Sjećanje

Uskoro će se navršiti godina dana otkako je zauvijek otišla. Još se uvijek sjećam svih naših druženja. Odrastale smo zajedno i bile smo nerazdvojne. Pomagale smo si oko svih prepreka i zadataka. A onda je došao dan koji je sve promijenio. Uobičajena igra u vrtiću, smijeh, sunce, vrućina… Majina kovrčava plava kosa vijorila je na vjetru, a oči su joj bile ispunjene radošću. Kosa joj je smetala pa smo sjele u hlad kako bi ju na miru zavezala. Pričale smo o stvarima o kojima djeca uobičajeno i pričaju. Jedna od teta došla je do nas i nešto primijetila na Majinu vratu. Opipala je neku kvržicu.

Ubrzo joj je dijagnosticirana teška bolest koja se brzo širila. Duga plava kosa više nije bila kovrčava, većina nje otpala je zbog lijekova. No, Maja se hrabro borila, pa čak i drugima pomagala. Prvih par razreda još je išla s nama u školu. Izdvajala se od svih nas jer je oko sebe širila vedrinu i neku posebnu pozitivnu energiju. Zbog moje slomljene ruke ostajala je sa mnom u razredu za vrijeme jela i pravila mi društvo. Nažalost, stanje joj se pogoršalo pa više nije mogla pohađati nastavu u školi. Školske hodnike zamijenili su oni bolnički. Zatim je slijedila izmjena bolničkog i kućnog liječenja, a kada joj je stanje to dozvoljavalo, krenula je nastava u kući.

Od petog razreda Majin smijeh više nije odzvanjao našom učionicom.  Jedno vrijeme nije mogla hodati, no njezina upornost i snažna volja ponovno su je podizale. Sve to nije nas sprječavalo u druženju – od kratkih susreta u bolnici do onih kada smo sjedile u parku i uživale u omiljenoj aktivnosti bojanja vodenim bojama. Maja bi donijela sve što je potrebno, a onda smo crtale satima zaboravljajući na vrijeme. Često me pozivala k sebi kući gdje nas je čekala bakina juha od rajčice. Kako je imala problema s jelom, bilo joj je lakše jesti u društvu.

Šesti je razred bio obilježen Majinom snažnom borbom protiv opake bolesti i željom za životom. Nije voljela pokazivati koliko joj je zapravo teško. Često sam se pitala otkud izvlači novu snagu, a s njom i nove osmijehe za svoje roditelje, baku, prijatelje, kućne ljubimce koje je obožavala…

Došao je dan maškara kojemu su se svi u školi veselili, no meni i mojem razredu donio je najtužniju vijest. Naša nas je Maja napustila. U tom trenutku osjetila sam kao da je s njom  otišao i jedan dio mene. Osjećala sam se zbunjeno, čudno, prazno.

Ipak, danas me tješi da su mi ostale nezaboravne uspomene, poruke i fotografije s kojih mi se smiješi moja najbolja prijateljica.

                                                                    Edina Seferagić,7.c

                                                        rad je sudjelovao na županijskoj razini LiDraNo