Svaki učenik dobiva dva slova koja mora nacrtati kao živo biće. Uz slovo moraju biti i nacrtani pojmovi (predmeti, životinje, pojave...) koji počinju tim slovom.

Učenicima čitam tekst, a oni crtaju prikaz gusjenice i leptira iz knjige u priči u obliku stripa:

Ina i Tino su se voljeli igrati na livadi. Jednog dana vidjeli su u travi veliku zelenu gusjenicu. Bila je dlakava i izgledala je strašno.

– Bljak, kako je ružna! Zgazit ću ju! – viknuo je Tino.

– Nemoj, Tino, pa nije ti ništa skrivila. Igrat ćemo se malo dalje. – rekla je Ina.

Uspjela ga je nagovoriti da pusti gusjenicu na miru.

Navečer je Ina pričala tati o toj gusjenici i kako ju je Tino htio zgaziti. Tata je uzeo s police jednu knjigu i rekao Ini da mu sjedne u krilo. Knjiga je bila puna slika.

Tata je okretao listove dok nije pronašao ono što je tražio. Pokazao je Ini slike. Na jednoj slici vidjela je strašnu zelenu gusjenicu koja je sjedila na listu. Na sljedećoj slici gusjenica se omatala nekakvim tankim koncem.

Kao da joj je hladno ili kao da se željela sakriti. A na zadnjoj slici je iz tog smotuljka u kojeg se sakrila gusjenica izašao prekrasan šareni leptir.

– Što je ovo, tata! Otkuda sad ovaj lijepi leptir? Pa gdje je ona užasna gusjenica? – zbunila se Ina.

Tata joj je objasnio.

– Vidiš, mišiću, gusjenica se pretvorila u leptira. To nije čarolija, to se tako stvarno događa. Ako netko zgazi ružnu gusjenicu, to je isto kao da je zgazio lijepog leptira u kojeg bi se ona pretvorila.

Nakon nekoliko dana Ina i Tino su se opet igrali na livadi. Sjedili su u travi. Tino je štapom kopao rupu u zemlji a Ina je napravila vjenčić od tratinčica i maslačaka i stavila ga na glavu.

– Gle, Tino! Sviđa li ti se moj vjenčić? Kad ju je Tino pogledao, začudio se.

– Stvarno je lijep! Ali, otkuda ti sad ta žuta mašnica na glavi? Pa nisi ju imala malo prije. – rekao je.

– Kakva mašnica? – začudila se sad i Ina.

– Pa ova! – rekao je Tino i prstom htio dodirnuti mašnicu.

Ali čim je došao prstom do nje, mašnica je – odletjela! Kad ju je Ina vidjela, pljesnula je rukama i veselo povikala:

– To je ona tvoja ružna gusjenica koju si htio zgaziti! Ja sam ju spasila! To je moja Mašnica!

Ispričala je zbunjenom Tinu što je vidjela u knjizi i što ju je tata naučio.

A žuta Mašnica sa plavim i bijelim točkama na krilima je malo kružila iznad njih a zatim odletjela dalje, i još dalje, sve dok ju više nisu mogli vidjeti.

Ivica Smolec