Putovanja

Zvuci Dalmacije između Seula i Istanbula – moje putovanje kroz Koreju, glazbu i gradove koji ne spavaju

Splitski mandolinski kvartet (SMQ), u sastavu Ivana Kenk Kalebić (1. mandolina), Sandra Kovačević (2. mandolina), Stela Ivanišević Curić (mandola) i Stipan Popović (gitara), održao je uspješnu turneju u Južnoj Koreji od 27. rujna do 1. listopada 2025., u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i uz potporu hrvatskog Veleposlanstva u Seulu.

Kada smo krajem rujna krenuli prema Južnoj Koreji, znala sam da nas očekuje posebno putovanje, ali nisam mogla ni zamisliti koliko će me ta zemlja osvojiti. Turneja Splitskog mandolinskog kvarteta pod nazivom „Zvuci Dalmacije: Mandolina kroz stoljeća“ nije bila samo koncertno gostovanje, nego iskustvo prepuno emocija, novih okusa, nevjerojatnih gradova i susreta koje ću dugo pamtiti.

27. 9. – Prvi susret sa Seulom

U Seul smo stigli rano ujutro, pomalo umorni od dugog leta, ali puni uzbuđenja. Smjestili smo se u Hotel Midcity Myeongdong, u samom centru grada.

Prvi koraci kroz grad odveli su nas do Cheonggyecheona, mirnog potoka koji prolazi kroz središte grada. Dok smo hodali uz vodu, bilo mi je nevjerojatno kako grad od deset milijuna stanovnika može imati takav mir usred nebodera i prometa. Ljudi su sjedili uz vodu, pili kavu i razgovarali, a mi smo polako upijali prve dojmove Koreje.

Nakon toga stigli smo na središnji trg Gwanghwamun. Ogromni kipovi kralja Sejonga i admirala Yi Sun-sina djelovali su impresivno, a iza njih uzdizali su se moderni neboderi. Upravo se taj spoj tradicije i budućnosti osjećao na svakom koraku.

Za ručak smo otišli u gradsku četvrt Myeongdong, gdje su nas dočekali mirisi hrane sa svih strana. Probali smo korejsku juhu s okruglicama mandu-guk, korejski roštilj i kimbap – jelo slično japanskom sushiju. Hrana je bila potpuno drugačija od svega što sam dotad probala — intenzivna, začinjena i puna okusa.

Poslijepodne smo prošetali do Insadonga, gradske četvrti pune galerija, suvenirnica i trgovina čajem.

Tijekom boravka u Koreji primio nas je veleposlanik Republike Hrvatske u Seulu, dr. sc. Damir Kušen, zajedno sa svojim suradnikom Markom Zoričićem. Za doček su nas odveli na tradicionalnu korejsku večeru na kojoj su bila poslužena tradicionalna jela: banchan – prilozi, kimchi – fermentirano povrće i alge, bulgogi – marinirana i pečena govedina, bibimbap – riža s povrćem, pajeon palačinke i makgeolli – vino od fermentirane riže.

Nakon večere završili smo na noćnoj tržnici Myeongdong. Neonska svjetla, dim s roštilja i gomila ljudi stvarali su atmosferu koju je teško opisati riječima. Seul noću izgleda kao da nikada ne spava.

Potok Cheonggyecheon

Kip kralja Sejonga

Tradicionalna korejska večera

Seul noću

Grad Sokcho

28. 9. – Koncert u Sokchou

Sljedeći dan bio je rezerviran za koncert u gradu Sokcho, smještenom na obali Istočnog mora. Putovanje prema gradu pokazalo nam je potpuno drugačiju Koreju — mirniju, okruženu prirodom i planinama.

Nastupili smo u Sokcho Pinodia Art Hallu, u sklopu kulturnog kompleksa Pinodia, gdje smo prije koncerta posjetili i toranj Sokcho EXPO. Pogled s tornja pružao se prema moru i okolnim planinama, a cijeli grad djelovao je potpuno drugačije od užurbanog Seula.

Na koncertu smo izvodili djela Luke Sorkočevića, Marina Katunarića, Ivana Božičevića i Vlade Sunka, predstavljajući publici bogatu tradiciju dalmatinske mandolinske glazbe u modernom umjetničkom okviru. Publika je bila nevjerojatno pažljiva, a reakcije nakon koncerta emotivne i iskrene.

Najposebniji trenutak dogodio se kada smo za bis izveli tradicionalnu korejsku pjesmu Arirang. Dvoranom su odjeknule višeminutne ovacije i tada sam prvi put osjetila koliko glazba zaista može povezati ljude bez obzira na jezik i kulturu.

Palača Gyeongbokgung

Seul

29. 9. – Povratak u prošlost

Jutro smo iskoristili za posjet Gyeongbokgungu, najvećoj i najpoznatijoj palači u Koreji. Ogromna dvorišta, tradicionalni krovovi i planine u pozadini izgledali su gotovo nestvarno.

Nosili smo tradicionalnu korejsku odjeću hanbok, kao i brojni posjetitelji, što je cijelom prostoru davalo poseban ugođaj. Dok sam prolazila kroz palaču, imala sam osjećaj kao da sam nakratko otputovala nekoliko stoljeća unatrag.

Za ručak smo probali tradicionalni korejski roštilj gogi-gui u restoranu pokraj palače, a popodne smo otišli do N Seoul Towera, poznatog i kao toranj Namsan.

Pogled na grad bio je jedan od najljepših prizora cijelog putovanja. More zgrada širilo se u svim smjerovima, a Seul je iz te perspektive izgledao beskrajno.

Palača Gyeongbokgung

30. 9. – Tradicionalna Koreja i drugi koncert

Jutro u Seulu započeli smo u Bukchon Hanok Villageu. Uske kamene ulice i tradicionalne drvene kuće činile su potpuni kontrast modernim neboderima u pozadini.

Posjetili smo i budistički hram Jogyesa, skriven među poslovnim zgradama centra grada. Nakon gradske buke tišina hrama djelovala je gotovo nestvarno.

Te večeri održali smo drugi koncert u Banpo Simsan Art Hallu. Reakcija publike ponovno nas je dirnula, a osjećaj da predstavljamo hrvatsku glazbenu baštinu na drugom kraju svijeta bio je teško opisati.

U sklopu turneje održan je i svečani prijem u Azit Gallery u Seulu, na kojem su se predstavili i gosti iz Velike Gorice, a korejski domaćini priredili su prezentaciju tradicionalnih kraljevskih nošnji, što je dodatno obogatilo kulturnu razmjenu između dviju zemalja.

Gradska četvrt Hongdae

1. 10. – Posljednji dan u Koreji

Posljednji dan još smo jednom krenuli istraživati grad.

Šetali smo kroz Hongdae, četvrt punu mladih umjetnika, glazbenika i kafića, a zatim otišli do Itaewona, gdje se miješaju kulture i jezici iz cijelog svijeta.

Kasno poslijepodne krenuli smo prema zračnoj luci Incheon. Dok smo se vozili kroz večernji Seul, osjećala sam tugu što odlazimo, ali i zahvalnost što smo imali priliku doživjeti takvo putovanje.

2. 10. – Istanbul između Europe i Azije

Na povratku kući zaustavili smo se u Istanbulu. Već tijekom doručka, uz pogled na Most Fatiha Sultana Mehmeta i azijski dio grada, bilo je jasno zašto Istanbul ostavlja tako snažan dojam.

Vozeći se autobusom prošli smo pokraj stadiona nogometnih klubova Galatasaray S.K. i Beşiktaş J.K., a zatim stigli na trg Taksim, mjesto koje je nekoć služilo za razdvajanje i distribuciju vode kroz grad. Posebno me dojmila Crkva svetog Antuna Padovanskog iz 17. stoljeća, kao i srednjovjekovna kula Galata, koja je kroz povijest služila za kontrolu i nadzor tog strateški važnog područja.

Most Fatiha Sultana Mehmeta

Kula Galata

Putovanje koje ću dugo pamtiti

Od dalmatinske mandoline u korejskim koncertnim dvoranama do pogleda na Bospor u Istanbulu, ovo je putovanje ostavilo trag koji je teško opisati.

Najviše ću ipak pamtiti trenutak kada je u korejskoj dvorani zazvučao Arirang, a publika reagirala kao da smo dio njihove vlastite tradicije. Tada sam shvatila da glazba zaista nema granice i da ponekad jedna mandolina može povezati dva potpuno različita kraja svijeta.

Sandra Kovačević

Zemlja izlazećeg sunca

Japan je za mene dugo bio više ideja nego stvarno mjesto – spoj drevnih hramova, neonskih svjetala i tihih vrtova. No onog trenutka kada sam u ljeto 2025. sletio u Tokio, sve je odjednom postalo stvarno.

Prvi dojam bio je – red. Ljudi se kreću organizirano, vlakovi dolaze u sekundu točno, a i u najvećoj gužvi vlada neka tiha harmonija. Tokio je grad kontrasta: s jedne strane futuristički neboderi i ekrani koji blješte danju i noću, a s druge strane mali hramovi skriveni između zgrada, gdje vrijeme kao da stoji.

Posebno me očarala četvrt Asakusa. Dok sam prolazio kroz velika crvena vrata hrama, osjetio sam miris tamjana i čuo lagano zvonjenje zvona. Ljudi su dolazili pomoliti se, ostavljali želje i fotografirali trenutke – spoj tradicije i modernog života na jednom mjestu.

Četvrt Asakusa

Skoro svaki pogled u nebo ovako izgleda

Večernja šetnja

Nakon Tokija, put me odveo u Kyoto, bivšu prijestolnicu Japana. Tamo sam prvi put zaista osjetio duh starog Japana. Drvene kuće, uske ulice i gejše koje tiho prolaze – sve djeluje kao scena iz nekog drugog vremena. Hramovi poput Kinkaku-jija, prekrivenog zlatom, ostavljaju bez daha, posebno kada se njihova refleksija ogleda u mirnoj vodi.

Jedno od najljepših iskustava bio je odlazak u tradicionalni japanski vrt. Svaki kamen, svaki mostić i svaka biljka imaju svoje mjesto i značenje. Tamo sam prvi put shvatio koliko Japanci cijene ravnotežu i jednostavnost.

Naravno, putovanje ne bi bilo potpuno bez japanske hrane. Sushi, ramen, tempura – sve je bilo svježe, pažljivo pripremljeno i nevjerojatno ukusno. Čak i običan obrok iz male ulične trgovine imao je posebnu čar.

Na kraju, ono što me najviše dojmilo nisu bile samo znamenitosti, već ljudi. Ljubaznost, poštovanje i spremnost da pomognu, čak i kada ne govore engleski, ostavljaju snažan dojam.

Japan nije samo destinacija – to je iskustvo koje te mijenja. To je zemlja gdje se prošlost i budućnost susreću na svakom koraku, a svaki trenutak nosi neku tihu ljepotu.

David Juni Tanase, 5.c

Tradicionalni japanski vrt

Kao da smo svaki dan zajedno na ovim ulicama...

Vrt u Kyotu

Page updated

Google Sites

Report abuse