Fran Kukić

Kako je hrvatski ponovno postao jezik

Bilo je to davne 2077. ili da bolje kažem rane 2077. godine. Niti jedan jezik više nije ono što je nekada bio. U svakom od njih sada vrebaju posuđenice, svakodnevno sve više domaćih riječi umire ili biva zamijenjeno ili zaboravljeno, pa tako i u hrvatskom. Ima li netko tko može spasiti jezike i vratiti im njihovu pravu moć?

Priča je ovo o dvojci braće, Marku i Joeyu. Oni žive u gradu imena Zagreb kojem je sve popularniji naziv bio Scooper. Grad je vječito bio obasjan svjetlima s reklamnih televizora koji su bili postavljeni na svaku zgradu, a u gradu je uvijek bio mrak jer sunce nije moglo prolaziti kroz guste oblake smoga. Marko i Joey su živjeli u četvrti imena Jankomir ili popularnije nazvanu Jankopeace. Stanovali su u zgradi na stotinu katova, a pored njih je stajala trošna drvena kućica, koje su se svi bojali iz nekog nepoznatog razloga, za koju je bilo dogovoreno rušenje sutra u 17 sati. Pričalo se da u njoj nitko ne živi, ali Marko i njegov brat nisu vjerovali u to jer su ponekad iz te kuće znali čuti svakakve čudne riječi poput „grjak“ ili „kamitavost“, pa su se pored te kuće uvijek bojali proći. Jednog jutra Marko se probudio, te se zaputio do bratove sobe da ga probudi. Kada je vidio da on tamo nije odlučio je pretražiti ostatak kuće. Nakon nekog vremena primjetio je da nigdje oko njega nema žive duše. Jako se uplašio, počela ga je hvatati panika, a onda je začuo „lajke“, „mašulina“, „okomina“… Nakon pomne pretrage zaključio je da one dolaze iz one stare trošne kućice. Skupio je hrabrosti i odlučio vidjeti što se to tamo događa. Kada je ušao unutra imao je i što vidjeti. Nasred kuće stajao je ogroman kotao u kojem su bili svi njegovi prijatelji, obitelj i njegov brat Joey. Kotao je miješao starac izgovarajući sve one čudne riječi. Marko ga je uplašeno upitao što to radi i zašto nije i njega ubacio u kotao. Na to mu je starac odgovori: „Marko! Ti si posljednji čuvar hrvatskog jezika! Ovi ljudi su osuđeni na smrt jer su koristili previše posuđenica i izmišljenica te ga na taj način potpuno osakatili!“ Na to je Marko povikao: „O Duše hrvatskoga jezika, možeš li ih molim te osloboditi ako ti ja obećam da više takve riječi koristiti neće?“ Nakon dugog razmišljanja odgovorio je: „U redu!“

Nakon te izgovorene riječi, Marko se probudio sav znojan vrišteći i plačući: „NEMA VIŠE POSUĐENICA!“ Njegov brat Ivan na to poskoči i kaže: „Ne viči Marko, pa ipak smo u Zagrebu!“ Marko se smiri te nakon toga sam sebi obeća da nikad više neće koristiti strane riječi da će braniti svoj materinji jezik dok je živ i da će ispravljati svakog tko bude ih bude koristio.