Početak sedamnaestog stoljeća obilježili su novi koncepti i revolucionarne ideje u svim sferama znanosti i umjetnosti. Atmosferska perspektiva i chiaroscuro slikarstvo te kopernikanske teorije heliocentričnosti zauvijek su promijenili dotadašnju arhitekturu svijeta. Slična su se strujanja odrazila i na glazbenu produkciju. Tradicionalni kanoni renesansne polifonije dosegli su svoj vrhunac u nadahnutim madrigalima Carla Gesualda, Luzzasca Luzzaschija i Sigismonda d’Indije no ubrzo su zamijenjeni novim načinom skladanja. Glavno obilježje ovog stilskog zaokreta postala je hiperekspresivnost, odnosno naglašenost afekta kao tematske osnove svakog glazbenog ostvarenja. Ovime je omogućeno glazbenicima da individualiziraju glazbeni izričaj, odnosno tumače notni tekst prema vlastitom shvaćanju emocionalne poruke. Pojavom monodije, jednoglasnog načina pjevanja uz instrumentalnu pratnju lutnje, čembala, harfe ili nekog drugog glazbala, skladatelji su počeli posvećivati sve više pozornosti glasovima koji do tada nisu bili u prvom planu, istražujući vokalne dosege i iskorištavajući karakteristične boje glasovnog raspona za naglašavanje tekstualnog predloška. Slične se promjene opažaju i u instrumentalnom izričaju u kojem nailazimo na procvat solističke literature. Izvođačima je često bila prepuštena sloboda u improvizaciji i mogućnost natjecanja u glazbenoj vještini in stil moderno, umetanjem vješto osmišljenih diminucija u melodiju poznatih moteta ili madrigala i uporabom virtuoznih glazbenih efekata. Onodobnom slušatelju takve su skladbe bile dobro poznate pa su još više mogli cijeniti vješto razlomljavanje melodijske linije u grupe nota manjeg menzuralnog trajanja, a prema jasno definiranom okviru harmonijske strukture.
Riccardo Rognoni dolazi iz cijenjene obitelji milanskih violinista i glazbenih teoretičara. U svojoj publikaciji Il vero modo di diminuire con tutte le sorte di stromenti… iz 1592. iznio je detaljne naputke za izvođače o estetici ukrašavanja melodije moteta i madrigala, umetanjem vješto osmišljenih diminucija (tal. passaggi). Jedan od ponajboljih primjera iz ove zbirke je obrada madrigala Ancor che col partire Cipriana de Rorea. Njegovi mlađi suvremenici Dario Castello i Giovanni Battista Fontana predstavljaju prvu generaciju skladatelja koji su isključivo stvarali in stil moderno, prihvativši postulate kojim su naglašavanje emocija (affetti) i uporaba raskošnih glazbenih efekata (effetti) postali osnova skladateljskog izričaja. Obojica skladatelja iznimno su zaslužni za razvoj sonate kao tipičnog ranobaroknog glazbenog oblika. 1614. godine Giulio Caccini objavio je u Firenci zbirku monodijskih madrigala „Nuove musiche e nuova maniera di scriverle“ s napucima za izvođače i detaljnom analizom ornametnacije, sprezzatura i agogike. Caccinijevi uradci nadahnuti su antičkim idealom katarze te su postali arhetipski predložak novog baroknog stila na koji su se oslanjali mnogi skladatelji. Najveći među njima bio je Claudio Monteverdi koji je svoje shvaćanje novog načina skladanja opisao u predgovoru „Pete knjige madrigala“ iz 1605. terminom seconda prattica. Jaki utjecaj usvojenih paradigmi osjeća se kroz čitav Monteverdijev opus. 1638. godine objavio je u Veneciji zbirku Madrigali guerrieri et amorosi. Libro Ottavo. Ova zbirka kapitalno je djelo njegova opusa koja savršeno sublimira estetiku novog stila. Girolamo Frescobaldi već je za života bio vrlo poštovan skladatelj. Godine 1608. imenovan je papinskim orguljašem u Bazilici sv. Petra u Rimu. U povijesti glazbe poznat je prvenstveno kao vrhunski skladatelj za instrumente s tipkama. Objavio je niz antologijskih zbirki tokata, partita i fantazija za orgulje i čembalo. 1628. Frescobaldi je nakratko napustio svoju prestižnu poziciju u Rimu te prihvatio poziv toskanske kneževske obitelji Medici u čijoj službi je ostao sve do 1634. godine kada se ponovno vraća u Rim. Upravo u tom razdoblju objavio je u Firenci 1630. svoju Prvu i Drugu knjigu arija (Arie musicali per cantarsi nel gravicembalo e tiorba a una, due e tre voci). Ove zbirke sadržavaju uglavnom monodijske madrigale, nekoliko dueta i terceta te su, osim četiri mise i jedne zbirke „tradicionalnih“ peteroglasnih madrigala jedina Frescobaldijeva vokalna ostavština. Frescobaldijevi vokalni uradci obiluju afektima i glazbenim bojanjem teksta s raspisanim diminucijama i ukrašenim kadencama te pripadaju u ponajbolja talijanska vokalna ostvarenja prve polovice sedamnaestog stoljeća.
