Srce vuče južnom kraju Piše i fotografira: Ivona Vidušić

Da, dobro ste pročitali, putovanje je pronalaženje. Pronalaženje subjektivnog u realnosti svakodnevice koja se odvija kamo god otišao, ritma u talasu vode, iskre u očima nepoznatih, utapanja u okusima sa svrhom hranjenja duha i uma, ne tijela. Zato je putovanje kao ljubav.

Trebala bih u ovom tekstu napisati poneku riječ o putovanjima, mjestima koje sam posjetila, hrani koju sam okusila i znamenitostima koje sam vidjela. Međutim, puko objektivno nabrajanje informacija nije moj „modus operandi“ jer ako putuješ samo da bi vidio, a ne da bi i pronašao, onda sjedi doma i uživaj u svoja četiri zida.

Tijekom putovanja u stanju si povećane svijesti, razumijevanja, otvorenosti prema novom, prihvaćanja tuđih navika i ritma života. Prava putovanja, kao i prave ljubavi, nikada ne prestaju.

U svom skromnom, ali sadržajnom životu došla sam do zaključka da nije važno koliko si zemalja posjetio ili na kojim mjestima si bio. Važno je, neprocjenjivo za tebe kao osobu, da tijekom putovanja pronađeš mjesta na kojima dolaziš „do sebe“, širiš svoja slobodna krila i obnavljaš mir u duši. Takvim mjestima se uvijek vraćamo. Uvijek! Uvijek! I zauvijek...

Dubai, Pariz, Prag, Rim, Beč, Berlin, Amsterdam i druge ine gradove nižemo na svojoj karti putovanja, ali postoji jedno mjesto koje bi mi, da imam još uvijek onu kartu Hrvatske na papiru, koju razvučeš preko kontrolne ploče automobila, bilo zaokruženo crvenom bojom i označeno srcima. Doduše, takvu kartu nemam, ali moja navigacija u automobilu je već odredila Ušće Neretve ikonicom „doma“ s obzirom na to koliko sam se puta odvezla tamo. Povlačim ovo zadnje odvezla, perfekt kao vremenski oblik nije nikako prikladan, jer prvi put kad sam došla na ušće, ja sam ostala, zauvijek zaljubljena u svaki centimetar. Kad kažem da odlazim tamo, ustvari, odlazim k sebi, odlazim kući, odlazim prijateljima, bratu, obitelji, odlazim najblagotvornijem vjetru i najljepšem zalasku sunca na svijetu.

Ipak, da ne biste rekli kako pišem samo srcedrapajućim stilom, reći ću da je udaljenost ušća Neretve od mjesta na kojem trenutno (naglašavam trenutno) prebivam, cca 560 km. Prava sitnica za nas zaljubljenike.

Neretva je poput žene, prkosna, snažna i rasna. Neretva izvire na brdašcu Gredelj, u dijelu planine Zelengore, nedaleko od Sarajeva. Duga je 230 kilometara, većinom protječe kroz Bosnu i Hercegovinu, a 22 km kroz Hrvatsku do Jadranskog mora. Rekla bih, 22 kilometra čistog savršenstva u našoj domovini i kapljica blagoslova s neba. Delta Neretve je jedno od najplodnijih krajeva u Dalmaciji i iznimno je značajna za gospodarski razvoj i kvalitetu života žitelja. Ušće Neretve je svjetski poznato, što dokazuju registracijske tablice iz različitih zemalja, koje na parkiranim automobilima možete zamijetiti u bilo koje doba godine. Na vrlo malom zemljopisnom području u tom dijelu južne Dalmacije možete naići na jezera (Baćinska jezera), rijeku i more. Pa tko to more platit?

Jedan divan gradić, koji se smjestio u dolini Neretve, je grad Ploče. Naizgled običan, a po svemu poseban. Premda ogromna grdosija od luke Ploče često kvari vizuru grada, ima nešto i u tom pogledu. Ogromno postrojenje ne može narušiti ljepotu mjesta ako biraš gledati srcem. U neretvanskoj dolini živi oko 30 tisuća stanovnika. Primarna djelatnost vrijednih domaćina je turizam i poljoprivreda.

Svake godine, sigurna sam, uzivate u ukusnim i sočnim neretvanskim mandarinama, koje pronalazite na policama lokalnih marketa. Sve te silne mandarine i ostale plodove, ubrale su vrijedne, grube i nježne ruke naših Neretvana.

Stajem, stop, stop, stop! Ne mogu više baratati ovim nabrajanjem, vraćam se svom stilu.

Ja kao velika zaljubljenica u Dolinu i ušće, nikad nisam jela mandarine s polica trgovine. Kategorički odbijam tu mogućnost. Mandarine jedem ubrane s grane, ubrane s ljubavlju snažnim rukama mog brata. Jedem jadransku ribu ulovljenu pokrpanom mrežom mog osebujnog prijatelja i vještog lovca Vladimira. E upravo to, upravo to Vam je, dragi čitatelji, draž povezivanja s mjestom i ljudima.

Neretvom sam se prevezla na gumenoj brodici u društvu najboljih, domaćih, lipih i srčanih ljudi bezbroj puta. Svaki njen talas i svjetla njenih gradova svojatam. Ljude i običaje, rijeku i gradove doline (posebno Ploče) volim i smatram „malim komadićem svemira“ gdje sam se našla i gdje smo se našli.

Planiram u vrijeme oko Uskrsa otputovati u Dubai, potom u lipnju u Istanbul i vjerojatno za Novu godinu na Tajland. Isto tako planiram minimalno jednom mjesečno otići kući (na moje ušće), vidjeti i zagrliti moje ljude. Jednom mjesečno ili svaki vikend, nevažno, kilometri su samo broj, a ja sam tamo svoja.

Budućnost nam je svima neizvjesna, ali savjetujem Vam s najvećom toplinom koja me oko srca obuzima dok Vam ovo pišem, kad pronađete svoje mjesto i sebe u njemu, zanemarite sve drugo i budite tamo i dušom i tijelom. Uskoro mijenjam registracijske pločice iz SK u DU (Ploče nažalost nemaju svoju oznaku) i uopće ne sumnjam u takav rasplet mog životnog puta.

Konačno, poručujem svima, putujte, otkrivajte i uživajte u svemu, a ako dobijete blagoslov da se pronađete onako kako sam Vam pisala u ovom članku, na onom jednom četvornom kilometru savršenstva, želim Vam da od tamo nikad ne odete.

Lipih zagrljaja i mnoštvo životnih otkrića svima!

Ivona Vidušić

Page updated

Google Sites

Report abuse