Nema isprike za ovakav jadan clickbait-ovski naslov. Da ima, cijela svrha clickbaita bi tada bila ponistena.

Ipak, nije naslov tek tol'ko, bez veze.

(Kome je već sada pala koncentracija za čitanje, rezultati su tu. Svi dani. Do viđenja.)

Većina orijentacista za BrOČ je čula u trenutku kad je objavljen kalendar natjecanja za 2018. godinu. Da to nije mala stvar moglo se primijetiti na svakom kolu natjecanja tijekom sezone, kad bi tkogod u usputnom razgovoru oduševljeno spomenuo kako se ove godine ide na Brač. Na utrke na Braču!

Planiranje odlaska počelo je u sekundi uploada kalendara na web. Organizirani busevi, trajekti, smještaj, "curenje" informacija o području trke (šalim se, ja još uvijek ne znam gdje smo bili)... I vremenska prognoza. Padat će, neće padati. Znate kako to ide: ako za Prvi maj bude sunčano onda će na Braču u listopadu biti kiša, ako na Zavižanu bude nula 23. rujna na Braču će biti sunce... no, kako se nona Mara u Postiri, u ponedjeljak 1957., pokoj joj duši, e da se nije penjala na mandarinu..., nasred rive okliznula na galebovo govno i svima pokazala guzicu - na Braču će padati snijeg! Zna barba Ivo. Sjeća se njene bijele guzice.

U tjednu prije utrke Severina je pokušala preuzeti balkanski interweb, ali u statistikama CarNeta će ostati zabilježeno da je Alta Vista imala najviše traženja pojma "Prognoza vremena za Brač". Sorry, Severina. Better luck next time.

Veli se da je lako biti general poslije bitke. No, vremenski prognostičar prije?! Jedini lakši posao od toga je organiziranje natjecanja precizne orijentacije.

Dio natjecatelja stigao je u petak, dan prije prve trke. Standardno putovanje s kontinenta na obalu, čekanje trajekta u Splitu, Supetar, Postira. Samoborski je klub naš predsjednik odlično smjestio u zajedničke apartmane. Dobra lokacija, sjajni kreveti, kontrola 38 ni dvadeset metara od kuće.

Subota se probudila sunčana i kratkorukavna. Start prve BrOČke trke bio je u 14 sati, mjesto okupljanja "selo" (u nedostatku boljeg izraza) Gažul. Usred otoka. Kako se vrijeme pokreta približavalo tako je i nebo počelo buditi svoj smisao za humor, da bi svoje najgore štoseve počelo sipati, ili još bolje - istakati iz rukava u zadnjem satu prije starta. No, kako i u svakom drugom relativnom zlu ima štogod dobro, tako i u lijevanju kiše k'o iz kabla. Na primjer, ne vide se suze frustracija na licima organizatora, piti imate ako otvorite usta i nagnete glavu, prema gore, a kad vam se piški ne morate se skinuti.

Do starta je bio kratak, strmkast i, jasno, mokar put, e da bi nebo izvalilo svoj najjači vic toga dana - u 14 sati je prestala padati kiša. Oblaci su zapeli u borovoj šumi, mokro kamenje je čekalo noge trkača. Trnje i smola su strastveno i posesivno usporavali trk. Mokar tepih borovih iglica i sluzave, trule grane su ga ubrzavale.

U sljedećih sat vremena sunce je rastopilo oblake i u cilju je bilo puno više nasmiješenih lica nego na startu. Patrick Milković je bio treći u M12, Borna Kuzmanić prvi u M14. Roko Puharić kojem je Dalmacija sada drugi dom, je bio treći, a razmetni sin Kristijan Verović četvrti u M20. Elitna muška kategorija je u subotu dala priliku "normalnim" trkačima da se natječu jer nije bilo Razuma. Pa su svi poludjeli. Kosić, kao jedini predstavnik Japetića osvojio je... preko pedeset bodova. Upoznao je i jednog magarca. U muškim tridesetpetašima nije bilo Franje i Branimira, jer su bili s Matijom. U Daruvaru. (Way the by, Daruvar je samo jedan stupanj istočno od Postire) Japetićke boje je branio Eduard Ocvirk i osvojio drugo mjesto.

Ženski dio Japetićke populacije predvođen je Mirjom, trećom u elitnim djevojkama. U Ž45 Branka je bila četvrta, a Ivana Kuzmanić petnaesta. U 21B bile su Zvjezdana i Gabrijela koja za subotnju utrku dobiva posebni virtualni aplauz jer je na prvu kontrolu putovala 61 minutu, nije odustala, na stotku je imala prvo vrijeme, a na kraju nije bila zadnja! Prema ostalim prolazima, očekivana bi bila i medalja...

Poslije prvodnevne utrke Japetićanci su čekali dolazak klupskog vodstva i mlađeg Pongraca. I stigoše oni kasnije navečer, taman za u krpe.

Nedjeljno jutro, start u 11 sati. Do Gažula smo krenuli što smo kasnije mogli. U prijavnom šatoru Kaniški je bio na telefonu. Na drugoj strani žice je bio Noa. Tražio je svoj potop natrag. Zvali su ga i iz Indonezije i tješili da može biti i gore. Franjo je donio klupski šator koji je delegacija montirala po najvećem pljusku. Na mravinjaku. Pljusak je prestao u trenutku kad je šator podignut. Mravi su ostali.

Drugi i treći pljusak su bili na putu do starta. Kako kome. Nekome i četvrti. Tijekom utrke ih je bilo još dvanaest. Kiša je stala kad su svi natjecatelji ušli u ciljni prostor. To se zove koordinacija organizatora i domaćina. Šalu nastranu, o količini pale vode govori činjenica da su se čak i vodootporne karte raspadale.

Patrick se poboljšao za jedno mjesto, Borna je i dalje bio prvi, Roku se karta nije raspala i nakon 109 minuta je završio kao prvi. Kristijanu je bilo dosta nenaručenog plivanja prije potpunog obilaska svih kontrola, kao i Kosiću u 21A. Matiji je to sve bilo tradicionalno. Doš'o, vidio, pokis'o, pobijedio.

U 35 Edi (Eduard od prvog dana) je i dalje drugi, a Franjo i Branimir 12. i 13.

Mirja je sa masnicom na nozi dotrčala elitno druga, Ivana se poboljšala na šestom mjestu, a Branka je razočarano zaključila da na Braču, bez obzira na toliku kišu, nema gljiva. Ali bila je lijepo smještena u sredini svoje kategorije.

Ostatak dana Japetić je proveo razbacan po otoku. Vidova gora, Supetar, Postira. Oblaci su nastavili put sjevera, sunce je pripremalo teren za posljednju utrku BrOČa. Sprint!