Leanne Grose

Le­an­ne Gro­se, o ko­joj su os­nov­ne stva­ri već re­če­ne na stra­ni Ponosne bez noge, nije samo naj­ve­ći bo­rac za pra­va i dostojanstvo že­na bez no­ge, već je ujed­no i naj­mar­kant­ni­ja preds­tav­ni­ca žens­ke mo­no­po­di­je XXI ve­ka. Na ne­ki na­čin, sav­re­me­na žens­ka mo­no­po­di­ja po­či­nje tek sa Le­an­ne Gro­se. Jer ona ne sa­mo da je jed­no­no­ga sa sti­lom, ne­go je jed­no­no­ga s po­no­som.

Za Le­an­ne, bi­ti že­na sa sa­mo jed­nom no­gom zna­či ima­ti mi­si­ju. Cilj te mi­si­je je dvo­jak: pro­me­ni­ti od­nos društ­va pre­ma že­ni bez no­ge, ali i pro­me­ni­ti od­nos že­ne bez no­ge pre­ma se­bi sa­moj. Le­an­ne ne kri­je, šta­vi­še ot­vo­re­no ka­že, da joj je cilj up­ra­vo tak­va pro­me­na društ­va, da že­li da "os­lo­bo­di zem­lju od ta­bua".

Shva­ta­ju­ći se­be kao mi­si­o­na­ra, u bor­bi či­ja bit je baš u to­me što je že­na bez no­ge, za Le­an­ne bi no­si­ti pro­te­zu zna­či­lo iz­da­ti svo­ju mi­si­ju. Za­to ona bes­kom­pro­mis­no is­tra­ja­va u to­me da ni­ka­da ne no­si pro­te­zu i da svu­da i na sva­kom mes­tu bu­de ono što jes­te – jed­no­no­ga že­na.

Eman­ci­pa­ci­ja jed­no­no­ge že­ne za Le­an­ne ne bi bi­la pra­va eman­ci­pa­ci­ja ako ne bi zna­či­la i pra­vo na slo­bo­du od pro­te­ze i pra­vo da se bu­de ot­vo­re­no jed­no­no­ga, i baš kao tak­va prih­va­će­na i poš­to­va­na. Njen cilj ni­je da ma ko­ga od­vra­ti od ko­riš­će­nja pro­te­ze, ne­go da se stvo­ri sta­nje u ko­me će sva­ka že­na bez no­ge mo­ći ot­vo­re­no da bu­de to što je – že­na bez no­ge – a da se zbog to­ga ne ose­ća ni ma­lo ne­u­god­no.

Taj cilj – eman­ci­pa­ci­ju jed­no­no­ge že­ne – ni­je mo­gu­će pos­ti­ći ako že­na bez no­ge ne os­tva­ri još jed­nu slo­bo­du: slo­bo­du da bez sti­da ot­kri­je pa­tr­ljak one no­ge ko­ja joj je am­pu­ti­ra­na. Za­to se Le­an­ne Gro­se ne us­te­že da ob­la­či krat­ke suk­nje ko­je bez za­zo­ra sas­vim ot­kri­va­ju i njen pa­tr­ljak. Kao i u slu­čaju pro­te­ze, Le­an­ne ne po­ru­ču­je že­na­ma bez no­ge da ma­sov­no ot­kri­ju svo­je pa­trlj­ke, njen je cilj da pos­tig­ne to da jed­no­no­ga že­na mo­že obu­ći šorc ili oti­ći na pla­žu bez ose­ća­ja sti­da zbog pa­trlj­ka svo­je am­pu­ti­ra­ne no­ge.

Le­an­ne Gro­se svim že­na­ma bez no­ge po­ru­ču­je: "Vi mo­že­te bi­ti mla­di, sek­si i žens­tve­ni, čak i ako ste dru­ga­či­ji, to vas sa­mo či­ni po­seb­nom".

Ma­da se, kao že­na bez no­ge, bo­ri pre sve­ga za eman­ci­pa­ci­ju že­na bez no­ge, nje­na mi­si­ja jes­te mi­si­ja za os­lo­ba­đa­nje i prih­va­ta­nje svih am­pu­tir­ki, pa i lju­di sa hen­di­ke­pom uopš­te. Za­to se Le­an­ne Gro­se s pra­vom mo­že smat­ra­ti jed­nom od naj­ve­ćih hu­ma­nist­ki­nja i bo­ra­ca za ljud­s­ka pra­va na­šeg vre­me­na.

Le­an­ne Gro­se ro­đe­na je 1981. u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji. Go­di­ne 2002. am­pu­ti­ra­na joj je le­va no­ga is­pod ko­le­na, a zbog pov­rat­ka tu­mo­ra 2004. joj je ura­đe­na re­am­pu­ta­ci­ja iz­nad ko­le­na. To ni­je bi­la nje­na pos­led­nja am­pu­ta­ci­ja, 2006. joj je, zbog ob­nav­lja­nja bo­les­ti, u Lon­do­nu po­no­vo ura­đe­na re­am­pu­ta­ci­ja, pos­le če­ga je us­le­di­la no­va te­ra­pi­ja zra­če­njem.

Le­an­ne je na­pi­sa­la auto­bio­grafs­ku knji­gu "Just a Step" i sni­mi­la DVD "Le­an­ne's Cha­ir Work­out" sa ins­truk­ci­ja­ma za fi­zič­ka vež­ba­nja. Čes­to jav­no nas­tu­pa i drži mo­ti­va­ci­one go­vo­re.

Ka­ko sa­ma ka­že na svom saj­tu: "Ve­ru­jem da se sve de­ša­va s raz­lo­gom, ma­da ni­sam že­le­la da mi se to de­si". Za Le­an­ne, raz­log zbog ko­ga joj se to de­si­lo up­ra­vo je mi­si­ja či­ji je cilj to­tal­na eman­ci­pa­ci­ja že­na bez no­ge. Ži­vot i de­lo Le­an­ne Gro­se naj­ve­ća su ins­pi­ra­ci­ja i za ovaj sajt, ko­me je­dan od os­nov­nih ci­lje­va i jes­te baš to da fi­lo­zo­fi­ju ko­ju Le­an­ne zas­tu­pa pre­ne­se i ov­de, te ti­me po­mog­ne i na­šim že­na­ma bez no­ge da kre­nu u bor­bu za sops­tve­nu eman­ci­pa­ci­ju i pra­vo da bu­du to što je­su.