Putovanja su najveća strast profesorice Marije Mitar i dugačak je popis mjesta koje je posjetila, ali samo je jedno ono kojemu se najradije vraća pa ga zbog toga nerijetko naziva svojim drugim domom. Evo što nam je napisala!
Delta Neretve dolina je na jugu Hrvatske koju na svom ušću formira rijeka Neretva. Zlatna je to dolina koja vam pruža prekrasne vizure s puno narančaste i još više žute, miris mora u zraku, izvrsnu gastronomiju, sinergiju s lokalnim stanovništvom i neopisiv mir.
Već pri prvom dolasku u Dolinu dogodila mi se ljubav na prvi pogled. I to prava ljubav koja s vremenom ne kopni, nego postaje sve veća. Štoviše, mogla bih reći da se pri svakom dolasku iznova i iznova zaljubljujem. Ravnodušje je nepostojeći osjećaj kada vam noga kroči na neretvansko tlo. Krajolik je to koji mi na jednom mjestu pruža sve ono što sam oduvijek najviše voljela. Apsolutni sam zaljubljenik u vodu, pogled na bilo koju vrstu iste me smiruje, a ovdje ćete pronaći čak tri vrste: rijeku, jezera i more. U drugim mjestima ljudi moraju proći stotinjak kilometara da bi vidjeli samo jedno od navedenoga. Ovdje to nije slučaj pa za kratko vrijeme možete uživati u ljepotama Jadranskog mora, Baćinskih jezera i rijeke Neretve. Skriven je to dom brojnim biljnim i životinjskim vrstama što daje dodatnu čar ovom krajoliku.
Ako ćete me tražiti da u cijeloj dolini izdvojim jedno omiljeno mjesto, onda bi to bilo baš ušće. Mjesto je to gdje sam zapravo prvo došla i zapravo više nikad nisam ni otišla. Ušće u ljetnim mjesecima tijekom dana vrvi ljudima, osobito kajterima pa pogled na šarenilo neba također ostavlja bez daha. Međutim, osobno, ušće najviše volim u zimskim mjesecima kada njime vlada tišina koju ponekad prekine tek cvrkut ptica, kada možete čuti međusobno šaputanje Neretve i mora, utapati se u nijansama zelene i plave.
Period je to kada ni ugostiteljski objekti ne rade, pa se prijateljica i ja prepustimo uživanju u ljuljanju na dvije preostale ljuljačke koje je netko zaboravio pospremiti ili ostavio tek kao znak da će ubrzo nova sezona. Ljuljajući se na njima, zaustavljamo vrijeme, prepuštamo se trenutku i uživamo u miru koje pruža ušće.
Osim dnevnih šetnji ušćem, postoji i čar noćnih šetnji njime. Kada dan krene ka svome kraju, ušćem se pomiješa nekoliko nijansi narančaste i žute pa možete uživati u najljepšem zalasku sunca čitavom svijetu.
Posebnu sliku čine drvoredi koji kao da se ponosno i prkosno dižu sve do neba kako bi malo popričali sa svojim sestricama zvijezdama. Gledajući ih imate osjećaj kao da i vi možete dotaknuti nebo, ali pritom zavideći im na pogledu koji imaju samo oni.
Međutim, unatoč ljepoti krajolika, zasigurno to nije jedino što nas ovdje vraća. To su prvenstveno naši prijatelji, ljudi koje nikada nismo upoznale, ali se redovito pozdravimo smiješkom, osobe kojima nikada nismo saznale ime, ali uvijek izmijenimo dvije tri riječi u prolazu, oni koji nas ne poznaju, ali se raduju našem povratku i na odlasku redovito pitaju „kad ćete opet vamo“.
Sve prethodno opisano čini mrežu u koju smo se uhvatile i čini se da se nikada nećemo osloboditi. Dolinu Neretve volimo srcem pa ćemo se rado nazvati malim Neretvankama. Mjesto je to o kojem govorimo tišinom i kažemo sve bez ijedne riječi, a oči izdaju svaku našu misao. Kamo god pošle, ovdje ćemo se uvijek vratiti.
Marija Mitar, prof.