Literarni radovi učenika
ŠTO OČEKUJEM OD OVE NASTAVNE GODINE
Ovo ljeto sam provela sjajno, išla sam na more, družila sam se s prijateljima i išla na Koranu.
Nastava i nova školska godina je počela, djeca sjede u klupama, a ja očekujem da ova školska godina neće biti teška i da ću na kraju proći s odličnim uspjehom.
Voljela bih kada bi i ove školske godine otišli negdje na terensku nastavu, muzeje, solane i na kraju kupati se u moru. Htjela bih da ove školske godine popravim ocjene iz svih predmeta. Ne želim da ove školske godine ima puno ispitivanja. Htjela bih da možemo imati nastavu kraće.
Od ove školske godine očekujem da će mi biti najbolja godina do sada i da ću imati puno sreće. Isto tako očekujem da ću ove godine imati najbolje ocjene.
Htjela bih se popraviti jer bih htjela ostvariti dobar dojam i rezultate pred učiteljima.
Petra Rendulić 6.a
Jesen u mom zavičaju
Smaragdno-zelena ljepotica obavija moj zavičaj. Već se toliko napisalo riječi, ispjevalo pjesama i naslikalo slika moga zavičaja, moga Slunja, moje Korane, Rastoka i ljepota Slušnice. Moj se zavičaj nalazi upravo ispod tih ljepota, ispod rijeke Korane.
Najljepše doba u mome zavičaju je jesen. Odraz šarenih stabala ocrtava se u Korani. Čaplja u plićaku pije vodu, dok kiša polagano šušti po otpalome lišću. Korana se od silnih kiša ohladila, pa se i ribe pokrivaju dubokim hladnim muljem. Slap glasno šumi, a ja pomno pratim kako svaka kap odlazi. Trava je mokra i prekrivena lišćem u bojama jeseni: crvena, smeđa, žuta…. Mlade laste putuju u još neistraženi dio svijeta, a miris grožđa se širi vlažnim zrakom. Koraci životinja glasno se čuju, a njihovi otisci ostaju u mokrome blatu.
Kada uđem u kuću više ne osjetim grožđe, slap, kišu, lišće… sada se osjeti miris maminog ručka, širi se našom malom kućicom. Ušla sam u svoj sobičak, svoju slobodicu, zapalila svijeću s mirisom jabuke i cimeta, onako jesenskim, i krenula čitati lektiru. Miris svijeće luta mojom sobom, bezuspješno tražeći izlaz kroz neku rupicu, a ja tonem u svijet mašte gdje smo samo ja i Rastočka vila.
Njen nježni glas me smiruje, te tonem u duboki san.
Tina Cindrić, 6.b
Moji roditelji – babaroge ili prijatelji
Svoje roditelje nikada nisam smatrala babarogama, uvijek su mi bili kao najbolji prijatelji. Što god da trebam mogu njih pitati, uvijek me saslušaju i savjetuju. Stalno smo na okupu i zajedno analiziramo razne teme. Njima mogu sve reći, oni su poput nekih savjetnika u mom životu, pomažu mi odabrati što je najbolje za mene. Podržavaju me u mojim odlukama i snovima. S njima je moj život nalik bajkama. Sve ide dobrim putem. Smatram ih najboljim prijateljima jer možemo biti zajedno satima bez da dosadimo jedni drugima. Stalno imamo nešto o čemu možemo pričati, smijati se i jednostavno biti sretni zajedno.
Ponekad i nismo zajedno po par sati jer oni rade ili ja imam puno za učiti. To me nekada tjera na razmišljanje kako će mi biti bez njih, upravo zato želim i volim provoditi najljepše trenutke s njima. Svaki dan koji sam s njima provela i svaki osmijeh na njihovom licu ću doživotno pamtiti. U budućnosti bih voljela provoditi vrijeme sa svojom djecom kako su moji roditelji provodili sa mnom. Naučili su me kako da svaku sekundu svog vremena provedem sretno i pametno, oni će mi uvijek biti inspiracija. Iskoristite vrijeme sa svojim roditeljima, dobro će vam doći.
Mia Tutek, 7.b
PRVI PROLJETNI DAN
Zima odlazi,
proljeće dolazi.
Visibabe zvoniti stale
da bi pčelice dozivale.
Jaglaci i ljubičice svojim bojama se dive
dozivajući na igru šarene leptire.
Medo prekinuo duboki san
izlazi iz brloga van!
Gromoglasno zijeva,
a lastavica već na grani pjeva:
„Djeco, izađite na igru van
zove vas tek prvi proljetni dan!“
Učenici PB Slunj i učiteljica Iva Jurčević
Kad ljubav zakuca na vrata
Ljubav može kucati na vrata
bez da i to znaš.
S njome se prvo možeš sprijateljiti,
pa ljubav u prijateljstvo stvoriti.
Poštom ljubavno pismo možeš dobiti
ali ne znaš čije je jer ga moraš otvoriti.
Zauzvrat piscu bombonijericu ponesi
i radost kući odnesi.
Cijeli dan na ljubav možeš misliti
i svoju sreću joj u pismu opisati.
Pismo joj pod školsku klupu stavi,
al pazi da se netko ljubomoran ne napravi.
Za tvoju sreću u ljubavi ne trebaju svi znati,
jer će ona tebe dugo pamtiti.
Tin Vuković, 6.a
Kad ljubav pokuca na vrata
Tad proljeće se budi,
Tad ptičice za pjevaju.
Ljubav vijori zrakom
I leptirići lepršaju,
laganim proljetnim povjetarcem.
Kad ljubav pokuca na vrata
Škola je zadnje u životu.
Tad lijep je cio svijet i
I taj njegov osmijeh.
Misliš ovo pa ono
Veseliš se svemu,
No ponajviše o njemu!
Elena Capan, 6.a
Ugled, izgled, naizgled
osvrt na književno djelo
Parvana, glavni književni lik u djelu „Djevojčica iz Afganistana“ definicija je riječi: ugled, izgled i naizgled. Zašto? Zar nije samo izmišljeni lik? Izmišljeni lik, da, ali s velikim srcem i masovnom porukom.
Parvana je djevojčica iz grada Kabula u Afganistanu. Afganistan je ratna država koja nikada nema mira. U njoj ima puno junaka, od vojnika do običnih ljudi. Osoba koju bih ja svrstala u najveće junake je, vjerovali ili ne, fiktivna. Njeno je ime Parvana, a napisana je od strane književnice pod imenom Deborah Ellis. Način na koji je ona u knjizi opisana, meni je divan. Pokazala se kao pravi heroj situacije u kojoj se njena obitelj našla. Knjigu preporučujem svima, najviše zbog Parvane, no također zato jer bi mnogima mogla promijeniti perspektivu gledanja na svijet oko sebe. Ova knjiga budi snažne osjećaje i misli u mnogima, čak i u onim hladnim, grubim osobama koje se distanciraju od svojih osjećaja. Svi bismo se mi trebali ugledati na Parvanu. Ona je prvobitno na mene ostavila jak dojam. Potaknula me na razmišljanje, ako bih htjela biti poput nekoga to bi onda zasigurno bila ona. Način na koji se ona žrtvuje za svoju obitelj u meni budi izrazito povećanje osjećaja prema mojoj obitelji i mojim bližnjima. Parvana je naizgled mala, sitna, skromna djevojčica, no njena je duša velika, hrabra i suosjećajna. Bila je spremna promijeniti cijeli svoj izgled i ponašanje kako bi postala dječak, što nikako nije lako niti sigurno za nju. Ona je to sve učinila kako bi zaradila novac i spasila svoju obitelj od gladi. Žrtvovala je samu sebe, što bi rijetki napravili. Zamislite sebe na njenom mjestu, zapitajte se biste li pristali na ideju da se pretvorite u totalno drugu osobu zbog sebi bliskih, voljenih osoba? Kada bi uistinu morali birati, mislim da bi rijetko koja osoba pristala. Čak i ja, koju je ova knjiga nadahnula i inspirirala, možda se i ne bih upustila u takav izazov. Koliko god se mi trudili reći da bismo to napravili, u nama i dalje postoji taj maleni glas, taj strah, koji ima veliku snagu da nas od toga odmakne. Na našem se izrazu lica strah prepoznaje, naizgled ćemo izgledati kao da umiremo, a unutar našega srca je upravo obrnuto, u njemu cvatemo. Parvanino je srce procvalo ljubavlju i željom za radošću svoje obitelji. Strahu se ne možemo lako oduprijeti, strah je uistinu ogromna sila u nama koja nas usmjerava na različite putove. Iako nije lako, ne mora nužno značiti da je ne moguće, ako vjerujemo, volimo i trudimo se sve će nam biti moguće. I najmanje mogućnosti moći ćemo ostvariti, baš kao i Parvana.
Nije ni ona s početka mislila da će uspjeti, strah je njome vladao, no oduprijeti se strahu njoj nije bilo teško znajući da to radi za sebi drage osobe. Ljubav prema njima savladala je strah. Svladajmo ga i mi. Ugledajmo se na nju, na izgled njene duše, neka i naša bude naizgled njenoj. Pokušajmo biti njena slika i prilika.
Mia Tutek,7.b