Jatagan u našem folkloru i tradiciji ima jako bitno mjesto. Predaje kažu da se, kada čovjek umre, jatagan mora zabiti iznad glave da se ne vrati kao zombi, a ako je žena trudna onda se jatagan mora položiti na trbuh da bi se rodilo muško, dok se jatagan polaže na grlo ili čelo bolesnoga čovjeka da bi on ozdravio. Ovom su se oružju, dakle, davala neovozemaljska svojstva. Radi se o otomanskom oružju koje je u počecima nosila jedna posebna jedinica. Po njemu se ona prepoznavala. Naime, otomanska vojska nije imala uniforme, nego su oni ukrašavali svoje oružje. Što je oružje bilo ukrašenije, to je član vojske bio više rangiran.
Jatagane su nosili janjičari. Otomanskim carstvom je upravljao sultan, ali nije postojao sustav naslijeđivanja, za razliku od zapadnih kraljevstava. U svijetu Otomanskoga carstva žena nikako nije mogla biti vladar, a muški članovi carske obitelji su imali jednako pravo naslijediti cara. Nije postojao model prema kojemu je sultan mogao natjerati podanike da izaberu njegova favorita. Kada bi sultan umro, carstvo bi se našlo u manjem ili većem građanskom ratu, koji bi iznjedrio novoga sultana. To bi bio brat ili neki od sinova preminuloga sultana. To je sve trajalo do Murata 1. koji je zaključio da carstvo svaki put nakon smrti vladara ulazi u sukobe koji ga slabe iznutra, što vješto iskorištavaju neprijatelji. Toj praksi je odlučio stati na kraj osnovavši posebnu jedinicu - tjelesnu gardu samoga sultana kojom će na silu, kod ostalih pripadnika političke elite izvršiti pritisak da prihvate određenoga člana kao sultana. To su ili janjičari. Janjičar na turskom znači novi vojnik ili nova vojska. Murat 1 je shvatio da ti novi vojnici ne mogu biti muslimani jer su bili upućeni u politički život carstva. To su morali biti pripadnici jednoga naroda koji živi na marginama carstva i nisu muslimani. Odlučio se za kršćane zato što su bili iznimno lojalni svojim vladarima i religijama. Odlučio je da to može iskoristiti i slao je svoje poslanike svakih 5 godina na prostor sjeverne Makedonije, sjeverne Bugarske, južne Srbije, Bosne i Hercegovine i Dalmatinskoga zaleđa da u jednom posebnom porezu devširmi (porez ili danak u krvi) uzimaju kršćansku djecu ( i pravoslavnu i rimokatoličku). Rezultat toga poreza je da je u današnjoj Bosni i Hercegovini i južnoj Srbiji stanovništvo često prelazilo na Islam, upravo da bi izbjeglo danak u krvi. Uzimala su se i muška i ženska djeca do 8. godine života, zato što do 8. godine dijete nema svijest o pripadnosti. Curice su obično išle kao služavke u haremima, a dječaci su išli u janjičare. To je bila najstrašnija jedinica ranoga novoga vijeka i bili su jedina plaćena vojska. Sultan je njihvou lojalnost kupovao tako da bi na jednoj godišnjoj javnoj ceremoniji svakom janjičaru, a bilo ih je 100 tisuća, iz svoje ruke davao godišnju plaću.
Naše stanovništvo se borilo protiv otimanja djece na način da su shvatili da Otomani nisu smjeli imati kontakt s ljudima koji su svoje tijelo ukrašavali trajnim bojama, tako da su oni počeli tetovirati svoju djecu pred sam Uskrs. Na taj način su ih htjeli obilježiti tako da Otomani već izdaleka mogu vidjeti da su ta djeca obilježena i ne mogu primijeniti danak u krvi na njih. Tetovirali bi ih na podlaktice, prsa i čelo jer su bili težaci i prilikom rada u polju bi zavrnuli rukave, otkopčali košulju ili skidali kape. Ta tradicija je ostala živa i nakon aneksije BiH (1907. godine). U našem narodu je ostala živa jer su one dobile značenje da se radi o Hrvatu i Katoliku.