Disgrafija

Pisane sposobnosti mnogo su više od rukopisa i sricanja, jer pisanje je jedna od „najčovječnijih“ sposobnosti koja zahtjeva integraciju mnogih sposobnosti (Bradley-Johnson & Lesiak, prema Lesiak, 1992.).

Disgrafija predstavlja stabilne i ozbiljne teškoće u ovladavanju vještinom pisanja koje nisu povezane s nepoznavanjem pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govorno-jezičnog razvoja, normalnog stanja osjetila sluha i vida te redovitog školovanja. Radi se o zaostajanju u vještini pisanja do dva školska razreda.

Pogreške u pisanju mogu se vidjeti na tri razine:

1. Na razini slova i sloga

Izostavljanje ukazuje da učenik ne uočava sve glasovne komponente u sastavu riječi (na primjer: “zc” – “zec“, “ptka” – “patka“).

Premještanje je manifestacija teškoća pri uočavanju redoslijeda glasova u riječi uz nedovoljnu razvijenost pažnje i samokontrole. Dijete uspijeva uočiti svaki glas, ali neispravno bilježi njihov redoslijed (na primjer: “jenda” – “jedna“, “tapka” – “patka“, “bart” – “brat“).

Dodavanje suvišnih slova se događa pri neispravnom unutarnjem izgovaranju riječi tijekom pisanja (na primjer: “varat” – “vrat“, “šekola” – “škola“).

Izostavljanje, premiještanje i dodavanje su tipične greške za djecu s nedovoljno formiranom vještinom glasovne analize. U osnovi zamjena i miješanja slova leži teškoća međusobnog razlikovanja glasova koji se slično izgovaraju i slično zvuče te nestabilnog povezivanja fonema (glasa) s grafemom (slovom), kada se nije uspostavila čvrsta veza između značenja i vizualne slike slova.

Posebno mjesto zauzimaju pogreške perseveracije (“zaglavljivanje” na prijašnjem činu) i anticipacije (“istrčavanje unaprijed”) – kada se potrebni glas zamjenjuje drugim glasom koji je bio u prijašnjem slogu ili riječi, ili koji je u idućoj, a moguća su i dodavanja. To su vrlo specifične pogreške koje često nastaju zbog teškoća u sukcesivnim procesima. Dijete ne može ispravno rasporediti redoslijed svojih radnja; pri perseveraciji dijete ne može odrediti koji je sljedeći potez i kako na njega prijeći, pa stalno ponavlja isti potez. (primjer perseveracije: “magazim“, “djedojka“, “planinina“; primjer anticipacije: “gogor” umjesto “logor“, “malgo” umjesto “mnogo male djece“).

2. Na razini riječi

Ove pogreške odnose se na rastavljeno pisanje dijelova iste riječi, sastavljeno pisanje nekoliko riječi te remećenje granica između riječi. Pogreške neispravnog rastavljanja i sastavljanja riječi i remećenje njihovih granica upućuju na teškoće individualizacije pojedinih riječi u usmenom govoru. Česte su u djece s nedostatno razvijenim govorom ili s nešto sniženom kognitivnom inteligencijom (ipak u granicama normale).

3. Na razini rečenice

Ove pogreške odnose se na pogreške povezivanja riječi unutar rečenice te upotrebu neispravne interpunkcije. Također su često prisutne u djece s nedovoljno razvijenim govorom ili s nešto sniženom kognitivnom inteligencijom (u granicama normale), na primjer: “Patke su izašle na jezero došle do vode vodenema“, “Obasjanim suncem grad je veoma lijep” “Zima je čekala čekala priroda“.

Razlikujemo četiri oblika disgrafije:

1. Vizualna disgrafija

Vizualna disgrafija je povezana s teškoćama u vizualno-prostornoj percepciji, analizi i sintezi vizualno-prostornih podataka i prostornog razlikovanja. Djeca s tim oblikom disgrafije imaju uglavnom dobro razvijeni usmeni govor. Teško se snalaze jedino u verbaliziranju prostorno-vremenskih odnosa, dakle u upotrebljavanju riječi koje imaju prostorno i vremensko značenje. Gotovo nikada ne upotrebljavaju ili u govoru miješaju prijedloge “ispred“, “iza“, “iznad“, “između“, parove pridjeva “tanak-debeo“, “uzak-širok“, “kratak-dugačak”, “visok-nizak” i sl. U većini slučajeva zamjenjuju ih riječima “veliki-mali“. Teško im je razlikovati suptilno značenje svakoga od tih pojmova. Iako skoro sva djeca s poremećajem u čitanju i pisanju teško usvajaju pojmove “lijevo-desno“, za ovu kategoriju djece taj je zadatak osobito naporan.

U pisanju se neformiranost vizualno-prostorne percepcije i orijentacije manifestira u miješanju i deformiranju slova. Kako možemo prepoznati vizualne pogreške? Dijete veoma teško usvaja grafički oblik (optičku sliku) pojedinih slova, a u kasnijim razredima miješa vizualno slična slova. Većina djece imaju iste teškoće i u svladavanju čitanja (vizualna disleksija). Tako se, na primjer, pisana slova “n” i “u” i tiskana “b” i “d” razlikuju samo položajem u prostoru (isti oblik je drugačije okrenut u prostoru u odnosu na promatrača).

2. Fonološka disgrafija

Kod fonološke disgrafije, greške u pisanju su uzrokovane teškoćama u izgovoru i/ili međusobnom slušnom razlikovanju glasova. U pismenim radovima djece one se manifestiraju na razini slova i sloga, a prepoznajemo ih po mnogobrojnim zamjenama i miješanjima slova, odnosno glasova sličnih po zvučenju i izgovaranju. Razlikujemo

a) Artikulatorno-akustička disgrafija
Dijete neispravno izgovara glasove i svoje pogreške iz izgovora prenosi u pisanje – dijete piše tako kako izgovara.
(na primjer: “gora – kora“,”rijeka – jeka” itd.)

b) Fonemska (akustička) disgrafija
Dijete ima teškoće u međusobnom slušnom razlikovanju glasova koji se slično izgovaraju i zvuče.
(na primjer: “tavno” umjesto “davno“, “sagonetka” umjesto “zagonetka“, “šisalka” umjesto “šišarka” itd.)

3. Jezična disgrafija

Kod jezične disgrafije, teškoće u pisanju manifestiraju se na razini riječi i rečenice. Razlikujemo:

a) Disgrafija jezične analize i sinteze
To je, prema zapažanjima stručnjaka, oblik disgrafije koji je najčešći. U njegovoj osnovi leži neformiranost jezične analize i sinteze na različitim stupnjevima: fonemske, slogovne, morfološke i sintaktičke analize i sinteze (posljednji stupanj se bavi podjelom teksta na rečenice i rečenica na riječi). Jednostavnije rečeno, djetetu je teško rastavljati tekst na rečenice, rečenice na riječi, riječi na morfeme (korijen, prefiks, sufiks), slogove i foneme. Vještina jezične analize i sinteze jedan je od oblika mentalne aktivnosti i neposredno ovisi o stupnju jezične zrelosti djeteta i razvijenosti njegovih predintelektualnih funkcija, osobito slušno-govorne memorije, analitičke pažnje i dr. (na primjer: “za plakao“, “ja je“, “nadrvo“, “pas tele boja” umjesto “pastelna boja“, “svakamen” umjesto “svaki kamen“, “tamrlja” umjesto “tamna mrlja“, “glupatka” umjesto “glupa patka“)

b) Disgramatična disgrafija
Uglavnom se manifestira u pogreškama na razini rečenice. Tu vrstu pogrešaka nazivamo disgramatizam, jer se radi o poremećaju gramatičkoga oblikovanja riječi i rečenica: u neispravnom povezivanju riječi. Promjena riječi prema kategorijama broja, roda, padeža i vremena podrazumijeva usvajanje složenog sustava kodiranja kojim dijete ovladava prvo neposredno, na temelju praktične govorne komunikacije s odraslima u predškolskoj dobi, a zatim svjesno – tijekom učenja jezika u školi. Tu vrstu disgrafije često susrećemo u djece koja u predškolskoj dobi nisu stekla dostatnu jezičnu zrelost. Ipak, susrećemo je i u pismenim radovima djece s dobro razvijenim i gramatički ispravnim usmenim govorom. To su obično djeca s teškoćama u kratkoročnoj slušno-govornoj memoriji i pažnji.
(na primjer: “medvedni rep“, “vodna biljka“, “olujano more“, “veliko plavo mrlja“, “njega nije zadovoljavalo život na selu“)

4. Motorička disgrafija (dispraksična disgrafija)

Motorička disgrafija povezana je s nedostatnom razvijenošću suptilnih motoričkih funkcija, a manifestira se u trajnim i brojnim miješanjima slova prema bliskosti njihova načina pisanja i u nestabilnom, nečitljivom rukopisu. Djeca ne mogu automatizirati tzv. motoričku formulu slova, tj. poteze pisanja. Ona dopisuju elemente slova, dodaju suvišne elemente, zamjenjuju motorički slična slova (koja na početku imaju isti potez pisanja), pišu sporo, brzo se umaraju, a kada pišu brzo, čine i mnogo drugih njima netipičnih pogrešaka. Njihov je rukopis obično neravan, neujednačen (neka slova su veća, a neka manja, mijenja se nagib pisanja). Što dijete duže piše, to je kvaliteta lošija.

Ukoliko primjetite neke od ovih grešaka ili vam učitelj ukaže na njih, vjerojatno će vas odmah uputiti kod logopeda. Kako bi se pružila adekvatna terapija i radilo na prevladavanju teškoća, savjetovanje s logopedom treba napraviti što prije. Ne mora se uvijek raditi o disgrafiji, moguće je da se radi samo o prolaznim teškoćama ili teškoćama u učenju i koncentraciji. Dijagnoza se može postaviti tek nakon testova i pregleda.

Ukoliko vaše dijete ili vaš učenik ima teškoće u pisanju, savjete kako mu pomoći možete pronaći na sljedećoj poveznici: Kako pomoći učeniku s disgrafijom?