dr. sc. Jasna Čapo
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
HRVATSKI ISELJENICI I POVRATNIČKI KONTINUUM: NEKE KARAKTERISTIKE POVRATNIŠTVA U HRVATSKU
Od druge polovice 19. stoljeća Hrvatska je klasična iseljenička zemlja. Stoga ima brojnu dijasporu na svim kontinentima, od Europe do obiju Amerika, Australije i Južne Afrike. Najnovijem valu iseljavanja svjedočimo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Procjenjuje se da se od tada odselilo otprilike 400.000 osoba. U posljednjih nekoliko godina trend iseljavanja se usporava, no i nadalje više osoba s hrvatskim državljanstvom napušta Hrvatsku nego što ih se u nju vraća te ne možemo govoriti o znatnom preokretu ni trenda iseljavanja ni trenda povratka. U izlaganju ću predstaviti temeljne značajke povratka hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Hrvatsku u posljednjih trideset godina. Premda se potomci iseljenika stricto sensu ne mogu smatrati povratnicima jer su rođeni izvan Hrvatske, radi ekonomičnosti izraza i njihovo doseljavanje u Hrvatsku obuhvaćam pojmom „povratak“. Izlaganje se temelji na višegodišnjim etnografskim istraživanjima povratničke populacije. Pokazuje se da povratak nije zaokruživanje migracijskoga trajektorija vraćanjem na ishodište. Treba ga shvatiti kao fluidni kontinuum kretanja između dviju zemalja, one podrijetla i one useljavanja. Također, postoji širok raspon motiva i povoda za povratak koji se mijenjaju tijekom triju desetljeća hrvatske neovisnosti. Tematizirat će se i povratnički osobni projekti i prijenos raznih vrsta kapitala u Hrvatsku te moguć doprinos povratničke populacije društvu i gospodarstvu.
izv. prof. dr. sc. Drago Župarić-Iljić
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
STRANI RADNICI U HRVATSKOJ: RAD, STANOVANJE I PRILAGODBA
U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se promijenio migracijski obrazac s pozitivnim migracijskim saldom, koji je ponajprije rezultat povećanog udjela useljenika koji dolaze iz kulturno udaljenijih izvaneuropskih područja, posebice iz zemalja južne i jugoistočne Azije. Njihov boravak i rad pred hrvatsko društvo stavlja niz izazova sukladno uočenim potrebama regulacije sudjelovanja na tržištima rada i stanovanja te općenito adaptacije i integracije u lokalne zajednice. Ovim izlaganjem mapiramo glavne trendove u vezi s brojnošću, podrijetlom, profilom zanimanja i ostalim karakteristikama stranih radnika u Hrvatskoj. Na temelju pregleda recentnih i aktualnih istraživanja također ističemo neka od iskustava stranih radnika vezana uz izazove i prepreke u gospodarskom sektoru i u sferi stanovanja te djelomično i njihove perspektive oko pitanja daljnje migracije ili pak mogućeg ostanka i očekivane integracije u hrvatsko društvo. U izlaganju se dotičemo važećih nacionalnih politika, kao i primjera lokalnih praksi u smislu olakšavanja (ili pak zanemarivanja) procesa prilagodbe, što uključuje ne samo legislativnu i institucionalnu razinu, nego i društvenu dimenziju kontakta s domicilnim stanovništvom. Zaključujemo kako unatoč brojnim praktičnim, pa i političkim preprekama, trajniji ostanak stranih radnika, te ubuduće i njihovih obitelji, nužno zahtijeva promjenu paradigmatskog obrasca (samo)razumijevanja nacionalnog identiteta te promicanje i rad na integraciji, koja zapravo nema (poželjnu) alternativu.
prof. dr. sc. Lucija Šimičić
Odjel za lingvistiku, Sveučilište u Zadru
JEZIK U MIGRACIJSKIM KONTEKSTIMA KAO PROBLEM, PRAVO, OBVEZA I/ILI RESURS
Pokušaj uspostave migracijske lingvistike (Borlongan 2023) kao zasebne lingvističke poddiscipline odražava nastojanje da se iz lingvističke perspektive, na interdisciplinaran način i multidimenzionalnim pristupom, analiziraju raznovrsni aspekti jezika kao sustava, jezičnih politika i praksi kao središnjih odrednica svakog migracijskog iskustva. Naime, jezik se u mnogim diskursima nedvojbeno smatra ključem integracije, no oba pojma – i jezik i integracija – često u tim istim diskursima ostaju nedorečeni, čime izostaje mogućnost izrade, a zatim i provedbe odgovarajućih jezičnih politika. U mnoštvu tema koje potencijalno konceptualno pripadaju području migracijske (socio)lingvistike, u izlaganju analiziram pristupe jeziku kao problemu, pravu, obvezi, odnosno resursu. Iako prvotno primijenjeno u promišljanju manjinskih obrazovnih politika oslanjanje na “jezične orijentacije” (Ruiz 1984, 2010) koristim za razmatranje uslojenosti jezičnih politika u kontekstu migracija, i to prvenstveno u Hrvatskoj, gdje su one iznimno dinamične i nerijetko kontradiktorne. Jezične politike pritom se definiraju kao međuodnos jezičnih praksi, jezičnih ideologija i upravljanja jezikom (Spolsky 2004) te se manifestiraju eksplicitno i implicitno, u politikama de jure i onima de facto kao i u nizu različitih pravnih odredbi, ali i diskursa i interakcija na mikrorazinama (Johnson 2013). Upravo zbog toga jezik, bilo onaj zemlje domaćina bilo doseljenika, istovremeno u različitim diskursima može funkcionirati kao problem, pravo, odnosno resurs, no i mnogo više od toga. Ruizov je teorijski okvir ostao mahom neiskorišten u analizama jezika u migracijskim kontekstima, no otvara niz mogućnosti primjene i nadogradnje radi boljeg razumijevanja usloženosti i promjenjivosti jezičnih repertoara i jezičnih odabira, ali i obveza i očekivanja s obzirom na različitost migracijskih iskustava.
doc. dr. sc. Ina Ferbežar
Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani
IZAZOVI JEZIČNE INTEGRACIJE: SLOVENSKI ODGOVOR
Suvremena zapadna društva obilježena su intenziviranjem migracijskih procesa što ih stavlja pred brojne društvene i političke izazove. Među njima je jezična integracija migranata posebno važno pitanje. Iako europska gospodarstva postaju sve ovisnija o stranoj radnoj snazi, istodobno se imigracija iz takozvanih trećih zemalja suočava sa sve većim ograničenjima. Jedna od takvih restriktivnih mjera jest pooštravanje uvjeta koji se odnose na ovladavanje jezikom.
U ovom izlaganju analiziraju se nedavne promjene u slovenskoj imigracijskoj politici, s posebnim naglaskom na pooštravanje uvjeta koji se odnose na poznavanje jezika i način njihove provedbe u praksi. Također se razmatraju izazovi jezične integracije na radnome mjestu te se predstavljaju stajališta poslodavaca o jezičnoj podršci. Jezičnu integraciju promatramo kao društveni dogovor koji nadilazi same migrante, definiranu političkim odlukama i očekivanjima zajednice govornika većinskog jezika. Nadalje, jezična integracija uključuje stvarne komunikacijske potrebe u svakodnevnom životu i na radnom mjestu, domene koje se ubrzano mijenjaju uslijed tehnološkog razvoja. U tom kontekstu uočavamo da su uvjeti koji se tiču poznavanja jezika u Sloveniji češće rezultat ideoloških nego funkcionalnih promišljanja.