Vedran Knežević

Ruža
Ruža je tako lijepa,

simetrična i damska

iz daleka…

No njeni sivi mirisi

nisu ništa osim

zagonetni…

Kad joj priđem,

kad ih osjetim:

umirem…

Što više zraka udišem,

to se više utapam

u laticama.

Dok pluća guši cvijeće,

moj um pada u kavez

od trnja.

Ne bojim se smrti,

već da ju ne uberem

iz bludnosti.

Smrt zaslužuje živjeti

Hodam preko raspadajućih trupala,

između drvoreda smrznutih stabala.

Na podu leže krvnici sa svake strane,

njihovi stari osuđenici vise sa grane.

Lešinari koji bi im žarko izjedali srca,

leže blijedi i nepokretni poput ledenica.

Neprirodno je biti živ okružen raspadom.

Dođe mi da se upitam, samo časkom,

jesam li ja živ? Ovo mora biti stvarno!

Još me uvijek boli srce, još mi je hladno.

Ugledam djevojku na čistini kako sjedi,

Trčim k njoj, a moja ludost naglo blijedi.

Jeste li vi smrt?

Je li ovo vaš vrt?

Oduzima mi dah

njen pogled plah.

Zdravo, izusti ona.

Padam na koljena.

Rušim svoju glavu

Na orošenu travu.

Podiže me milo,

Stavlja na krilo.

Bože, nisam bio mrtav, sad sam spreman.

Njene oči svijetle poput plavih zvijezda,

njena duga crna kosa elegantnija od svile,

njena koža mekša od bilo kojeg baršuna,

njene usne crvene i svježe poput jabuke,

njene meke crte lica koje tjeraju studen,

njen dugačak, ali ne prevelik bijeli nos,

njena brada zaobljena i blaga,

njen osmijeh koji zatvara najljuće rane,

njen glas koji umiruje moje disanje i um,

nijme ona mi pjeva male komadiće istine

koji, isprva tihi, postaju glasniji i glasniji,

najveći cressendo mog života…

Otkrio mi je nešto.

Ljudi ne smiju vječno živjeti.

Oni će doći sa vilama i bakljama

odnijeti smrt, spaliti je poput vještice.

Ljudi danas ne vide ljepotu,

oni neće vidjeti ni oči, ni kosu, ni kožu, ni usne, ni crte lica, ni nos, ni bradu, ni osmijeh.

Oni će samo vidjeti svoju vječnost.

Neću to dozvoliti,

dat ću rado svoj život,

da smrt preživi.

Pramen

U ruci mi drhti pramen kose.

Ne znam čiji, ne znam kakav.

Jesam li ga iščupao iz nečije glave?

Jesam li ga dobio kao utješnu nagradu?

Jesam li dočekao da samo on ostane

od osobe koju sam nekoć znao?

Bilo bi mi lakše da nisam sam

s tim pramenom nepoznatim.

No stvari često ostaju kraj mene

kad to ne želim, poput mojih sjećanja.

Želio bih voljeti sve to, ali ne mogu.

Moja ljubomora, sramota, oboje ih

nevoljko grlim u nadi da ću ih zavoljeti.

I tako dočekam da ostanem sam,

s nekim nepoznatim pramenom u ruci.

Da se pitam koga sam toliko uvrijedio,

da mi pošalje tako elegantnu i pakosnu

ostavštinu. Takva ostavština podsjeća

koliko je lijepa cjelina koju nemaš,

a koliko ružan pramen koji držiš

kada nije na njoj.