Osmaši i učitelji

Piše: Ivan Matijević, 8.b

Kad pomislim da sam već osam godina u školi, nekako mi sve to djeluje nestvarno. Kao da sam jučer prvi put ušao u školsku zgradu držeći mamu za ruku, uzbuđen i pomalo prestrašen. Danas, osam godina kasnije, stojim pred novim početkom, ali i krajem jednog važnog poglavlja mog života.

Prvi razredi bili su puni igre, smijeha i učenja kroz zabavu. Sjećam se svoje učiteljice iz razredne nastave uvijek nasmijane i strpljive. Učila nas je prva slova, brojke, ali i kako biti dobar prijatelj. Tada je škola bila mjesto gdje smo crtali, pjevali, učili pjesmice napamet i veselili se svakom malom uspjehu.

S vremenom je sve postalo ozbiljnije. Predmeti su se gomilali, zadaci postajali teži, a učitelji stroži. Prvi testovi, prve jedinice, stres pred ispit, pa i poneki sat na kojem sam zaspao od umora sve je to dio mog školskog putovanja. 

Ipak, najviše sam naučio upravo iz tih izazova. Ne samo gradivo, nego i strpljenje, upornost i snalažljivost.

Naravno, škola nije bila samo učenje. Najljepši trenuci su oni provedeni s prijateljima. Veliki odmori, školski izleti, tajne poruke ispod klupe, zajednički smijeh, pa čak i poneke dječje svađe koje su brzo zaboravljene. Stekao sam prijatelje za cijeli život, a s nekima sam prošao više nego što sam mogao zamisliti.

Zadnja godina bila je puna emocija. Znali smo da se približava kraj i odjednom su nam i dosadne stvari postale dragocjene kao da smo htjeli sve upamtiti prije nego što nestane.

Sada, dok pišem ovaj sastavak, osjećam mješavinu tuge i ponosa. Tuge jer ostavljam nešto poznato i sigurno, a ponosa jer znam da sam odrastao.

Ovih osam godina naučilo me mnogo više nego što sam očekivao. 

Ne samo lekcije iz knjiga, nego i lekcije o životu. I koliko god bio spreman na novo poglavlje koje me čeka, uvijek ću s osmijehom i zahvalnošću pamtiti svojih osam godina u osnovnoj školi.

                                                                                                   Ivan Matijević, 8.b

Dorian Krpan, 8.b

Teško mi je povjerovati da je već prošlo osam godina otkako sam krenuo u prvi razred. Sjećam se da sam tada mislio da je škola neka velika čudna zgrada puna nekakvih ljudi. 

Prvi razredi bili su zabavni – učili smo slova, brojeve, pisali po crtama i svaki dan nešto radili o čemu uglavnom nisam imao pojma. Kako su godine prolazile. Rad je postajao teži, ali smo i rasli u znanju ili bolje rečeno neznanju.

Počeli su pravi testovi, domaće zadaće koje se ne mogu napisati u pet, nego deset minuta. Najzabavniji su mi uvijek bili izleti, vožnju baš nisam volio, a ne volim ju ni sad jer mi bude mučno, ali uvijek bi se zabavio na njima.

Bilo je i školskih priredbi, predstava, pjevanja pred cijelom školom – što mi i nije baš bilo zanimljivo, ali je prošlo uspješno. 

Naravno, u ovih osam godina nije bilo sve savršeno. Bilo je svađa s prijateljima, loših dana, neuspjelih testova i trenutaka kad se pitaš zašto nam uopće trebaju neki predmeti. Ali sve to nekako prođe i onda se sjetiš više onih lijepih trenutaka kad smo se svi zabavljali.

Bilo je i sportskih natjecanja na kojima sam i ja nekada sudjelovao, pomislili smo i na državno natjecanje. Nažalost nismo prošli, ali sjećanja će zauvijek ostati.

Najvažnije što sam dobio iz osnovne škole su lijepe uspomene. Neki ljudi iz razreda ostat će mi prijatelji zauvijek. A možda jednog dana, kad budemo stari, nepokretni i sjedi, 

smijat ćemo se ovim danima i sjetiti kako smo nekad pisali ovakve sastavke.Sad nas čekaju nove škole i nastavak školovanja, nove pustolovine i novi početci. Malo me je strah, ali više sam uzbuđen. I siguran sam da ću osnovnu školu pamtiti zauvijek.

                                                            Dorian Krpan, 8.b