Intervjui

INTERVJU S ČASNOM SESTROM KATARINOM ČOTIĆ

Na kraju školske godine 2024./2025. odlučili smo intervjuirati našu časnu Katarinu povodom njezina odlaska u mirovinu. Kroz ovaj intervju željeli smo se prisjetiti njezinih godina rada u školi, zanimljivih uspomena i iskustava koja je stekla tijekom svojega poziva. Časna Katarina podijelila je s nama mnoge lijepe priče i savjete koje ćemo dugo pamtiti.

Na oproštaju s bivšim i sadašnjim kolegama

Dobar vam dan, draga časna! Imate li malo vremena da vam postavimo nekoliko pitanja?

Dobar dan, djeco draga! Naravno da imam, sjednite.

Hvala vam, evo da lagano krenemo… Što biste nam rekli o sebi? Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

Rođena sam u Dubravi, selu podno Mosora. Bilo nas je tri sestre i dva brata. Ja sam, nakon završetka srednje škole, odlučila ići za časne sestre. Nakon novicijata sam se zaposlila i radila dvije godine, a potom sam išla na fakultet u Zagreb.

Jeste li Vi najstarije dijete u obitelji? U kojem samostanu danas živite?

Stariji je od mene jedan brat. Odlučila sam se zarediti s 18 godina, nakon srednje škole na Lovretu u samostanu Časnih sestara franjevki. Ovdje imamo kuću koju su nam prije 40 godina ostavili gospodin i gospođa koji nisu imali djece. Od tada tu živim.

Kad ste bili mlađi, jeste li se voljeli igrati sa svojom braćom i sestrama? Kakav je bio vaš odnos i što ste voljeli raditi u slobodno vrijeme?

Igrali smo se svih igara vani. Tada je bio popularan „laštik“, kako smo ga mi zvali, i graničar također… Nismo imali kompjutere i mobitele kao vi sada. Mislim da je naše djetinjstvo bilo puno spontanije i da je internet nekako uništio dio djetinjstva. Čini mi se kao da su mobiteli sve nas otupili – i nas starije i vas, ne govorim samo za djecu. Ne možemo bez toga, ali smatram da je naše djetinjstvo bilo opuštenije jer smo više vremena provodili na svježem zraku. Mislim da nas sve to, vas djecu pogotovo, odvlači jedne od drugih i od Boga. Treba imati vremena za razgovor, podijeliti s drugima ono dobro i loše, kad ti je teško, a ne samo gledati što novo ima na internetu.

Slažem se. Nismo Vas pitali ranije – kako je obitelj prihvatila Vaš poziv?

Nisu imali problema. U početku se tata malo bunio, ali kasnije je sve bilo u redu. Nikada nisu stvarali probleme i podržali su me.

Zašto ste uzeli ime Katarina? Da možete, biste li ga promijenili?

Mi drugo ime uzimamo kako bi nas se moglo razlikovati. Moje krsno ime je Nediljka. Uzela sam ime Katarina zato što tog imena nije bilo u zajednici, a imena koja uzimamo potiču nas da bolje radimo i da promijenimo neka svoja ponašanja. Draga mi je i sveta Katarina. Ne bih ga mijenjala, navikla sam na njega. Mi sve dobivamo i ime Marija, stoga sam ja časna sestra Marija Nediljka Čotić, po Mariji koja bi nam svima trebala biti primjer.

Koliko je časnih sestara u samostanu gdje živite?

U samostanu nas je petero. Imamo zajednicu i u Kongu; tamo su časne sestre otišle prije 50 godina. U cijeloj provinciji nas ima oko 160.

Kako je izgledalo Vaše školovanje?

Moje školovanje bilo je lijepo. Četiri godine sam išla na fakultet na Kaptolu. Tamo smo imali lijepu grupu, nekoliko prijateljica, zajedno smo studirale i učile te nam je bilo jako lijepo. To nosim sa sobom kao jednu od najdražih uspomena iz Zagreba.

Možete li nam reći po čemu se današnje školstvo razlikuje od onoga kada ste Vi išli u školu?

Školovanje je prije bilo strože, više se od nas tražilo i nismo imali ovakve mogućnosti kao vi danas. Puno se više pisalo i čitalo, a danas se gotovo sve radi preko interneta.

Možete li nam opisati kako izgleda dan jedne časne sestre?

Ujutro ustajem oko 5:30. Spremim se, imam razmatranja, a zatim je jutarnja molitva u 6:15. Onda idem u školu, u 12 je ručak u samostanu, ali ako ne stignem zbog škole, sestra mi ostavi skuhan ručak. Popodne se ponovno spremam za školu. Također radim i u Župi svetog Roka. Navečer je molitva i sveta misa. Odem spavati oko 21 ili 22 sata, nakon što pogledam vijesti i pomolim se. Ponekad zaspem i kasnije jer volim gledati i utakmice.

Imate li najbolju prijateljicu ili prijatelja, osim Isusa?

Naravno! Među mojim časnim sestrama ima ih s kojima mogu podijeliti svoje razmišljanje kad mi je lijepo i kad mi je teško.

Od kada radite u Osnovnoj školi Manuš?

U ovoj školi radim od 20. 10. 1991.

Je li Vam rad u ovoj školi bilo lijepo iskustvo?

Naravno. Upoznala sam puno dobrih kolega, a djeca su također bila jako dobra. Stvarno nemam ništa loše za reći o ovom iskustvu.

Imate li neku posebnu anegdotu koja Vam je ostala u sjećanju koju biste nam mogli ispričati?

Sjećam se jedne anegdote koju sam ispričala već mnogo puta i uvijek se nasmijem. Djeca kada dođu u prvi razred ne znaju moliti Oče naš. Tako jedan dječak, kad god svi molimo, on jedini ne zna. Već smo bili pri kraju drugog polugodišta, a on i dalje nije znao, bilo mu je teško zapamtiti. Izvela sam ga ispred ploče da pokuša izmoliti i krene on: „Oče naš, koji jesi…“ i stane. Ja sam mu pokazivala rukama prema gore da ga podsjetim da je sljedeći dio „na nebesima“, ali nikako nije mogao shvatiti pa je rekao: „Na plafonu!“ Tako smo se svi nasmijali. Naravno, on se nije naljutio, nego se smijao s nama.

Budući da uskoro idete u mirovinu, što ćete raditi u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?

Malo ću šivati, raditi u župi, svirati, spremati djecu za pričest, pomoći župniku…

Je li Vam žao što idete u mirovinu?

Pa i nije, ostavila sam puno lijepih uspomena iza sebe.

Sva Vas djeca puno vole i svima nam je žao što idete u mirovinu.

Da, stvarno mi je bilo predivno i s kolegama i s djecom. Sad sam se pozdravila s osmašima, lijepo smo se svi ispričali i izgrlili, a s kolegama ću se naknadno oprostiti.

Što biste poručili generacijama i učiteljima koji dolaze?

Da jedni drugima pomažu koliko god mogu, da budu pažljivi u svojim odlukama, da pomažu jedni drugima te da rastu u dobroti, mudrosti i znanju.

Evo za kraj – kad biste mogli, biste li ostali još godinu-dvije raditi u školi?

Ja sam se naradila. Dio mene kaže da sada svoje radno mjesto trebam ostaviti mladima, i drago mi je zbog toga, a dio mene bi ostao.

Mi bismo sigurno htjeli da ostanete još koju godinu. Bila nam je čast sudjelovati u ovom intervjuu s, sigurni smo, svima najdražom časnom. Želimo Vam da zasluženo odmorite i uživate u mirovini. Hvala Vam!

Tamara Benić i Emanuel Maria Mustapić, 7. a

Učiteljica Jasminka odlazi u zasluženu mirovinu

Kada sam se s kolegicom Jasminkom dogovarala o članku za školski list povodom njezina odlaska u mirovinu, rekla je kako nema što originalno reći, a da se tekst ne pretvori u izlizane fraze. Skromna kakva jest, predložila mi je objaviti pismo koje je nekoć davno Abraham Lincoln uputio učitelju svoga sina na prvi dan škole. Njegove riječi i danas izazivaju ganuće. Sadrže strepnju jednog roditelja, ali i pouzdanje i vjeru u osobu kojoj povjerava ono što mu je najdragocjenije – svoje dijete. Naša Jase tvrdi da je, ako je postigla barem dio onoga što pismo navodi, puno postigla. Vjerujem da su sretna sva djeca koja su je zvala učiteljicom. Sigurna sam da im je usadila sve ljudske vrijednosti koje čine dobre i poštene ljude, a to je najveće postignuće jednog učitelja.

Ivana Dadić

Abraham Lincoln – Pismo učitelju

„Danas moj mali sin kreće u školu i sve će mu tamo neko vrijeme biti strano i novo, i zato bih molio da budete nježni prema njemu. On kreće u pustolovinu koja ga može odvesti preko kontinenata u avanturu koju će vjerojatno pratiti ratovi, tragedija i patnja. Takav će život zahtijevati vjeru, ljubav i hrabrost. Stoga, dragi učitelju, molim vas, uhvatite ga za ruku i naučite ga onome što mora znati. Naučite ga, ali blago, ako možete.

Naučite ga da na svakog neprijatelja dolazi više prijatelja. Morat će znati da svi ljudi nisu pravedni ni iskreni, ali da nasuprot lošima i zlima dolazi mnogo dobrih ljudi, a barem i jedan heroj, jedan predani vođa…

Naučite ga da deset zarađenih centi vrijedi mnogo više nego jedan pronađeni dolar, da mu je u školi poštenije griješiti nego varati.

Naučite ga da dostojanstveno gubi i kako uživati u pobjedi kada pobjeđuje. Naučite ga da bude obazriv s obazrivima, a nepopustljiv s grubima. Naučite ga – nasilnike će najlakše nadvladati odlučnom reakcijom.

Naučite ga da se ne obazire na cinike. Odvratite ga od zavisti, ako možete, i naučite ga tajni spokojne blagosti i osmijeha. Naučite ga, ako možete, kako se nasmijati kada je tužan; naučite ga da suze nisu sramota; poučite ga da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu.

Učite ga, ako možete, čudesnosti knjiga, ali dajte mu također vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeća na zelenom brežuljku.

Usmjerite ga da vjeruje u vlastite ideje, čak i ako mu kažu da su pogrešne. Pokušajte mom sinu dati snagu da ne slijedi gomilu kada svi to čine.

Naučite ga da svakoga sluša, ali naučite ga također da probere sve što čuje te zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.

Naučite ga da proda svoje talente i razmišljanja najboljim ponuđačima, ali da nikada ne odredi cijenu za svoje srce i dušu.

Neka ima hrabrosti biti nestrpljiv, neka ima strpljenja biti hrabar. Neka uvijek ima vjeru u sebe, jer tada će imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga.

Ovo je veliki zahtjev, ali vidite što možete učiniti. On je tako drag mali dječak i on je moj sin.“

Page updated

Google Sites

Report abuse