Pronađena je u Donjem Prološcu. Pretpostavlja se da se tamo nalazilo veliko rimsko municipalno središte, koje je bilo čak veće od Runovića (Novae). Ovaj stela posebna je zbog dvije stvari; zbog samoga natpisa i njezinoga izgleda.
pak, sama priča koja se nalazi u pozadini ovoga natpisa je puno tužnija i puno perfidnija. Naime, na ovom prostoru je živjelo ilirsko pleme – Dalmati ili Delmati. Oni su bilo dosta primitivniji od ostalih plemena koji su ih okruživali. Njih je krasila sposobnost umješnosti u ratovanju. Bili su pastiri koji su agresivnom ekspanzijom prema ostalim plemenima vrlo brzo proširili svoj utjecaj na ostala susjedna ilirska plemena. Postali su toliko moćni da su prijetili opstanku čak i rimskim kolonijama poput Ise. To ih je dovelo u sukob s Rimskom republikom. Rimski povjesničari su ih okarakterizirali uz Pune ( Kartažane) kao najopasnije neprijatelje Rimskoga carstva. Aktivno su, 165 godina, davali otpor jednoj takvoj, nadmoćnoj kulturi. Kada ih je car August u 9. godini poslije Krista napokon porazio, shvatio je da to pleme neće privoliti i uspješno bez otpora homogenizirati u granice rimskog carstva i sustava. Zbog toga se odlučio da sve muškarce koji su sposobni nositi oružje; od djece do staraca, prisilno mobilizira u rimske legije koje je poslao u najudaljenije i najopasnije dijelove carstva. Tako je te muškarce poslao u dijelove carstva u kojima su najčešće i poginuli. Upravo je to priča o ocu i sinu koji su prisilno mobilizirani i poginuli ratujući za Rimsko carstvo. Zbog njihovih vještina ratovanja, August je prema Delmatima nazvao novu Rimsku provinciju na istočnoj obali Jadrana Dalmaciju.
Listići su potpis radionice koja je radila na prostoru Imotske krajine. To nam, zbog visoke cijene kamena, govori da je život na ovim prostorima u antičko vrijeme bio puno bogatiji nego što danas znamo.
Radi se o starolatinskom natpisu – spomenik je podigla majka i supruga koji su umrli putujući u zemlju Germana. U šali se govori da se radi o prvim gastarbajterima s područja Imotske krajine.