Pozvana IZLAGanja

Ivana Brač

Institut za hrvatski jezik, Zagreb

SUODNOS SINTAKSE I SEMANTIKE GLAGOLA

Glagolsku valentnost, kao svojstvo glagola da otvara mjesto drugim elementima u rečenici kojima određuje broj i vrstu, Herbst (2007: 15) je odredio nepredvidljivim i nesistematičnim aspektom jezika zbog čega je posebno važna u učenju inoga jezika. Nepredvidljivost i nesistematičnost potvrđuju se time što govornici jednoga jezika ne mogu izravno prenijeti valencijske obrasce iz materinskoga u ini jezik. Ipak nije riječ o potpuno nepredvidljivoj kategoriji te se u određenoj mjeri sintaktička realizacija argumenata može predvidjeti iz značenja glagola (Levin i Rappaport Hovav 2005: 7). Prema tome pretpostavlja se da neizvorni govornik može predvidjeti valencijski obrazac glagola određene semantičke skupine ako zna valencijski obrazac prototipnih glagola te semantičke skupine. Kao pomoć u ovladavanju glagolskom valentnošću mogu poslužiti valencijski leksikoni s detaljnim podatcima o pojedinom glagolu. Jedan je takav resurs glagolski leksikon Verbion u kojemu se glagoli opisuju na više razina. Uz detaljan morfološki blok navedena su značenja glagola koja su prevedena na engleski, kao i svi primjeri, što je novina u odnosu na dostupne mrežne valencijske resurse (npr. CROVALLEX, Mikelić Preradović 2020; e-Glava, Birtić, Brač i Runjaić 2017). U okviru svakoga značenja određeni su valencijski obrasci glagola koji su potkrijepljeni primjerima iz korpusa. Svaki primjer analiziran je na sintaktičkoj (sintaktičke skupine), morfološkoj (prijedlozi i padeži) te semantičkoj (semantičke uloge, elementi okvira) razini. Za svako značenje glagola određena je semantička skupina kojoj glagol pripada u tom značenju, što će rezultirati zaključcima o točnosti pretpostavke da se na temelju valencijskih obrazaca prototipnoga glagola određene skupine mogu predvidjeti valencijski obrasci drugih glagola te skupine. U izlaganju će se ta pretpostavka problematizirati na primjeru najčešćih glagola govorenja (reći, govoriti, kazati, pričati) te glagola koji primarno pripadaju drugim skupinama, a upotrebljavaju se kao glagoli (načina) govorenja (npr. meketati, pljuvati, dobaciti).

Daniela Katunar

Odsjek za lingvistiku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 U DRUŠTVU GLAGOLA: GLAGOLSKO-PRIJEDLOŽNE KONSTRUKCIJE NA RAZMEĐU LEKSIKONA I GRAMATIKE

Konstrukcijska gramatika u svojim raznim inačicama posljednjih nekoliko desetljeća iznosi različit pogled na ustroj jezičnoga sustava od onoga koji je od druge polovice 20. stoljeća bio prisutan u generativnim, ali i funkcionalnim europskim verbocentričnim sintaktičkim teorijama (Fillmore, Kay i O’Connor 1988, Goldberg 1995, 2006, Hoffmann i Trousdale 2013, usp. npr. Chomsky 1965, 1995; Tesnière 1959, Samardžija 1986, Šojat 2008). U središtu proučavanja konstrukcijskih pristupa nalaze se konstrukcije, cjeline kojih se značenje i funkcija ne mogu nužno izvesti iz značenja njihovih dijelova i stoga ih obilježava određen stupanj idiomatičnosti (Goldberg 1995, Žic Fuchs 2009, Katunar 2021). Navedeno obilježje smješta konstrukcije bliže tradicionalnomu promatranju leksičkih i frazeoloških jedinica, pa se tako konstrukcije u jeziku mogu smatrati jedinicama na razmeđu leksikona i gramatike koje oprimjeruju kontinuum tih temeljnih sastavnica jezika, sačinjavajući njegov konstruktikon, što je u skladu i s kognitivnolingvističkim postavkama o ustroju jezičnoga sustava. U ovome će izlaganju fokus biti na jednome takvu tipu konstrukcija, u kojemu posredstvom snažne veze s prijedlogom dolazi do modifikacije i proširenja glagolskih značenja, npr. držati do (koga ili čega), zadubiti se u (koga ili što), visjeti nad (kim ili čim), okušati se u (komu ili čemu). Navedeni primjeri mogu se opisati pod zajedničkim nazivnikom glagolsko-prijedložnih konstrukcija, a poslužit će oprimjerenju i vrednovanju nekih od temeljnih postavki konstrukcijskih pristupa i njihove primjene na opis hrvatskoga jezika.

Mia Batinić Angster

Odjel za lingvistiku Sveučilišta u Zadru

GDJE JE KRAJ GLAGOLIMA S INFINITIVOM?

Hrvatski glagoli sa surečeničnom dopunom razlikuju se s obzirom na morfosintaktička svojstva uvedene surečenice, a vrsta dopune ovisi o značenju glagola iz glavne surečenice (usp. Batinić Angster 2019, 2024). Neki tako glagoli mogu imati samo ovremenjenu surečeničnu dopunu (v. primjer (1)), neki uvode neovremenjenu ili infinitivnu dopunu (v. primjer (2)), a neki pak dopuštaju obje (v. primjer (3)).

(1) Ivan je tvrdio {*otići / da će otići} na izlet.           

(2) Ivan je uspio {otići / *da ode} na izlet.

(3) Ivan je odlučio {otići / da će otići} na izlet.

Zanimljivo je primijetiti da svi južnoslavenski jezici priječe uporabu infinitiva u kontekstu s propozicijskim glagolima poput tvrditi (Vrzić 1996: 305, Wurmbrand i sur. 2019) te da nemaju svi južnoslavenski jezici ni mogućnost uporabe infinitiva u surečeničnoj dopuni. Razlog varijacije u distribuciji infinitivne surečenične dopune može se tražiti u prostoru na kojemu se jezik govori ili u međujezičnom dodiru (Wurmbrand i sur. 2019). Tako ih makedonski i bugarski, koji pripadaju istočnom odvjetku južnoslavenskih jezika (Matasović 2008: 33) i balkanskom jezičnom savezu (Krapova i Cinque 2018), ne dopuštaju, a u srpskome su relativno rijetke u usporedbi sa slovenskim i hrvatskim. Nakon uvodnoga osvrta na stanje u južnoslavenskim jezicima ponudit će se pregled hrvatskih glagola koji otvaraju mjesto infinitivu s obzirom na njihovo značenje (modalno, fazno, implikativno, faktivno, željno, upitno). Potom će se pokazati kako ih se može razvrstati u dvije skupine s obzirom na to tvore li sa svojom infinitivnom dopunom jedinstvenu rečeničnu strukturu ili ne.