Moje osnovnoškolsko putovanje
Moje osnovnoškolsko putovanje
Fotografije učenika i učitelja: Ivan Koreny
Embedded Files
Na početku osnovne škole svi smo bili mali, zbunjeni i pomalo uplašeni. Sjećam se svog prvog dana, prevelik ruksak, nepoznata lica i osjećaj da ulazim u neki ogroman, ozbiljan svijet. Učiteljica nam je bila dobra, ali sve je bilo novo i teško, od rasporeda do domaće zadaće.
A sada smo osmi razred. Najstariji smo u školi. Mali nas gledaju s mješavinom straha i divljenja, a mi se osjećamo važniji nego ikada. Hodnicima više ne prolazimo u tišini, nego sa sigurnošću i samopouzdanjem. Puno smo naučili, ali ne samo iz knjiga, već i o prijateljstvu, poštovanju i životu. Postali smo dio onih koji ostavljaju trag, koji će se pamtiti po smijehu na hodnicima, nestašlucima, ali dobrim djelima.
Ova godina je posebna. Miješaju se osjećaji veselja jer idemo u srednju školu, ali i tuga jer se rastajemo. Osam godina smo zajedno rasli, svađali se, smijali, plakali i učili. Bilo je svega, ali ovo je bilo naše vrijeme i zauvijek ćemo ga pamtiti.
Autorice: Vida Cetinjan i Lorena Lađević, 8.b
Fotografije sa ispračaja osmaša.
Moje osnovnoškolsko putovanje:
Osam godina u školi Braća Ribar
Piše: Ante Bubalo, 8.b
Sve je počelo jednog sunčanog rujanskog jutra – torba veća od mene, frizura kao iz crtića i mama koja snima kao da idem na Olimpijske igre, a ne u prvi razred. Tako je započelo mojih osam godina u Osnovnoj školi Braća Ribar – osam godina smijeha, znanja, zadaća i naravno, sportskih izazova.
Razredi 1.–4.: Prvi golovi i prve petice
Niži razredi prošli su brzo – učili smo slova, brojeve i kako preživjeti veliki odmor bez da izgubimo sendvič. U to vrijeme sam se prvi put zaljubio... u tjelesni! Nije bilo većeg uzbuđenja nego kad je učiteljica rekla: “Danas igramo graničar!”
A šale su išle ovako:
– “Zašto knjiga nije išla u školu?”
– “Zato što je već bila puna znanja!”
Razredi 5.–6.: Pubertet kuca, a lopta leti
Ovdje kreće ozbiljno – više nastavnika, više torbe, više prištića, ali i više sporta! Igrali smo nogomet, košarku, trčali kros, pa čak i pokušali plesati u nekom čudnom projektu koji smo nazvali "ritmičko kretanje" (a zapravo je izgledalo kao borba sa zrakom).
Na tjelesnom se dogodila i čuvena scena:
– “Profesore, boli me noga, mogu li preskočiti?”
– “Naravno, preskoči u krug i kreni trčati!”
Razredi 7.–8.: Testovi, turniri i rastanci
Sedmi i osmi razred bili su kao zadnja sezona dobre serije – sve je bilo napeto, ali i posebno. Pisali smo testove, spremali se za srednju i osvajali medalje na školskim natjecanjima. Kad nismo učili, pokušavali smo skratiti satove pogledima prema satu koji je, čini se, namjerno išao sporije.
A zadnji školski dan? Bit će emotivan. Znamo da se rastajemo od mjesta gdje smo proveli veći dio djetinjstva. I naravno, netko će zaplakati.
Moji najdraži učitelji
Tijekom osam godina školovanja u Osnovnoj školi Braća Ribar imao sam sreću upoznati učitelje koji nisu bili samo dobri i stručni, nego su nas i često znali nasmijati te učiniti školske dane puno zabavnijima.
Učitelj Turkalj, koji je predavao povijest, bio je jedan od onih učitelja koji su znali kako stare događaje ispričati na način da ih svi želimo slušati. Njegove duhovite opaske i zanimljive priče često su nas nasmijale, pa su nam čak i najteže teme postajale lakše za razumijevanje. Uz njega, povijest nije bila dosadan predmet, već prava pustolovina kroz vrijeme.
Učitelj Marijanović, naš biolog, uvijek je bio strpljiv i blag, ali i jako zabavan. Njegove smiješne anegdote o životinjama i prirodi znale su nas nasmijati do suza, a istovremeno smo od njega puno naučili. Nije samo prenosio znanje, nego nas je i poticao da zavolimo prirodu i svijet oko sebe.
Učitelji koji su predavali informatiku, bili su pravi tech genijalci, ali i veliki šaljivci. Njihove šale i opušten pristup često su nam uljepšavali sate rada za računalima, a uvijek su znali kako nam objasniti čak i najkompliciranije stvari bez da izgubimo interes. Uz njih je informatika bila zabavna igra, a ne samo učenje.
Zahvaljujući ovim učiteljima, moje školovanje u Braći Ribar bilo je puno smijeha, podrške i zanimljivih trenutaka koje ću pamtiti zauvijek.
Zaključak:
Osam godina u Braći Ribar bilo je kao duga utrka – ponekad naporna, ponekad smiješna, ali uvijek vrijedna. Naučio sam što je odgovornost, timski rad i kako izbjeći zadaću bez da dobijem jedinicu. I što je najvažnije – stekao prijatelje i uspomene koje ostaju zauvijek.
Page updated
Google Sites
Report abuse