Europska unija 09.05.2011.

Velika se rasprava vodi oko ulaza Hrvatske u EU. Svi imaju argumente i za i protiv. O samim zakonima u EU i što je tu loše više možete naći na europskaunija.yolasite.com. To je ozbiljan posao jer se radi o tisućama stranica zakona. I zbilja, koliko nas uopće pozna te zakone i koliko je dobro informirano. Vjerojatno nemamo pojma. Zato je dobro da pročitate zanimljive članke o tome što nas čeka u EU. Vidjeti ćete da vrijedi. Bolje je spriječiti nego liječiti.

Kako se na ovim stranicama bavimo monetarnom regulacijom, pažnju ćemo koncentrirati na način regulacije novca u EU. Generalno se može reći da financijska situacija niti jedne zemlje unutar EU nije bajna. I premda je EU stara već podosta godina (desetljeća), tu imamo i dalje prisutne neke trendove koji upućuju da u EU nešto opasno ne štima. Najvažniji trend je konstantan rast dugovanja u svim članicama EU. Najnoviji podatci govore da Njemačka, uz rekordnu zaposlenost i dobar izvozni rezultat, bilježi porast dugovanja za 19%. Za usporedbu, Grčka je do prije 2008. imala rast dugova oko 17%, a Hrvatska 14%. Takav trend je prisutan godinama i desetljećima te ima manje fluktuacije. Najvažniji zaključak iz ovih podataka je da je očigledno da porast dugovanja ne gine nikome u EU. I onima "uspješnima" i onima "neuspješnima". Razlika je jedino što se uspješni zadužuju dalje po nižim kamatama, a neuspješni ucjenjuju visokim.

Ima li objašnjenja za taj rast dugova u EU i da li se može okrenuti trend? Objašnjenja ima, a trend se bez promjene u regulaciji novca neće moći promjeniti. Sad bi mogli pričati o tome kako je nastala EU i na čiju inicijativu, ali to nije potrebno. Sve se može objasniti pogrešnom regulacijom novca u EU.

U EU postoji centralna banka - ECB. Prema članku 21.1 statuta koji navodim, vidljivo je da države ne mogu svoj deficit proračuna financirati direktno od ECB-a nego od financijskih ustanova (banaka).

Članak 21.

Operacije s javnim subjektima

21,1. U skladu sa članom 101 ovog Ugovora, zabranjena prekoračenja računa ili druge oblike kredita kod ECB-a ili kod nacionalne središnje banke u korist institucija ili tijela Zajednice, središnjih vlada, regionalnih ili lokalne vlasti i drugih javnih tijela ili javnih poduzeća država članica, također je zabranjeno da ECB ili nacionalne središnje banke izravno od njih kupovale dužničke instrumente.

Tu je, znači više nego jasno, da se države i ostali subjekti unutar EU mogu samo zaduživati (emisijom obveznica ili uzimanjem kredita). Osim pasivnih kamata na sredstva deponirana kod ECB-a (što je zanemarivo) i dotoka novca iz vana nije predviđen nikakav drugačiji način pojavljivanja novca koji nije opterećen dugom. I bez obzira na kamatu, evidentno je da se sav posuđeni novac mora vratiti. Veća ili manja kamata (eskontna stopa) obično se koristi kao mehanizam za smanjivanje ili povećavanje ponude novca (kredita). Međutim, novac koji emitira ECB (i ostali koji se unosi u EU) se preko bankarstva djelomične rezerve u više koraka može umnožiti u višestruko veće iznose kredita. To je važna konstatacija koja ima značajnu ulogu od kada je ECB prekršila članak 21.1 statuta i otkupila obveznice država. To je razlog zašto se nakon ovih aktivnosti ECB-a dogodio pad vrijednost Eura. Tome je pogodovao i rast cijena energenata zbog drugih uzroka (političkih, špekulantskih, itd).

Malo tko će od vas shvatiti bit i posljedicu ovakve regulacije novca. O tome je bilo više govora u članku "Od problem do rješenja". Jednostavno rečeno, emisija novca u EU je prepuštena bankama, a države nemaju nikakve izvore novca bez duga. U konačnici skoro sav novac koji je u opticaju je stvoren kreditom i opterećen kamatom. Jedini je problem naći novac za otplatu dugova, jer sav novi novac prema statutu ECB-a (osim onog koji dolazi iz vana i nešto sitnih kamata na depozite koje drži ECB) može nastati od još većeg zaduživanja kod banaka. Dakle, imamo potpuno istu situaciju kao u Hrvatskoj. Tj. do stanja u RH je došlo usaglašavanjem zakona o HNB-u sa ESCB još od 1994. godine. Na osnovu toga, možemo zaključiti da ulazak Hrvatske u EU neće promijeniti financijsku situaciju u RH.

Dakle, i kad bi Hrvatska ušla u EU i dalje ostaje isti problem u stalnom rastu zaduženja. To ne rješava ulaz u EU, ali zato ulaz u EU onemogućava da se naprave izmjene u monetarnoj regulaciji koje bi to riješile.

Sad, kad znamo da smo još od 1994. usaglašavanjem zakona o HNB-u sa ESCB stvorili uvjete da se počnu stvarati neotplativi dugovi, možemo izraziti tešku sumnju u same ciljeve koje propagira EU. Možemo reći da deklarirani ciljevi EU nisu ostvarivi monetarnom regulacijom koja se tamo primjenjuje. Prilog tome su povećana raslojavanja, povećanje siromaštva, neodrživost mirovinskih fondova i ostale posljedice ekonomskog ropstva. U ovo doba spominje se problem svakodnevnih samoubojstava francuskih farmera kojima je isplativost posla toliko pala da se ne vidi nikakav izlaz. Tu treba uzeti u obzir da stare članice EU imaju veće poticaje za svoje poljoprivrednike i stočare.

Zato je potpuno deplasirano reći "EU nema alternative". EU ne da nije alternativa nego bi ulazak u EU zabetonirao dužničku krizu i sa vremenom odveo državu putem kompletne rasprodaje svega.

Druga, sasvim zabrinjavajuća činjenica je da, uz iznimke, skoro sve političke stranke zagovaraju ulaz Hrvatske u EU. Skoro je nemoguće za povjerovati da smo proteklih 17 godina išli pogrešnim putem (vođeni političarima jedne i druge opcije) te da bi ulazom u EU napravili dobar potez. Priprosti puk (raja) već osjeća da to ne sluti na dobro, a u prvom dijelu članka je objašnjen monetarni aspekt te pogrešne odluke.

U dobroj namjeri da se Hrvatskoj omogući da lako riješi dužničku krizu, pisao sam pismo Vladi i Predsjedniku i informirao ih o stanju koje sad imamo i još gorim posljedicama koje će se dogoditi ulazom u EU. Međutim, argumentirani stavovi nisu pokolebali ni Vladu ni Predsjednika Josipovića da dalje ustraju na pogrešno politici ulaza Hrvatske u Europsku uniju. Zbog toga sve ostaje na nama glasačima. Glas protiv ulaza u EU je glas za nezavisnu i samostalnu Hrvatsku koja nakon toga može učiniti potrebne monetarne reforme i ukinuti ekonomsko ropstvo u Hrvatskoj.

Zašto je bitno da se osim odustajanja od ulaza u EU traži i monetarna i bankarska reforma? Jer imamo primjere najuspješnijih država (Japan, Njemačka, Francuska, Norveška, Švicarska) koje imaju stalni rast dugovanja bez obzira na svoj relativni uspjeh u odnosu na ostale zemlje. Njihov relativni uspjeh zasnovan je na dobrom izvozu (suficitu u trgovinskoj razmjeni) koji maskira neke efekte ekonomskog ropstva, ali ne omogućava rješavanja dugova ili zaustavljanje njihovog rasta.

Sa ovim stavom se slaže i Bill Still koji u svom 26 reportu o Hrvatskoj i Island govori o teškoj pogrešci koju radi RH i Island ulazom u EU baš sa monetarne strane. www.youtube.com/watch?v=BSVxAAeh4Mw (10 minuta sa hrvatskim prevodom). Video treba obavezno pogledati.