Luka Šimić

BOG RATA

Koliko stoljeća ja već spavam? Odmaram? Ljenčarim? Koliko godina je prošlo od moje zadnje bitke? Od posljednjeg puta kad sam osjetio miris znoja, čelika i krvi u zraku? Ja sam drevni bog rata, bitke i bijesa. Ja ne mogu umrijeti… No ima li moj život poante ako me više ne štuju srca kraljeva ni duše ratnika? Ako sam zaboravljen i odbačen od strane čovječanstva?

Čekaj malo… Što je ovo? Osjećam nekakvu vatru u sebi… Zar je moguće? Konačno me prizivaju! Prije mnogo godina, ljudi su napustili pravila prirode… zamijenili su svoje mačeve i sjekire za riječi i knjige! No sad me ponovno zovu! Smrtnici, dobro me čujte! Ja sam bog bitaka, prvi ratnik, zvijer smrti! Oslobodite me! Recite moje ime i tisuće će umrijeti, rijeke će pocrveniti, nebesa će pocrniti! Ja sam Hjaldir! Ja sam rat!

Pojavio sam se u nekakvoj skučenoj, mračnoj prostoriji. Odlučio sam se prikazati u obliku crnog vuka, budući da sam očekivao nešto veće i svečanije. No nema veze. Bitno je da sam konačno pozvan i da ću se ponovno hraniti srcima slabića. No trenutno ispred sebe ne vidim ni ratnike, ni darove, ni borbu ni rat, već nekakvog čudno obučenog dječaka.

,, Vau… zapravo je upalilo. Fora.'' reče mi dječak, zbunivši me još više. Obično bih ljude poput njega raskidao na komadiće. No on je prva osoba koja me prizvala u nekoliko stoljeća. Pravilno je odradio cijeli ritual, makar na neki amaterski način. Odlučio sam biti pristojan, barem iz znatiželje ako iz ničeg drugog.

,, Mladi ratniče, ja sam Hjaldir, bog rata! Najmoćniji od svih bogova! Zašto si me prizvao? Koja je tvoja želja? U kojem smjeru je bojno polje!?''

,, Bog?! Na Googleu je pisalo da ovo sam prizove duha ili tak nešto…''

,, Google? Ne znam što to je. Vjerujem da te nekakva vještica zavarala, mladi ratniče. No nema veze. Bog rata, Hjaldir, je pri tvojoj usluzi! Koje je tvoje ime, i još bitnije, koja je tvoja bitka?''

,, Oh, pa, ovaj… Ja sam… Mirko. Nisam očekivao da će ovo zapravo upaliti, tako da nisam imao nešto posebno na umu… Bitka? Pa… imam test iz povijesti uskoro, ako se to broji…''

,, Proučavaš povijest? Zar si ti sin kakvog kralja, ili možda generala? Možda želiš biti nekakav viši vojnik ili pak časnik?''

,, Eh, ovaj, ne, ja sam… Gimnazijalac.''

,, Je li to slično?''

,, Pa, naporno je, umarajuće i svaki dan skoro umrem, tak da donekle je slično.'

,, Izvrsno! Ti uistinu imaš srce ratnika! Sjedni, mladiću, sjedni. Ispričat ću ti sve o prvim rijekama krvi, o prvim bubnjevima rata!''

,,O-ok.''

Satima sam pričao dječaku o svim bitkama koje se sjećam, svim dvorcima koje sam vidio, svim drevnim kraljevima čiju krv još uvijek ponekad osjetim među svojim zubima. Dok sam pričao, on mi je često ponavljao da to neće biti u testu, što god to značilo. Činilo se kao da mu je malo neugodno. Iskreno, imao sam osjećaj da on nije zapravo nekakav ratnik. No svejedno, već stoljećima nisam bio sa smrtnicima, i iskoristit ću ovu priliku! Koliko god su danas slabi, mislim da su mi pomalo… nedostajali?

,, Sada idi dječače, idi, pokori taj test, da jednog dana možeš voditi mnoge čete u pohod!''

,, Hoću, Hjaldir, hoću! Ali… što ćeš ti? Nećeš valjda ostati u mom podrumu?''

,, Kao prvo, obraćaj mi se sa BOŽE RATA! Kao drugo.. hoću.'' odgovorih mu, jer sam htio još malo uživati u svom ponovnom prisustvu na Zemlji.

Nisam imao pametnijeg posla, te sam stoga ostao čekati u dječakovu podrumu. Bilo je dosadno te sam većinom samo promatrao neobične aparate i strojeve unutar podruma. Na tren sam dobio ideju da pobjegnem van i uništim grad, kako bih najavio svijetu svoj gnjevni povratak. Prije bih to učinio u sekundi, no nakon više stoljeća mirovanja, gotovo kao da… više ni ne žudim za bitkom? Možda mi se samo čini. U svakom slučaju, dječak se sutradan vratio. Izgledao je uzbuđeno.

,, Dječače, dođi! Dovedi nam par piva da možemo pričati o tvojoj muci kao pravi ratnici!''

,, Oh, pa ustvari, ja baš i ne pijem, a moj tata bi se naljutio ako-''

,, Sinko, samo dovedi piva.''

Ubrzo, dječak se vratio, pomalo znojan, sa dvije boce piva (nekakvo Karlovačko, nikad čuo). On je jedva pijuckao, no svejedno mi je veselo ispričao sve o svom testu. Navodno većinu nije uopće znao, no pravo se raspisao na onim pitanjima koja je kužio. Tvrdi da će dobiti dvojku. Ne znam što to znači, no koliko sam ja shvatio to je poželjno. Nakon što je dokrajčio svoje pivo, dječak se iznenada ustao i zagrlio me! Zamislite! Zagrlio je boga koji je utjelovljenje rata i smrti! Jesmo li mi muškarci ili nekakve tetkice? Kakvo grljenje?! Da sam htio, mogao sam mu svojim zubima iščupati grkljan na licu mjesta. No iz nekog razloga… nisam.

Nakon toga, dječak mi je krenuo pričati o svemu i svačemu, pomalo poljuljan. Nije se valjda napio od pola boce piva? Spominjao mi je nekakve razne probleme. No bio sam zbunjen. To mi uopće nisu zvučali kao pravi problemi naspram izazova sa kojima se svaki dan susretnu vojnici, no on je svejedno pričao o njima sa tugom i mukom u glasu. Slabašni osjećaji… Zar tako nešto stvarno može mučiti čovjeka? Kad se malo otrijeznio, iznenada je naglo promijenio temu.

,, Hja- ovaj, Bože Rata, možeš li mi sa još nečim pomoći?''

,, Što je, dječače?''

,, Pa, ovaj… uskoro se približava Božić, jel?''

,, Čega?''

,, Uglavnom, većini prijatelja sam već kupio poklone, no ima ova jedna cura, koja mi se stvarno sviđa, i, ovaj… stvarno bih ju htio zadiviti, i kupiti joj nešto što će joj pokazati koliko ju volim. Imaš li ikakvih ideja?''

,, Pa… ovo više zvuči kao posao za moju sestru i božicu ljubavi, Ingrid… No, pretpostavljam da bi mogao postupiti isto kao i Ragnar?''

,, Koj to?''

,, Vidiš, Ragnar je bio drevni danski kralj i moćan borac. Mnogi muškarci su bili ljubomorni što je njegova zaručnica Astrid izabrala baš njega, te su ju stoga htjeli oteti. No on ih je sve namamio u zamku i sa bandom od samo 10 ratnika poklao. Na dan njihova vjenčanja, on je poredao njihove lubanje svojoj ženi na tanjur. Da, to zvuči kao dobra ideja. Učini to dječače! Pokori svoje protivnike i one koje ona mrzi, zdrobi njihove kosti i pokaži joj svoju muževnost i snagu!''

,, Pa, ne voli svog profesora iz matematike… Ali to nije to! Ne ide to tako, Hjaldir, zar ne shvaćaš? Možda bolje da joj ne kupim ništa. I ovako i onako nemam šanse sa njom…''

Dječak me pogledao sa tugom i razočarenjem u očima, kao da je pomislio da mu nema nade. Iznenada, prepoznao sam taj pogled. To je bio pogled uplašenih ratnika nakon gubitka, pogled boraca koji su izgubili sve nade u ratu, pogled onih koji nisu htjeli u boj, no svejedno su morali. Ovo nije ni slično tim situacijama, no zašto onda osjećam istu tugu u njegovom srcu? Zar mu je ta djevojka toliko bitna? Ne razumijem, no svejedno, od jednom mi ga je bilo žao. Počeo se penjati stepenicama i napuštati podrum kad sam ga odlučio zaustaviti.

,, Dječače, čekaj! Gle, ne znam što da ti kažem. Ja sam nastao da razaram i ubijam, ne da dijelim ljubavne savjete. No… kupi joj nešto što će joj puno značiti. Ne mora biti nešto veliko, no bitno je da joj pokaže koliko ti je stalo, koliko ju voliš. Na kraju krajeva, možda je Astrid voljela Ragnara ne zbog njegove snage, već jer ju je volio dovoljno da učini tako nešto za nju. Neki buket ili nešto, ne znam… Što god odlučiš… Sretno ti bilo, Mirko.''

Dječak me pogledao, nasmiješio se te onda napustio podrum. A ja sam ostao da razmišljam. Što mi se događa? Pa mogao sam otići sa njim i pomoći mu razderati tog profesora. To bi ju sigurno razveselilo… Bi li? Cijelo ovo vrijeme, mislio sam da se čovječanstvo previše promijenilo, da su postali slabići… Kako je Mirko rekao dok je pio ,,papučari i klošari'', što god to znači. No zašto sam onda osjetio nekakav borilački duh u njemu? On vjerojatno ne može ni podići mač, no osjetio sam kako postoji nekakva borba unutar njega. I on ima svoje napore i bitke, kao i ratnici. On ne ide u rat, no i dalje se budi sa strahovima i problemima. Ne ide u boj, no borac je, borac koji unatoč svojoj slabosti pokušava prevladati svoje izazove. Doživljava taj test i tu curu sa istom žestinom kao i vojnik rat, koliko god te stvari bile zapravo nebitne. Jesu li svi ljudi ovakvi? Imaju li svi oni takve, naizgled bezazlene napore i ''bitke''? Kad bolje razmislim, jesam li ja ikada uopće zapravo poznavao čovječanstvo? Ja sam stvoren da budem bog rata, cijeli život koljem smrtnike bez milosti. Nikad mi nije palo napamet da ih ja uopće ne poznam. Nikad nisam pomislio da bih trebao biti nešto drugo…

Nakon nekoliko dana takvog razmišljanja i razgovaranja sa Mirkom konačno je stigao taj ,,Božić''. Čekao sam da Mirko dođe, da mi javi kako je prošlo sa tom njegovom curom. I ne, nisam bio uzbuđen… Samo me zanimalo. Iznenada, on je uletio u podrum, sa ogromnim smiješkom na licu.

,, Zar tvojim roditeljima nije čudno što neprestano ideš sam u podrum?'' sarkastično sam ga upitao, no on je ignorirao pitanje.

,, Rekla je da!'' viknuo je, veseliji nego ikad.

,, Što?''

,, Pa, dao sam joj dar, cvijeće nakit bla bla bla nebitno, i onda ju pozvao na spoj… i rekla je da! U slučaju da ne znaš, Hjaldire, to je dobro!'' Mislim da je ovo prvi put da je pričao sa mnom bez zamuckivanja.

,, Ne biste li već trebali biti zaručeni?''

,, Šta?''

,, Ma zaboravi… bilo je drukčije u moje vrijeme. Ali svaka čast, mali.''

Nastavili smo još malo pričati te mi je on nakon nekog vremena pokazao sliku te cure na nekakvoj svijetlećoj pločici. Ne želim zvučati bezobrazno, ali… uistinu je bila mnogo ljepša od njega. No unatoč tome, on nije odustao. Priznajem, ovo nije isto kao prohodati kilometre blata na bojištu, no siguran sam da je on imao sličan osjećaj, makar pomalo. On je uistinu borac, ne izvana, već iznutra.

Iznenada, izvadio je još jedan poklon iz svoje torbe i dao ga meni. Bio je to maleni, drveni mač. ,, Ti znaš da ja ne koristim oružja, zar ne? Vuk sam, doslovno nemam ruke.'' Naravno, šalio sam se. Ovo mi je puno značilo. Zadnji poklon koji sam dobio je bio u mračnim dobima, kad su mi pogani još uvijek redovito žrtvovali ovce. Prije nisam vidio poantu darivanja i prevelike emocionalnosti koja se veže uz sve te silne blagdane i slavlja i prijateljstva. No sad shvaćam da, čak iako čovjek ima slabo tijelo, ne znači da ima slabo srce, ni slabu dušu. Čak iako pokazuje tugu i strah, ne znači da ne može biti hrabar i moćan. U svakom čovjeku nalazi se divlje srce, srce koje želi prevladati sve prepreke u svom životu, bile one rat, test iz povijesti, ili pak ljubav. Sada znam da svi ljudi imaju nekakav svoj rat, čak i ako nisu vojnici ni ratnici.

Sada je već prošlo mnogo godina od tog događaja. Ja sam Hjaldir. I dalje sam bog bitaka i rata. No ne tiču me se bitke čelika ni ratovi krvi. Tiču me se bitke kojima se svaki čovjek bavi svaki dan. Ja jašem u ratove koje ljudi vode ne na bojištima i ravnicama krvi, već u svojim vlastitim srcima! I dalje poštujem vojnike i generale, no sada shvaćam da su ljudi više od vreća mesa koje su tu da se međusobno kidaju. Sada putujem svijetom i pomažem smrtnicima da prevladaju svoje bitke i pobjede svoje ratove, kakvi god oni bili. Istina je, unutar mene i dalje leži onaj Hjaldir koji želi samo sječi i klati. No ja ću ga prevladati, isto kao što je Mirko prevladao svoje strahove i izazove.