U srednjem vijeku je izgrađena utvrda Topana. Oko nje se počelo nastanjivati stanovništvo i razvijati malo naselje. Imotski se u služenom dokumentu prvi put spominje u 10. stoljeću, a spominje ga Konstantin 7. Porfirogenet. Otomani su na ove prostore došli nešto iza Krbavske bitke. Oni su srednjovjekovnu utvrdu nadogradili i prozvali ju Topana, što na starom turskom jeziku znači ljevaonica za topove ili spremište za topove. To je bila utvrda koja je bila vrlo značajna i činila je obrambenu liniju prema ostatku svijeta koja se protezala od Neretve do Like. U tom sustavu su se nalazili gradovi poput Otočca, Ogulina, Knina, Sinja, Metkovića.... Topana je mogla primiti najviše vojnika i bila je najbolje opremljena. Mlečani su ju prozvali vrata Hercegovine, jer, ako padne ta utvrda, sve do Ljubuškoga, Livna, Tomislavgrada, pa čak i Mostara, nema nijedne značajnije fortifikacije koja bi mogla spriječiti daljnje napredovanje vojske u čije bi ruke pala.
Otomani Imotski prvo nazivaju jednom kasabom. To je naselje koje je dobilo dozvolu tjednoga sajma, odnosno pazara. Turska je dopustila imotskim trgovcima sajam koji se održavao srijedom, što je dovodilo stanovništvo u Imotsku krajinu. Postoji i zanimljiv dokument koji govori o ilegalnom pazaru u Hanu pored Sinja, zbog čega su se imotski trgovci bunili. Na to su vlasti reagirale, poslale mostarskoga sandžak-bega da ukine taj pazar u Hanu.
Svaka otomanska utvrda je imala džamiju, pa tako i Topana. Dodatno, uz nju se na Bazani nalazila još jedna džamija i mekteb (niža vjerska škola). Njihova izgradnja je značila da je kasaba spremna za nadogradnju, tako da je Imotski vrlo brzo postao veće naselje, da bi u konačnici postao kadiluk – u Imotskom je stolovao kadija koji je bio sudac, notar, matičar i prikupljač poreza. Pod Imotski kadiluk su potpadali Duvno, Ljubuški, Buško Blato, Zaostrog, Makarsko primorje, područje sve do Trilja i veliki dio do Metkovića. U samoj tvrđavi je stolovao aga, a nekad dizdar, upravitelj utvrde.
2017. godine je proslavljena 300. obljetnica oslobođenja Imotske krajine od otomanske vlasti; 1714. godine je započeo tzv. mali otomansko-mletački rat. U sklopu njega je 1717. godine generalni providur za Dalmaciju pokrenuo oslobađanje Imotske krajine. Naime, kada su Otomani došli na ove prostore, njihov je sustav bio puno liberalniji nego feudalni sustav. Oni su stanovništvu ponudili prelazak na Islam i neplaćanje poreza koje plaćaju nemuslimani ili vjernost svojoj religiji, ali uz plaćanje određenih poreza. Dio stanovništva je zbog takvih stvari prebjegao u mletačku Dalmaciju, a njih su pak Mlečani nazivali Morlacima, što znači crni vlaj, i to zbog crnih jačermi koje su nosili muškarci i žene. Oni su pritiskali Mlečane da oslobode Imotsku krajinu, da bi se oni, sa svojim obiteljima, mogli vratiti. Na kraju su Mlečani popustili, ne zato da bi udovoljili Morlacima, nego zato što su gubili rat i onda, da bi vezali otomanske snage iz BiH, pokrenuli su oslobađanje Imotske krajine.