Lin Brankato

Post date: Aug 22, 2009 8:43:49 AM

Kad ste privlačni jer ste amputirka

...iz ženske perspektive

Autor: Lin Brankato, amputirka bez noge

Ja sam žena koja je iskusila mnoge stvari: komu, stanje potpune paralize, sporo obnavljanje izgubljenih telesnih funkcija, amputaciju leve noge i ortopedski aparat na desnoj. Po medicinskoj profesiji, trebalo je da umrem ili da provedem ostatak života vegetirajući, ali evo me veoma žive i uspešne.

Moja invalidnost nastala je pre dvadeset godina, kada sam kao samohrana majka živela u državi Njujork. Posle perioda oporavka, koji je trajao skoro dve godine, moja kćerka i ja smo se naselile na Menhetnu. Tu sam po prvi put saznala za muškarce koji su zainteresovani za mene zato što imam samo jednu nogu. U meni je to saznanje izazvalo dva osećanja: znatiželju i uznemirenost.

Prvi put sam naišla na takvog interesantnog čoveka u bolničkom kafeu, on je posmatrao mene i kćerku a onda nam je prišao. Bio je veoma simpatičan. Razmenili smo brojeve telefona i dogovorili sastanak par dana kasnije.

Kada smo ušli u naš stan, on je nosio veliki koverat prepun štampanog materijala koji mi je, nakon nekoliko ljubaznih reči, pokazao uz objašnjenje da je to o muškarcima koje privlače žene sa amputacijom.

Bila sam zapanjena! Saznanje da moja trauma, bol i sadašnja situacija mogu biti predmet požude bila je zaprepašćujuća. No, kako smo više i više razgovarali bila sam sve više zaintrigirana. Šta prouzrokuje takvo interesovanje? Zašto nam o tome ništa nisu rekli stručnjaci za rehabilitaciju kod kojih sam bila na tretmanu? Ko još zna za to interesovanje? Zašto mi ni jedna od mojih poznanica-amputirki nije ništa nagovestila o tome? Da li one znaju? Da li bi trebalo da odbijem muškarce koji ispoljavaju takvo interesovanje? Da li su one već sretale takve muškarce?

Tokom godina srela sam mnoge "zainteresovane" muškarce, formirala mišljenje o njima i onome što ih privlači, te razgovarala o tome sa profesionalcima na polju rehabilitacije i psihijatrije, kao i sa velikim brojem žena-amputirki. Mada su reakcije bile različite, jasno je da veoma malo znamo o tom fenomenu.

Specifičan termin za takvo interesovanje je amelotatizam, a za muškarce koji ga ispoljavaju amelotatisti. Zbog jasnoće i sažetosti ja ću za muškarce koje privlače žene sa amputacijom u daljem tekstu koristiti skraćenicu AMT-ovi.

Nekoliko žena-amputirki koje sam srela, bez obzira na uzroke njihovih amputacija, mrzele su činjenicu da su amputirke. To da im nedostaje neki ud su prihvatale kao životnu činjenicu, nešto što se prepoznaje, na šta se prilagođava i prihvata da se sa tim ide kroz život.

Za AMT-ove, žudnja da budu u vezi sa amputirkom u društvenom i romantičnom smislu jeste, i bila je, goruća stvar njihovih života, često od detinjstva. Nažalost, žene-amputirke se suviše retko sreću da bi bili u prilici da uspešno zadovolje svoje potrebe. Da stvar bude komplikovanija, zato što je retko podeljeno sa ženama, interesovanje AMT-ova postaje ponekad tako intenzivno da ostavlja utisak socijalne neprihvatljivosti. Kako je jedna žena primetila: "Što se više nesigurno i ranjivo oni osećaju, to se više nepodnošljivo ponašaju."

Da bi stvar bila dodatno komplikovanija, mnoge žene apsolutno odbijaju muškarce koji su za njih zainteresovani zbog njihove invalidnosti. Takvo osećanje je na tipičan način izrazila žena – korisnik invalidskih kolica – koja je kada je saznala za takva interesovanja rekla: "Ne želim čoveka koji me želi zbog moje invalidnosti." Na sasvim suprotnoj strani od ovog naglašenog stava je mišljenje žene rođene bez udova, koja kaže: "Hvala Bogu što postoje muškarci koje privlače amputirke. Da nije tako niko me ne bi hteo." Ne čudi to što AMT-ovi često svoje interesovanje drže pod velom tajnosti.

Prema tome, problem je obostran. Pitanje nije ima li muškaraca koji su zainteresovani za amputirke, nego češće, kako takvi muškarci ispoljavaju svoje interesovanje i obavljaju svoju potragu. Slično, stvar nije u tome postoje li žene koje imaju manje od četiri uda i koje su baš zato željene od muškaraca, nego kako te žene reaguju na njihovo interesovanje.

Tokom intervjuisanja žena za ovu studiju postalo je jasno da njihov odnos sa muškarcima zavisi na skoro predvidljiv način od brojnih faktora, od kojih su tri najvažnija: vreme nastanka invalidnosti, očiglednost invalidnosti i samopoštovanje (slika o sebi).

Žene koje su rođene bez udova, ili koje su postale amputirke u vreme ranog detinjstva, imaju različita životna iskustva od onih koje su postale amputirke u starijem životnom uzrastu. One prve se osećaju mnogo ugodnije sa svojim telima i slikom o sebi.

One koje su postale amputirke tokom ozbiljne veze sa muškarcem, ili tokom ranih godina braka, pokazuju velike teškoće da se prilagode i imaju kontakt sa muškarcima. Pa ipak, mnoge od tih žena su bile u vezi u vreme intervjua, što pojačava značaj protoka vremena u procesu oporavka. Mnoge od njih koje su postale amputirke kasnije u životu iskazuju osećanje da ih je amputacija učinila manje poželjnim, fizički i seksualno. Mnoge koje su neudate imaju muške prijatelje, ali nisu imale ljubavne sastanke. Naravno, ovo je generalizacija u odnosu na koju postoje uočljivi izuzeci.

Sposobnost amputirke da izgleda kao neko bez invalidnosti definitivno ima uticaj na odnos sa drugima. Relativna važnost za žene da izgledaju onako kakve jesu – različite – sa invalidnošću – individualna je stvar i od kritične važnosti za njihov stav o sebi. Naravno, za amputirku koja je sposobna za taj "ispit" uvek se postavlja pitanje kada će i kako pokazati svoj nedostatak uda drugima.

Da odemo korak dalje (bez namere za igrom reči), jedna žena-amputirka kaže da ne želi da se druži sa drugim ženama-amputirkama jer oseća da gubi svoj osećaj jedinstvenosti u prisustvu drugih amputirki. Ona zasigurno uživa u tome što je različita i što izaziva posebnu pažnju.

Ono što je gore rečeno, sasvim uobičajeno, pokazuje veliku važnost slike koju žena ima o sebi, onome što jeste, svojim osećanjima i sopstvenoj vrednosti. Uvek i uvek iznova, žene pokazuju da, osim kad imaju pozitivno mišljenje o sebi, one nisu sposobne za uspešan odnos sa drugima, pogotovu sa muškarcima. Prihvatanje sebe, svojih tela i svojih izmenjenih sposobnosti, od odsudne je važnosti za napredak u njihovim životima. Neke su sposobne da se prilagode brzo po nastanku invalidnosti, drugima su za to potrebne godine, neke se tome nikada nisu prilagodile i možda nikada i neće.

Prema tome, kada muškarci ispolje svoje interesovanje, na ženama je da odluče kako će da odgovore. Iz tog razloga je tako važno da mi, žene, delimo svoja znanja i informišemo jedna drugu kako bismo stvar osvetlile. Na primer, ja bih sigurno želela da znam da li je muškarac oženjen ili u ozbiljnoj vezi, da li je u vezi sa više žena, poznat kao osvajač, da li koristi različita imena, kakva mu je reputacija, itd. Muškarci često slobodno razmenjuju informacije o ženama u njihovim životima, pa zašto mi ne bi razmenjivale informacije o muškarcima?

Dobra vest za žene koje su amputirke može biti da ima muškaraca, u ovom dominantno dvorukom i dvonogom svetu, koji nalaze da su one veoma atraktivne, uzbuđujuće i poželjne, te da se taj za njih najatraktivniji atribut tokom vremena ne menja. Ključ je, naravno, obavezivanje, kao priroda odnosa jednog prema drugom, kao i onih izvan veze. Ako nam neki AMT prilazi zbog svog interesovanja za amputirke to ne bi trebalo da bude problem. Međutim, ako je njegovo interesovanje postalo opsesija, tu može biti problema. Sigurno je da je neophodno da žene znaju za postojanje ove vrste privlačnosti i ona može biti ispoljena u različitim stepenima. Isto tako, važno je da AMT-ovi znaju da ta privlačnost koju ispoljavaju nije bolest i da će biti prihvaćena, u zavisnosti od toga kako je ispoljena.

Pitala sam tokom intervjua svaku ženu-amputirku šta bi rekla drugoj amputirki o AMT-ovima. Kao što se moglo očekivati, odgovori su se razlikovali zavisno od ličnog iskustva. Pa ipak, najčešće raspoloženje je bilo da kako god da predstave AMT-ove, osećanje da su poželjne i prihvaćene otvara put prirodnom razvoju veze. Molim da uočite da je mnogo češće pitanje bilo "treba li da kažem?" ili "kada je pravo vreme da kažem?" nego "šta da kažem" drugoj ženi koja je amputirka. Intervjuisane žene kažu da u kontaktima sa drugim ženama-amputirkama to zavisi od njihove lične intuicije koja, u mnogim slučajevima, nije nepogrešiva.

Većina intervjuisanih žena se slaže da o tom interesovanju treba što pre nešto reći, ali ni jedna se nije složila oko toga koje je najbolje vreme da se to kaže. Većina oseća da fizioterapeuti ili medicinske sestre koje sa njima rade tokom ranih dana rehabilitacije, naročito oni sa "osećanjima", treba da ih obaveste o tome. Zanimljivo, ni jedna ne očekuje od lekara da ih o tome obavesti.

To interesovanje, mada neuobičajeno, nije perverzija. Unatoč tome, ima muškaraca čija potreba za ženama-amputirkama je ekstremna i oni bi imali koristi od profesionalne pomoći. Informacije o iskustvima sa takvim muškarcima bi trebale da budu širene među ženama. Dodatna stvar je da ako su fantazije ključne, zdrav deo ljubavne veze i seksualnosti, i kod žena i kod muškaraca, prelazi u fantastični svet, što je simptom mnogo ozbiljnijih problema.

Važno je naglasiti da AMT-ovi nemaju izbora kada je reč o njihovom interesovanju za žene sa amputacijom i ne znaju zašto ih one privlače. Ono što AMT može da uradi je izbor kako će kontrolisati, upravljati i činiti sa svojim interesovanjem za amputirke. Za žene je izbor druge vrste – one treba da odluče hoće li ili ne biti predmet takvog interesovanja, da insistiraju da budu respektovane kao ličnosti sa svojim sosptvenim pravima, ili da iskuse neku kombinaciju ovoga dvoga. To ne znači da kažem da žene sa amputacijom treba kategorički da prihvate ili odbiju bilo kojeg muškarca – kako bi i mogle da znaju da li je on AMT ili ne, i kakva je razlika i ako jeste? Žena može, i treba, da sama odluči šta je pravi izbor za nju i da radi u skladu s tim. Kako jedna žena reče: "Sve dok svako zna pravila igre i to kako se igra, igrajte je. Vi najbolje poznajete sebe i vi jedini možete znati šta vas čini srećnom."

Način koji će žena izabrati da reaguje na muškarca koji nalazi da je atraktivna zbog njene invalidnosti ili, u istom smislu, zbog bilo koje druge karakteristike ili kvaliteta, to je njena odluka. Deljenje iskustava nas koje živimo "amputirsko iskustvo" trebalo bi da pomogne da donesemo pravu odluku. Praviti se da AMT-ovi ne postoje, ili da u njihovim seksualnim osećanjima ima nečeg morbidnog, ne samo da je negacija realnosti, nego eliminiše mogućnost za romantičnu vezu i obostrano samoispunjenje.

Drago mi je što sam iskusila život sa dve noge, kao i dobro zdravlje i vitalnost, tokom prve 34 godine svog života. Bavila sam se sportom, bavila se sa dvoje veoma aktivne dece, i bila sposobna za sve vrste stvari bez posebnog zalaganja, planiranja i prepreka. Mogla sam sve! I uživam u tome što sam mogla! Ja znam razliku između toga kako je biti sa dve noge i biti sa jednom nogom. Posle amputacije moje leve noge i paralize moje desne noge od kolena naniže, moj hod je sporiji, ali ja se dobro snalazim napolju. Štake, štula, kao i kozmetički dobra proteza, ortopedski aparat, neophodna su pomagala. Pa ipak, to što imam muža koji me voli i koga volim, koji deli sa mnom radosti i frustracije, čini veliku razliku.