Veliki uspjeh naše učenice na Lidranu

     Narančasti trag preplavljuje nebo, to je zora koja se rađa u tišini. Kao tajna koju  svemir tek treba otkriti.

     Zora je taj neobični trenutak kada prva svjetlost dana boji tamnu noć u zlatno. Zlatne zrake sunca nježno me glade po licu kao znak za putovanje u svjetlost vedrine.

 Sreća novog dana petlja mi se kroz kosu i tiho mi pjeva na uho onu pjesmu srcu. Zato je bitno gledati i buditi se srcem, a ne očima, jer oči će vidjeti loše, a srce će prepoznati dobro i samo u dobro gledati. Tako sam i ja ovo jutro dočekala srcem, kojem je sunce ujutro šaptalo na uho tople riječi koje su ga zapalile. Zapalile su srce, svijeću koju ništa ne može ugasiti. Rosa na travi sjaji se kao dijamanti, životinje se bude, kao da sve ponovo živi i diše. Trebali bismo biti zahvalni zori jer nas ona uvijek budi, pruža nam neopisivo lijepa jutra. Samo mi znamo što nam zora šapuće na uho svaki dan. Ne šapuće svima isto, ali svakome od nas šapuće nešto posebno, nešto što želimo čuti. Njene riječi nas pune kao baterije, pokuca srcu na vrata i pleše s njim do ulaza u nov dan. Zrak je gust od mirisa svježine, a tišina vrišti u svojoj savršenoj harmoniji.

 Vatrene nijanse narančaste boje prodiru u srce i najhladnijeg čovjeka, jer i njemu zora pokušava nešto reći. Zora vam daje lekcije kroz tišinu, njezine riječi nisu glasne, ali snažno djeluju. S neba milijarde i milijarde njenih zraka putuje do prozora sanjivih glavica i prenosi magične riječi. Mi žudimo za glasom zore i njenim riječima. Čekati jutro nikada mi nije bilo draže jer sam zori dala šansu čuti njen glas. Svi problemi nestanu i osmijeh se vrati kada me ona poškaklja po vratu. Svaka zora je podsjetnik da je svjetlost uvijek prisutna, samo moramo biti strpljivi da je dočekamo. Ona nije samo običan početak dana, već prilika za novi život. Prilika za bolje koju nam ona pruža, a mi ju obično ne koristimo ili ju krivo koristimo. Započinjemo dan bijesom i stresom, bez obzira što nam je zora pružila jutro iz snova. Cijeniti jedinstvena jutra zlatnog neba, toplinu i ljubav koja nam se šulja kroz kožu, nije teško. Samo kad bismo svi otvorili i pokazali joj put do srca, tada bi sve bilo lakše. 

  Osjetiti zoru pod kožom je kao ući u toplo i svjetlucavo more, valovi oko tebe putuju i glade ti kožu. Zaista, osjećaj je izvanredan! Šteta što taj osjećaj ne mogu imati cijeli dan. Kad bi svaki dio dana bio kao zora, svi bi ljudi zaboravili na probleme i muke koje ih prate i vuku za ruku. Zora je osim što je dio dana i oblik sreće koji pliva u našim venama, širi se i ispunjava nas.

Da mi je samo slušati njen glas cijeli dan i pustiti da moje srce pjeva s njom dokle god je živo.  

    Zora se skrije i čekam ju do drugoga dana. A do tada u mojoj kosi ostaju njene zlatne zrake i sjećanja na te male tihe početke dana, nova jutra i prilike za osmijeh, nadu, vjeru u bolje i ljepotu življenja jer ona je tu i samo ju trebamo vidjeti.

                                                                                             Josipa Pavić, 7.a