PRIČAM TI PRIČU

Prošla su tri dana otkako sam dobio neobično pismo staroga prijatelja Arsena kojega nisam vidio dugih petnaest godina. Arsen i ja dijelimo puno lijepih uspomena, ali i neke kojih se ne volim prisjećati. Kao, na primjer, kada je rekao da će pričuvati sve moje ovce dok ja odmaram i zatim pola prodao, a pola zaklao. U pismu je pisalo kako je napokon prikupio dovoljno novca da se preseli u kuću do moje. Te su me novosti toliko uzbudile da sam odmah krenuo pripremati dobrodošlicu. Pripremio sam toliko hrane i pića da možemo nahraniti cijelo mjesto.Bio sam uzbuđen našem susretu. Arsen mi je bio nekoć najbolji prijatelj, iako je bio podao i prefrigan. Ali svejedno je bio dobra osoba. Kada je bilo vrijeme za večeru... Arsen nije došao. Čekao sam ga cijelu večer, no nije se pojavio. Kad je svanulo, začuo sam kucanje na vratima. U nadi, pomislio sam da je Aresn napokon došao. Ali ipak nije došao...Na vratima je stajala Arsenija, Arsenova mlađa sestra u koju sam oduvijek bio zaljubljen. I ošamarila me je. "Kako si to mogao učiniti?!" izderala se. Pitala me: "Zašto samo sjediš? Moga brata nema!!" Gledao sam u nju nekoliko trenutaka ne shvaćajući što se dogodilo. Meeeh beeh 🐑 Vjerojatno se negdje napio. Zašao u Patka u Starom Petrovom Selu. To mu je bilo omiljeno mjesto za piće i žene. Tamo je često tražio utjehu, možda mu je i sinoć trebala. Pa ju je našao u čašama piva. I vrlo lijepim ženama... ili nečim drugim. ​Ili možda pak u boci bijelog vina, ili u partiji bele? Probudio se sljedeće jutro u nepoznatome krevetu. ​Probudio se bez sjećanja prošle večeri. Gdje su li mu samo čarape? Možda su ostale u Patku. Vjerovatno u cipelama koje su stajale razbacane oko kreveta. Uočen je drugi par cipela, pitanje je čiji je? Možda od one bradate konobarice? Od one starije bradate konobarice s Arsenovim čarapama na rukama. Sigurno nije primjetio njezinu bradu pa je završio s njom. Najvjerojatnije je primjetio ljepšu polovicu, bez brade. I pomislio: "Kako lijepa žena." Teturajući po nepoznatoj sobi, mamuran i s užasnom glavoboljom, na jednom zidu mračne sobe uočio je svoje stare slike i isječke iz novina o njemu, još dok je radio u Uredu za životna osiguranja. U košu za smeće pronašao je slike njegovog tate s tvojom mamom. ​Trebao je biti iznenađen, ali nije... ​Dok je Arsen tražio način da pobjegne iz nepoznate sobe, Arsenija i ja razgovarali smo o vremenu naše bezbrižne mladosti i onome danu kada je Arsen otišao iz Nove Gradiške. Otišao je bez pozdrava. Arsenija mi je ispričala zašto se je odlučio vratiti iz Graza gdje je petnaest godina živio i radio. Razlog vraćanja bio mi je čudnovat kao i sam Arsen. Mučilo me što ću s hranom koju sam pripremio za Arsenov povratak. Da je nekome podijelim? Ali kome? KOME???!!!​Izađem tako van i vidim mladiće i djevojke kako se smiju, pa se i ja nasmijem kad vidim kako bezbrižno žive kao i ja nekoć. Pa ih pozovem unutra na objed.​ Objed se pretvorio u dobar tulum. Glazba je treštala, a onda... Začuju se 3 jaka udarca o drvena vrata. A škripanje otkrije tamnu figuru. Odjekivala je cijela kuća, sablasno udaranje nije prestajalo. Kucanje, tutanj, figura zgurena. Što se to događa, tko to lupa? Otvorim vrata, a moji posjetitelji kad su ugledali lupača po vratima, pobjegoše glavom bez obzira. Ostali smo nas dvojica. Oči u oči, jedan naprema drugome. Bio je to on... Arsen i njegovi prijatelji štakori. Došli su bučno i ostali zauvijek. I ja s njima. ​I s bradatom ženom.

KRAJ.

Kratka priča nagrađena povodom školskog natječaja za najbolje kratke priče u Mjesecu hrvatske knjige 2021.

Kumulonimbus

Opet sam ju sanjala. Ovo je već petnaesti put da sam cijelu noć provela u našem svijetu oblaka, ili, kako ga ona zove, velikom narančasto-rozom kumulonimbusu. Ne znam gdje sam i jesam li uopće ikada prije čula tu riječ, ali sam zaključila da je neka vrsta oblaka.

Naš Kumulonimbus je poprilično velik i stvarno podsjeća na oblak, iako je prva stvar na koju me podsjetio bila šećerna vuna zbog svoje neobične boje. Još nešto što će vam prvo upasti u oči ako se ikada tamo nađete mnoštvo je nasumičnih predmeta koji lagano lebde. To su tuđi snovi, objasnila mi je. Jednom sam slučajno udarila glavu o lebdećeg plišanog medvjeda, koji je, nakon što je napravio trostruki salto, postao crn kao ugljen. Ubrzo nakon toga je nestao, ali sam se i ja probudila jer je moja mlađa sestra vrištala zbog noćne more. Izbacila je i plišanog medvjeda zvanog Bob iz kreveta jer ju je preplašio u snu. Zaključila sam da je to bila moja krivica i postala sam iznimno oprezna s lebdećim predmetima. Ponekad je ipak bilo teško paziti jer bi se stvorila neka vrsta oluje i predmeti bi se gibali vrlo brzo, nerijetko se sudarajući jedni u druge. Pitala sam se ima li Kumulonimbus kakve veze s vremenskim nepogodama u stvarnosti, no zaključila sam da vjerojatno nema jer ujutro kad bih pogledala kroz prozor, ne bi bilo vjetrovito ni mokro. Ipak, sigurno su te sitne olujice prouzročile mnogo neispavanih noći.

Nisam sigurna kako sam se i zašto našla na oblaku. Ne znam ni kako je se Umbra našla tamo, no ako nju pitate, sigurna sam da će vam ispričati nekih tisuću teorija. Zanimljiva je ona osoba. U početku me malo plašila jer sam ju vidjela kao sjenu, no ispostavilo se da sam i ja njoj samo sjena. Prije sam mislila da je sve to samo još jedan san, i još uvijek ponekad mislim da je, ali dogodilo se već previše puta da bi bio samo san. Počela sam voditi dnevnik o svim zbivanjima na Kumulonimbusu kako bih se uvjerila da sanjam baš to isto mjesto i istu osobu. Bilo mi je sve teže povjerovati da je Umbra samo fragment moje imaginacije jer je znala neke stvari koje ja nisam, kao na primjer što je to kumulonimbus. Pitala sam se poznam li ju u stvarnosti, ali ne znam nikoga tko se tako zove. Možda se i ne zove Umbra, to je vrlo specifično ime, ali nisam je nikada imala hrabrosti pitati. Imalo bi smisla, puno stvari koje govori ne čine se baš istinite, kao njena poznata rečenica: „Haha, ti kao da ni nisi s Venere“.

Julija Vidošić, 2.A

Kratka priča nagrađena povodom školskog natječaja za najbolje kratke priče u Mjesecu hrvatske knjige 2021.

Sve će vam to jednog dana trebati

Sudeći po zloslutnom šumu mutne rijeke i izduženim sjenama koje su se lomile na skliskom kamenitom tlu, tog sam se jutra našao u Podzemlju. Očarala me ljepota i mladost moje duše, jer nakon godina crnčenja na Zemlji, već sam bio zaboravio kako je lijepo biti lišen bolnih kostiju, kvrgavih prstiju i smežurane kože. Napokon, bilo je moje vrijeme za odmor. Zalelujao sam od ushićenja, znajući da me više neće zamarati ni škola, ni posao, ni naporni susjedi. Napokon, bio sam slobodan.

„Smrtniče, upoznaste svoj kraj”, demonski glas odjeknuo je Podzemnom špiljom, gubeći se u tihoj rijeci. Ustuknuo sam kad su se sjene ispred mene ustale, uskovitlale, i poput dima, uobličile u zakukuljenu crnu figuru.

„Ja sam Lađar, ovdje sam da te odvedem na prikladno mjesto za tvoju dušu”, koščatim bijelim prstima pokazao je prema magli iza koje sam, jedva, nazirao raskrižje rijeka. Mora da je jedna vodila u Raj.

Lađar se iznenada zakašlje, a kašalj je odjeknuo poput munje koja je udarala i odlamala stijene, pročistivši tako glas koji je postao ljudski, izgubivši svoju demonsku notu.

„Samo trebamo da riješiš ovaj jedan ispit”, mrtvim rukama pružio mi je ledeni svitak od dima i magle, nehajno odmahnuvši zakukuljenom glavom. “Ne brini, sve je to osnovno ljudsko znanje, čisto da znamo koji su uistinu vrijedni prolaza, a tko su obični žohari. Oni završe dolje, u Paklu. Ali ti izgledaš kao da si pametan, poslušan, vjerujem da nemaš razloga za brigu.” Ohrabrio me prijateljski osmijeh koji je bljesnuo ispod sjenovite kapuljače.

„Ne može biti toliko strašno.”

Smiješak s mog lica nestao je čim sam ugledao papir. Iskonski užas zgrčio mi je utrobu, dok sam bespomoćno čekao da me proguta moja neizbježna propast. Nevrijedna mi je duša zadrhtala gledajući Lađarov neodobravajući izraz dok je pregledavao ispit.

„U svojih dvjesto tisuća godina rešetanja u Podzemlju, nisam vidio ovakvu…”

Njegova razočarana prikaza ostala mi je utisnuta u pamćenje, i dok je svijet oko mene polako nestajao, i dok sam nastavio padati, nastavila me progoniti, podsjećajući me na zemaljski život i razočaranje od čovjeka koje sam bio. Boljelo me priznati, ali svi su bili u pravu. Nikad nisam bio ništa više od žohara. Nikad nisam i neću ništa postići – ni u životu, a ni u smrti. A najgore od svega bile su riječi čiju sam istinitost shvatio tek kad je bilo prekasno. Progonile su me, odjekujući zidovima ponora bez dna u kojem sam bio osuđen padati cijelu vječnost i poslije, bez nade za spasom: „Sve će vam to, djeco, jednog dana trebati…”

Anja Lasović, 4. A

Kratka priča koja je osvojila 1. mjesto na školskom natječaju povodom Mjeseca hrvatske knjige 2021.

Mortuum

Jednog popodneva probudi se Mortuum u svom krevetu na zvuk policijske sirene. Ustaje i vidi da nije u pidžami, nego u trapericama i košulji.

„Huh… Čudno“, promrmlja on. Ne može se sjetiti ničega što se jučer, zapravo, ikada dogodilo. Pokušava se sjetiti svoga imena... Ne ide mu. Pokušava se sjetiti kako je došao u ovu sobu... Ne ide mu. Odlazi u kupaonicu. Želi se umiti ne bi li se otrijeznio jer pomisli da je pijan. No, slavina se ne otvara. Izlazi na ulicu. Nailazi na prolaznike. Pokušava komunicirati s njima. Svi kao da su gluhi. Ugleda bicikliste na biciklističkoj stazi. Staje nasred staze. Biciklisti ne usporavaju. Sve su mu bliže. Mortuum se pripremi na izravni sudar. Zažmiri i rukama zaštiti glavu. Žmiri i čeka… Ništa od sudara. Izbezumljen je. Što god učini, ljudi nastavljaju mirno hodati, telefonirati, razgovarati, voziti bicikle ignorirajući ga. Dobro, ignorirat će i on njih. Bezuspješno luta gradom u potrazi za odgovorima. Umoran stiže na gradsko groblje.

Odjednom osjeti mir sjetivši se svojih pokojnih prijatelja i članova obitelji. Instinktivno krene prema obiteljskoj grobnici. Ugleda nadgrobni spomenik na kojemu je isklesano novo ime. Shvati Mortuum što se događa.

Borna Bošnjak, 1. B