ОРАРЕВИЋPredrasude o Vlasima
1. Vlasi nemaju jezik
2. Vlasi nemaju pismo
3. Vlaški jezik nema gramatiku
4. Vlaški jezik je poseban jezik prisutan samo na prostoru severoistočne Srbije
5. Vlaški jezik predstavlja mešavinu Rumunskih i Srpskih reči
6. Vlaški jezik se do sada nije učio u školi niti je bilo bogosluženja na vlaškom zato što nije bilio standardizacije vlaškog jezika i pisma
7. Vlasi na referendumu treba da odluče da li je njihov jezik narečije rumunskog jezika ili zaseban jezik
8. Vlasi su narod potekao od romanizovanih Kelta. Rumuni su potomci romanizovanih Dačana, pa se prema tome ne može staviti znak jednakosti između ova dva naroda..
9. Po uzoru na bivše jugoslovenske republike, Vlasi imaju pravo da svoj jezik (svoje dijalekte) izdvoje iz rumunskog i proglase ga za poseban jezik.
10. Vlasi sami sebe zovu Vlasima, Vlaškenjima, Vlaucama...
11. Vlasi su Srbi jer im tako piše u ličnoj karti, pasošu...
12. Vlasi su Srbi, zato što imaju srpska lična imena, a i prezimena im se završavaju na „ić“
13. Vlasi su Srbi zato što žive u Srbiji
14. Vlasi su Srbi zato što su pravoslavci koji slave krsnu slavu.
1. Vlasi nemaju jezik.
Jezik je sistem glasova, simbola ili reči koji se koristi u komunikaciji. Neophodno je razlikovati „upotrebni“ ili „narodni“ jezik od „standardnog“ ili „zvaničnog“ jezika. Narodni jezik ili „govor“ se realizuje u usmenom kazivanju. On se razlikuje od standardnog jezika u leksici i morfologiji. Pod narodnim govorom se podrazumeva govor neobrazovanog sveta u jednoj sredini, sa svim morfološko-fonetskim pogreškama i odstupanjima od standardne norme. Standardni jezik je opšti jezik pripadnika jedne zajednice u oblasti kulture, književnosti, nauci, tehnici, žurnalistici... Jednim te istim jezikom mogu da govore više naroda (primer: engleski ili španski jezik).
Jezik kojim govore Vlasi lingvisti svrstavaju u narečija ili sub-dijalekte rumunskog jezika. Vlasi u braničevskom i pomoravskom kraju su govornici banatskog, dok su Vlasi u Timočkoj krajini i Ključu govornici oltenskog narečija rumunskog jezika. Radi se, dakle, o narodnom jeziku, odnosno govoru koji se od književnog rumunskog jezika razlikuje u leksici i morfologiji.
2. Vlasi nemaju pismo.
Pismo je sistem pismenih znakova za obeležavanje glasova u jednom jeziku. Danas u svetu postoji više pisama. Na područiju Evrope su u upotrebi
- ćirilica
- latinica
- grčki alfabet
Ćirilica je najmlađe pismo, nastalo najverovatnije u Makedoniji krajem IX veka. Dobila je ime po grčkom prosvetitelju Ćirilu. Ćirilicu je stvorio Kliment Ohridski na osnovu grčkog ustavnog pisma, a dopunjavana je znacima za one slovenske glasove kojih nije bilo u grčkom. Ćirilicu danas u Evropi koriste pravoslavni Sloveni: Srbi, Bugari, Rusi, Makedonci i Ukrajinci.
Grčki alfabet spada u red najstarijih pisama. Nastao je krajem devetog i početkom osmog veka p.n.e. Grčki alfabet predstavlja zapravo bazu iz koje su nastali ćirilično i latinično pismo. U upotrebi je u Grčkoj i na Kipru.
Latinica je pismo starih Rimljana. Datira iz VI i V veka p.n.e. Latinica je najpre imala 21 slovo, a u prvom veku n.e. dopunjna je sa još dva slova Y i Z. Nakon pada Rimskog carstva, latinica je dopunjevana novim slovima. Danas je latinica najrasprostranjenije pismo na svetu. Latinica je pismo kojim danas pišu bez izuzetka svi romanski narodi.
Iz priloženog se jasno da zaključiti da svoje pismo nemaju ni drugi evropski narodi (Srbi, Bugari, Nemci...) tako da se izostanak obrazovanja na maternjem jeziku Vlasima ne može opravdati nepostojanjem „Vlaškog pisma“.
Vlaški jezik je nastao iz latinskog i to iz podunavskog latiniteta na substratu starosedelačkih naroda Balkana, te obzirom na latinsko poreklo vlaškog jezika prirodno je da je Vlasima, kao i svim drugim romanskim narodima, pismo latinica.
3. Vlaški jezik nema gramatiku.
Jedna od najbesmislenijih tvrdnji je da vlaški jezik nema gramatiku, njapre, nije moguće postojanje jezika koji nema gramatiku, jer bi takav jezik bio neupotrebljiv, gramatika jednostavno rečeno, predstvalja skup pravila oko kojih se formira jezik. Fond reči sam po sebi ničemu ne služi ako nemamo pravila po kojima ćemo kombinovati reči i tako dobiti mogućnost komunikacije. U ovom slučaju možemo slobodno reći da je gramatika ''starija'' od fonda reči koji čini jedan jezik. Obzirom da se fond reči menja vremenom a gramatika ostaje stabilna dug vremenski preriod.
A šta uopšte znači ta reč – gramtika!
Poreklo je grčko, tačnije reč potiče iz starogrčkog jezika, transkribovani oblik bi bio najpre gramma – slovo, grammatike techne, tj. nauka o slovima, veština pisanja slova, konačno grammatikos, sve ono što je u vezi sa slovima.
Još u antičkoj Grčkoj, počeo je da se formira skup pravila lepog izražavanja i formiranja rečenica. Vremenom su ta proučavanja prerasla u naučnu disciplinu pod imenom grammatike techne , konačno je ostao samo pojam gramatika.
Vremena su se menjala, Grke su smenili Rimljani i gramatika je svoj prvi procvat doživela u latinskom jeziku. Tada su uočena pravila, definisana i zapisana. U to vreme učeni ljudi, koji su se bavili gramtikom latinskog jezika, uopšte nisu bili zainteresovani za proučavanje drugih, varvarskih jezika, isključivo su se bavili latinskim. Taj trend se nastavio vekovima, pošto je latinski smatran jezikom učenih ljudi, gotovo sva dela, koja su pretendovala da budu shvaćena ozbiljno su pisana na latinskom. Situacija je počela da se menja tek u 18 i 19 veku.
Do 60-ih godina dvadesetog veka, kao jedini ispravan se smatrao metod učenja gramatičkih pravila napamet, nakon toga uvežbavanje. Znaći poenta je u poznavanju što više gramatičkih pravila iz stranog jezika i učenju definicija napamet.
1957 godine sada već čuveni lingvista Noam Čomski je napravio revoluciju u lingvistici uvođenjem pojma «Univerzalna gramatika». Pojednostavljano, Čomski je smatrao da se svako dete rađa sa umećem automatskog prihvatanja i učenja gramatičkih pravila, tako uostalom i učimo sopstveni jezik. Shodno tome, nije potrebno ni učiti gramatička pravila prilikom učenja stranog jezika, već će se ona sama po sebi prihvatiti kroz obrade tekstova, dijaloge i sl.
Vremenom se ipak dokazalo da se ta urođena sposobnost prihvatanja gramatičkih pravila gubi negde u tinejdžerskom uzrastu. Znači vrlo je moguća situacija za decu, da dok su u društvu osoba, koje govore strani jezik, bez ičije pomoći nauče taj, jezik. Kod odraslih to ide mnogo teže.
Iz ovog kratkog osvrta na gramatiku kao nauku vidimo da je njen razvoj vezan sa istorijom latinskog jezika, a pošto je se vlaški jezik formirao od podunavskog latiniteta, razvoj gramatike kao nauke i istorija razvoja vlaškog jezika imaju zajedničkog pretka u latinskom i time su neraskidivo vezani.
4. Vlaški jezik je poseban jezik, prisutan samo na područiju severoistočne Srbije.
Vlaški jezik nije poseban jezik. Po svojim karakteristikama i strukturi to je rumunski jezik sa pripadnošću takozvanom dako-rumunskom dijalektu rumunskog jezika. Ta identifikacija nije izvršena u Vlaškoj, preteči Rumunije, već na prostoru Austrijskog carstva još u XVIII veku. Posebno svedočanstvo o tome je Leksikon iz Budima iz 1825. godine (na latinskom nazvan: Leksikon latinsko, vlaški, mađarski, nemački), zatim Elementi gramatike dako-rumunske ili vlaške (1780. god.), Gramatica rumânească (iz 1757. god.), Gramatica vlahica (oko 1840. godine), čuvena intervencija prema bečkom dvoru iz 1791. godine (Supplex libellus valachorum) itd.
Govor Vlaha severoistočne Srbije srećemo na područiju Rumunije – u Olteniji i Banatu, te među Rumunima u Vojvodini kao i u Bugarskoj među tamošnjim Vlasima.
Sve dileme na ovu temu biće razrešene objavljivanjem Malog lingvističkog atlasa govora Vlaha severoistočne Srbije, na čijoj su izradi učestvovali stručnjaci za dijalektologiju iz Kluža u Rumuniji.
5. Vlaški jezik predstavlja mešavinu Rumunskih i srpskih reči.
Vlaški jezik je narodni govor. Po svojoj definiciji narodni govor je govor neobrazovanog sveta u jednoj sredini sa svim njegovim odstupanjima od književne norme. Etnolog Paun ES Durlić ga definiše kao „Narodni rumunski jezik“. Za razliku od književne norme ili „standardnog jezika“, narodni govor raspolaže daleko skromnijim fondom reči. Obično je fond reči narodnog govora usko vezan za ekonomiju. Kod Vlaha čija je glavna preokupacija u prošlosti bila stočarstvo, fond autentičnih reči i izraza najbogatiji je u oblasti stočarstva. Logično je da su Vlasi, u nedostatku obrazovanja na maternjem jeziku i odsustva učenja standardnog jezika u školi, bili prinuđeni da izraze iz oblasti nauke, tehnike, žurnalistike... preuzmu iz jezika većinskog naroda, pogotovu zato što je to bio jezik koji ih je pratio kroz školski sistem gde su i dolazili u kontakt sa svim tim izrazima. Pogrešno je, međutim, vlaški jezik zbog toga smatrati nekim posebnim jezikom, a preuzete izraze stavljati u istu ravan sa autentičnim izrazima koje koristimo vekovima unazad. Izučavajući govore vlaških Roma – Banjaša, prof. dr. Biljana Sikimić je, između ostalog, napisala: „[...]Budući da je jezik Banjaša pre gotovo dva veka (kako se pretpostavlja, na razmeđi XVIII I XIX) prekinuo kontakte sa rumunskim jezikom koji se govori u Rumuniji, karakteriše ga arhaični karakter u sprezi sa dijalekatskim osobenostima i veliki broj leksičkih pozajmica iz srpskog jezika, koje dubinski nisu oštetile strukturu rumunskog jezika.[…]
Zbog čega se tvrdnja g-đe Sikimić, lingviste i jednog od najboljih poznavalaca vlaškog jezika, ne bi odnosila i na Vlahe pošto svi znamo da je govor vlaških Roma gotovo identičan vlaškim govorima? Ako leksičke pozajmice iz srpskog jezika nisu dubinski oštetile strukturu rumunskog jezika kod Banjaša, nema potrebe govoriti o vlaškom – kao posebnom jeziku – koji je na osnovu paušalnih ocena : “mešavina srpskih i rumunskih reči”
6. Vlaški jezik se do sada nije učio u školi, niti je bilo bogosluženja na vlaškom, zato što nije bilo „standardizacije“ vlaškog jezika, odnosno vlaškog pisma.
Standardni ili kniževni jezik se definiše kao jezik pripadnika jedne zajednice u oblasti kulture, književnosti, nauci, tehnici, žurnalistici... Već je bilo reči da govornici vlaškog jezika ne žive samo na širem prostoru severoistočne Srbije. Tako se i pojam „zajednice“ ne može primeniti samo na populaciju koja živi između Dunava, Morave i Timoka. Dragocene podatke o postojanju pisanih tragova na vlaškom jeziku donosi nam egzarh beogradskog mitropolita Maksim Radković, koji na svom proputovanju kroz današnju severoistočnu Srbiju 1733. godine iznosi niz primera gde sveštenici Vlasi, poreklom iz današnje Rumunije, za bogosluženje koriste jevanđelja i bukvare na vlaškom jeziku. Knjige koje pominje Radković pisane su rumunskom redakcijom ćirilice, istom onakvom kakvom je pisana čuvena Šerbanova biblija. Postoje brojni primeri korišćenja rumunske redakcije ćiriličnog pisma u trgovinskim ugovorima pronađenih na područiju opštine Kladovo.
Čuveni srpski etnolog Prof. dr Tih. Đorđević takođe navodi niz primera gde su vlaški sveštenici držali službu na vlaškom jeziku, navodeći da su Jevanđelja pisana na vlaškom sklonjena u Beograd jer je, navodno, „prestala potreba za postojanjem verskih obreda na jeziku istočnosrbijanskih Vlaha.
Izgovor da su Vlasi do sada bili lišeni prava da kroz učenje svog maternjeg jezika u školi i bogosluženja na svom jeziku u crkvi, očuvaju svoj etnički identitet, zbog navodnog odsustva „standardizacije“ su, kao što vidimo, lišeni bilo kakvog osnova. Oni služe isključivo da bi se umirila nečista savest onih struktura koje su intenzivno radile na asimilaciji ovog naroda.
Jezikom se svuda na svetu bave lingvisti. Lingvisti su ljudi koji se stručno osposobljavaju da brinu o određenom jeziku. Oni na kongresima i naučnim skupovima ustanovljuju pravila koja se kasnije sprovode o praksi. Lingvisti na osnovu strogo utvrđenih pravila vrše klasifikaciju jezika, i jedini su merodavni da na osnovu podrobnih istraživanja utvrde da li se radi o dijalektu nekog - već postojećeg, ili o sasvim drugom jeziku.
Kao što se Njutnov ili Arhimedov zakon ne mogu menjati ni na kakvim referendumima, tako se ni zaključci lingvista ne mogu preinačiti ni zbog čijih filija ili fobija i ni zbog čijih animoziteta ili privrženosti.
Pitanje jezika, odnosno dijalekata se ne može dovoditi u vezu sa gradnjom vodovoda ili doma kulture, pitanjima o kojima se odlučuje na nivou mesnih zajednica većinom glasova.
7. Vlasi na referendumu treba da odluče da li je njihov jezik narečije rumunskog jezika ili zaseban jezik.
Jezikom se svuda na svetu bave lingvisti. Lingvisti su ljudi koji se stručno osposobljavaju da brinu o određenom jeziku. Oni na kongresima i naučnim skupovima ustanovljuju pravila koja se kasnije sprovode o praksi. Lingvisti na osnovu strogo utvrđenih pravila vrše klasifikaciju jezika, i jedini su merodavni da na osnovu podrobnih istraživanja utvrde da li se radi o dijalektu nekog - već postojećeg, ili o sasvim drugom jeziku.
Kao što se Njutnov ili Arhimedov zakon ne mogu menjati ni na kakvim referendumima, tako se ni zaključci lingvista ne mogu preinačiti ni zbog čijih filija ili fobija i ni zbog čijih animoziteta ili privrženosti.
Pitanje jezika, odnosno dijalekata se ne može dovoditi u vezu sa gradnjom vodovoda ili doma kulture, pitanjima o kojima se odlučuje na nivou mesnih zajednica većinom glasova.
8. Vlasi su narod potekao od romanizovanih Kelta. Rumuni su potomci romanizovanih Dačana, pa se prema tome ne može staviti znak jednakosti između ova dva naroda.
Prostor današnje severoistočne Srbije su u antičko doba naseljavala brojna dako-tračka, ilirska i keltska plemena. Nakon rimskog osvajanja ovih prostora dolazi do sveopšte romanizacije starosedelačkih plemena. Glavni razlog ubrzanog procesa romanizacije svakako leži u superiornosti rimske imperije u odnosu na „varvare“ koja je bila očita u svakom pogledu. Drugi, ne manje važan, razlog užurbane romanizacije jeste činjenica da Karakalinim ediktom iz 212. godine svi narodi koji žive unutar rimskog carstva, bez obzira na pleme iz koga potiču, dobijaju status rimskih građana. Etničke razlike su vremenom prestale da postoje jer su se svi njeni građani poistovećivali sa državom u kojoj žive.
Glavni nosioci romanizacije starosedelaca su brojni legionari, trgovci, ratni veterani, činovnici i zanatlije koje su u ove krajeve dovođeni čak i iz najudaljenijih krajeva rimske imperije.
Zbog toga bi bilo potpuno pogrešno Vlahe severoistočne Srbije vezivati isključivo za Kelte ili bilo koji od drugih naroda koji su pre rimskih osvajanja naseljavali ove naše prostore.
Rimljani su Dakiju osvojili stotinak godina nakon osvajanja Ilirika. Romanizacija domicilnog stanovništva vršena je istim intenzitetom sa obe strane Dunava. Granica na Dunavu, unutar rimskog carstva, nije postojala. Dolazilo je do mešanja stanovništva unutar carstva. Nakon što je procenio da je odbrana Dakije od stalnih upada varvara sa istoka predstavlja nemoguću misiju, rimski imperator Aurelijan 271. godine naređuje sveobuhvatnu evakuaciju rimskog stanovništva iz Dakije (današnja Rumunija). Rimski istoričar Eutrofije je, opisujući povlačenje ocenio da je Dakija ostala potpuno pusta i nenastanjena. Svo rimsko stanovništvo, uključujući i romanizovane starosedeoce, biva preseljeno na ovu stranu Dunava gde je osnovana nova provincija – Aurelijanova Dakija.
Upravo se na prostoru Aurelijanove Dakije, odnosno današnje severoistočne Srbije, po mišljenju većine istoričara i lingvista nastao rumunski jezik, odnosno Rumuni kao narod.
9. Po uzoru na bivše jugoslovenske republike, Vlasi imaju pravo da svoj jezik (svoje dijalekte) izdvoje iz rumunskog i proglase ga za poseban jezik.
Sa izuzetkom Slovenije i Makedonije, sve bivše republike nekadašnje SFRJ kao zvanični koristili su srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski kao standardni jezik.
Za lingviste ne postoji dilema da se radi o jednom te istom jeziku uz brojne varijacije koje nisu posebnost samo srpsko-hrvatskog, već i drugih evropskih jezika. Raspadom velike države i sticanjem samostalnosti, bivše republike su na svaki mogući način pokušavale da udare što čvršće temelje krhkoj državnosti. Bežalo se od svega što je asociralo na nekadašnju zajedničku državu. U cilju učvršivanja državnosti, jezik su preimenovali u naziv novonastale države. Tako su, tek nakon sticanja nezavisnosti, nastali hrvatski i bosanski jezik, dok se ideja stvaranja crnogorskog jezika nije pojavljivala pre osamostaljivanja najmanje Republike bivše SFRJ.
Za razliku od bivših jugoslovenskih republika, Vlasi nemaju nikakvu aspiraciju da se odvoje od Srbije. Ona je njihova domovina za čiju su državnost ginuli pripadnici naše populacije. Zbog toga Vlasima ne treba potvrda državnosti kroz jezičku separaciju.
Samo povlačenje paralela sa primerom bivših jugoslovenskih republika, po pitanju odvajanja jezika, može lako da se karakteriše kao vid separatizma.
10. Vlasi sami sebe zovu Vlasima, Vlaškenjima, Vlaucama...
Sam termin „Vlah“ ne postoji u vlaškom jeziku. Na svom maternjem jeziku Vlasi sebe nikada nisu zvali drugačije nego „Rumân“ odnosno „Rumânji“ u pluralu. Kada, pak, govore na srpskom, Vlasi preferiraju upotrebu termina „Vlah“ u odnosu na termin „Rumun“, koji je samo, za srpski jezik, prilagođena verzija etnonima „Rumân“ kako Vlasi sebe zovu na maternjem jeziku. Glavni razlog tome je što većina Vlaha termin „Rumun“ dovodi u vezu sa državljanstvom Republike Rumunije.
U novije vreme, pojedini „vlaholozi“ u svom novoromantičarskom zanosu isprepletenim „patriotizmom“ prema otadžbini Srbiji, pokušavaju da na svaki mogući način, smišljanjem samo njima zvanih kovanica, dokažu različitost u odnosu na Rumune. Produkt svega toga su izrazi poput :“Vlaškenjorci, Vlasijoni, Vlahuce, Valahi...“ koji ne predstavljaju ništa više od pukog pomodarstva.
11. Vlasi su Srbi jer im tako piše u ličnoj karti, pasošu...
Zakonom o putnim ispravama Republike Srbije nije predviđeno da se rubrika o nacionalnoj pripadnosti nađe ni u kojem od ova dva dokumenta. Isticanje nečije nacionalne pripadnosti bi se moglo protumačiti kao vid diskriminacije pripadnika manjinskih zajednica koje žive na prostoru naše zemlje. Ni Vlasima, ni većinskom srpskom narodu, kao ni bilo kojoj drugoj manjinskoj zajednici sa područija Srbije nacionalna pripadnost ne stoji ni u pasošu ni u ličnoj karti.
Činjenica da Vlasi u svet putuju sa putnim ispravama Republike Srbije ne implicira njihovu navodnu pripadnost većinskom narodu.
Poznato je, uostalom, da lična dokumenta Republike Srbije imaju čak i brojni kosovski Albanci, uprkos činjenici da ne priznaju suverenitet Srbije nad južnom srpskom pokrajinom.
12. Vlasi su Srbi, zato što imaju srpska lična imena, a i prezimena im se završavaju na „ić“
Samo lično ime može ali ne mora nužno da ukazuje na bilo čiju nacionalnu pripadnost. U novije vreme se i među etničkim Srbima javljaju lična imena koja nisu u duhu sa tradicionalnom nomenklaturom srpskog naroda. Među mlađim naraštajem sve je više Denisa, Leona, Roberta, Kristijana, Virdžinija, Samanti, Patricija itd. Lična imena ih, naravno, ne čine manjim Srpkinjama ili Srbima od njihovih sunarodnika koji se zovu Miloš, Milica, Dragan ili Stanislava. Ne treba ni pominjati pojavu među Romima gde se na tipična imena iz engleskog, francuskog ili španskog govornog područija nadovezuju prezimena sa arapskom osnovom poput Džekija Ferhatovića ili Esmeralde Demirović.
Vlasi su svoja lična imena izgubili nastojanjem crkve i državne administracije da u drugoj polovini 19. veka manjinsko pitanje Vlaha reše asimilacijom. Na početku je otpor ovom preimenovanju pružan upotrebom dualnih imena, odnosno onih koji su Vlasi sami sebi davali i oficijelnih sa kojima su bili evidentirani u crkvenim i matičnim knjigama. Tako je Floarea u matičnim knjigama bila upisivana kao Cveta, Jon kao Jovan a Makrina kao Radmila. Za ljude u selu su ti ljudi bili vazda Floarea, Makrina i Jon dok su im u zdravstvenim knjižicama i ličnoj karti stajala imena koja oni, posebno deo populacije koji nije prošao kroz školski sistem, nisu umeli pravilno ni da izgovore.
Isto važi i za završetak „ić“ na njihovim prezimenima. Kada bi se pripadnost srpskom narodu merila sufiksom „ić“, onda bi ljudi poput Tesle, Pupina ili Koštunice bili izuzeti iz srpskog nacionalnog korpusa. Uprkos završetku „ić“ na njihovim prezimenima, vlaško poreklo njihovih nosilaca odaje tipično vlaška osnova poput Morarević, Vaduvesković, Brnzarević...
13. Vlasi su Srbi zato što žive u Srbiji
Republika Srbija je multi etnička i multi kulturalna zemlja. Pored Srba, kao većinskog, žive i brojni drugi narodi koji su po Ustavu i zakonu ravnopravni građani Srbije. Time što žive u Srbiji, Vlasi ne postaju pripadnici većinskog naroda niti zbog toga treba da se odreknu svog etniökog identiteta. Da je to slučaj, Srbi bi onda bili Mađari sa severa Bačke ili Bošnjaci iz Sandžaka, pošto su i jedni i drugi državljani Republike Srbije.
Po istoj logici bi Srbima koji žive van granica Republike Srbije trebalo pripisati nacionalnu pripadnost država u kojima žive, pa bi Srbi u Hrvatskoj trebalo da budu Hrvati a oni u Bosni Bosanci.
14. Vlasi su Srbi zato što su pravoslavci koji slave krsnu slavu.
U svetu danas živi više od 300 miliona pravoslavnih Hrišćana, od toga oko 8 miliona u Srbiji. Osim u zemljama istočne Evrope, pravoslavni Hrišćani, između ostalog, žive u Etiopiji, Egiptu ali i Indiji i Japanu među domicilnim stanovništvom. Vezivati etničku pripadnost za konfesiju je potpuno pogrešno. Jedino na primeru Jevreja se može staviti znak jednakosti između veroispovesti i nacije.
Krsna slava nije eksluzivitet Srba i samo Srba kako se srpskoj javnosti želi plasirati. Pored Srba, slavu slave i Crnogorci, deo Bugara, Albanaca, Hrvata kao i Rumuna - kako u vojvođanskom Banatu, tako i u samoj Rumuniji.
Potpuno je besmisleno objašnjenje pojave ovog hristijanizovanog paganskog običaja kod susednih naroda tražiti u njihovom navodnom srpskom etničkom poreklu.
Običaj je, reklo bi se, paleobalkanski. Potvrda ove tvrdnje nalazi se u činjenici da se ništa slično slavi ne sreće kod Ukrajinaca i Poljaka, naroda koji žive na prostoru odakle su se Srbi doselili na ovo područije.
Kod Vlaha je slava vezana za zemlju – ne direktno za zaštitnika kućnog praga kao kod Srba. Takođe je pogrešno tumačenje da su Vlasi običaj slavljenja slave preuzeli od Srba. Slava ili "Praznjik" kod Vlaha obiluje brojnim predhrišćanskim obredima koji se ne sreću ni kod Srba, ni kod drugih Slovena, već se pripisuju obredima starosedelačkih plemena koja su, uz rimske koloniste i južne Slovene, učestvovala u etnogenezi Vlaha.
.Ungurjani
Prvu i najbrojniju grupu čine Ungurjani. Termin „Ungurjan“ je prvobitno označavao čoveka rumunske etničke pripadnosti koji je živeo na prostoru nekadašnje Ugarske kraljevine. Ungurjani govore banatskim narečijem rumunskog književnog jezika jer su se preci današnjih Ungurijana doselili iz Temišvarskog Banata u XVIII, i naseljavaju prostor Braničeva, Mlave, Zvižda, Resave i Pomoravlja.
Po jeziku i mentalitetu se nimalo ne razlikuju od Rumuna u AP Vojvodini.
Carani
Caranima smatramo Vlahe koji naseljavaju prostor Timočke i Negotinske krajine i Ključa. Govore arhaičnom varijantom oltenskog narečija muntenskog subdijalekta rumunskog književnog jezika. Naziv „Caran“ potiče od „Cara Rumunjaska“, što u prevodu sa rumunskog znači „rumunska zemlja“. Ovaj termin su Rumuni koristili kao oznaku za srednjevekovnu Vlašku kneževinu. Po svom govoru, običajima i narodnoj nošnji, Carani su identični sa Rumunima iz Oltenije odakle su se njihovi preci doselili u prvoj polovini XVIII veka.
Munćani
Etnografski, Munćani pripadaju Banaćanima, odnosno Ungurjanima. Naziv su dobili po brdovitom predelu Banata odakle su se, na prostor današnje severoistočne Srbije, njihovi preci doselili tokom XVIII veka. Govor Munćana spada u banatsko narečije rumunskog jezika, prožeto jakim uticajem oltenskih govora i predstavlja svojevrstan prelaz iz ungurjanskog u caransko narečije.
Munćani žive u Crnorečju, Poreču i delom u Pomoravlju.
Bufani
Bufani su najmalobrojnija, ali, svakako, najzanimljivija grupa Vlaha. Žive u Majdanpeku i predstavljaju potomke doseljenika iz Oltenije. Bufani su, zapravo, ostrvo oltenaca u moru banaćana koji ih okružuju. Govor Bufana jeste, zapravo, oltensko narečije rumunskog književog jezika.
Banjaši (Romi rumunskog maternjeg jezika)
Pod Banjašima su u Srbiji poznatiji Romi čiji je maternji jezik oltensko narečije rumunskog jezika. U Srbiju su, sa prostora današnje Rumunije, došli kada i Vlasi. Paradoksalno je da je kod njih, za razliku od Vlaha, u većoj meri sačuvana rumunska etnička svest. Prilikom etničkog identifikovanja, u prvi plan ističu jezik. Žive na širem prostoru Republike Srbije.
Za Dr.Biljanu Sikimić početne lingvističke informacije o Vlasima ukazivale su na postojanje dva različita rumunska dijalekta, uslovno nazvanih ungurijanski (banatski) i caranski (muntenski). Istraživanja su potvrdila početne pretpostavke o postojanju dva različita dijalekta rumunskog jezika u severoistočnoj Srbiji, ali se pokazalo da je jezička situacija na terenu mnogo složenija. Pored ova dva različita dijalekta mora se imati u vidu postojanje govora Bufana u okolini rudarskog naselja Majdanpek. Neka početna terenska saznanja govore da je bufana bilo i u nekim naseljima Đerdapa, ali da su oni danas asimilovani i da govore lakalne ungurjanske govore.»
Dr.Slavoljub Gacović u svom delu «Od Rimljana i Latinskog do Rumuna Timočana i Rumunskog» navodi da se na prostoru na kojem danas žive Vlasi severoistočne Srbije, koji se u međusobnoj komunikaciji nazivaju Rumâńi (=Rumuni), proteže se od Dunava do nesto južnije od Rtnja i od Morave do nešto istočnije od Timoka, a njihov maternji jezik je banatski govor dakorumunskog dijalekta kod Vlaha Ungurijana i oltenski govor daorumunskog dijalekta rumunskog jezika kod Vlaha Carana, mada se u novije vreme, u vezi sa aktuelno-političkom situacijom, u srpskoj štampi pominje «vlaški jezik». Naime, Rumuni (Rumâńi) severoistočne Srbije na maternjem jeziku svoj jezik nazivaju «l'imba rumâńască» (=rumunski jezik).
Detaljna etno-lingvistička karta Rumuna(Vlaha) istočne Srbije i narečija subdijalekata dakorumunskog jezika
U prošlosti je jezik Rumuna među strancima nazivan i vlaški , eng Wallachian, fran. Valaque, nem. Walachisch, ital., port., span., valaco, srb., hrv., bos., bug., vlaški.
Po genealoškoj klasifikaciji rumunski jezik (l'imba rumâńască), koji se formirao u unutrašnjosti Balkana uglavnom na prostoru romanizovnih tračanskih plemena od Karpata pa do Pinda, pripada indo-evropskom jeziku odnosno grupi romanskih jezika ili neolatinskom, i potiče od latinskog, stoga je blizak francuskom, italijanskom, provansalskom, katalanskom, španskom, portugalskom, sardskom i retroromanskim i furlanskim govorima.
Dakle Vlaški govor čine dva osnovna rumunska narečija. Jendim govore istočni Vlasi, Carani koji žive u nizijama oko Zaječara Negotina, Kladova i Vidina drugim govore Zapadni Vlasi Ungurijani, koji naseljavaju područija Homolja, Zvižda, Stiga, Braničeva, Mlave, Resave i Morave. Porečka reka i Crnorečje pripada prelaznoj dijalektskoj zoni, čije se stanovništvo tradicionalno zvalo Munteni (Munćani).
Ţarani (Carani) govore oltenskim narecjem rumunskog jezika po kome je i standardizovan Rumunski Knjizevni jezik. Caran je inace vezano za «Ţeara Rumanească» (Ceara Rumnjaska) u bukvalnom prevodu Rumunska Zemlja ili poznatije Vlaška, jedna od tri kneževine koje su formirale današnju Rumuniju, Carani su se inače doseljavali iz Vlaške Kneževine.
Ungurijani govore banatskim diajalektom rumunskog jezika, inače sama reč (Unguren) Ungurijan značilo je Rumun iz Transilvanije (Ugarske), jer su se preci današnjih Ungurijana doseljavali iz rumunskog banata ili tada Austrougarske. Govor Munčana je neka vrsta prelazne zone ova dva dijalekta ali mnogo bliži govoru Ungurijana, sa kojima Munćani imaju više sličnosti nego sa istočnim Caranima jer su delom iz Banata.
Pripadnost ovih dijalekta rumunskom jeziku potvrdila su naučna istraživanja vodećih rumunskih dijalektologa Petra Nejeskua (Petre Neiescu) Euđena Beltekija (Euđen Beltechi) i Nikolaja Mokanua (Nicolae Mocanu).
Detaljna etno-lingvistička karta Rumuna(Vlaha) istočne Srbije rumunskog jezika
Literatura:
Paun ES Durlić – Vorbarĭu rumîńesk - http://www.paundurlic.com/vlaski.recnik/index.php
Paun ES Durlić – Sveti jezik vlaškog hleba – Balkan kult fondacija Beograd 2010
Tihomir R. Djordjevic – Kroz nase Rumune – Srpski književni glasnik Knjiga XVI, Beograd 1906
Dr. Biljana Sikimić – Etnolingvistički pristup vlaškoj kulturi – običaj „kumačenje“ Actele simpozionului Banatul, trecut istoric şi cultural, Timişoara – Novi Sad – Reşiţa 2005, 148–158.
Dr. Slavoljub Gacović - «Od Rimljana i Latinskog do Rumuna Timočana i Rumunskog» Bor 2008
http://www.vlasi.rs/vlaski_jezik.html
Vlasi... ko su, sta su i odakle poticu ?
Danas se sve cesce i cesce srecemo sa pitanjem: „ Ko su Vlasi? Sta su oni, odakle su oni? Jesu li to Rumuni, Srbi il pak Vlasi? A ko su Vlasi ako su Vlasi -Vlasi?“ Bilo kako bilo javljaju se razna misljena koja se i slazu ali i odudaraju...
i pri tome javljaju se razne teze i razne cinjenice...pa kome je verovati?
Nije bas lako pisati o ovome ali mi cemo pokusati da pocnemo iz pocetka i da se oslonimo na istorijske dokumente zapadnoevropskih zemalja za koje mislimo i verujemo da su najtacniji.....
Pre nego sto su Rimljani poceli jos u II veku pre nove ere da osvajaju Balkan,( 146.g. pre n.e. su Makedonija i Grcka vec bile rimske provincije ), na danasnjim teritorijama istocne Srbije prostirale se Moezija i Trakija cije je stanovnistvo ( mesana plemena ) govorili nekom mesavinom azijskog-evropskog jezika gde je bilo i pojmova iz latinskog i germanskog jezika. Severno, odvojena Dunavom, prostirala se Dakija.
Rimljani polako ali sigurno osvajaju Trakiju, Moeziju a 106.-te godine n.e. car Trajan osvaja celu Dakiju proslavivsi se pobedom nad kraljem Decebalusom. Sprovodi se Romanizacija stanovnistva i uvodi se rimska kultura. Latinski jezik postaje osnovni jezik.
272.-ge god. pod pritiskom i najezdom germanskih Gota, Rrimljani i deo stanovnistva napustaju teritorije Dakije i naseljavaju se juzno i istocno od Dunava ( deo danasnje Srbije i sevrna Bugarska ). Ipak veliki deo stanovnistva ostaje u Dakiji, Trakiji i Moeziji gde je ipak uspevalo da sacuva do danasnjeg dana tradiciju, kulturu i jezik, mada u vulgarnom smislu. Doseljavanjem Srpskih plemena i potisnuta najezdom Avara stanovnistvo koje je bilo nastanjeno juzno i istocno od Dunava i koje se uglavnom bavilo zemljoradnjom, napustaju svoje obradivo zemljiste i povlace se u brdovite predele sirom Balkana, ( Bugarska, Istocna Srbija, Makedonija, severna Grcka i Dalmacija ) gde se, da bi opstali, dalje bave stocarstvom. Dakle, u VI veku stanovnistvo Dakije i starosedeoci nastanjeni juzno od Dunava ( koje se seli ) jos uvek govore istim jezikom, naime Latinskim. Srpska plemena nazivaju starosedeoce Vlasima koje i Grci takodje nazivaju a predeo severno od Dunava pa sve do Karpata Grci nazivaju Vlaska. To su podaci koje smo nasli u nekim knjigama a dalje navescemo vam studije jednog naucnika koji je rumunskog porekla a zivi negde na americkom kontinentu:
Odakle naziv "Vlah"?
Najranija pisana pomena o Vlasima je od Grckih istoricara, na primer Ana Komnena, kcer Bizantijskog cara Alexisa. Ona je pisala u 12.-13.-tom veku. Vlahe opsirnije opisuje Grcki (Bizantijski) general Tzimisches u 10.-tom veku. I Komnena i Tzimisches govore o velikoj i maloj Vlahiji (Megalovlahia, Microvlahia) kao polunezavisnim drzavama u sta su danasnja Grcka, u planinama Pinda i Makedonija, oko Bitolje i Ohrida. (Danasnji) Grcki grad Janina je bio njihov centar. Malo kasnije (oko 1185. ) Nemacki car Frederick Barbarossa, kad je prosao Balkanom prema Jerusalimu u poslednjem krstarskom ratu, pise o carevini "Vlaha i Bugara", sa vlaskom dinastijom Aseni. (Moderni Bugarski istoricari ne prihvataju da je "njihovo" drugo carstvo bilo u stvari Vlasko-Bugarsko.) Ipak sam car Joanitsa Asen (zvan Kalojan od modernih Bugara) se potpisuje na Latinskom "imperator omnium Bulgarorum et Blacorum". Cak i Papa Inocentie IV u svojim dopisima sa carom Joanitsom priznaje mu latinsko poreklo. (Ja sam citao Komnenu, Porfirogenitosa, i Papa Inocentia na Engleskom prevodu, a mnogo sam ucio od Engleskog istoricara Gibbona iz 18.-tog veka: "The Rise and Fall of the Roman Empire", odprilike na srpskom 'Rast i pad Rimskog Carstva'. Inace ove knjige se lako nadju na Engleskom, i mislim u Evropi na Nemackom i Francuskom). Mislim da je Aseninova "Vlasko-Bugarska" carevina bila na obe obale Dunava, ali ovo nije jasno. Oko 1250. god. Bizantija je uspela da unisti ovu carevinu i re-absorbira zemlju u Bizantijumu. Jos kasnije Srpski car Dusan u svom Zakoniku govori o svojim Arbanasima i Vlasima kao ljudima sa posebnim pravom (Jus Valachicus) i zakonima. Dusan cak zabranjuje mesovite brakove medju Srbima i Vlasima!
U to vreme Vlasi su jos ziveli po celom Balkanskom poluostrvu, sve do Italije. Na Jadranu i danas postoji "Vlaski Otok", Romanija je poznata planina, a imena sela sa "vlah" u korenu se broju u desetinama. Cak u 16.- tom veku Austrija je imala "Lex Illyrico-Wallachica" u danasnjoj hrvatskoj Krajini. Svi su ovi Vlasi bili asimilirani i postali najcesce Srbi, zbog pravoslavstva. Zato bih ja parafrazirao Karadjica i rekao "Vlasi svi i svuda!"
Interesantno je da na svom jeziku, govoreci medju sobom, Vlasi se nikad nisu zvali "Vlasi" negu neku varijantu "Romana". To sto danasnji srpsko-obrazovani Vlasi prihvacaju to ime ne znaci nista. Pitaj ti neku staru babu koja ne zna da cita ili pise.
Ne zna se sigurno odakle naziv "Vlah". Ali je sigurno da su Ostrogoti i Vizigoti prosli i ziveli na Balkanu od oko 200.-te do oko 500.-te nase ere. Pretpostavlja se da su oni dali starosedeocima Balkana naziv slican "Welsch"u. To znaci "Rimljanin" (A NE STOCAR!). U drugim delovima Evrope gde su se nemacki narodi sreli sa rimljanima, oni su ih zvali Waloon (u Belgiji), i Welsh (u Velikoj Britaniji) i Walo-Romansch u Svajcarskoj. I danas pola Belgije, ona polovina sto govori francuski se zove Waloonia, a ljudi Waloons. Ostalo stanovnistvo govori holandskim jezikom. Dakle kada su Sloveni (ne samo Srbi) stali preci Dunav ka jugu (pocetkom 580.-te nase ere) oni su najverovatnije preuzeli Ostrogotski naziv "Welsch" i promenili ga prema slovenskom sluhu na "Vlah", "Valah" ili "Voloh".
Naliv Avara i Slovena je bio toliko snazan da su i latinsko i grcko goverece drzave propale na celom Balkanu. Sloveni su prodrli sve do Atine i Soluna. Bizantija je uspela da im oduzme danasnju Grcku, Makedoniju, Bugarsku, i deo Srbije tek u 9.- tom veku. U medjuvremenu Bizantijski istoricari su izgubili knotakt sa Latinsko-govorecim narodom. Ovi su se povukli po planinama i preziveli dva-tri veka baveci se stocarstvom, konjarstvom, itd. Kad su Bizantijski istoricari ponovo culi o ovom narodu, u osmom-devetom veku, oni su prihvatili sada Slovenski naziv "Vlah". Ne smemo zaboraviti da su se Bizanci uvek sami sebe zvali "Romaioi", to jest "Rimljani", iako nisu govorili nista sem grckog. U 9.-tom veku car Porfirogenitos razlikuje "Romaioi" od "Romanoi"a. Prvi su svi gradjani "Romanije" (to jest Bizantije) a drugi su samo oni koji govore latinskom.
Od oko 1200.-ih, svi narodi oko Vlaskih zona su prihvatili naziv sa korenom "Vlah" ili u slucaju Madjara "Olah". (Incidentno, na Madjarskom Olah znaci Rumun, a Olasz Italijan). Turci su ih zvali Iflak, a njihovu zemlju Iflakistan. (Video sam mac Stefana Velikog u muzeju u Istanbulu). Kada su Vlaske drzave osvojile nezavisnost (od Turaka, Madjara, Rusa), one su trazile da im se latinsko poreklo prizna nazivom Romania. Rumuni so to ocigledno uspeli, ali su nazalost zaboravili da su prvo bili Vlasi.
V.S.
Prve Vlaske knezevine se javljaju u 13.-tom veku kada se veliki deo Vlaha oslobadja Madjarske okupacije. Prvi poznati vojvoda je Besarab. Vremenom, polako ali siurno, nastaje cvrsta Vlaska knezevina -WALACHEI – gde se Trgoviste i Cimpullung razvijaju u glavna mesta. Nastaju vremenom i saveznicke provincije : Walachia mare ( Muntenia ) i Walachia mica ( Oltenia i nezvanicno, deo istocne Srbije. Postoji cinjenica da je 1395. god. vlaski vojvoda Mirca uspesno odbranio Vlasku od najezde Turaka.. Bitka se odvojala na Rovinama kod Negotina, kada su Turci pokusali , zajedno sa turskim vazalom Markom Kraljevicem, da predju Dunav i prodru u unutrasnjost Vlaske ). Vladajuci Vlaskom ( 1386-1418 ). legendarni vojvoda Mirca se uspesno suprostavljao napadima Turaka i Madjara. Sledece znacajno ime koje srecemo u istoriji Vlaha je vojvoda Vlad Tepes ( negde 1400 – 1417 ). A najace mesto u istoriji Vlaha i Vlaske uzima njegov sin Vlad Tepes II, poznati kao Dracula, ( 1430 – 1476 ). koji sa seljacima i stocarima takodje uspesno stiti Vlasku teritoriju od Turaka.
Izgled Vlaha - stocara, prema opisima Vlah ide u rat. Odeca i naoruŽanje
putopisaca i Živopisa iz tog vremena. u XIV/XV veku.
Ujedinjene knezevine ( velika Vlaska, mala Vlaska i Moldova ) postaju sve jace mocnije i polako prisvajaju nazad svoje bivse teritorije preko Karpata, koje su okupirane od Madjara .Oko 1600.-te godine formira se teritorija koja otprilike lici na danasnju Rumuniju . Zadrzava se isti jezik ali se menja ime. Naime, Stvara se Rumunija. Rec Rumunija potice iz reci Roman=Rumun=Rumunia. Krajevi juzno od Dunava ( danas istocna Srbija ) ostaju pod delimicnom kontrolom Turaka sto nije smetalo nomadskom vlaskom stanovnistvu da menja teritorije boravka juzno i severno od Dunava. Na novoj teritoriji ( Rumunija, severno od Dunava ) dolazi i do modernizacije starog Vlaskog jezika i naziva se Rumunskim ( po nekim istorijskim tezama danasnji Rumunski jezik potice od Vlaskog ). Modernizacija jezika nije sprovedena kod vlaskog stanovnistva juzno i istocno od Dunava. Medjutim, to stanovnistvo se trudilo do danasnjeg dana da sacuva maternji, mada u izmenjenom obliku, ( staro latinski / romanski - vlaski ) jezik , tradiciju i obicaje. Vlaska muzika, pogotovu, danas je veoma cenjena i u Jugoslaviji i u Rumuniji ( sa kojom ima slicnosti ali se razlikuje ) kao i u Bugarskoj i Makedoniji.
AUTOR .ORAREVIĆ 2014.GOD
Glasnik Zemaljskog muzeja iz 1905.g.
This image has been resized. Click this bar to view the full image. The original image is sized 603x836px.
Lako je pretpostaviti, da je baš pokrajina Dalmacija, koja je sigurno bila latinska a ipak tako malo tragova latinštine sačuvala, odstupila jedan dio svog ilirsko-romanskog žiteljstva južnijim krajevima. Možda su ih zato ZAMIJENILI Vlasi SA ISTOKA, koji su se približili obali, a to bi nam tumačilo, kako im se jezik, koji ima RUMUNJSKI PRIZVUK, razlikuje od jezika LATINSKIH gradova Dalmacije.
Bilo kako mu drago, jamačno je bilo mnogo Vlaha u kasnijem srednjem vijeku u našoj zemlji, a ti su od onda bez traga nestali, to jest, krv im se izmiješala sa slovenskom. Neka nam je dozvoljena hipoteza, da baš toj natruhi valja pripisati, da je ona dala Crnogorcu, Hercegovcu, Bokezu i Ličaninu njihov reko bi mediteranski tipus, oštro rezano, usko lice s orlovskim nosom, tamne oči i tamnu kosu.
Ime je Vlah danas još u običaju; muslimani označavahu njime kršćane, osobito pravoslavne vjere, a tako i katolici.
Na hrvatskoj krajini, zvali su se seljaci i pastiri, koji su, bježeći ispred Turaka, amo tamo lutali, Vlasima: oni su se rado nastanjivali na kršćanskom tlu, ali su ipak bili nepouzdan elemenat. Oni su bili većinom PRAVOSLAVNE VJERE, a od njih POTJEČU PRAVOSLAVNI Srbi, u nekadanjoj vojnoj krajini.
This image has been resized. Click this bar to view the full image. The original image is sized 601x1163px.
Za rimske vlade, koja je potrajala više od 600 godina, POLATINJENI su Iliri. Kako je spomenuto, misle stručnjaci, da je to bilo vrlo rano.
Nadođoše Slovjeni. Nije posve sigurno ustanovljeno, koja su to slovjenska plemena bila i kako su u raznim stranama zemlje porazdijelila. Kasnije nalazimo u sjeverozapadu Hrvate, na jugu Srbe, a valjda možemo i pretpostaviti, da je tubila i neka staro-slovenska invazija. Svakako je tu bilo od onda, kako to bar možemo u tursko doba dokazati, velikih promjena. Nas ponajprije zanima pitanje: što se zbilo sa prijašnjim ilirskim žiteljstvom ??
O udesu jednog dijela pražitelja daje nam pojava takozvanih Vlaha, koji se nalaze u unutrašnjosti. Pitanje je o Vlasima ili Rumunima i za naše krajeve važno. Među Slovene živi kroz vjekova žiteljstvo, koje govori latinski i koje je polagano poslovljeno. TO SU VLASI, koji se od XII vijeka zovu crni Vlasi, Moro-Vlachi, Morlasi; "Moroulachi hoc est nigri Latini" zove ih pop Dukljanski u XII vijeku. Po spomenicima primorskih gradova nalažahu se svuda u krajini oko Kotora, u Hercegovini, u današnjoj Dalmaciji i daleko na sjeveru u staroj zemlji Japoda, gdje se još danas burni morski put između Paga i Velebita zove "Canale di Morlacca".
Postao/la admin » Čet sij 24, 2013 3:58 pm
Rumunji, koji su se u XV ili XVI vijeku u Istri naselili, došli su, bježeći ispred Turaka, iz Bosne. Ciči krasa bili su po svjedočanstvima XVII vijeka DVOJEZIČNI, govorili su slovjenski, a osim toga jezikom "la quale in molti vocaboli a simile ala latina".
Trogirski historik Lucić opet piše u XVII vijeku, da Vlasi, koje Talijani Morlacima nazivaju, nisu sačuvali ni traga rimskom jeziku.
Po dubrovačkim spomenicima živili su Vlasi ponajviše od stočarstva, bili su putujući pastiri, a svoja naselja zvahu katunima.
Njihova imena imadu često RUMUNJSKI oblik. Osim toga bavili su se i prevozom robe u karavanima na konjima, što nas navodi, da su se bavili i gajenjem konja.
Drugo pitanje, na koje je teže odgovoriti, jest to, zašto su baš ostaci starog pražiteljstva postali putujući ČOBANI ?
Poznati istraživaoc slovenske prehistorije Dr. peisker iznio je hipotezu, da su Vlasi već u rimsko doba bili putujući pastiri te da su tuđi, neilirski elemenat turskotatarskog porijekla.
Lako je pretpostaviti, da je baš pokrajina Dalmacija, koja je sigurno bila latinska a ipak tako malo tragova latinštine sačuvala, odstupila jedan dio svog ilirsko-romanskog žiteljstva južnijim krajevima. Možda su ih zato ZAMIJENILI Vlasi SA ISTOKA, koji su se približili obali, a to bi nam tumačilo, kako im se jezik, koji ima RUMUNJSKI PRIZVUK, razlikuje od jezika LATINSKIH gradova Dalmacije.
Bilo kako mu drago, jamačno je bilo mnogo Vlaha u kasnijem srednjem vijeku u našoj zemlji, a ti su od onda bez traga nestali, to jest, krv im se izmiješala sa slovenskom. Neka nam je dozvoljena hipoteza, da baš toj natruhi valja pripisati, da je ona dala Crnogorcu, Hercegovcu, Bokezu i Ličaninu njihov reko bi mediteranski tipus, oštro rezano, usko lice s orlovskim nosom, tamne oči i tamnu kosu.
Ime je Vlah danas još u običaju; muslimani označavahu njime kršćane, osobito pravoslavne vjere, a tako i katolici.
Na hrvatskoj krajini, zvali su se seljaci i pastiri, koji su, bježeći ispred Turaka, amo tamo lutali, Vlasima: oni su se rado nastanjivali na kršćanskom tlu, ali su ipak bili nepouzdan elemenat. Oni su bili većinom PRAVOSLAVNE VJERE, a od njih POTJEČU PRAVOSLAVNI Srbi, u nekadanjoj vojnoj krajini.
OBJAVI OVAJ ČLANAK NA
11.08.2011 10:17 AM
Poslednje nedelje pred veliki post slave se poklade , obeležava se dolazak proleće i to je period neobuzdanog uživanja u svim čulnim zadovoljstvima, a naročito jelu i piću. Sa stola se sakupljaju mrvice, a sa korišćenih posuda masnoća, te se time služi prilikom rituala namenjenom za plodnost njiva. Na poklade se, smatraju Vlasi, ovaj ritual obavezno mora izvršiti kako bi se priroda umilostivila, pa samim tim i porinosi bili bolji.
U Vojvodini, poklade su se nekada obeležavale šetnjom maskirane mladeži koja je išla od kuće do kuće, a dobri domaćini bi im uvek nešto darovali, najčešće hranu. Veseli, maskirani učesnici do jutra bi pevali i zbijali šale na tuđ, ali i svoj račun.
Todorova nedelja među Vlasima je jedan od značajnijih praznika za koji se vežu određena verovanja i običaji. Naime, prve nedelje uskršnjeg posta, između ponedeljka i utorka, Vlasi praktikuju da ne rade apsolutno ništa, već ostaju u svojim kućama sa porodicom zbog straha od Todorove konjice, bića sa likom čoveka i repom na telu, izuzetno nemilosrdna.
Todorova nedelja uliva većini njih strah u kosti, ali ipak imaju razumevanja za nesrećnog Todora. Ili možda samo žele da ga odobrovolje. Tada se sprema bogata trpeza na kojoj nema čega nema, daju im priliku da posete ljude koje su voleli, obiđu mesta na kojima su nekada boravili.
http://www.vlasi.rs/vlaski_jezik.html