Žarko Manjkas Crvenkapa

Odavanje počasti u spomen-parku

Fotografije možete pogledati na poveznici.

Plemeniti ljudi i ratnici poput Žarka su vrijednost i duša jednog naroda.

Povodom obljetnice smrti našeg učenika i heroja Domovinskog rata Žarka Manjkasa Crvenkape učenici škole zapalili su svijeće i položili vijenac kod spomenika poginulom branitelju u spomen-parku koji nosi njegovo ime. Kolonu sjećanja predvodili su ravnatelj škole Žarko Ćorić, Zvone Ćurković, Manjkasov zapovjednik iz Vukovara i Stjepan Dugan, Žarkov ratni kolega i prijatelj, također bivši učenik naše škole.

Zvone Ćurković, jedan od vukovarskih zapovjednika HOS-a, ali i drugih postrojbi, poručio je kako je važno i vrijedno da se u ove dane sjetimo naših velikih heroja. U prigodnom govoru rekao nam je: „Žarko je bio velik čovjek, veći heroj nego oni kakve gledate u filmovima. Vukovarska bitka bila je jedna od onih koje se rijetko događaju u povijesti. Tolika masa snage je udarila na toliko malo ljudi. Važno je sjetiti se veličina svoga naroda, velikih heroja i ratnika. Plemeniti ljudi i ratnici poput Žarka su vrijednost i duša jednog naroda. Sjećajući se takvih, sjećamo se sebe. Te vrijednosti su u svima nama, to je genetski kod hrvatskog naroda. Takve vrijednosti treba živjeti i tada ni smrt nije problem. To su primjeri kako život treba živjeti: krajnja plemenitost, dobrota, snaga i hrabrost nas čuvaju da ne idemo kroz život kao sitne duše. To je snaga ideala, te vrijednosti koje poštujete žive u vama, to je vrijednost hrvatskog naroda. Bez ikakve arogancije kažem vam: vrijedni ste. Savjetujem svima da živite vrline u svakom aspektu života i ljudskost onako kako je Žarko Manjkas živio svoj život. Živite život kao da je on vrijedan, budite dobri i veliki ljudi u domovini koju smo vam ostavili.“

Postavljanje portreta Žarka Manjkasa Crvenkape u predvorju škole i sjećanje gospodina Stjepana Dugana

Istoga dana, 10.11. u predvorju škole prigodno je postavljen portret Žarka Manjkasa Crvenkape, rad akademske slikarice Žane Erdelji. Portret je nastao na likovnoj koloniji u Vinkovcima u rujnu ove godine čija su tema bili poginuli branitelji. Tom prigodom likovni umjetnici izradili su portrete devetorice branitelja poginulih u tzv. Štafeti smrti.

Ispred portreta na školskom hodniku po kojem je i Žarko hodao, naše novinarke Ema Miličević i Franka Holjevac iz 6.b razreda razgovarale su s gospodinom Stjepanom Duganom, Žarkovim ratnim kolegom, ali i školskim kolegom.

Stjepan Dugan kaže da su on i Žarko Manjkas zajedno odrasli i išli u školu Vjenceslava Novaka. Sjeća se kako su morali biti mirni na hodnicima, nije bilo igranja lovice jer su dežurne profesorice bile jako stroge. Kasnije su završili školu, počeli raditi, a kada je počeo rat, prijavili su se kao dragovoljci HOS-a u obrani Vukovara. Zadnji put vidio je Žarka kada je išao konvoj ranjenih iz vukovarske bolnice, 16. 10. 1991. Budući da je bio ranjen, Stjepan je ostao u bolnici, a kasnije je devet mjeseci proveo u logoru, dok je Žarko ostao na ratištu. Žarko Manjkas mu je bio više od brata, s njim je prošao više nego s vlastitim bratom. Uvijek je bio vedar i komičan, tako da je bio poželjan u društvu i uvijek je bio spreman svima pomoći. Bio je vedrog duha, uvijek nasmijan i vođa kada je trebalo.

PITANJE: Čuli smo da je Žarko rano ostao bez tate… Ispričajte nam malo kakav je bio mladić.

ODGOVOR: U biti se o njemu brinula samo mama jer mu je i baka dosta rano umrla. Bio je jako vedar, pozitivan, u svemu je vidio samo pozitivno. Bio je druželjubiv i nasmijan. Kada god je bio muk i tišina, on bi našao neku vedru temu, tako da nikada nije bilo dosadno s njim.

PITANJE: Žarko Manjkas je nosio nadimak Crvenkapa. Možete li nam ispričati nešto više o tome.

ODGOVOR: On je prvo od jedne djevojke dobio zelenu beretku i kada smo povučeni iz vojarne Borongaj i usmjereni prema Vukovaru, sreo je jednog čovjeka koji je došao iz Kanade koji je nosio crvenu beretku. Tada su se zamijenili za beretke, tako da je Žarko s crvenom beretkom otišao za Vukovar. Tamo je bio poznat po svojoj crvenoj beretki jer je to bila jedina crvena kapa i tako je dobio svoj nadimak.

PITANJE: Crvenkapa se borio na jednom od najtežih bojišta, u Bogdanovcima te je predvodio Štafetu smrti. Recite nam nešto o tzv. Štafeti smrti i kako je dobila ime.

ODGOVOR: Prvo smo došli na položaj Sajmište. To je bilo kao današnja Dubrava i tu su bile gotovo borbe prsa o prsa. Nije se moglo ni pucati na tenkove jer su oni bilo preblizu, potrebno je da mina prođe barem 39 m da bi se aktivirala. Onda je oko 1.10. pao Kukuruzni put i tada je Žarko išao s grupom koja je oslobodila Kukuruzni put i završio je u Bogdanovcima. To malo mjesto je bilo okruženo, a bilo je jako teško mjesto za obranu jer je imalo oblik kao razgranati križ. Bilo je jako malo branitelja na veliko područje koje je trebalo braniti. On je uništio prvi tenk i onda se podigao moral i Bogdanovci su srčano branjeni. Iz Bogdanovaca je bio cilj izići kroz minsko polje. Tko naleti na minsko polje, aktivirat će minu, ali će omogućiti prolaz dalje ostalima. Žarko Manjakas krenuo je prvi kroz minsko polje. Prvi je aktivirao minu te tako poginuo. U toj Štafeti smrti, kako je nazvana, poginulo je devet branitelja koji su vodili civile.

Novinarska grupa