Razgovori

Intervju s ravnateljem škole Tomom Cvitkovićem

„Online nastava je kao život na infuziji.“

Već dugi niz godina ravnatelj naše škole je Tome Cvitković. On ima više od 40 godina iskustva rada u školi. U razgovoru nam je otkrio kako izgleda radni dan ravnatelja, tko su mu uzori, kako doživljava svoj posao i koje bi riječi uputio svojim kolegama i učenicima OŠ Slunj.

Igrom slučaja postaje učitelj

Možete li nam se ukratko predstaviti i reći nešto o sebi?

Rođen sam 1958. godine u Lađevcu, osnovnu školu završio sam u Lađevcu, srednju u Slunju i u Zagrebu, Akademiju u Gospiću i Visoku školu, na fakultetu u Zagrebu.

Kako ste postali učitelj?

Igrom slučaja! Ja sam završio prije akademije tehničku školu, bio sam elektrotehničar, radio sam u tvornici televizora Riz. Nije mi se svidio taj posao. Odlučio sam da moram tražiti drugo zanimanje. Igrom slučaja sam upisao akademiju, položio pet ispita i počeo raditi u Lađevcu.

Koji ste predmet predavali tada?

Kao početnik nisam bio stručan niti za jedan predmet, ali sam predavao tehničku kulturu jer sam prije toga završio Tehničku školu, pa tjelesnu i zdravstvenu kulturu i glazbenu kulturu.

Kopirnim strojem ručno slagali školski list

Kako su se u to vrijeme održavali satovi, možete li ih malo usporediti s današnjima?

Bilo je sve drugačije, nije bilo tehnike za rad s učenicima, nije bilo laptopa, projektora… Imali smo knjižnicu koja je bila dosta dobro opremljena, nije kao ova danas ali za ono vrijeme je bila dosta dobra. Recimo, kada smo radili školski list, imali smo kopirni stroj pa smo ručno okretali i umnožavali listove i tako smo slagali te školske listove. Ali s druge strane nije bilo ni telefona po selima, kućama… Učenici ni zaposlenici nisu imali mobitele, nego onako, kada nekoga sretneš onda kažeš, nije bilo druge mogućnosti za komunikaciju. Kada se vraćam unazad 40 godina sve je to bilo kao nestvarno u odnosu na danas. Učenici su bili drugačiji.

Što Vas je potaknulo da postanete ravnatelj?

Kada radiš dvadesetak godina onda ti se čini da ti ponekad netko učini neku nepravdu, pa misliš da bi sam napravio to drugačije ali i sam bi se htio testirati koliko si sposoban i koliko si tolerantan da možeš biti na čelu ustanove. Pretežno tražiš sebe i ispituješ svoje mogućnosti da vidiš koliko sam nešto možeš.

Moraš imati „rame za plakanje“

Smatrate li da je biti ravnatelj težak posao?

Svakako je težak. Težak je zato što kada se pita djecu u prvom razredu što radi ravnatelj oni uglavnom kažu „on ravna.“ Na drugi način znači gdje dođe do nekih krivih poteza, bilo kod pogreške učenika ili zaposlenika to trebam na neki način ispraviti. Moraš imati, kako se to kaže u narodu, „rame za plakanje“ kada je nekome teško, bilo to zaposleniku ili učeniku. Svi smo mi Božja djeca i budemo u situacijama kada nam je teško i netko nas treba razumjeti. Nadam se da sam taj dio odradio koliko sam mogao najbolje.

Kako biste Vi opisali jedan radni dan ravnatelja škole?

U školu dolazim u 6:30 ili 6:40 svaki dan, ali ravnatelj nema radno vrijeme. Ako ima posla ja ostajem i do ponoći, ako treba raditi i biti u školi. U toku dana ima raznih poslova vezanih za nastavu, nabavu, osiguranje, plaćanje računa, sastanke. Dakle, dani su različiti, ali su sadržajni i taj posao me ispunjava.

Ravnatelj ste već dugi niz godina, kako se način školovanja promijenio od početka Vašeg rada do sad? Mislite li da je školstvo došlo na bolje ili se možda i pogoršalo?

Mi često imamo sjednice Razrednog vijeća ili Učiteljskog vijeća, i onda vidimo kvalitetu znanja učenika. U globalu, u prosjeku, mislim da nije bolje nego prije 40 godina kada sam počeo raditi.

Sada je roditeljima sve vidljivo

Trenutno se u škole uvodi sve više tehnologije, što Vi mislite o tome?

Mislim da je to dobro. Evo, mi smo prije šest godina kupili oko 20 prijenosnih računala za sve učitelje i tada smo maknuli klasične dnevnike i prešli na E-dnevnik. E-dnevnik je omogućio učiteljima da neke poslove naprave i nakon radnog vremena, drugi dan, tijekom vikenda… Ali, također, i da svi roditelji kod kuće sa zaporkama mogu vidjeti kakvo je stanje što se tiče ocjena i zabilješki za svoje dijete. Tako da roditelji ne moraju često dolaziti u školu, sve mogu svakodnevno pogledati i vidjeti kakvo je stanje.

Online nastava kao život na infuziji

Uz uvođenje sve više tehnologije, zahvatila nas je i korona kada smo svi imali virtualnu nastavu. Svima nam je bila nešto novo i neobično pa tako i Vama, koji su vaši dojmovi o virtualnoj odnosno online nastavi?

Recimo kratko - preživjeli smo svi zajedno. Ja bih rekao da je online nastava kao život na infuziji, jesam živ ali bez te tehnike ne mogu preživjeti. To je bila prilika za učenike koji su lošiji da se skrivaju i ne sudjeluju u nastavnim procesima. Po mom mišljenju mi smo taj dio nastave odradili dosta dobro, onoliko koliko smo mogli. Dakle, kao život osobe na infuziji.

Svi smo mi u školi različiti

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri?

10. travnja 2023.g. imat ću 18 godina ravnateljstva. Mislim da se moja sposobnost očituje u tome da sam dobio četiri mandata i toliko godina proveo kao ravnatelj. Svi smo mi u školi različiti i te različitosti treba uvažavati i tako se dolazi do ovoliko godina radnog staža.

U zadnje vrijeme je sve manje stručnih nastavnika, na koji biste Vi način potakli mladež da postaju učitelji. Kako biste ih ohrabrili?

To je dosta teško, svake godine imamo učenike osmih razreda koji su odlični, s uspjehom 5,00. Da bi se oni odlučili za prosvjetu, stanje i klima u društvu treba biti puno drugačija, a na to utječe standard zaposlenika odnosno plaće ili kao podrška od lokalne vlasti, županije, ministarstva… Mlade osobe nemaju takve podrške i slušaju roditelje, okolinu… i malo se mladih osoba odluči za studiranje u prosvjeti.

Mnogi imaju uzore tijekom svog školovanja i rada, za koga biste Vi rekli da je bio Vaš uzor tijekom školovanja, a i ako sada imate nekoga, možete li nam otkriti tko Vam je sada uzor u radu?

Kada sam se školovao nisam imao baš neki poseban uzor, cijenio sam sve moje učitelje i profesore. Ali recimo u poslu ravnatelja bi mi uzor mogle biti osobe koje su otišle u mirovinu, a bile su 20ak godina na mjestu ravnatelja. Te osobe su mi uzor jer su toliko godina izdržale taj zahtjevan posao. Mislim da takve osobe zaslužuju poštovanje.

Što bi Vi rekli, koje su Vam najljepše uspomene u dosadašnjem radu?

Druženje s kolegama na poslu, mi smo svi mali kotačići u velikom mehanizmu i ako jedan kotačić ne funkcionira, mehanizam se raspada. Kada vidim da je naše druženje potpuno iskreno i ljudski, to druženje i povjerenje koje imamo jedni prema drugima su moje najljepše uspomene.

Važno je učiti radi znanja

Što biste poručili učenicima OŠ Slunj?

Slušajte, za budućnost je važno učiti radi znanja, ne radi ocjene. Ako učiš i već imaš ambicije u životu i planiraš kamo bi poslije osmog razreda, što bi htio biti za 10 godina, koji posao bi htio raditi. Sada razmišljajte o tome dok ste učenici, a ako vaše znanje postoji njega nitko ne može uzeti. Ne mora te netko voljeti, ali ne može reći da nisi sposoban i da ne znaš ako ti imaš znanje.

Koja je Vaša poruka za sve današnje učitelje?

Izdržati. Biti svjesni da će biti teško, da ćete morati moći saslušati učenike, dati savjete, pričati i sa njima i sa roditeljima. Roditelji moraju učiteljima uvijek biti kao partneri, a ne suparnici.

I za kraj ovog intervjua, kako mislite provoditi umirovljeničke dane?

Dva su mjesta gdje mi je u životu najljepše, jedno je dom, a drugo u školi gdje se osjećam ponosno i zadovoljno. A što se tiče mirovine, ako bude zdravlja mislim da neću biti pasivan. Imam kuću na selu gdje mislim provoditi najveći dio vremena.

Mia Tutek, 7.b

Razgovor s umjetnicom, pripovjedačicom i slikaricom Margaretom Peršić

„Ja sam ovdje kao podsjetnik ljudima kako je to biti dijete i kada su odrasli“

Margareta Peršić je vrlo zanimljiva umjetnica. Njen svijet je pun mašte i kreativnosti, razne trenutke koje je proživjela prenijela je u svijet lutaka, igračaka, glume, ilustracije i književnost. Danas smo imali priliku zaviriti u njen svijet bajki i čuti jednu od njih. Tijekom predstave svi su se opustili i bilo je kao da smo svi dio nekog novog svijeta. Nevjerojatno je kako smo svi bili zainteresirani i potaknuti na razmišljanje. Rekli bismo da umjetnica Margareta ima neku čaroliju u sebi

Čarobne riječi

Pozdrav, možete li nam se predstaviti?

Dobar dan, moje ime je Margareta Peršić. Pripovjedačica sam priča i bajki, ilustratorica, lutkarica, majka, supruga.

Možete li nam malo više reći o Vašem stečenom obrazovanju?

Pa, bila sam jako nevjerojatna od početka. Prvo osnovna, onda sam išla u dvije srednje jer mi je u jednoj dosadilo, zapravo u jednu me roditelji nisu pustili pa sam bila jako ljuta na njih. Potom sam otišla na pedagošku akademiju, nakon toga na Institut za Walfdorsku pedagogiju. Cijelo vrijeme sam paralelno učila po raznim glumačkim, dramskim, likovnim i ostalim radionicama, grupama… I,, naravno, učila plesati, bez toga ništa.

Kako ste se počeli baviti pripovijedanjem na ovaj zanimljiv način?

Iskreno, kako sam bila žonglerka i klaunica i nastupala uglavnom sa svojim suprugom, svaki put kada bismo mi izvodili nešto, ljudima bi to bilo lijepo, ali kad bi uzeli nekog iz publike, recimo bacali bismo baklje preko njih, onda bi to svima bilo najbolje. Jednom, kada sam pripovijedala bajku, neki dječak je bio jako brbljav i nisam znala uopće kako da ga obuzdam, što da radim s njim. Onda sam ga lijepo uzela i počela s njim pričati bajku i svi su tako počeli gledati i onda sam shvatila da bi taj način bio nešto zaista najbolje. Dakle, to sam dobila kao poklon. Iz nevolje se izrodilo nešto što je sad postalo, kao nekakav moj, recimo, autorski potpis vezan za pripovijedanje.

Čuli smo da veselje pronalazite u izradi ilustracija, igračaka, lutaka… Možete li nam nešto više reći o tome?

Najčešće odlazim ilustrirati i raditi lutke kada sam dosta vani s ljudima. To je nešto kao moj mir, sve ono što sam doživjela vani prenesem u neki drugi svijet.

Možda sam ja tu samo podsjetnik da se ljudi sjete kako je to biti dijete i kada su odrasli.

Što Vas je potaknulo da se počnete baviti time?

Pa ne znam, to je valjda neka unutrašnja potreba gdje moram pretvoriti nešto u nešto drugo, pa od svih nekih stvari koje je netko odbacio ili od mojih najdražih predmeta su počele živjeti lutke. Vidim i koliko se ljudi razvesele i što to njima znači i kad kažu: „Hvala Vam, Vi ste nas vratili u djetinjstvo!“ možda sam ja tu samo podsjetnik da se ljudi sjete kako je to biti dijete i kada su odrasli.

Što Vam se najviše sviđa kod pripovijedanja?

Sve! Putovanje, publika, priča, bajka, to što ne znam što će se dogoditi, to što su uvijek drugi ljudi, ti izrazi lica to što vidim kako se ljudi smiju i za vrijeme i nakon i što znam da su bar taj tren zaboravili na sve svoje probleme i to što me uvijek oduševe ta neka djeca i ljudi. Sve, sve, sve! Život!

Kako provodite i organizirate lutkarske, dramske i likovne radionice?

Sve ovisi za koga su, kome su namijenjene. Uglavnom, jako se pripremim i volim kombinirati da u svakoj toj radionici budu elementi i jednog i drugog i trećeg. Dakle, ako je likovna sigurno nećemo doći samo crtati nego ćemo i ući u neku priču ili možda pokazati pokretom, plesati…

„Pričom te zovem“

Gdje možemo pogledati još neku Vašu predstavu ili izložbu?

Izložbu mogu već sada najaviti, bit će u Ivanić Gradu, slikovnica za odrasle koja se zove „Riječ“, a nema unutra niti jedne riječi. Pozivam vas ako ste u blizini da svratite, to je datum 2.ožujak. A, nastupi? Zapravo, sam svaki dan u nekom drugom gradu tako da ako sada krenem nabrajati, ne biste zapamtili. Ali, ako vidite igdje „Pričom te zovem“ onda dođite, pozvani ste i dobrodošli!

Hvala Vam, i za kraj, što biste uputili maštovitim mladim ljudima i kako biste ih ohrabrili da nastave dalje?

Da samo nastave sanjati, bez obzira što god i tko god im rekao, da ne odustanu od toga što vole jer ako čine to za što su pozvani onda je zaista svijet mrvu ljepše mjesto, iako je svijet prekrasno mjesto, ali ovako je barem vidljivije.

Petra Rendulić, 6.a

Nakon intervjua s umjetnicom pročitajte što su učenici rekli o njenoj izvedbi.

„Pripovjedačica Margareta Peršić 17.siječnja 2023. godine gostovala je u našoj školi i izvela predivnu predstavu, tj. pripovijedanje bajke na jedan potpuno drugačiji i neočekivan način. Vrlo mi je zanimljiv njezin način prepričavanja bajke. Najviše mi se svidjelo što u taj način prepričavanja uzima publiku kao glumce. Mislim da na taj način potiče zainteresiranost kod gledatelja za bajku koju prepričava.

Margareta je veoma talentirana žena, bavi se radionicama likovne, dramske i lutkarske umjetnosti. Predstava me stvarno oduševila jer sam očekivala predstavljanje njene knjige i pričanja knjizi, pisanju i o stečenom znanju.

Svaka čast Margareti jer je uspjela privući publiku da nakon njezinog pripovijedanja ode u knjižnicu i posudi neku bajku.

Veliko hvala pripovjedačici Margareti Peršić što je došla i definitivno bih ponovno htjela gledati i shvaćati bajke na način kako ih ona shvaća.“

Petra Rendulić, 6.a

„Jučer nam je u školi Margareta Peršić pripovijedala na jako zanimljivi način. Iz publike je izabrala par učenika koji su dobili uloge, ona im je govorila što trebaju reći, dok su oni glumili, ona je pripovijedala.

Učenici koje je izabrala odlično su glumili. Predstava je bila zanimljiva. Ja sam se nadala da me neće pozvati da glumim jer to nikako ne volim.

Jako mi se svidjelo što je zvukovima oponašala radnju. Njezin kostim mi se također svidio jer je bio drugačiji od većine ostalih.

Bilo mi je zabavno kada je izabrala učiteljicu da glumi staricu.

Sve u svemu, predstava mi je bila odlična. Uostalom, jučer mi je bio rođendan pa je predstava bila kao poklon.“

Emilia Radočaj, 6.a

„Margareta Peršić je bila sjajna, jako dobro glumi i mislim da je to pomoglo priči da bude stvarna. Svidjelo mi se to što nije samo ona glumila nego je iz publike izvlačila gledatelje da i oni osjete što je prava gluma. Najdraži dio scene bilo je kada je Jelena Prekrasna dala careviću tri izazova koja je morao dovršiti da dobije ruku Jelene Prekrasne. Najdraži likovi iz bajke su mi bili: Jelena Prekrasna, carević i Ivan, mislim da su oni bili najbolji.

Najsmješniji dio igre mi je bilo kada je na scenu došla učiteljica engleskog jezika Margita Kozina, nisam znala da učiteljica engleskog jezika može tako glumiti. Sve u svemu izvedba je bila sjajna, sve čestitke našim glumcima i pripovjedačici Margareti Peršiću.“

Lana Begović,6.a

„Spisateljica je baš dobro pripovijedala bajku, činilo se da baš voli pripovijedati te da voli raditi s djecom. Pripovijedala je o jednoj bajci koja je imala puno likova, ali ta izvedba je bila drugačija od drugih i baš zato je bila posebna jer su učenici glumili u predstavi. Svaki put kad bi došla do dijela da treba nekog novog lika pozvala bi nekog učenika da glumi, pa je tu bilo svakakvih likova: Ivana, spremačica, carević, carevina, tri starca i starica.

No, Margareta Peršić je bila pripovjedač, govorila je učenicima što da kažu i kako da glume. Bilo je zabavno gledati poznate učenike kako glume. Predstava je dugo trajala, ali baš u nikom trenutku nije bilo dosadno. volio bih opet pogledati nekakvu takvu predstavu.“

Tin Vukovć, 6.a