Marta Ciprić

KAO MUHA BEZ GLAVE

„Ne zaboravi uzeti torbu iz dnevne sobe!“ Povikala je mama, ne razmišljajući o činjenici da je pet ujutro i da normalna većina susjeda spava. Osim stare Spomenke koja je uvijek sjedila uz prozor, ne mogavši si dopustiti da propusti nečiji korak u susjedstvu. Ali mama nije marila. Već danima po kući sprema stvari za odlazak na more. Odnio sam torbu iz dnevne sobe i ubacio je u već krcati auto. Ponekad mrzim to što sam jedinac jer sam osuđen ljeta provoditi sa starcima. Sjeli smo u auto i tata je krenuo voziti. Od kako je započeo lipanj mama je inzistirala da tata i ja sudjelujemo u odabiru ljetne destinacije. Po običaju, svaki naš prijedlog nije bio dovoljno dobar za mamu pa je na kraju ipak sama odabrala Rogoznicu kao mjesto u kojem ćemo ljetovati punih sedam dana. Tata mi je pogledom savjetovao da se jednostavno složim s maminim izborom jer se naš glas ionako ne bi uzeo u obzir.

Put do Rogoznice bit će i više nego dosadan, ali srećom nisam, kao prošlo ljeto, zaboravio na slušalice. Nadam se da će mi glazba pomoći da se isključim i donekle uživam u vožnji. Sat vremena proteklo je sporo te sam imao dojam da putujemo već puna tri dana, a ni slušalice nisu odviše pomagale u tome da ne čujem dosadne mamine priče. Na sekundu sam iz dosade otvorio prozor i u auto je uletjela muha. Desetak minuta panično se zabijala u prozor misleći kako će joj to pomoći da se spasi od maminih priči. Ipak, na kraju je i ona odustala i pomirila se sa sudbinom da putuje s nama. Kakva sretnica, pomislio sam. Nije niti svjesna da upravo putuje na more. Zujala je svojim poslom i sasvim se slučajno našla u našem automobilu. Iz puke znatiželje ili slučajnosti uletjela je baš u naš auto i sada putuje u najveću avanturu svog života.

Ne znam je li od dugog putovanja ili iz čiste dosade, ali krenuo sam razmišljati o toj muhi i uspoređivati je s ljudskim životom. Mama mi često zna reći kako zujim kao muha bez glave, ali možda to ponekad i nije tako loše. Ponekad u životu trebamo poput ove muhe, koju sam spontano odlučio nazvati Jerko, prestati paničariti i uživati u vožnji. Iako se neke stvari u životu dogode slučajno ili neočekivano i uhvati nas panika, ne mora značiti da će krajnji cilj biti loš. Možda baš poput Jerka završimo na besplatnom putovanju na more.

U mojem razmišljanju o muhama vrijeme je proletjelo i stigli smo u Rogoznicu. Tata je parkirao auto ispred apartmana i- ne znam tko je iz njega brže iskočio, kako bi prestao slušati maminu napornu priču- tata, ja ili pak Jerko!