Penjanje zaleđenih padina

Ledene padine: Manjih nagiba su one čiji je nagib do 30%, srednji nagib od 30—45 %, veći nagibi od toga nazivaju se strmi, s time što penjanje večih nagiba od 60% uglavnom pripada penjanju zaleđenih slapova. Kao što je već spomenuto u napisu o penjanju snježnih strmina i ovdje traba dati prednost naćinima osiguranja koji se koriste u uvjetima kada je to moguće. U slučaju kada to nije moguće, koriste se ledeni vijci ili ledeni čokovi.

Hodanje u derezama: Po ravnom terenu se odvija kao i na suhom, s tom razlikom, što stopala moraju biti malo šire postavljena, odnosno razmaknuta. Da bi se izbjeglo zakačivanje sa zubcima za: cipele, gamašne, hlače ili spoti canje. Cepin se koristi poput štapa za hodanje, rog je okrenut prema naprjed i postavlja se okomito na strminu, a s porastom nagiba lakše se uspinje ako se vrhovi stopala otvore prema van. S daljnjim povećanjem strmine, treba se uspinjati dijagonalno, u cik-cak, sa savinutim gležnjevima, kako bi svi zubi dereza bili u dodiru s ledom. Uspinjemo li se stepeničasto, naizmjenično prebacujemo stopala, jedno iznad drugog.

Cepinom se : najjednostavnije koristiti tako da ga koristimo kao štap za hodanje, dok je pri većim nagibima, posebno kod korištenja dužih cepina, po željno cepin držati dijagonalno na tijelos unutarnjom rukom blizu šiljka, a s vanjske strane na glavi cepina zabijajući rog u led. Bez obzira na naćin drža nja cepina treba hodati tako da su dereze pararelne s padinom i da svi zubci dereza ulaze u led. Prsti trebaju biti približno horizontalno usmjereni, odnosno blago prema dolje na vrhovima nagiba. Treba imati na umu da pri uspinjanju, kako donja noga bude križala gornju stabilna ravnoteža prelazi u labilnu, tako da se cepin mora pomaknuti prije, a ne za vrjeme koraka. Kada treba promjeniti smjer kretanja, prvo se oslonimo rogom ili šiljkom cepina na snjijeg, zatim podižemo vanjsku nogu i postavljamo je u obrnuti smjer iznad druge noge. Ruku s kojom smo držali glavu cepina prebacujemo na donji dio drška cepina, a drugu ruku premještamo s drška na glavu cepina.

Sjećenje cepina u ledu: Prije razvoja zakrivljenih cepina i rigidnih dereza izra da stepenica cepinom je bilo nužno za penjanje u ledu. Danas se ova tehnika koja zahtjeva mnogo vremena više ne koristi, ali ju je dobro poznavati za slučaj da se iz bilo kojeg razloga nađemo bez dereza, pravilna tehnika če uštedjeti mnogo energije pri izradi stojećih osiguravališta i mjesta za bivakira nje. Svaku stepenicu treba prvo zamisliti, a tek tada zamahnuti lopaticom cepina. Prvi udarac treba izvesti što bliže tjelu, a zatim naprjedovati dalje od tjela, proširujući stepenicu. Pri sjećenju u tvrdom ledu lopatica cepina udara pod vrlo tupim kutem, dok je u tvrdom snijegu taj kut oštriji. Ako nakon udarca ostane premala stepenica za stajanje, idući se izvodi malo ispod prvog. Stepe nica treba biti dovoljno velika da na nju stane cjela cipela

Silaženje niz zaleđene padine manjih nagiba: Koristeći cepin s klasi ćno zakrivljenim rogom , moguče je sigurno silaziti, bilo dijagonalno, bilo okre nuto licem prema padini. Na tvrdom je snijegu moguće silaziti dijagonalno u derezama pararelno s nagibom padine držeči cepin dijagonalno na tijelo s rogom pritisnutim u snijeg, koristeći ga tako kao neku vrstu kočnice. Na tvrdom ledu može se silaziti u polučućnju zabijajući cepin preokrenuto. Kako penjač silazi, lagano opterečenje drška cepina prema van uklješti rog cepina u ledu, što omogučuje agresivnije silaženje. Kližući ruku po dršci cepina, moguće je učiniti dva do tri koraka prije novog zabijanja u led. Silaziti treba ra vno niz padnu liniju sa stopalima okrenutima prema naprjed i razmaknutima na približno širinu ramena. Opisana tehnika ne smije se koristiti s negativno zakrivljenim rogom lednih cepina i alata, jer vanjsko opterečenje dovodi do njihovog oslobađanja.

Penjanje strmih lednih padina: Pri nagibima većim od 45% postaje teško savinuti gležanj toliko da bi svi zubi dereza bili u kontaktu sa snijegom i prirodnija postaje tehnika penjanja na prednjim zubima dereza. Pri ovakvim nagibima korisno je koristiti dva cepina jer je penjanje tako sigurnije. Ovisno o tipu leda i vlastitim preferencijama i vještinama postoje dva osnovna naćina penjanja koja se primjenjuju pri penjanju nagiba od 60%, čisto penjanje pomo ču prednjih zuba, te korištenje jednog ili dva cepina koja se drže za glavu. Pe njanje s prednjim zubima jedne, te postraničnim zubima druge dereze, dok se cepin drži za glavu i u blizini vrha . Prva tehnika uz primjenu dva cepina , omogučuje vrlo brzo napredovanje na nagibima od 40-50%, ali što je led tvrđi postaje manje sigurna i zahtjeva veće samopouzdanje , tehnika je sigurnija i manje zamorna za mišiće potkoljenice, pri dugim usponima najčešće se koriste obadvije tehnike. U mekanom snijegu cepin se zabija ispred tjela u po ložaj za samoosiguranje i drži se s obadvije ruke . Pri penjanju na prednjim zubima dereza peta nikada nebi smjela biti viša od prstiju. Vertikalno stajanje u ravnoteži na prednjim zubima s nisko postavljenim petama i relaksiranim potkoljenicama je sigurnije nego napeto balansiranje na prstima . Isto tako višekratno snažno nabijanje prednjim zubima u led, ne doprinosi večoj sigurnosti, osim na vertikalnom ledu, Dok pažljivo odmjerena snaga udarca čuva led i snagu. Pri nagibima većim od 60% isto se napreduje prije opisanom tehnikom s time da se cepini drže za dršku, treba napomenuti da pri nagibima manjim od 50%, takva tehnika zahtijeva više energije od predho dno navedenih, jer je tjelo izvan položaja prirodne ravnoteže.

Prečenje i silaženje na srednje tvrdom ledu: U slučajevima kada je potrebno prečenje, najefikasnije je jedan cepin postaviti što bliže tijelu u visini ramena , zatim se što dalje nagnuti u smjeru prečenja i postaviti drugi cepin. Zatim se noga na strani prema kojoj se prječi pomakne što dalje i zabije u snijeg. Križanje nogu valja izbjegavati. Niz strme, ledene i snježne padine sila zi se otpenjavanjem, jedina razlika u odnosu na penjanje je što se cepini postavljaju sa strane tjela , toliko nisko koliko je penjaču još ugodno.