Posljedice privatizacije 21.01.2011.

Mnogi se pitaju što znači prodaja državnih firmi, a osobito onih koje imaju monopol u nekom djelatnostima? Ta tema se nedavno otvorila kao rješenje za financiranje troškova državnog proračuna. A čini se da to ima i skrivene opasne posljedice za državne financije o kojima se uopće ne razmišlja.

Dugoročno gledano do novčanog profita u državi dolazi od deficita državnih proračuna. Kako mi nemamo izvoz, to znači da je samo deficit našeg proračuna u igri. Da imamo, tada bi naš profit financirali i deficiti proračuna drugih država (npr Njemačka ima tu situaciju).

Ok. Ako se država zadužuje za novčani profit u državi (isključivo kreditni sustav regulacije novca), onda je pitanje zdravog razuma prodati nekome ključna poduzeća i infrastrukturne objekte koji su doslovce monopolisti za građane. Svatki novi vlasnik koji bi tu ostvario novčani profit (onaj isti koji dolazi od deficita proračuna) morao bi npr. platiti 25% poreza na dobit državi. Tj. u prijevodu: država je tad namagarčena jer se zadužuje 100% sa kamatama i dobija natrag 25% novčanog profita. 75% novčanog profita kupljene firme zadržava novi vlasnik.

Za razliku od toga, ako je sve dalje ostaje državno, tada profit uopće nije bitan jer tu profitiraju samo radnici koji rade za državne firme, a to je sigurno manje nego da postoji novi vlasnik.

To u prevodu znači da bi se deficit proračuna povećao kada bi državne firme prodali da postanu profitabilne. To možemo vidjeti iz poslovanja banaka. Sva dobit banaka se dobiva iz deficita proračuna (prije ili kasnije). Isto vrijedi i za INU. Ovo je značajan rezultat predvidive kalkulacije toka novca u državi te pokazuje da privatizacija dugoročno povećava deficit državnog proračuna.

Sve se to događa jer imamo uveden isključivo kreditni sustav gdje je državni deficit jedini izvor trajnog profita u državi. A to je bio prvi korak 1994. kada smo se usaglasili sa ESCB u doba Škegrinog stolovanja u odboru HNB-a. Guste Santini je 1994. godinu proglasio godinom početka krize. A to se u stvari može povezati sa promjenom u monetarnom sustavu.

Zapitajte se prvo: od kuda će doći lova za isplativost tog biznisa. Ja vam kažem da je to (sada naš) deficit proračuna. I to mogu dokazati matematikom. Ako bi uspjeli dobro izvoziti, bilo bi nam lakše, ali bi i dalje trpjeli nepotrebu veliku štetu od kreditnog monetarnog sustava.

Iznimka od ovog lošeg utjecaja je prodaja firmi koje su orijentirane na izvoz, a koje bi proširile i povećale svoju prodaju u inozemstvu. Time bi povećale zaposlenost i donosile prihod. To naravno, ne vrijedi za firme koje su orijentirane isključivo na domaće tržište.

Naravno, uvijek je moguća i slijedeća mogućnost - da novi vlasnik smanji plaće zaposlenika i reducira broj zaposlenika te time ostvaruje profit bez povećanja cijena. To znači da bi tada zaposlenici tih firmi imali manju profitabilnost ili bi ih više ostalo bez posla. Međutim, te akcije je država mogla napraviti i prije kao vlasnik te je privatizacija u stvari bila nepotrebna radi provođenja tih mjera.

Da država emitira nekreditni novac, ne bi ni trebala razmišljati o privatizaciji. Privatizacijom bi se samo nepotrebno povećala potrebna emisija novca, a sama usluga bi ostala ista. Rezultat je obezvređivanje novca (više novca za isti posao tj. inflacija).

Zaključak: Više je nego vjerojatno da će moguća privatizacija važnih (komunalnih) poduzeća u konačnici stvoriti potrebu za većim deficitom proračuna tj. za većim zaduživanjem države. Sve drugo je jako malo vjerojatno.

Razlika između komunalnih poduzeća, vodoprivrede, šuma i HAC-a u odnosu na druga poduzeća je slijedeća. Ta poduzeća ne mogu razvijati svoju proizvodnju i smanjivati cijene. Njihova ponuda je ograničena ili potrošnjom ili kao šume brzinom rasta. HAC neće dobiti puno više prometa autocestom ako smanji cijene jer u zbiru veći promet brže troši cestu, a time se povećavaju troškovi održavanja. Potrošnja vode je i tako problematična i ne smije se povećavati.

Druga poduzeća koja bi se mogla privatizacijom razvijati i povećavati zaposlenost, produktivnost, a koja plasiraju proizvodnju na domaćem tržištu su generalno dobro došla za društvo. Jedini problem je što je normalno za očekivati da svi ti zaposleni i vlasnik ostvaruju nekakav novčani profit tj. da im se isplati raditi (da mogu štedjeti), a taj novčano profit se mora od nekud namaknuti. U članku "Izvori novčanog profita" sam to objasnio. Trenutna situacija je takva da se većina profita u državi pojavljuje od kredita za deficit proračuna, a jedna dio i od stranih investicija. U tome i je problem sa monetarnom regulacijom. Što se povećava proizvodnja, to se mora povećati i dotok novca da bi se ostvarila potrošnja i proizvođači ostvarili novčani profit. A to se u konačnici ostvaruje uvijek na račun kreditnog novca - onog iza kojeg stoji nečiji još veći dug.