Stočarstvo

Stočarstvo je grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem domaćih životinja radi ekonomske koristi, ponajprije proizvodnjom hrane (mesa, mlijeka, jaja, meda i masti), kao i drugih proizvoda (vune i krzna) uz iskorištavanje sporednih proizvoda (dlake, kože, perja, nejestivih otpadaka klanja itd.).

Glavna je značajka razvijenosti stočarstva činjenica da neka zemlja vlastitom proizvodnjom podmiruje potrebe svojega stanovništva, a viškove izvozi jer je konkurentna u cijeni i kakvoći proizvoda. Međutim, uspješne su i one zemlje koje su stvorile poznate stočarske proizvode pa uvozom sirovina takve proizvode mogu prodati na stranim tržištima. Najuspješnija je takva zemlja Italija. Takve promjene dogodile su se ponajprije u najrazvijenijim zemljama, u kojima se stočarska proizvodnja povećava uz smanjenje broja grla stoke. Kako u razvijenim zemljama, u pravilu, stagnira broj stanovnika, a potrošnja stočarskih proizvoda već je bila dosegnula maksimum ili malo raste, te zemlje imaju velike viškove stočarskih proizvoda pa su, uz smanjenje broja životinja, od uvoznika postale njihovi izvoznici.

GRANE STOČARSTVA

Prema vrsti stoke koja prevladava u uzgoju, razlikujemo više grana stočarstva.

Govedarstvo je iznimno važno za proizvodnju mesa, mlijeka, ali i radne stoke. Divlje govedo prvi je put pripitomljeno negdje u Indiji ili središnjoj Aziji prije kojih 8000 godina. Brojem goveda danas se ističu Indija i Brazil, no vodeći svjetski izvoznici goveđeg mesa su Francuska, Njemačka i Nizozemska.

Ovca je pripitomljena u središnjoj Aziji prije više od 8000 godina. Prednost ovčarstva je u tome što se ovce mogu uzgajati i na zemljištima koja su nepovoljna za govedarstvo. Iako se najvećim brojem ovaca može pohvaliti Kina, glavni su svjetski izvoznici vune i ovčjeg mesa države južne polutke (Južna Afrika, Australija, Novi Zeland, Brazil i Urugvaj).

Koze se mogu uzgajati u nepovoljnijim uvjetima nego ostala stoka: na strmim terenima i na područjima s malo padalina i vrlo oskudnom vegetacijom. Stoga je broj koza vrlo velik u siromašnijim i klimatski nepovoljnijim dijelovima Azije i Afrike.

Svinje koje se danas uzgajaju potomci su divljih svinja. Uzgajaju se za dobivanje mesa, masti i drugih sirovina (koža i čekinje) za potrebe industrije. Prednost svinjogojstva je razmjerno brz obrt uloženog kapitala. Brojem svinja se izdvajaju Kina, SAD i europske države. Zbog vjerskih razloga nema ih u islamskim državama.

Smatra se da perad spada među najranije pripitomljene domaće životinje. Peradarstvo od sve stočarske proizvodnje donosi najbolji povrat novca s obzirom na uložena sredstva u ishranu.

Stočarska proizvodnja postala je iznimno produktivna ponajprije zbog genetičkoga kreiranja životinja u velikim kompanijama koje prodaju rasplodne životinje, spermu, a sve više i embrije, diljem svijeta. Najveća je koncentracija selekcije u peradarstvu gdje se velik dio životinja proizvodi u samo 6 multinacionalnih kompanija. Takav je način selekcije prouzročio unificiranost i neprepoznatljivost proizvoda. Ima kupaca koji su spremni platiti više za proizvode proizvedene starim tehnologijama i na starim pasminama životinja, sa specifičnim gastronomskim značajkama. Potražnja za takvim proizvodima raste posebno u Europi. Njih uspješno proizvode Italija, Francuska i Španjolska, a slijede ih Austrija i Švicarska, pa i Slovenija.

U novije doba takva su nastojanja prisutna i u Hrvatskoj. Za to je nužno sačuvati vlastite autohtone pasmine, kao što su turopoljska svinja, istarsko govedo i dr., ali i vlastitu selekciju tradicionalnih pasmina kojih je selekcijska povijest poznata, kao npr. za hrvatskoga simentalca.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58195>

Autohtona pasmina je pasmina karakteristična za određeno tlo i podneblje, koju je sustavnim izborom uzgojio čovjek, tako da je postala dio nacionalnog identiteta određenog područja. Za Hrvatsku su to: dalmatinski pas, hrvatski ovčar, istarski gonič oštre i kratke dlake, posavski gonič, posavski konj – posavac, međimurski konj, buša, istarsko govedo, turopoljska svinja, crna slavonska svinja, hrvatica kokoš, zagorski puran, creska ovca, paška ovca, istarska ovca, dubrovačka ovca – ruda i lička pramenka.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4729>.

Posljednjih godina u EU i Hrvatskoj raste uzgoj stoke u ekološkoj proizvodnji koja ima manji negativan utjecaj na okoliš u odnosu na konvencionalni način proizvodnje. Temeljne smjernice ekološkog uzgoja stoke imaju odredište u očuvanju prirodne biološke raznolikosti, održavanju životinja u dobrom zdravlju, realizaciji visokih standarda skrbi o životinjama i stvaranju proizvoda visoke kvalitete. Ovom proizvodnjom nastoji se sačuvati biološka i genetska raznolikost životinja. Ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj je značajnije napredovala zadnjih godina, što je posljedica sve veće informiranosti kako proizvođača tako i potrošača, te različitih poticaja od strane države.

Izvor: EKOLOŠKA PROIZVODNJA ZEMALJA SREDNJE EUROPE, Marija Vrdoljak, Andrijana Kegalj, Sandra Čalić

Obilježja hrvatskog stočarstva

• postoji značajan potencijal za raznovrsnu stočarsku proizvodnju (regionalne specifičnosti)

• dominira klasičan uzgoj u zatvorenim prostorima (neiskorišten potencijal slobodnog uzgoja npr. pašnjačkog govedarstva)

• stočarstvo u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje ima značajan udio (40%)

• dominantne grane: svinjogojstvo, govedarstvo i peradarstvo

• nedovoljna domaća proizvodnja se podmiruje uvozom

• stočni fond je u padu (razlozi: uvoz iz EU, nepovoljna dobna struktura radne snage, zastarjela tehnologija)

Stočarstvo - jedan od vodećih onečišćivača

Prema podacima UN-ove Organizacije za hranu i agrikulturu (FAO) stočarstvo je odgovorno za 18% globalne emisije stakleničkih plinova - što je više od prometa, koji emitira 13.5% stakleničkih plinova. Emisije iz sektora stočarstva uključuju emisije generirane gnojidbom i hranjenjem, deforestacijom za dobivanje pašnjaka, obradom stajskog gnoja i emisijama same stoke te od njezinog transporta.