavši kraj kamena postaje, dođe desno do ulaza u grobnicu. Ovdje položiše sveto tijelo dolje, a četvrotica ga odnesoše ugrobnicu i položiše na izdubljeni odar. Svi prisutni još pojedinačno ulažahu unutra, polagaše unaokolo mirodije i cvijeće, kleknuše i prinošahu suze i molitvu…

U noći više Apostola i svetih žena molilo je i pjevalo u malom vrtu ispred grobnice. Uto se širok trak svjetla spusti od neba do pećine: aureola od tri kruga koju nošahu Anđeli i Duhovi koji okruživaše pojavu našega Gospodina i blistave Marijine duše. Lik Isusa Krista sa svjetlim zrakama iz Rana lebdio je ispred nje… Duša Blažene Djevice, koja je išla za Isusovim likom, prolebdjevši kraj njega uđe kroz stijenu u grob, i ubrzo zatim sjedinjena sa svojim preobraženim tijelom, puno jasnija i sjajnija iziđe iz njega te krene s Gospodinom i čitavom slavom gore u Nebeski Jeruzalem, nakon čega sav sjaj opet potone, a tiho zvjezdano nebo pokrije kraj.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 370-373/

'Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!'

„Vrativši se kući, Apostoli i Učenici nešto pojedoše i ostadoše u molitvi u njihovoj prostoriji. Žene već bijahu otišle na počinak. Tada stiže Apostol Toma s dvojicom prijatlja pred dvorišnu ogradu i pokuca da mu otvore. Toma se rasplače kao dijete kad čuje za Marijinu smrt. Učenici gostima opraše noge i malo ih okrijepiše. U međuvremenu se žene bijahu probudile i ustale, a kad se one povukoše, odvedoše Tomu i Jonatana na mjesto gdje je umrla Blažena Djevica. Oni se baciše na zemlju i natopiše je suzama. Toma je još dugo klečio moleći kod Marijina oltarića. Kad Apostoli bijahu gotovi sa svojom molitvom, koju nisu prekinuli, pođoše svi pozdraviti pridošle. Uhvativši Tomu i Jonatana ispod ruku, podigavši ih sa koljena, izgrliše ih pa odvedoše u prednji dio kuće, te ih okrijepiše malenim kruhovima i medom; pili su iz malih vrčeva i čaša. Također se opet zajedno pomoliše io svi se međusobno izgrliše.

Kako su Toma i Jonatan željeli poći do groba Blažene Djevice, Apostoli upališe svjetiljke pričvršćene na motkama te svi pođoše s njima po Marijinom križnom pšutu do Njezina groba. Ne razgovarahu mnogo, zadržavahu se kratko kod spomenika na postajama, spominjahu se Gospodinova križnog puta i samilosne ljubavi Njegove Majke, koja je ovdje postavila ove spomenike i tako ih često zalijevala svojim suzama.

Stigavši do grobnice, svi se uokolo baciše dolje na koljena a Toma pojuri s Jonatanom najprije prema ulazu špilje; Ivan ih je slijedio. Dvojica Učenika saviju grmlje ispred ulaza unatrag te oni uđoše i sa strahopoštovanjem plaho kleknuše ispred odra Blažene Djevice. Onda se Ivan približilaganom lijesu nalik na košaru, koji je malo izlazio iznad odra, razriješi tri sive vrpce koje su zatvarale poklopac te ih stavi nastranu. Tad osvijetliše lijes iznutra te vidješe, duboko potreseni, kako mrtvačka platna, u potpunom obliku kao bijahu umotani, leže pred njima prazna. Preko lica i grudi bijehu otvoreni, povoji za ruke bijahu lagano odmotani, no ipak još u omotnom obliku, kakvi su ležali, ali preobraženo tijelo Marijino više ne bijaše na zemlji. Oni podignutih ruku u čudu pogledaše uvis kao da im je sveto tijelo tek sada nestalo s vidika, a Ivan iz špilje povika onima vani: „Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!“ Nato svi po dvoje uđoše u u usku špilju i gledahu u čudu gdje prazna mrtvačka platna leže ispred njih te, izišavši, kleknuše svi na zamlju, gledajući uvis prema nebu s uzdignutim rukama, zaplakaše i pomoliše se, hvališe Boga i Njegovu preobraženu Majku, njihovu dragu, vjernu Majku, poput odane djece nekim slatkim riječima koje im Duh položi u usta. Tad se prisjetiše i spomenuše onog oblaka, svjetlosti koji su odmah poslije pokopa na putu kući ugledali iz daljine koji se spustio na grobni brežuljak, a onda odletio uvis. A Ivan uze mrtvačka platna Blažene Djevice s velikim poštovanjem iz lijesa, preklopi ih i uredno smota pa ih uze k sebi. Onda opet poklopi lijes i ponovno ga zaveže vrpcama. Tada napustiše grobnu špilju, čiji ulaz opet zatvoriše grmljem…..Marijin stan u kući urediše Apostoli u crkvu.“

/ Blažena Ana Katarina Emmerick, Život Blažene Djevice Marije, Naklada Sv. Antuna, Zagreb 2009, stranice 374-376/

Prve hodočasnice Marijinoj kući kod Efeza

Već se 1896. godine iz Izmira hodočasti u Meryemana. Sestra Marija de Mandat je preminula u Smirni 31. svibnja 1915. godine. Početkom prvog svjetskog rata, cijelo područje Marijnog svetišta u Efezu potpalo je u područje vojne zone. Kada su se lazaristi 1920. vratili u Meryemana, pronašli su devastirano i velikim dijelom uništeno mjesto, razbijen oltar, kao i porušene platane. Brončani kip Marije bio je odnesen. Turska država je vršila nacionalizaciju imovine, pa je i ovo imanje postalo državno vlasništvo.

S vremenom su turske vlasti počele koristiti Marijinu kuću za hodočasnički turizam, a zanimanje za Efez i mjesto gdje je Marija živjela posljednje dane, još više je poraslo od godine 1950, kada je proglašena dogma Djevice Marije na nebo uznesene. Vlasti poboljšavaju uvjete dolaska do mjesta, tako je asfaltirana i cesta do Marijine kuće. Sve turističke agencije u svoj program obavezno uvrštavaju posjet Marijinoj kući – glavnom mjestu na koje hodočaste ne samo katolici i pravoslavci nego i muslimani.

U službenim dokumentima turske vlade to se mjesto spominje kao muzej sa svime što to uključuje, no posjetitelji ga zapravo, koje god narodnosti, kulture, jezika ili vjere bili, usprkos ulaznici koju moraju platiti, smatraju svetim mjestom.

Papa Lav XIII. dopustio je vjernicima godine 1896. da hodočaste u Efez, Marijinoj kući. Papa

Pio X. dao je više mogućnosti oprosta povezanih sa hodočašćem u Efez.

Papa Ivan XXIII. je godine 1931. posjetio Efez kao papin legat za Bugarsku, ali se nije mogao uspeti do brda gdje se nalazi Marijina kuća, jer nije bilo ceste. Posjetio je samo ruševine Marijine crkve u Efezu.

Papa Pavao VI 1967. godine, bio je prvi papa koji je došao do Marijine kuće kod Efeza i darovao brončani svijećnjak, koji stoji pred Gospinim kipom.

Papa Ivan Pavao II 1979. godine je pored Gospine kapele služio Misu za tisuće hodočasnika.

Papa Benedikt XVI pohodio je Gospu Efešku 6. prosinca 2006. godine.

Prilog 3

Marijin Efeški križni put na dlanu i grobnoj ploči stigmatizirane belgijske mistike Rozalije Püt

Belgijska mistika Rozalija Püt

Marijin Efeški križni put sa mjestom Marijina groba kraj Efeza potvrđuje i ugledna belgijska mistika sa Isusovim Ranama Rozalija Püt (1868.-1919.). Kad joj je bilo samo 10 godina od svojeg ispovjednika je zamolila dozvolu: „Ja bih rado položila zavjet čistoće da poput Majke Božje budem čista od svih grijeha.“ – Nešto kasnije ukazao joj se Isus za vrijeme priprema za prvu Pričest. Isus joj je pokazao veliki Križ. Na desnoj strani križa bile je blistava kruna sa bijelim ružama, u sredini kruna sa crvenim laticama a na lijevoj je strani bila trnova kruna. Ispovjednik joj je objasnio da joj Spasitelj želi ponuditi teški križ sa trnovom krunom. „Ako trpljenje strpljivo podneseš, ti ćeš postići da se rascvjetaju crveni ružini pupoljci, s kojima ćeš biti ukrašena u Nebu. Ta kruna sa bijelim ružama označava svetu čistoću.“ Konačno je Rozalija položila zavjet čistoće, te pošto je primila Pričest, prihvatila je od svojeg Božanskog Zaručnika križ krunu na čelu. Nešto kasnije utisnuo se taj križ sa neopisivom bolju u njezinu desnu ruku. Uslijedile su Isusove Rane – stigme na glavi, rukama i nogama - koje su krvarile svakog petka. Mlada Rozalija molila je Isusa da sakrije te vidljive znakove. Na svoj 18. rođendan 1886. dobila je veliku milost da bude skrivena od okoline. Te je godine Rozalija nakanila stupiti u samostan. No upravo neposredno prije svoga odlaska teško se razboljela, da su joj čak dali Posljednje pomazanje. Iako je prizdravila, nikada više nije bila posve zdrava. Tako je morala ostati na seoskom gospodarstvu u rodnom mjestu Limmen kraj Hasselta. Mlada mistika, koja je imala divan svježi ten, uzimala je samo vodu i nešto od voća za hranu. Ustvari je sveta Hostija bila njezina stvarna hrana. Kada se dogodilo da bi tko od mjesnog klera zaboravio donijeti joj Pričet, Nebeski Otac bi poslao Anđela iz Marijinog Kora da joj donese Nebeski Kruh.

Ponovno su toj flamanskoj mistici svakog petka tajno od javnosti darovane patnje Isusovih Rana, rođena majka se brinula za skrovitost od javnosti.

Gospin lik čašćen u Marijinoj kući

Doživjela je još jedan izvanredni doživljaj. Nakon užasnih trpljenja 26. studenog 1908. primila je nacrt Križnog puta što ga je Djevica Marija u prvom stoljeću u Efezu postavila. Taj nacrt je ugraviran u šaku Rozalije. Isus joj je pokazao postaje i otkrio joj, da taj Križni put vodi na mjesto gdje su Apostoli položili Majku Božju kod njenog usnuća. Gospodin želi da se u budućnosti potrude pronaći Marijin grob sa grobnim platnom te bi s time bila proslavljena Majka Božja na zemlji. Mistika Rozalija je bila detaljno upoznata sa svakom postajom Marijina križnog puta.

Ovaj vrijedan spomena, nacrt Marijinog križnog puta, ugraviran je na grobnoj ploči, Bogu drage Rozalije Püt, na centralno groblju njenog rodnom mjestu Lummenu.

God Bless You!

Our Web Site is (Safe & Free) to all Visitors ...

This page was last modified in 2021

/ Podatci preuzeti iz mjesečnika „Maria heute“ (Religiöse Monatszeitschrift - 40. Jahr)- Parvis Verlag, Hautevile, Švicarska – Br. 451, listopad 2008. Str. 11-13/

Gospin kip kod svetišta u Efezu